Evolucioni paradoks

27 ožujak 2012

Za početak, riječ-dvije o jednom od principa evolucije, prilagođavanju.

Definicijski gledano, prilagođavanje je isto što i potčinjavanje okolini, iz čega bi slijedilo da su najuspješniji oni organizmi koji se najbolje i najtemeljitije pokoravaju. No, gdje su onda oni koji vladaju, dominiraju? Prilagođavanje i pokornost su, po svojoj prirodi, sekundarne, re-aktivne sile, i da bi uopšte postojale, moraju imati svoju protivtežu u aktivnim silama prirode. Ukoliko svi organizmi evoluiraju kroz potčinjavanje okolini, koja, naravno, uključuje i potčinjavanje svim ostalim organizmima koji sačinjavaju neku "okolinu", iz toga proizlazi da je jedina aktivna sila - neživa priroda, neživa okolina, krajolik, temperaturne i kozmičke promjene. To je, međutim, personifikacija i mistifikacija Prirode i kao takva pripada prije u religiju nego u nauku - i naročito je nepogodna za tumačenje prirodne hijerarhije. Nešto što je neživo možemo definirati kao neživo upravo na osnovu nedostatka volje, nedostatku sposobnosti da djeluje kao aktivna sila Kosmosa; nasuprot tome, život se razlikuje od ostalih stvari u Kosmosu upravo po tome što ima volju, sposobnost da aktivno djeluje na materiju i energiju Kosmosa i da ih iskorištava teleološki, svrsishodno, zaradi potrebe za održanjem i rastom moći.

Ako malo pažljivije osmotrimo žive organizme na Zemlji primijetićemo da oni baš i ne teže nekom "prilagođavanju", mijenjanju sebe zaradi pokornosti okolini u kojoj žive, naprotiv, svi oni, u manje ili većoj mjeri primjetno, mijenjaju okolinu u skladu sa svojim potrebama. Na primjer, ptice mijenjaju raspored grančica, trave, lišća i ostalog materijala kako bi sebi sagradile gnijezdo suprotno principu prilagođavanja koje bi prije nalagalo da, recimo, nesu jaja kojima ne treba gnijezdo. Neke od evoluciono najstarijih životinja i dan-danas rade po istom modusu kao i ptice - zakopavaju jaja u zemlju i suho lišće ili na sličan način oblikuju okolinu (npr. krokodili i kornjače). Pored svega toga što je vezano za reprodukciju, mnogi organizmi grade skloništa da se zaštite od nepogoda i grabežljivaca. Ništa od toga ne može se smatrati prilagođavanjem, pokoravanjem okolini, već pokoravanje okoline sebi, volja da se njom dominira. Životinja koja je, pak, najdalje otišla u tome je Homo Sapiens.

I upravo zato i jest najzanimljivija. Sam čovjek je dovoljan da se pobije teza o prilagođavanju jer je čovjek u zadnjih nekoliko milinijuma intenzivirao svoje pokoravnje okoline osnivanjem prvih većih zajednica i onoga što danas nazivamo civilizacijom i time preoblikovao lice Zemlje do neprepoznatljivosti. Tu možemo primijetiti nešto zanimljivo: čovjek je, ostvarivši dominaciju nad planetom, počeo propadati. Zašto se to dešava?

Razlog je vrlo jednostavan. Nedostaje mu teritorija za nova osvajanja, nove borbe i nadmetanja - nedostaje mu Haos. Njegova volja za moć ga je dotada tjerala da vlada ali kad je jednom ostvario ono za čim je težio, nagon koji ga je do toga doveo odjednom postaje suvišan, postaje teret - i počinje da odumire. U stvarnosti, čovjekova evolucija, kao proces koji je dotad težio stvaranju i razvoju čovjekovih sposobnosti, snage, otpornosti, žilavosti, srčanosti, mašte - dobija nagli obrat i počinje favorizirati neke drukčije, donekle suprotne osobine. Da bi uspještnije zavladao prirodom čovjek se udružio u zajednice, najprije manje a potom sve veće i time je postalo moguće da se mnoge individualne slabosti, koje postoje u nekom pojedincu, učine mnogo manje uočljivim, kobnim i štetnim, jer kad je okupljen i udružen sa velikim brojem ostalih pripadnika svoje vrste, čak i ako svi imaju iste nedostatke, sposobni su da prežive čisto zbog brojnosti - jer je lični kvalitet zamijenjen bezličnim kvanitetom. U takvom okruženju čovjek postaje ovisan o zajednici u velikom broju utoliko ukoliko je veća zajednica. Ako danas osmotrimo neke prosječne predstavnike velikih zajednica koji se mogu naći ne mjestima guste naseljenosti primijetićemo da su većinom skloni bolestima (uključujući i nasljedne bolesti), depresiji, preosjetljivosti na stres i sl. koji su najizraženiji među srednjom i višom ekonomskom klasom. Istovremeno, taj segment stanovništva u prosjeku ima manje djece (1-2) dok niži slojevi imaju daleko više (4 i više). Sad se moramo zapitati: u kakvim uslovima čovjek prosperira?

Šta zaključujemo? Evolucija ništa ne garantuje. Ni opstanak najjačih, ni najsposobnijih, ni najprilagodljivijih, već su tu uvijek otvorene mnogobrojne mogućnosti i varijante. Ona je prije ciklična nego linearna. Na primjeru čovjeka vidimo da neki organizam, nakon što dosegne određeni nivo razvoja (ka višem, boljem, savršenijem obliku) zbog nedostatka izazova nužno nastupa degradacija i, čak - deevolucija.

Čovjekova volja za moć, izražena kroz težnju za dokolicom i lagodnim životom, prijeti čak i da degradira ono što mu je u najvećoj mjeri i omogućilo uspon i rast - njegovu inteligenciju. Stvaranje računara i umjetne inteligencije, androida i raznoraznih robota odaje sklonost da samog sebe učini zamjenjivim i suvišnim - a to odaje želju za krajem, za smrću, za mirom, za "nirvanom"... No, to je samo savremeni, trenutni izričaj iste težnje koja je počela uzimati maha sa pojavom prvih civilizacija - budizam, hinduizam, judaizam - sve te imaju u osnovi istu težnju za konačnim krajem, za istinskom smrću čovjeka, a u svjetlu evolucionih principa koje smo spomenuli - religije, naročito religije tog tipa - postaju savršeno razumljive, njihov nastanak, uspješnost, raširenost. One, u stvari, ni čemu ne "podučavaju" - već samo služe kao sredstvo za izražavanje stanja u kojem se čovjek nalazi, njegov mentalni sklop i odaju obožavanje smrti. To i gotovo ništa drugo i nije potrebno da bi se shvatilo u čemu je njihov značaj: one savjetuju kako treba živjeti da bi se živjelo poslije smrti (!?). Očigledno je da ljudi u tom slučaju shvaćaju, osjećaju i doživljavaju život kao neki problem, kao bolest samu po sebi koju pokušavaju izliječiti...

Glavni paradoks evolucije je što je najviši stepen razvoja neke vrste - njeno samoubistvo. Nakon dosezanja vrha - jedini preostali put je uvijek dolje...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se