Garden of Arcane Delights
ponedjeljak, 09.06.2008.
Meduza
Kako nježno pada pero
pod čarobnim udovima.
Tvoje niti misli mi zapinju
dok žvačem jutro,
trenutak za besmrtnost.
U vatrenim ostacima pepela
izvijana zmija je podijelila
s nama
svoju svježu kožu,
otopila sam si kapke na suncu.
Jer gdje gori kamen
ne pretvara moje srce, topi led.
Ja lebdim suprotnim
smjerom struje,
nadam se
da tvoji bogovi vide moje ognjište.
Naše sjećanje je vjera
da krv nježno pobrana
s desne strane obraza
oživljava stare rane, siroče
legni nježno u moje krilo.
Poslušaj dok lebdim
poviše zemlje,
ne umijem koračati, i dalje neprimjetna.
Skrivena u svojoj utvrdi.
Naslonio si moje vjeđe
na staro vjerovanje,
arkopal mi i dalje nije suđen,
šapni vjetru
istinu u lice.
Progutaj prašinu
što vučeš za sobom,
naše duše traže
i nikad se ne mogu spotaknuti,
ne postoji hladan kamen
dok želim da netko
pluta u meni.
Bit ću tvoja nevjesta sjećanja,
nježna, nadasve preosjetljiva
sklupčana svježa zmijska koža
i komadić radosti
je dar kojim umijem sve.
Zapni na moj put, jednom,
spotakni se o mene
da se zarobim,
da, ja.
Da te pletem
umotana u bijeli til
dok postajem ženom.
You will never be alone with a poet in your pocket.
