Garden of Arcane Delights
nedjelja, 27.07.2008.
Ugodno vam ljeto
Nadam se da i vi uživate negdje ugodu uz more i hladovinu, putujem sutra ujutro za rodni kraj.
Čitamo se za koji tjedan.
Jesen je očigledno moje doba za inspiraciju. Nisam uopće ljetni tip.
Tako da se idem posveiti dugim,
ugodnim razgovorima uz kavu sa dobrom dozom hlada.
Hvala vam svima!
Trebam put, iskustvo koje me plemeni
da se pogledam iznutra,
crno, skriveno ruho.
Zavijem u povoje radosti i smijeha,
gladna sam odlaska
da se zaželim vlastita ognjišta.
Vatra me peckala odveć glasno,
iskustvo je najvrjednije
dok proganjam sunce.
petak, 11.07.2008.
Usnula
Otopila sam se u tišini,
vrijeme je preglasno
da udahnem trenutak nade.
Misli su se
smrvile, sitne latice
sreće.
Glasna sam
poput žubora rijeke,
s njim stojim pred
beskrajem.
Da udahnem
koju kap crvena vina,
sjednem se pod
tvoj stol
i udodno naslonim.
Misaona lađa.
utorak, 01.07.2008.
Ep o Isolde
(sada nešto malo drugačije, ovo je ep o Isolde, koji sam jučer napisala, fantasy.
Tematika je vezana za Warhammer Online kojeg iščekujem, Chaos Zealot, recimo Ep koji opisuje
mog role play lika kojeg ću igrati u budućnosti, tako da vas spomen kojeg nepoznatog mjesta,
nerealne situacije ili imena ne zbunjuje. ;) )
Izgubljena zemlja se prostirala
pred mojim nogama.
Vjetar je bio surov i oštar dok sam trgala
teško granje što mi je zapinjalo pod nogama.
U glavi sam skladala,
postala je to uobičajena navika
0 Isolde, kruno što si se oslobodila
i strgala granice prijestolja Kisleva.
Baš te ta granica oslobodila,
dijete kuge, izgnano, otuđeno.
Daleko i sve dublje u šumu
me vodio vlastiti glas.
Novi, nedefinirani,
glas proroka, zadnje uspomene
je bacio pod tlo, novonastalo
korijenje se topilo pod mojim nogama,
kupilo pod moje dlanove.
Isolde je oslobođena,
vlastita bivstva.
Dok sam gazila po šumi,
bila sam sve dalje od rođena Kisleva.
Nije mi još bilo jasno jesam li bila izgnana
ili osramoćena, jesam li ja sama
pobjegla.
Znala sam da se neću vratiti,
ako me ikada opet ljudske stope
još jednom vrate na taj brijeg
koji je obilježio i ne samo
moju sudbinu, za sobom ću ostavljati
samo njegove riječi, božanstva
koje postaje mojim djetetom.
Sva utroba mi je oplemenjena
njegovim riječima, bližnjeg,
jedinog.
Tako daleko sam živjela od tebe,
sada ti se vraćam.
I ako uskoro nastupi moja smrt
bit će to jedino pod tvojom zastvavom,
najmiliji, jedini,
tvoja sam glasnica.
Daleko, korak po Korak od Kisleva,
daleko od starih strganih navika.
Sve manje sam u sebi
osjecala lupanje srca,
sve više je bilo lupanje drvena bubnja
poput nekakve želje i strasti za osvetom,
nadasve još sam imala trenutke
da je dio tradicionalog nasljedstva
ostao u meni kao u normalnu čovjeku.
Koja laž.
Vukla sam se prezrena
od svega što ostavljam za sobom.
Debela crna vunena haljina
kojom sam štitila svoje tijelo
postajala je sve prozirnija,
pod Morrsliebom se sve više isticao njen
plavičast plamen.
plamen mog srca, žila, krvi
plamen jedinog.
Sveprisutno oko
se nastanilo u moju kožu
od rođenja sam znala da ću otići
samo mi moj put tada
nije bio svijetao.
Sam si me našao
kad sam zašla u tvoje
zabranjeno područje, kad
sam poštovanu ocu krala tajne knjige
o, kako mi je drago što
sam vas napustila.
Svu tu vašu laž dobrote,
sve te maske vaše sam požderala
vlastitom utrobom
i napojila se znanjem.
Sad ja nosim knjigu u sebi
kao prvi put kad sam
pala pod noge čovjeka
koji je u sebi, u svom tijelu nosio
dijelove nepoznata bića,
mutirana slika koje me nije prestrašila.
Nije me ubio tada, oče
kako si bio u krivu
vi i i vaša lažna slika dobra
vi koji ste sve obilježeno
palili pod sobom, sve netradicionalno.
Niste ništa doli janjad
koja zivi u strahu od nepoznatog.
Smijeh mi se lijepio pod nepce
dok sam se sjećala.
Na dvije sam ti stvari zahvalna
na ljudskoj ljušturi koju si dao
i na knjigama.
Ne mogu misliti da si bio hrabar
što si ih spalio i čuvao,
ja sam na svoja leđa uzela
njihovu sudbinu,
ja sam ih razumjela.
To je vidio i on koji me
prvi put sreo dok sam se iskradala
uz granicu Norske, mutirano biće
koje me nije ubilo.
Samo je gledalo moje oči i čitalo.
Čitalo je kao nitko do tada
da je moje mjesto
van granice.
Nestao je jako brzo.
Zar je to ono što sam slušala,
zar strah proizlazi iz toga?
Ne, knjige su bile previše u meni,
riječi su previše živjele u meni
ja sam ih smatrala tokom svojih snova.
Sada u šumi
još čujem gavrana koji me proganjao
sada ga vidim kako me tjera sve dublje i dublje,
kako sjećanje pretvara
u prah, kako sve truli za mnom,
sva ljudska pitanja mog mjesta, obitelji
i nasljedstva.
Sad kusim to kroz prokletstvo
koje je bio Kislev i gazim,
stružući zubima sve bliže u srce Norske.
Prokleta je mladost i sve je prokleto,
vaše zašto i zato
kad je predaja jednostavna.
Sve sam ostavila
tople usne brata svoga.
Za njega sam znala da ću ga opet naći
iza svih ovih proplanaka hladne šume
ja sam osjećala toplu ugodu.
Glas gavrana je gorio u meni,
da, znala sam, moj brat živi
i naša ljubav je postala ono o
čemu su i same knjige pjevale,
vječna predaja, do smrti
za onoga koji sve vidi, koji
sagorijeva noćni pepeo i gasi
nam rane jutarnjim suncem, jedini, ljubljeni
pred kojim cu leći i sagorjeti
u magiji ludila i smirenosti.
Jedini koji se uzdigao iznad svih
enigma moje krvi, krvi gavrana
jer ja ljudskim jezikom sve manje pjevam
moj glas postaje poput ptice
sumorno se valja po zemlji, odbija u nju
i odjekuje.
Dana mi je moć govora
prezrenijeg od vlastite sudbine.
Krik.
Crna debela vuna je sve više
postajala teret na mojim leđima.
Usne su mi se borale dok sam koračala
i skupljale.
Oči su postajale sve tamnije,
kosa se lijepila uz lice.
Sve više sam počela
mirisati na njega, kog sam srela,
jednom, prvi put kad sam mislila
da ću umrijeti.
Gavran u snu je bio jasan, poput zmije
se koprcao
dok sam tek sanjala da ljubim vlastita brata.
Izmiješana krv, jesmo li to bili?
Zašto baš nas dvoje,
ne znam, znam kamo idem
sve drugo je prašina iza mene.
Na izgled slabašna i donekle
još s nježnim rukama djevojke
ja sam u sebi okusila snagu djevojke,
tek rođene.
Kroz san sam živjela inicijaciju,
kroz san i knjigu sam zamrzila svoj narod,
sve manje je njihova krv postajala
vjetar koji nestaje na horizontu.
Moj krv je imala bljesak tamno plavičaste boje,
poput njega
najmilijeg, jedinog
koji mi je sam dosao
i bacio me pred njih
da se igra i da me plaši.
Ali ja idem naprijed,
s pucketanjem kostiju i grančica,
sa slatkih okusom brata na
rastanku.
On je sve znao i šutjeo,
mislim da je i njemu gavran kroz snove pjevao
zajedno smo čitali
prije nego bismo si krv okusili
u čast velika ništavila.
Prokleti Kislev i njegov
osmijeh radnika i bogatstva ljudi,
prokleto njihovo nevjerno srce,
izdajnici.
Ja sam oslobođena
u službi njegovoj.
Onaj koji me sreo znao je to
prije nego što sam ja umjela o njemu sanjati.
Moja sudbina je zapečaćena
mojim rođenjem, i malim znakom na grudima.
Otac ga je krvnički skrivao
ali ja znam da je pripadao majci.
O njenom životu i smrti ništa ne znam
ali znam da nosim
njen pogled, njenu krv
i njenu strast
da se bacim u crno dno uma
i izgovaram samo jednu riječ.
Sada i zauvijek
moja krv je bila
poput gavranova pera,
crna, sjajna, moćna
i veličanstvena poput njegove riječi, jedinog, voljenog.
Sve za što živim jest
da kličem glasno, idem k njemu,
idem k njemu.
Kroz moju šumu, kroz
moje ravnice,
kroz vlastitu krv
da pijem iz njegove lubanje.
Sve drugo je iluzija
on vidi iznad ljudska poimanja
ja sam njegovo vlastito
meso, nadam se, o,
nadam se da ću sresti brata i
priljepiti ga za njega,
da naša jaka srca
predu u isti glas
dok hodamo pod Njegovom zastavom,
zastavom znanja, magije i uvida.
Haha, jedini koji me mijenjaš
dok stupam tvojom šumom,
znaš da moj okus nije jednostavan
zato te i osjećam u sebi, duboko
kako me grabiš i igraš se mojim
mislima.
Uskoro, jedem iz tebe.
You will never be alone with a poet in your pocket.
