Stanfordski eksperiment

15 siječanj 2013

Dokumentarac o Stanfordskom eksperimentu

Obzirom da se svi tehnički detalji o ovom eksperimentu mogu naći na Wikipediji, postavio bih par pitanja koje ovaj eksperiment nameće.

Šta nam ovaj eksperiment, sa sociobiološke strane, kazuje o stvaranju identiteta unutar određenih društvenih zajednica?

Nije li ovaj stanfordski slučaj bio zapravo eksperiment unutar eksperimenta?

Kad se rodi neko ljudsko biće, od kolijevke društvo od njega nastoji napraviti "nešto", tj. nešto korisno za društvo, neki alat kojim će se služiti, oštriti i tupiti po svojoj kolektivnoj volji. Sve počinje sa prvom paradigmom, prvom ulogom koja biva nametnuta: budi Dijete. To bivanje Djetetom ima svoj "opis posla" ili "popis dužnosti" od kojih je glavna: slušaj autoritet. Prvo počinje sa roditeljima, koji su i sami prošli kroz isti "skulpturološki tretman" i koji se u njima ukorijenio - oni dalje uče svoju djecu tome kako će najbolje služiti: državi, kulturi, okruženju... Kad Dijete malo odraste, dobiva svoje prvo unaprijeđenje, Učenik. Bivanje Učenikom ne isključuje dužnosti i osobine koje je imalo kao Dijete, samo dobiva dodatne obaveze: sad je oblikovanje postalo konkretnije, pa Učenika treba naučiti i pripremiti da postane nešto drugo, na primjer, Advokat, Doktor, Zidar, Policajac. Sve su to unaprijed definisani identiteti kojima se od individue očekuje povinovanje i dopuštanje da se "bude oblikovan" prema njihovim premisama: Doktor uključuje, pored poznavanja medicine, određeni paternalistički odnos prema pacijentima, ponašanje u skladu sa unaprijed definisanim etičkim normama, povjerljivost, i, u skladu sa uslovima i okruženjem, odstupanje od istih, pa imamo Doktora koji prvenstveno teži bogaćenju, koji je spreman kršiti etiku kad za to smatra da ima razlog ili koji se prema pacijentima odnosi sa emocionalnom udaljenosti.

Sve te karakterne i profesionalne osobine se nasljeđuju od autoriteta koji je sudjelovao u neposrednom oblikovanju određene uloge. Obično stariji poučava mlađeg, koji kasnije poučava nove glumce i tako unedogled. U eksperimentu smo imali priliku vidjeti da su studenti govorili kako su se "uživjeli u uloge", to jest, ponašali su se u skladu sa onim kako su mislili da se određeni tipovi trebaju ponašati, Stražari su preuzimali i kanalizirali likove iz filmova, koje su, opet preko filmova, povezivali sa ulogom Stražara, a Zatvorenici (Brojevi) su dobrovoljno pristali da zauzmu pasivniju ulogu. A šta se desilo na kraju? Igrali su uloge neko vrijeme, zapravo, vrlo kratko vrijeme, no nakon nekog vremena, granica koja odvaja "ulogu" od "stvarnosti" se znatno "istanjila" - oni su prolazili kroz prvu fazu identifikacije, preoblikovanje onoga što su definisali kao svoje "Ja". Tako je student Džon Do postao "Zatvorenik 2934", a Heri Smit se transformirao u "Heri Smit, Zatvorski Stražar".

Možda se može nekome činiti da je Zatvorenicima oduziman identitet kroz konstantne torture i objektivizaciju, no i kod stražara se dešavao sličan proces, i oni su, u početku dobrovoljno, pristali da napuste paradigmu starog ponašanja i osjećanja i postanu ono što se od njih očekuje. To navodi na zaključak da njihov identitet, kojim su se nesumnjovo posnosili, kao i većina ljudi, odnoseći se prema njemu kao prema svetinji koja je uklesana u kamen - nije ni bio njihov - to je bila sociološka iluzija, koja, kao i sve iluzije, najzanimljivije stvari sakriva od očiju. Prethodno je Milgramov eksperiment jasno pokazao šta se skriva ispod kristalno-staklaste površine jezera koje predstavlja nečiji identitet - želja za povinovanjem bilo kakvom autoritetu, samo ako se ponaša autoritativno. Naravno, samo kod nekih 2/3 ispitanika. Ali najironičnije u svemu tome je to što onih 1/3, predstavljajući one "neposlušnije", spadaju u kategoriju onih koji upravo i završe u zatvorima. Njihov jedini pravi "zločin" nije to što je, recimo, nekoga ubio, ili spalio neku kuću, opljačkao neki dućan - pravi zločin je neposlušnost. Da bi osigurali poslušnost, te ljude najprije odvode u posebne ustanove (koji se zovu zatvori) da bi ih, kako se tvrdi i misli, "kaznili" - u stvari, radi se o oduzimanju njihovog istinskog identiteta koji se, na neobjašnjiv način, nekako uspio sačuvati od sociološke indoktrinacije i razviti, i zatim ga zamijeniti sociološkim identitetom, onim depersonalnim, fantomskim, iluziornim.

Kako nas iskustvo uči, u dobrom procentu slučajeva, sredstva koja se koriste za tu vrstu "oblikovanja" kod većine takvih zatvorenika stvara revolt umjesto potčinjavanja autoritetu, i na kraju, kad konačno i izađu iz zatvora, ne samo da će nastaviti sa starom praksom zbog koje su uhapšeni, već će još morati da nadoknade svu onu moć koju su im zatvor i njegovi zaposlenici mjesecima ili godinama - oduzimali. A nadoknadiće ih tako što će ih oduzeti drugim ljudima - i opet završiti u zatvoru.

Na taj način, krug je zatvoren. U konačnici, zatvorenik, "zločinac", na kraju postaje živo ogledalo društva koje ga je stvorilo, a tašto kakvo jest, društvo ne može podnijeti da takvu spodobu gleda ili, sačuvaj bože, da prepozna sebe u njoj. Jedino što mu preostaje je da ga ili razbije ili sakrije od očiju...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se