Kućni ljubimci

15 siječanj 2013

Šta tjera ljude da drže ljubimce?

I šta možemo naučiti o takvim ljudima prema načinu i vrsti životinje koju drže za ljubimca?

U našem jeziku, "ljubimac" je naziv koji u korijenu ima riječi "ljubiti" (voljeti) - prema tome, "ljubimac" je onaj kojega netko drži da bi ga volio. Drugim riječima, čovjek uzima neku životinju sa samo jednim ciljem - da bi mu poslužila kao odvodni kanal za ispoljavanje ljubavi. No, zašto to mora biti životinja? Zašto ne ispoljava tu ljubav prema drugim ljudima?

Možda takvi ljudi ne osjećaju druge ljude dostojne ljubavi. To, kako mi se čini, otkriva jedno dublje razočarenje u čovjeka i moguće čak i lično nezadovoljstvo - vlasnik ljubimca pomoću životinje kao surogata za one osjećaje koje nije u stanju ispoljavati na drugi način, sebe ponovo nastoji učiniti podnošljivim u vlastitim očima - jer ispod te "ljubavi" skriva gađenje prema sebi.

Kakve se emocije i motivi skrivaju ispod želje za "ljubimcima" možda najbolje otkriva način na koji se neki vlasnici odnose prema njima.

Ovdje imam u vidu raznorazne načine sakaćenja životinja, od kojih ja najraširenije kastriranje, sječenje repova kod nekih vrsta pasa, sječenje kandži kod mačaka, brijanje dlake i ostalo - sve se to čini kako bi se "ljubimci" prilagodili čovjekovim potrebama; ono što se, međutim, time postiže, jeste da se životinjama na taj način nastoji oduzeti njihov identitet, njihova bit, i učiniti ih "živim igračkama". Čini se da je taj oblik izražavanja ljubavi prema životinjama (tvrdi se da se sve to čini "za njihovo dobro") u stvari samo varka kojom se želi dati oduška okrutnosti prema slabijima - to bi bio onaj čuveni "hubris" koji je u Antičkoj Grčkoj smatran zločinom. Životinje su ljudi otrgnuli iz prirode, vještačkom selekcijom od njih napravili nešto što je najsličnije igračkama kojima se igraju djeca, iz njih se nastojalo istjerati sve ono što je prirodno, divlje - a potom takvo jedno biće sakatiti - na osnovu toga može se izvući kao zaključak gorepomenuti osjećaj samogađenja i samoprezira - jer ono što je čovjek učinio svojim "ljubimcima" učinio je i sebi: istjerao je prirodnost i divljinu iz sebe, i kroz svoj parazitski odnos sa ljubimcima na jedan slikovit način on zapravo vrši samomučenje, jer je slika koju je stvorio o sebi njemu postala nepodnošljiva.

To bi mogla biti pozadina ljubavi uopšte; ma koliko je pjesnički uznosili, ona ostaje pokušaj da se od nečega stvori nešto nalik sebi, da bi se potom to tiranisalo i napastvovalo, nastojeći se na taj način uznijeti i ojačati u vlastitoj slici o sebi...

Stanfordski eksperiment

Dokumentarac o Stanfordskom eksperimentu

Obzirom da se svi tehnički detalji o ovom eksperimentu mogu naći na Wikipediji, postavio bih par pitanja koje ovaj eksperiment nameće.

Šta nam ovaj eksperiment, sa sociobiološke strane, kazuje o stvaranju identiteta unutar određenih društvenih zajednica?

Nije li ovaj stanfordski slučaj bio zapravo eksperiment unutar eksperimenta?

Kad se rodi neko ljudsko biće, od kolijevke društvo od njega nastoji napraviti "nešto", tj. nešto korisno za društvo, neki alat kojim će se služiti, oštriti i tupiti po svojoj kolektivnoj volji. Sve počinje sa prvom paradigmom, prvom ulogom koja biva nametnuta: budi Dijete. To bivanje Djetetom ima svoj "opis posla" ili "popis dužnosti" od kojih je glavna: slušaj autoritet. Prvo počinje sa roditeljima, koji su i sami prošli kroz isti "skulpturološki tretman" i koji se u njima ukorijenio - oni dalje uče svoju djecu tome kako će najbolje služiti: državi, kulturi, okruženju... Kad Dijete malo odraste, dobiva svoje prvo unaprijeđenje, Učenik. Bivanje Učenikom ne isključuje dužnosti i osobine koje je imalo kao Dijete, samo dobiva dodatne obaveze: sad je oblikovanje postalo konkretnije, pa Učenika treba naučiti i pripremiti da postane nešto drugo, na primjer, Advokat, Doktor, Zidar, Policajac. Sve su to unaprijed definisani identiteti kojima se od individue očekuje povinovanje i dopuštanje da se "bude oblikovan" prema njihovim premisama: Doktor uključuje, pored poznavanja medicine, određeni paternalistički odnos prema pacijentima, ponašanje u skladu sa unaprijed definisanim etičkim normama, povjerljivost, i, u skladu sa uslovima i okruženjem, odstupanje od istih, pa imamo Doktora koji prvenstveno teži bogaćenju, koji je spreman kršiti etiku kad za to smatra da ima razlog ili koji se prema pacijentima odnosi sa emocionalnom udaljenosti.

Sve te karakterne i profesionalne osobine se nasljeđuju od autoriteta koji je sudjelovao u neposrednom oblikovanju određene uloge. Obično stariji poučava mlađeg, koji kasnije poučava nove glumce i tako unedogled. U eksperimentu smo imali priliku vidjeti da su studenti govorili kako su se "uživjeli u uloge", to jest, ponašali su se u skladu sa onim kako su mislili da se određeni tipovi trebaju ponašati, Stražari su preuzimali i kanalizirali likove iz filmova, koje su, opet preko filmova, povezivali sa ulogom Stražara, a Zatvorenici (Brojevi) su dobrovoljno pristali da zauzmu pasivniju ulogu. A šta se desilo na kraju? Igrali su uloge neko vrijeme, zapravo, vrlo kratko vrijeme, no nakon nekog vremena, granica koja odvaja "ulogu" od "stvarnosti" se znatno "istanjila" - oni su prolazili kroz prvu fazu identifikacije, preoblikovanje onoga što su definisali kao svoje "Ja". Tako je student Džon Do postao "Zatvorenik 2934", a Heri Smit se transformirao u "Heri Smit, Zatvorski Stražar".

Možda se može nekome činiti da je Zatvorenicima oduziman identitet kroz konstantne torture i objektivizaciju, no i kod stražara se dešavao sličan proces, i oni su, u početku dobrovoljno, pristali da napuste paradigmu starog ponašanja i osjećanja i postanu ono što se od njih očekuje. To navodi na zaključak da njihov identitet, kojim su se nesumnjovo posnosili, kao i većina ljudi, odnoseći se prema njemu kao prema svetinji koja je uklesana u kamen - nije ni bio njihov - to je bila sociološka iluzija, koja, kao i sve iluzije, najzanimljivije stvari sakriva od očiju. Prethodno je Milgramov eksperiment jasno pokazao šta se skriva ispod kristalno-staklaste površine jezera koje predstavlja nečiji identitet - želja za povinovanjem bilo kakvom autoritetu, samo ako se ponaša autoritativno. Naravno, samo kod nekih 2/3 ispitanika. Ali najironičnije u svemu tome je to što onih 1/3, predstavljajući one "neposlušnije", spadaju u kategoriju onih koji upravo i završe u zatvorima. Njihov jedini pravi "zločin" nije to što je, recimo, nekoga ubio, ili spalio neku kuću, opljačkao neki dućan - pravi zločin je neposlušnost. Da bi osigurali poslušnost, te ljude najprije odvode u posebne ustanove (koji se zovu zatvori) da bi ih, kako se tvrdi i misli, "kaznili" - u stvari, radi se o oduzimanju njihovog istinskog identiteta koji se, na neobjašnjiv način, nekako uspio sačuvati od sociološke indoktrinacije i razviti, i zatim ga zamijeniti sociološkim identitetom, onim depersonalnim, fantomskim, iluziornim.

Kako nas iskustvo uči, u dobrom procentu slučajeva, sredstva koja se koriste za tu vrstu "oblikovanja" kod većine takvih zatvorenika stvara revolt umjesto potčinjavanja autoritetu, i na kraju, kad konačno i izađu iz zatvora, ne samo da će nastaviti sa starom praksom zbog koje su uhapšeni, već će još morati da nadoknade svu onu moć koju su im zatvor i njegovi zaposlenici mjesecima ili godinama - oduzimali. A nadoknadiće ih tako što će ih oduzeti drugim ljudima - i opet završiti u zatvoru.

Na taj način, krug je zatvoren. U konačnici, zatvorenik, "zločinac", na kraju postaje živo ogledalo društva koje ga je stvorilo, a tašto kakvo jest, društvo ne može podnijeti da takvu spodobu gleda ili, sačuvaj bože, da prepozna sebe u njoj. Jedino što mu preostaje je da ga ili razbije ili sakrije od očiju...

Disciplina i kazna

Ova dva pojma se danas teško daju razlikovati, jer su čak i definicijski pomiješani - o tome se može lako pronaći dokaz jednostavnim pregledom on-line riječnika i definicija. Međutim, u praksi, ova dva pojma su krajnje različiti, čak do antipodnosti, a njihovo današnje izjednačavanje možemo pripisati instinktualnoj degradaciji čovjeka i gubljenje veze sa svojom pravom prirodom.

U čemu je razlika između ova dva pojma?

Na osnovu pisanih i arheoloških dokaza znamo danas da je pojam kazne jedan jako star pojam koji datira negdje iz vremena prvih civiliziranih organizacija. U takvom uređenju, određeni pojedinci, najčešće kraljevi, poglavice, carevi - donosili bi određene liste nedopuštenog ponašanja zvane "zakoni". Ti "zakoni" su propisivali da oni koji krše i odbijaju poslušnost zakonu (tj. onome ko je donio zakon i/ili ga smatra svojim, pod svojom zaštitom) da zbog toga moraju patiti, da im se mora nanijeti bol, u prvom redu fizička bol. To nanošenje boli trebalo je da posluži kao sredstvo zastrašivanja koje bi obeshrabrilo pojedinca ili grupu i tako ih odvratilo od neposlušnosti, uslijed čega, smatralo se i smatra se - pojedinac automatski postaje "poslušan".

Dosadašnja praksa je pokazala da to nije istina. Strah i strahovlada, zajedno sa svim sistemima koji su zasnovani na njima (praktički svi današnji sistemi vladavine) ne iznuđuju poslušnost i potčinjenost već izbjegavanje. Živi organizmi na opasnost reaguju ili bijegom ili borbom ili pokornosti. Ova poslednja bi trebala da "razoruža" protivnika i smanji njegov instinkt za napadanje - što je učinkovit metod pod uslovom da napadač crpi snagu za napadanje iz bića koje napada, a ne iz sebe.U suprotnom, napad je ili potreba za hranom ili ispoljavanje agresije, simptom nestabilnosti. Instinkt živih bića inače je dizajniran da prepozna takvu nestabilnost i automatski prebacuje organizam u stanje ili bijega ili borbe.

Kod ljudi, taj instinkt je dugotrajnom degradacijom, uslovljenom nastojanjem da se instinkt čopora zamijeni instinktom krda, oštećen, i teško prepoznaje prirodu opasnosti koja dolazi iz hijerarhijski viših ili nižih instanci, te se prebacuje u stanje pokornosti čak i u slučajevima kada izvor napada dolazi iz same nutrine napadajuće strane. Ta napadajuća strana je često država, organizacija, stranka, crkva ili bilo koja institucija koja služi kao vladajući instinkt. U takvim slučajevima, vladajući instinkt, i sam oštećen, nastoji da uspostavi stanje pokornosti agresijom (na primjer, kaznenim mjerama), no uspjeh u tome zavisi od toga koliko je instinkt na koji se djeluje oštećen i prema tome, nesposoban da prepozna vladajući instinkt kao izvor opasnosti. Tamo gdje je još uvijek koliko-toliko ispravan, rezultat je bijeg (izbjegavanje) ili borba - to su odlike onih koje današnje društvo naziva "kriminalcima" i "zločincima". Oni imaju svoju volju koju vladajući instinkt nije uspio da potčini i odatle slijedi nesklad i razdor i današnjim društvima.

Agresija je simptom slabosti, način kompenzacije nedostatka lične duhovne, psihičke ili fizičke snage, a u prirodi čoporskih životinja, kao što su ljudi, je da napadaju slabosti, bilo da se one nalaze u pojedincu ili grupaciji. Ukoliko država ili neka institucija ispoljava ovu slabost, ona nikad ne može u potpunosti kontrolisati svoje podanike, jer se njihov instinkt i dalje osjeća jačim (ukoliko ne ispoljava agresivnost kao preovladavajuću osobinu) i prirodno nastoji da nametne svoju volju nad "slabijim", tj. državom.

Disciplina je nešto što polako iščezava iz instinktivnog pamćenja naše vrste, pa nam često nedostaju riječi da je pravilno definišemo. Glavna odlika discipline bi bila nedostatak agresivnosti kao osnovne osobine strane koja nastoji da nametne svoju volju drugoj volji, već pokazivanje snage nekim drugim sredstvima. Sposobnost da se kontrolirano ispoljava sila, da se ima sebe pod kontrolom, prvi je uslov discipliniranja. Logično je da se može dati samo ono što se ima za sebe, a ako se nema kontrole za sebe, onda se ona ne može niti nametnuti drugima. Istinski vođa, istinski Alfa, je smiren i snažan, on plijeni ostale nestabilnije i slabije volje time što im usađuje ono čega ima najviše, ono što je i on sam, i time omogućuje pokornost, koja, u ovom slučaju, nastupa kao prirodna posljedica težnje za moći ostalih volja - one crpe svoj osjećaj moći iz njegove snage, hrane se njome i osnažuju se. To je jedini pravilni način pokoravanja i disciplinovanja - pokoravanje instinkta, a ne intelekta. Intelekt je samo oruđe instinkta.

Razmišljajući o ovom problemu, nedavno mi je postala jasna poveznica između hipnoze i discipline. Način na koji hipnoza djeluje na pacijenta je sličan načinu na koji se bilo ko pokorava nekom autoritetu, uključujući i pokoravanje nekom drugom aspektu samog sebe (autohipnoza) - u prvom redu, tu je uspostavljanje hijerarhije između aktivne, vladajuće, dominantne volje, i reaktivne volje, koja, kao što je rečeno u uvodu, crpi svoju snagu iz one aktivne, dominantne i postaje joj podređena prirodnim automatizmom. Taj automatizam je po svom načinu ispoljavanja oblik prisvajanja. Prisvaja se uvijek ono što će neki organizam naizgled učiniti da se osjeća moćnijim, da ima veći dijapazon ispoljavanja vlastite volje, a taj čitav efekt "potčinjavanja" je samo usputna posljedica i može lako zavesti nekoga da pomisli da je to poseban oblik stanja uma.

I jest i nije.

Jeste, ako se gleda površinski i posmatrački, ali u suštini stvari, kao što čovjek prisvaja tuđu kuću, ženu, imanje, ideje, tako, u jednom trenutku on može učiniti i tuđu volju svojom, pod uslovom da u njoj detektira potencijalni izvor moći.

Hipnotizer zasniva svoju metodu upravo na iskazivanju te dominantne volje, a to postiže tako što raznim tehnikama oslabljuje, ili bolje reći, zaobilazi odbrambene mehanizme koje je pacijent razvio da bi zaštitio svoje Ja od onih koji bi pokušali da mu silom nametnu svoju volju, i potom upreže pacijentovu volju da služi njegovoj. U pacijentovom umu, obzirom da je njegova volja intertizovana, nastaje potreba da se ta intertizovana volja zamijeni bilo kojom voljom (naročito kad se radi o dubljim stanjima hipnotičkog transa) i u zavisnosti od stepena do kojeg je njegova vlastita volja, koja je doskora bila dominantna, vezana i postala nesposobna da vodi pojedinca, on će prihvatiti volju hipnotizera kao svoju.

Ovakvo tumačenje zasnivam na nekoliko osnovnih pravila hipnoze: smirenost, autoritativnost, pozitivnost (sugestije, u pravilu, moraju biti isključivo pozitivno orijentisane, ne može se, na primjer, reći "ne osjećaš više bol...", nego "osjećaš se ugodno i opušteno...")... Potom hipnotizer poprima i mnogo direktniji oblik "vođenja" pacijenta, on mu govori šta da misli, šta da radi, kako da se osjeća, čak i kako da diše...

Prenesemo li ovaj modus na grupe, zajednice, države, religije možemo u nosiocima autoriteta tih grupacija primijetiti slične metode, ali i neke bitne razlike. Na primjer, u malim zajednicama, gdje je prisutnost Alfe direktna i očigledna stepen pokornosti je veći i čitava ta zajednica funkcioniše skladnije i stabilnija je. Za razliku od nje, u većim zajednicama poput država i civilizacija, Alfa je, iako stvarna osoba, najčešće apstraktan - on nije prisutan fizički u zajednici, već se drži odvojeno od nje, a svoju volju ispoljava preko posrednika koji najčešće nisu sposobni da proizvedu onaj "hipnotički efekt", odnosno potčinjavanje volje kroz zamjenu sa vlastitom. Zato imamo sve veći stepen kriminaliteta u sve većim zajednicama - odsustvo Alfe kao vrhovnog autoriteta je praktički isto što i imati nesposobnog Alfu - ni jedan ni drugi ne mogu ispuniti očekivanja onih od kojih on zahtijeva potčinjavanje, te sve više raste u njegovim potčinjenim potreba za ponovnim uspostavljanjem njihove individualnnosti, njihove vlastite, lične volje...

Prebliski susreti

O tome da li negdje u Svemiru postoje još neki narodi osim na Zemlji se već dugo raspravlja, ali ovdje ne bih o tome. Čini mi se zanimljivije razmotriti ovo pitanje sa psihološke i sociološke strane, konkretno, način na koji je u običnoj populaciji uvriježeno zamišljanje izvanzemaljaca.

Oni su, prije svega, zamišljeni kao mali rastom, zelene boje kože (mada postoje i drugačije ilustracije ovo je dugo bila preovlađujuća slika), velikih glava, malih usta, malih nosnih otvora i disproporcionalno velikih očiju. Najčešće se smatra da nemaju polove i polne organe (ili su im zakržljali) i da su tehnološki i duhovno daleko napredniji od Zemljana.

To bi bila jedna najopštija slika o vanzemljanima koju propagira pop-kultura Zapada.

Ono što je meni lično najzanimljivije je simbolika takve slike o jednoj naprednoj rasi koja dolazi od "tamo odnekud".

Kao prvo, tu je simbolika "neba". Nebo je dugo vremena bilo mjesto gdje žive bogovi koji paze na ljude. U pećinskim slikama i nekim indijskim drevnim dokumentima nalaze se ilustracije "bogova" u kojima se oni nalaze u nečemu nalik skafanderu. Danas se smatra da je to dokaz da su u prošlosti Zemlju posjećivali vanzemaljci i da su dijelili svoje znanje s ljudima. Ono što se često na tim slikama može vidjeti a što zapadnjačka pop-kultura zanemaruje je to da su te drevne ilustracije na kojima se može vidjeti nešto nalik na kacigu koju nose današnji astronauti podložne pogrešnoj interpretaciji, jer se posmatraju doslovno a ne simbolički kao što je inače običaj u tekstovima religijskog sadržaja. Vrlo je moguće da se radi o onome što hrišćanska kultura naziva "oreol", svjetlosni krug koji možemo vidjeti na freskama koje prikazuju svece. Simbolika "svjetlosnog kruga" je u tome da on predstavlja svetost, pripadnost višem hijerarhijskom položaju u odnosu na smrtnike a predstavljena je svjetlosnim krugom oko glave zato što se na glavi raspoznaje neka ličnost, lice - a ta ličnost pripada "silama svjetla" (umjesto "silama mraka") do te mjere da ta svjetlost naprosto mora nekud "pobjeći" van te ličnosti, pa se oko nje formira u krug.

Teško je biti siguran da li mitovi o bogovima potječu od drevnih vanzemaljskih posjetilaca - ili je obrnuto, da su moderni vanzemaljski posjetioci memska projekcija drevnih bogova. Obadvije opcije su moguće ali, kako mi se čini, vjerovatnije je ovo potonje tumačenje zbog toga što se oko vanzemaljaca polako stvorila jedna moderna mitologija koja neodoljivo podsjeća na religiju, i kao takva posjeduje snažnu poveznicu sa već anahronim načinom razmišljanja - mistifikacijom svijeta.

Simbolika "naprednosti" i "napretka" koje se vežu za izvanzemaljske posjetioce može se shvatiti kao težnja moderniteta za tehnokratskom utopijom u kojoj bi čovjek bio, kako se nada, apsolutno zaštićen od prirode i njenih opasnosti s kojima se osjeća nedovoljno snažan da bi se borio isključivo vlastitim snagama. No, pomenuta težnja moderniteta ide i korak dalje, zamišljajući vanzemaljce (male zelene) kao vremenske putnike iz naše, ljudske budućnosti, u kojoj bi oni bili neki oblik čovjeka koji je evoluirao u određenu formu iz nas. Neovisno o ovoj teoriji o vremenskim putinicima, vanzemaljci i dalje kroz način na koji se projiciraju u glavama Homo Sapens Urbanusa predstavljaju svojevrstan ideal - oni bi bili krajnji izvod današnjih popularnih vjerovanja, doktrina i ideologija uvezenih sa Istoka.

Na primjer, simbolika "malih" vanzemaljaca, povezana sa epitetom "naprednosti" upućuje na slabost i krhkost koju današnji čovjek već osjeća i podsvjesno projecira te osjećaje kroz prostor-vrijeme kao nešto što će se u budućnosti intenzivirati - no, zbog toga što se ta slika povezuje sa "naprednosti" (superiornosti) ona ne izaziva negativne asocijacije već suprotno, kroz tu krhkost i slabost (krotkost) on validuje sebe kroz prizmu moralnog realizma i nalazi u toj slici sebe osjećaj božanskog, smatrajući svoj psihofizički sklop za cilj i svrhu koje u sebi utjelovljuje.

Simbolika u kojoj su vanzemaljci "zeleni" može biti snažan ukazatelj na utjecaj hinduizma i budizma koji se proširio Zapadom u posljednjih 50 godina, imajući svoj začetak u seksualnoj revoluciji 1960-ih i krajnji izražaj u preziru prema karnivorizmu. Današnja popularnost vegetarijanstva i veganstva više nego išta drugo govori nam o degradaciji čovjeka uzrokovanoj, prije svega, obiljem resursa i dostupnošću luksuza. Tamo gdje je čovjek prirodan i gdje živi "u skladu s prirodom", gdje su resursi oskudni i teško dostupni, vegatarijanstvo je recept za propast i smrt - predak čovjeka se počeo mentalno razvijati tek nakon što je počeo jesti meso, a prije toga je bio samo još jedan od mnogih majmunolikih bića. Ovdje se takođe može vidjeti utjecaj Evolucionog paradoksa gdje se "naprednost" urušava u sebe i postaje štetna: ono što je čovjeka uzdiglo na vrh na kraju postaje suvišno i on ponovo kreće ka dolje... Motiv zelenih vanzemaljaca se takođe može protimačiti kao konačan slijed religiozno-mistične podloge koju je Zapad preuzeo od Istoka, vjerovanje u apsolutnost duše. Postoje neki tipovi joge koji zagovaraju prekid prirodnog hranjenja i florizaciju čovjeka, odn. učenje kako da se "hrani svjetlošću" kao što to čine biljke - obzirom da biljke pretvaraju svjetlost u energiju pomoću hlorofila (koji je zelene boje) nužno time i ideal "naprednih" vanzemaljaca, koji predstavljaju dalji razvoj moderne mističarske ideologije, mora sadržavati nešto kao karakterističan "podsjetnik" na biljni oblik egzistiranja.

Naime, zbog popularizacije budizma širom inače dominantno hrišćanskog utjecaja došlo je do razvoja hipersenzitivnosti na bol koja graniči s patologijom: inače uobičajen način hranjenja mesom, mlijekom i ostalim proizvodima životinjskog porijekla se u takvoj atmosferi smatra nečim sličnim zločinu, nečim inherentno "nemoralnim", "primitivnim", "neprosvijetljenim" - inferiornim. Stoga se psiha takvih ljudi snažno odupire bilo kakvom asociranju sebe sa nekim ili nečim koji nanosi bol nečemu ili nekome i na osnovu tog bola ubire korist u vidu konzervacije vlastitog života. Međutim, biljke zbog svoje fizičke i fiziološke različitosti od čovjeka, nedostatka povratne informacije o bolu zbog koje se teže personificiraju, bivaju doživljene kao "moralno neutralne", tj. njihovo ubijanje se ne smatra zločinom jer su na određeni način "manje žive", tj. manje asociraju na ljude jer ne ispoljavaju cjelokupni spektar emocija na koje su hipersenzitivni ljudi posebno prejemčivi.

Ta florizacija čovjeka može takođe da bude indikacija težnje se disasocijacijom od svega onoga što čovjeka čini životinjom koja pripada ovom svijetu, i u kombinaciji sa više ili manje potiskivanim strahom od smrti koji je doveo do stvaranja religijskih sistema u kojima je čovjekova esencija, nazvana "dušom", njegova karta za postizanje nadrealnog, nadvremenskog i nadprostornog božanskog statusa - vodi do nastanka jednog suptilnog kulta smrti koji je, kao što stoji u "Evolucionom paradoksu" - posve očekivan i razumljiv.

A šta je sa "sivim" vanzemaljcima? Mislim da je njihova boja kože refleksija sjevernoameričkog liberalizma u kojem, kao posljedica hipersenzitivnosti uopšte, svako spominjanje rase i boje kože od strane Indoevropske rase, imajući u vidu nesklad između njene prakse u prošlosti i njenih moralnih vrijednosti - proizvodi "nečistu savjest" - stoga je i slika naprednih vanzemaljaca morala biti prilagođena da bi izazivala osjećaj zadovoljstva (koji u suštini znači odsustvo "nečiste savjesti") na način da je njihova boja kože zamišljena "rasno neutralnom", tj. sivom.

Možda najzanimljiviji simbol ljudske percepcije vanzemaljaca je njihovo učestalo predstavljanje kao neplodnih, aseksualnih i androgenih bića. Kao što je rečeno u Epilogu "Feminizacije čovječanstva" to je oblik postojanja kojem se strijemi na manje ili više svjesnom nivou - oblik u kojem je uništena osnovna svrha seksualnosti (reprodukcija i natprodukcija) i gdje je samim time, bez potrebe sa ičim drugim, trivijaliziran sam život i postojanje.

S druge strane, ako takvi vanzemaljci uistinu i postoje i ako nisu samo moderna interpretacija nihilizma i proizvod feminizacije, oni sami, samo njihovo postojanje - bilo bi neprocjenjivo kao zvono upozorenja koje oglašava neizbježnu smrt naše vrste. U mnogim svjedočenjima osoba koje tvrde da su ih otimali vanzemaljci navodi se ubiranje njihovog genetskog materijala s ciljem spasa vlastite vrste od izumiranja - a sastavni dio tog izumiranja, kao što je i pravo, predstavljaju upravo aseksualni i androgeni organizmi. Ono što je bitno napomenuti, i što samo po sebi daje još jedan jak argument u prilog tezi da su vanzemaljski posjetioci o kojima pišu tabloidi mentalna projekcija superega umjesto realna, fizička pojava - jeste činjenica da aseksualni organizmi sami po sebi nisu ništa neobično čak ni za našu planetu. Tačka u kojoj na površinu izranja pravi problem je kada organizam koji je evoluirao kroz polarizaciju polova (kao što je slučaj kod čovjeka) počne da gubi, takoreći, "magnetičnost" svojih respektivnih polova, a budući da je, s obzirom na prolaznost života, nedovoljno vremena da se on kao vrsta prilagodi i ponovo regresira u hermafroditsko stanje - njegovo izumiranje je samo pitanje vremena.

Nietzsche je jednom napisao: "Ako dugo gledaš u bezdan, i bezdan takođe gleda u tebe." Shvaćen u svojoj potpunosti, ovaj aforizam nam govori da se može mnogo naučiti na osnovu jednostavnog promatranja nas samih i načina na koji interpretiramo svijet oko sebe i u sebi. Suočen sa neznanjem i odsustvom moći koje neznanje obećava, čovjek će učiniti sve da nađe bilo kakav odgovor samo da bi zauzdao demona-anđela zvanog "znatiželja" - uključujući i igranje obilježenim kockama. Njegova teorija uma je sama po sebi svemoćna, sposobna je da personificira bilo šta bilo to živo ili neživo - u uvijek, pri takvoj personifikaciji i ostvarivanju - neizbježno utiskuje ono najunutarnjije, najličnije u stvar koju ostvaruje.

Taj "bezdan" koji "takođe gleda u tebe" - to si ti - onaj "ti" koji traži da bude upoznat. To je karika koja nedostaje između čovjeka i natčovjeka.

Iskustva bliske smrti

27 ožujak 2012

Od samog početka svoje istorije ljudi su pokušavali da ožive umrle. Antički Grci su smatrali da se tijelo može vratiti u život ako ga se dotakne usijanim gvožđem. Indijanci u pretkolumbovskim vremenima uduvavali su u usta i nozdrve mrtvaca duvanski dim. Stari Izraelci bi, vidjevši da čovjek umire, počinjali da viču iz sve snage, vjerujući da će tako uplašiti i otjerati smrt. A XX vijek je čak potvrdio da se takvim naivnim metodom ponekad može u prvim trenucima "razbuditi" zamrli mozak. Već u Bibliji spominje se oživljavanje pomoću uduvavanja zraka u pluća. Danas je vještačko disanje neodvojivi dio reanimacije.

Osnivač nauke o oživljavanju čovjeka je Vladimir Aleksandrovič Njegovski. Njegova laboratorija je krajem 30-ih godina počela da se bavi problemima uspostavljanja "životnih procesa u stanjima sličnim smrti". Ovaj naučnik je prvi razgraničio kliničku i biološku smrt. Šta je to klinička smrt? O tome govore učenici Njegovskog.

Galina Aleksejevna, magistar medicinskih nauka, upravnik kliničke laboratorije neurorehabilitacije Instituta za opštu reanimatologiju Ruske akademije medicinskih nauka (RAMN):

- Klinička smrt je interval između prestanka rada srca i smrti mozga. On traje najviše 5-6 minuta. Zatim dolazi do nepovratnih promjena i mozak umire.
Kroz moje ruke je prošlo oko 200 ljudi koji su preživjeli zaustavljanje srca. Potpuno vraćanje svijesti može trajati od nekoliko časova do nekoliko mjeseci.
Mi uvijek pitamo pacijente mogu li da opišu šta im se događalo "s one strane". Neki odgovaraju da se ne sjećaju ničeg i takvih je najviše. Drugi se kolebaju da li je nečeg bilo ili ne, jer počinju da se prisjećaju doživljenog tek nakon određenog vremena. A neki govore o svojim vizijama rado i vrlo živopisno. Najzad, ima i takvih koji nikad ne otkrivaju šta su vidjeli i to ostaje njihova tajna.
Zanimljivo je da vizije muškaraca uglavnom imaju profesionalni karakter - ponavljaju ono s čime se pacijent sreće na poslu. Priče žena o doživljenom tokom kliničke smrti češće su povezane sa porodicom i djecom.
Neki vide i ono što je opisao dr. Raymond Moody iz SAD (sjećate se njegove knjige "Život poslije života"?) - tunel i jarku svjetlost na njegovom kraju. Mislim da se ta slika može objasniti skupljanjem u organizmu ugljenične kiseline, koja u velikim količinama postaje narkoza. Posmatrala sam i pacijente poslije kratkotrajnih narkoza i pitala ih čega se sjećaju u svom stanju za to vrijeme. Ispostavilo se da je to isto ono što pamte ljudi nakon preživljene kliničke smrti.
Jedna žena mi je ispričala sljedeće: kad su joj počeli davati narkozu preko maske, zavrtjelo joj se u glavi i kao da ju je ponijela neka moćna sila. Našla se u brezovoj aleji kroz koju je letjela sve brže i brže, i na kraju su se stabla i zelene krošnje pretvorili u tunel. Onda je sve oko nje potamnilo i samo se na kraju tunela vidjela jarka svjetlost. Upitala sam je: "Kako ste izašli iz tog stanja?" Odgovorila je: "Osjećala sam se kao da mi je čitavo tijelo od olova. Bilo mi je teško da pomaknem nogu ili ruku i povratak svijesti je bio neprijatan. Koliko lako sam letjela prema onoj svjetlosti, toliko snažno sam sada osjećala težinu tijela. Bilo mi je teško čak i da otvorim oči."
Došla sam do zaključka da je ulazak u nesvjesno stanje tokom kliničke smrti nešto kao svojevrsna narkoza.

Viktor Semjonov, direktor Školsko-naučnog centra, dopisni član RAMN, doktor medicine, profesor:

Zašto se, kada postoje znaci kliničke smrti, puls traži samo na vratnoj arteriji a ne i drugdje? Organizam je veoma inteligentan. Naše tijelo zna da sve njegove ćelije mogu prilično dugo izdržati bez snabdijevanja kiseonikom a da ne umru. Jedino mozak to ne može. Kada čovjek umire od gubitka krvi - od pet litara četiri je već isteklo - organizam će učiniti sve da preostala litra dospije do mozga.
Ko god je preživjeo kliničku smrt neizbježno se suočava sa postreanimacijskom bolešću, odnosno bolešću oživljenog organizma. Najviše trpi svijest. Događa se da se ponašanje oživljenog drastično mijenja. Pojavljuje se razdraživost, remeti se san.
Što se tiče vizija koje prate boravak u stanju kliničke smrti... Još niko nije dokazao da one posjećuju bolesnika baš u to vrijeme. Ja bih rekao da se halucinacije najvjerovatnije dešavaju u trenutku umiranja i u trenutku oživljavanja. Pošto u čovjekovom pamćenju period kliničke smrti nije registrovan, mozak spaja dvije vizije u jednu.
Zamislite da je do nastupanja smrti ostalo još samo nekoliko trenutaka, i da krv još uvijek slabo teče kroz mozak. Krv odlazi u potiljačni dio, i pošto su već isključeni svi drugi dijelovi, čovjek, kao da ima naočnjake, vidi samo ravno ispred sebe. Odatle predstava tunela. Krvotok i dalje slabi i čovjek vidi još samo u centru vidnog polja - to je svjetlost na kraju tunela.
Zatim čovjek umire. Svaka aktivnost mozga mora se vidjeti na elektroencefalogramu. Ali poslije prestanka rada srca igla pokazuje pravu liniju - mozak "ćuti". Ako čovjeka ožive, obnavlja se krvotok i on opet počinje da vidi svjetlost...
Najživopisnije vizije imaju upravo oni kojima se srca uopšte i nije zaustavljalo, nego se samo usporavalo i slabio krvotok.

Život poslije smrti snimljen na videokasetu

U knjizi "Život poslije života" dr. Moody opisuje 150 slučajeva kliničke smrti.
Autor razlikuje nekoliko stadijuma umiranja i povratka iz "podzemnog carstva": zaustavljanje svih fizioloških funkcija organizma (pri čemu čovjek još može da čuje riječi ljekara koji konstatuje letalni ishod); sve glasniji zvuci; samrtnik izlazi iz tijela i velikom brzinom leti kroz tunel, na čijem kraju se vidi svjetlost, a ponekad i svjetlosno biće; pred njim prolazi čitav njegov život; sreće umrle rođake i prijatelje; u nekom trenutku javlja mu se osjećaj granice iza koje se više neće moći vratiti u tijelo; zaustavivši se pred njom, samrtnik, "naporom volje" ili mimo volje ipak biva vraćen u svoje tijelo.
Većina pacijenata koje je ispitivao Mudi su hrišćani. Zato natprirodna tumačenja ovih vizija odgovaraju njihovoj vjeri u to da bog postoji i da je naša duša besmrtna. Ali ima i drugih objašnjenja.
Poznato je kakve neopisive halucinacije doživljavaju oni koji koriste jake narkotike. Istraživači pretpostavljaju da psihodelici izazivaju stanja nalik onima koje imaju samrtnici u periodu kliničke smrti. Po njihovom mišljenju podsvijest svakog čovjeka krije matrice sličnog iskustva - osjećanja vantjelesnog postojanja, odnosno posmrtne vizije, zapisane su u našoj podsvijesti kao film na kaseti. "Projekcija" sa "trake" uključuje se prestankom rada srca.
Neurolozi prave analogiju između samrtničkih vizija i osjećanja prilikom nekih neuroloških oboljenja. Na primjer autoskopske halucinacije omogućavaju bolesniku da posmatra samog sebe sa strane, isto kao pacijent koji doživljava kliničku smrt. Ali dok je u prvom slučaju "dvojnik" živ, u drugom samrtnik vidi svoje potpuno nepomično tijelo. Neki psiholozi predsmrtni tunel smatraju transformisanim preživljavanjem porođajne traume.

Stvaraoci posljednjeg filma

Pročitano i prevedeno učvrstilo me je u starom uvjerenju o suštini vizija u periodu kliničke smrti, a ono je slično mišljenju koje u ovom tekstu iznose stručnjaci, ali sa naglaskom na jednu stvar. Naime, oni kao da nedovoljno ozbiljno shvataju samoobmanjivačko-kreativne sposobnosti ljudskog uma. Ljudi i za života pokazuju ogromnu maštovitost i kreativnost u smišljanju spasa od neizbježne smrti, njenog prevazilaženja, raznih vidova posmrtnog života. Tu su i razne vrste rajeva (ili paklova, ali za "one druge", one koji ne vjeruju u isto božanstvo i isti raj). I "nirvana" je dio te produkcije ljudske mašte, ali možda je nirvana najbliža stvarnosti. Moglo bi se reći da u njoj prebivaju atomi - ne atomi XX vijeka sastavljeni od niza spratova sve manjih i manjih sastavnih elemenata, već atomi u izvornom smislu, kao najsitnije, nedjeljive čestice materije - u "rasutom stanju", pojedinačni, nezdruženi u veće forme. A to je i stanje koje očekuje sve nas, jer, naše svijesti će se ugasiti i tijela raspasti, ali će atomi koji su nekad činili (koji sada čine) naša tijela ostati da traju vječno. Što se tiče vizija u periodu kliničke smrti (upravo u periodu kliničke smrti a ne neposredno prije njega; bez respekta tvrdim da dr. Semjonov ovdje griješi jer, ako je po definiciji klinička smrt interval od prestanka rada srca do prestanka rada mozga - to očigledno znači da je mozak u tom vremenu još živ; najzad, zar je nemoguće da bude napravljen i savršeniji EEG, koji će registrovati neku aktivnost mozga još duže vrijeme nakon prestanka rada srca?), one predstavljaju "film" koji mozak prikazuje samom sebi. Mozak je scenarista i režiser tog filma, on njime vrši posljednju samoobmanu, odbijajući da umre, varajući sebe (sasvim djelotvorno, dok traje) da se život nastavlja u nekom novom vidu. Kakakv će taj "film" biti zavisi od mašte svakog pojedinačnog čovjeka, ili od onoga čemu ga je društvo naučilo - odatle sličnosti vizija kod pripadnika iste kulture. Ako čovjek zaista umre, taj "film" se prekida i tu je kraj svega. Ali ako samrtnik oživi, one se može prisjetiti svojih vizija i protumačiti ih u smislu da "onaj svijet" zaista postoji. Čovjekova svijest će tako dobiti važnu utjehu sve do časa narednog, vjerovatno posljednjeg umiranja. A čovjekova podsvijest će znati istinu, ali podsvijest se zato tako i zove što čovjek ne zna svjesno ono što njegova podsvijest zna.

(Andrija Lavrek, časopis "Galaksija" broj 287, Oktobar 1999)

Evolucioni paradoks

Za početak, riječ-dvije o jednom od principa evolucije, prilagođavanju.

Definicijski gledano, prilagođavanje je isto što i potčinjavanje okolini, iz čega bi slijedilo da su najuspješniji oni organizmi koji se najbolje i najtemeljitije pokoravaju. No, gdje su onda oni koji vladaju, dominiraju? Prilagođavanje i pokornost su, po svojoj prirodi, sekundarne, re-aktivne sile, i da bi uopšte postojale, moraju imati svoju protivtežu u aktivnim silama prirode. Ukoliko svi organizmi evoluiraju kroz potčinjavanje okolini, koja, naravno, uključuje i potčinjavanje svim ostalim organizmima koji sačinjavaju neku "okolinu", iz toga proizlazi da je jedina aktivna sila - neživa priroda, neživa okolina, krajolik, temperaturne i kozmičke promjene. To je, međutim, personifikacija i mistifikacija Prirode i kao takva pripada prije u religiju nego u nauku - i naročito je nepogodna za tumačenje prirodne hijerarhije. Nešto što je neživo možemo definirati kao neživo upravo na osnovu nedostatka volje, nedostatku sposobnosti da djeluje kao aktivna sila Kosmosa; nasuprot tome, život se razlikuje od ostalih stvari u Kosmosu upravo po tome što ima volju, sposobnost da aktivno djeluje na materiju i energiju Kosmosa i da ih iskorištava teleološki, svrsishodno, zaradi potrebe za održanjem i rastom moći.

Ako malo pažljivije osmotrimo žive organizme na Zemlji primijetićemo da oni baš i ne teže nekom "prilagođavanju", mijenjanju sebe zaradi pokornosti okolini u kojoj žive, naprotiv, svi oni, u manje ili većoj mjeri primjetno, mijenjaju okolinu u skladu sa svojim potrebama. Na primjer, ptice mijenjaju raspored grančica, trave, lišća i ostalog materijala kako bi sebi sagradile gnijezdo suprotno principu prilagođavanja koje bi prije nalagalo da, recimo, nesu jaja kojima ne treba gnijezdo. Neke od evoluciono najstarijih životinja i dan-danas rade po istom modusu kao i ptice - zakopavaju jaja u zemlju i suho lišće ili na sličan način oblikuju okolinu (npr. krokodili i kornjače). Pored svega toga što je vezano za reprodukciju, mnogi organizmi grade skloništa da se zaštite od nepogoda i grabežljivaca. Ništa od toga ne može se smatrati prilagođavanjem, pokoravanjem okolini, već pokoravanje okoline sebi, volja da se njom dominira. Životinja koja je, pak, najdalje otišla u tome je Homo Sapiens.

I upravo zato i jest najzanimljivija. Sam čovjek je dovoljan da se pobije teza o prilagođavanju jer je čovjek u zadnjih nekoliko milinijuma intenzivirao svoje pokoravnje okoline osnivanjem prvih većih zajednica i onoga što danas nazivamo civilizacijom i time preoblikovao lice Zemlje do neprepoznatljivosti. Tu možemo primijetiti nešto zanimljivo: čovjek je, ostvarivši dominaciju nad planetom, počeo propadati. Zašto se to dešava?

Razlog je vrlo jednostavan. Nedostaje mu teritorija za nova osvajanja, nove borbe i nadmetanja - nedostaje mu Haos. Njegova volja za moć ga je dotada tjerala da vlada ali kad je jednom ostvario ono za čim je težio, nagon koji ga je do toga doveo odjednom postaje suvišan, postaje teret - i počinje da odumire. U stvarnosti, čovjekova evolucija, kao proces koji je dotad težio stvaranju i razvoju čovjekovih sposobnosti, snage, otpornosti, žilavosti, srčanosti, mašte - dobija nagli obrat i počinje favorizirati neke drukčije, donekle suprotne osobine. Da bi uspještnije zavladao prirodom čovjek se udružio u zajednice, najprije manje a potom sve veće i time je postalo moguće da se mnoge individualne slabosti, koje postoje u nekom pojedincu, učine mnogo manje uočljivim, kobnim i štetnim, jer kad je okupljen i udružen sa velikim brojem ostalih pripadnika svoje vrste, čak i ako svi imaju iste nedostatke, sposobni su da prežive čisto zbog brojnosti - jer je lični kvalitet zamijenjen bezličnim kvanitetom. U takvom okruženju čovjek postaje ovisan o zajednici u velikom broju utoliko ukoliko je veća zajednica. Ako danas osmotrimo neke prosječne predstavnike velikih zajednica koji se mogu naći ne mjestima guste naseljenosti primijetićemo da su većinom skloni bolestima (uključujući i nasljedne bolesti), depresiji, preosjetljivosti na stres i sl. koji su najizraženiji među srednjom i višom ekonomskom klasom. Istovremeno, taj segment stanovništva u prosjeku ima manje djece (1-2) dok niži slojevi imaju daleko više (4 i više). Sad se moramo zapitati: u kakvim uslovima čovjek prosperira?

Šta zaključujemo? Evolucija ništa ne garantuje. Ni opstanak najjačih, ni najsposobnijih, ni najprilagodljivijih, već su tu uvijek otvorene mnogobrojne mogućnosti i varijante. Ona je prije ciklična nego linearna. Na primjeru čovjeka vidimo da neki organizam, nakon što dosegne određeni nivo razvoja (ka višem, boljem, savršenijem obliku) zbog nedostatka izazova nužno nastupa degradacija i, čak - deevolucija.

Čovjekova volja za moć, izražena kroz težnju za dokolicom i lagodnim životom, prijeti čak i da degradira ono što mu je u najvećoj mjeri i omogućilo uspon i rast - njegovu inteligenciju. Stvaranje računara i umjetne inteligencije, androida i raznoraznih robota odaje sklonost da samog sebe učini zamjenjivim i suvišnim - a to odaje želju za krajem, za smrću, za mirom, za "nirvanom"... No, to je samo savremeni, trenutni izričaj iste težnje koja je počela uzimati maha sa pojavom prvih civilizacija - budizam, hinduizam, judaizam - sve te imaju u osnovi istu težnju za konačnim krajem, za istinskom smrću čovjeka, a u svjetlu evolucionih principa koje smo spomenuli - religije, naročito religije tog tipa - postaju savršeno razumljive, njihov nastanak, uspješnost, raširenost. One, u stvari, ni čemu ne "podučavaju" - već samo služe kao sredstvo za izražavanje stanja u kojem se čovjek nalazi, njegov mentalni sklop i odaju obožavanje smrti. To i gotovo ništa drugo i nije potrebno da bi se shvatilo u čemu je njihov značaj: one savjetuju kako treba živjeti da bi se živjelo poslije smrti (!?). Očigledno je da ljudi u tom slučaju shvaćaju, osjećaju i doživljavaju život kao neki problem, kao bolest samu po sebi koju pokušavaju izliječiti...

Glavni paradoks evolucije je što je najviši stepen razvoja neke vrste - njeno samoubistvo. Nakon dosezanja vrha - jedini preostali put je uvijek dolje...

Feminizacija Muškaraca

26 prosinac 2011

Odricanje od odgovornosti:

Očito je da su bilo koje razlike između mukaraca i žena suptilne i stvar gradacije a ne sadržaja. Čak i polni organi nalaze svoje odgovarajuće pandane izražene na različite načine u oba pola; muški penis se može naći u žena kao klitoris, ženske jajnike nalazimo u muškaraca kao testise i tako dalje. Bez obzira na razlike koje postoje između muškaraca i žena, one su neznatne u odnosu na velike sličnosti koje dijele kao pripadnici iste vrste.

Unatoč tome, promjene u karakteru i psihologiji uzrokovane hormonalnim i genetskim pojavama koje razlikuju muškarace od žena dovoljno su prepoznatljive čak i najžešćim zagovornicima ljudske jednakosti. Muška bradavica možda jeste bezvrijedna za muškarca, ali je ženama ženska od ogromne važnosti.

Oni od nas koji su upoznati s Teorijom haosa znaju da čak i blagi utjecaji mogu imati ogromne posljedice kada se sagledaju kroz vrijeme i prostor.
Nadalje, termini "ženski" i "muški" nisu ograničeni na strogo polne osobine, već će se ovdje koristiti kao stanja bića ili postojanja koje se mogu koristiti za opisivanje i žena i muškaraca. Na taj način će biti jasno da postoje muškarci sa ženskim osobinama i žene s muškim, iako će većina nas najčešće izražavati karakteristike i psihološke sklonosti onog pola kojem inače i pripadamo.
[ Ovdje ne govorim samo o homoseksualnosti, već i o stanju uma i tipu psihe]

Mnogi će me optužiti za generalizacije, jer je to omiljeni obrambeni mehanizam onih koji traže bijeg od uvredljivih ili štetnih premisa koje ne mogu pobiti izravno, ali ja ću ih ovom prilikom podsjetiti da bilo koja iznimka u pravilu služi samo da se dokaže postojanje pravila .

Kad ne bi bilo tako, znanost sama ne bi bila moguća i morale bi se sprovesti posebne studije za svakog pojedinca ponaosob i za svaki pojedini slučaj. Morala bi postojati jedna znanost koja se bavi isključivo sa mnom, jedna da se bavi tobom – i svako davanje kategorija i obilježja bi bilo apsurdno i besmisleno.

Ipak, opšti obrasci i značajke su ono što čovjek koristi za stvaranje znanja i razumijevanja. Kroz opštu ocjenu fenomena, i imajući u vidu da se pri tom ne izražavaju u potpunosti suptilni stepeni u kojem svaki od njih odstupa od opšteg pravila i krajnje izvanrednih okolnosti koje ponekad mogu dovesti do potpunog odstupanja od opšteg zakona, čovjek stvara razumijevanje koje mu omogućuje izradu strategija. Čak i iznimke od pravila slijede neka svoja vlastita pravila isključivosti, a haos i nasumičnost bi mogli biti samo ljudska predrasuda uzrokovana nerazumljivošću ili kompleksnošću samih pravila.

No, više od svega toga, sljedeća kritička analiza muškarca i žene u društvenom kontekstu se temelji na mojim osobnim zapažanjima i zaključivanju i neće biti branjena korištenjem popularnih vjerovanja, političke-ispravnosti, znanstvenih studija, ili bilo kojeg trećeg izvora, čak i kada je i to moguće.

Jasno je da se uvijek može naći studija koja brani većinu perspektiva što čini samu studiju i način na koji se provodi upitnom. Oni koji ovise o procjeni drugih prilikom formiranja osobnih uvjerenja, nehotice iskazuju svoje slabosti i ograničenja.

U područjima gdje je izravno promatranje nemoguće, oslanjanje na izvore iz druge ruke je razumljivo, ali u područjima gdje je moguće lično iskustvo i gdje osjetilno opažanje može doći do izražaja, lična procjena je često poželjnija i konstruktivnija.

Filozofija nije puko ponavljanje prošlih hipoteza ili ponovno analiziranje teorija iz prošlosti; ona je razmjena kritičke misli i osobnih analiza. Povođenje za nekim drugim autorom ili biti pod utjecajem nekog drugog autora je normalno, ali u potpunosti postati ovisan o njima i oponašati ih ili kopirati samo odaje vlastite (ne)kvalitete u usporedbi s njima.

Ovo što slijedi je moja perspektiva, na temelju mog ličnog iskustva i zapažanja, do koje sam došao koristeći svoja vlastita osjetila i mentalne sposobnosti.
Svaka sličnost s djelima drugih je slučajna ili posljedica utjecaja – a ne plagijat.

Bilo kakva kontradikcija od strane popularnih znanstvenih ili drugih uobičajenih uvjerenja posve je razumljiva i irelevantna.

Ne može se tačnost neke ideje suditi po popularnosti, već po snazi njenih argumenata, pratećih dokaza i razumnosti načina na koji se prezentira.

Ne očekujem da mi neko sad vjeruje na riječ ili da se jednostavno slaže sa mnom; štaviše, očekujem skepticizam i lična zapažanja koja će dokazati ili opovrgnuti točnost moje misli.

Ovaj cijeli tekst je napisan u svrhu promocije slobodne misli i ličnog intelektualnog napora, poticanja rasprave i lične osviještenosti radi promicanja izbora i slobode volje.

Normalno je da će tema koja govori o muškarcima i ženama i uopšte o polu i polnosti - izazvati određene kontroverze - obzirom na značaj koji seksualnost igra u ljudskim životima i na način na koji se na nju gleda u našem zapadnom, "modernom" svijetu. Međutim, moja namjera je podsticanje pronicljivosti i raspravljanja, a ne mržnje i prijezira.

Ukoliko to u nekome izazove osjećaj nesigurnosti, straha, ljutnje i neadekvatnosti - to je tužno ali i prirodno, kada se uzme u obzir jadno stanje u kojem se nalazi naša ljudskost i naš moderni svijet pun obmana i iluzija.

Odbacivanje mojih stavova etiketirajući me kao seksistu, muškog šovinistu ili nekog ko pati od neke mentalne ili psihičke bolesti ili seksualne disfunkcije značilo bi izbjegavati temu o kojoj je ovdje riječ, i umjesto toga upuštati se na varljivo tlo mojih navodnih ljudskih nedostataka. No, podsjetio bih vas da se na isti lak način, pomoću klevete i uvrede, može odbaciti bilo koja ideja jer su sve ljudske ideje proizvod nesavršenih ljudskih umova, sa pripadajućim osjetilnim i psihološkim nedostacima.

Jedini način na koji se može boriti protiv neke ideje je s drugom idejom, i prije nego se krene raspravljati o nesavršenostima koja su dovela do te ideje, najprije se ta ideja mora prokazati kao lažna i opovrgnuti.

Također, valja stalno imati na umu neprestane promjene u moralnim standardima i popularnim vjerovanjima, zbog čega neke ideje mogu zvučati šokantno u jednom vremenu i jednoj kulturi, dok su istovremeno sasvim razumljive u drugom vremenu i drugoj kulturi.

Također, valja imati na umu i da "moderno" ili "skorašnje" ili "buduće" ili "popularno" nije sinonim za "bolje" ili "superiorno". Teorija evolucije nam kazuje da su genetske promjene često odgovor na promjene u okolini i da neke mutacije čine prednost dok druge čine smetnju. Da li je nešto bolje ili gore uvjetovano je zahtjevima okoliša i specifičnog vremena i mjesta. Ipak, čovjek i dalje nastavlja da traži apsolutne istine i vrijednosti u svijetu u kojem se stalno nešto mijenja.

Nadam se da će moji napori u razbijanju mitova i bolesnih ideologija pomoći u čovjekovoj potrazi za moći i smislom koji mu toliko nedostaju.


Prolog

Izjednačavanje čovjeka se nastavlja... *

Stoljeća socijalnog inženjeringa i "civilizacije" doveli su do stvaranja ljudskog bića različitog od naših predaka i, još i danas, socijalizacija nastoji izbaciti sva "neželjena" ljudska obilježja, mijenjajući na taj način ljudsku prirodu i, po mom mišljenju, degenerišušći ljudski duh do njegovog potpunog uništenja.

Tu nema nikakve zavjere, nikakvog nevidljivog entiteta koji vuče konce iz sjene. Čak bismo mogli reći da je proces posve prirodan i posljedica normalnog društvenog napredovanja koji je započeo još u plemenskim jedinicama i ima za posljedicu pojavu ogromnog socioekonomskog stroja, sa svojom vlastitom logikom i interesima, asimilirajući, konformirajući, izjednačujujući i iskorjenjujući sve što mu stoji na putu. Također možemo reći da je to prirodan proces koji ima svoje korijene u ljudskim fizičkim nedostatacima koji dovode do psihičke nesigurnosti te time čine suradnju pojedinih bića prisilnom i nužnom.

Ali ova degradacija čovjeka, osim što je tipična posljedica ovisnosti od drugim ljudima i socijalizacije koja zahtijeva određeno žrtvovanje individualnosti radi opstanka, pogoršana je infiltracijom ropskih moralnih sustava u ljudsku psihu, ionako demoralizovanu i sabotiranu ekstremnim skepticizmom i mentalnom zamorenošću intelektualne elite, te križanjem između rastuće niže intelektualne klase i kontinuirano razrijeđene intelektualne više klase koja nije stanju da se odupre društvenim i religijskim pritiscima i socioekonomskim uvjetima.

Temeljna karakteristika slabosti kao pojma je njena spremnost da žrtvuje dio sebe za spas cjeline. Slabost nadalje karakterizira neupadljivost, njena sposobnost da se uklopi i stopi s mnoštvom, njeno uključivanje u snažnije subjekate, njena težnja za širenjem, njena prosječnost, njena poslušnost, njena pouzdanost i spremnost [kada je toga svjesna] da se prilagodi i konformira. Strategija zvana "Ako ih ne možeš pobijediti - pridruži im se" predstavlja najčešću praksu u prirodi i u Svemiru; ono, što ne može opstati kroz isključivo vlastite napore, neizbježno ili propada ili postaje dio nečeg većeg i jačeg od sebe, tako što će biti ili pojedeno i absorbirano ili asimilirano i konformirano. To temeljno načelo je prvenstveno odgovorno za stalnu promjenjivost i fluidnost koju mi doživljavamo kao promjenu i vrijeme, a koje karakterizira naše stanje bića i našu perspektivu stvarnosti.

Čovjek – pojedinac, gledan odvojeno od neke grupe, svakako je slabo stvorenje u usporedbi s drugim životinjama, što zahtjeva suradnju s drugima svoje vrste i njegovo sudjelovanje u zajednicama čini neophodnim i nužnim za opstanak. No, unatoč Čovjekovoj fizičkoj slabosti, on posjeduje dar inteligencije, samosvijesti i apstraktne misli kojima može mijenjati stanje okoliša i tako revolucionarno redefinirati ono što je "slabo" a što je "jako" u njemu.

Ovaj ljudski "dar" koji na maštovit način iskorištava vanjske resurse služeći se svojim jedinstvenim sistemom naspramno postavljenih palčeva, stvorio je potrebu za društvenim zajednicama ogromnih razmjera i složenosti, što je rezultiralo dodatnom potrebom za adaptacijom ljudskom okolišu čiji je značaj zamijenio i nadmašio onaj prirodni. Osim toga, ljudska psihička nesigurnost i tjelesne slabosti nametnule su potrebu da zaštiti svoju slabost pomoću tehnoloških smicalica koje postavljaju zid između čovjeka i njegovog istinskog duha i udaljavaju ga od sebe i od prirode u cijelosti pomoću umjetno stvorenih samoodrživih sistema.

Taj umjetni zid koji je podigao razlog je za čovjekov današnji osjećaj otuđenja i nelagode koji se izražava kroz umjetnost i politiku kao demonizacija tehnologije i mašina koje smo stvorili, a kojima smo sad prisiljeni da služimo. Mašine i oprema modernog društva, u stvari, služe kao surogat-ciljevi naše mržnje, tjeskobe i straha – umjesto pravog krivca ljudskog porobljavanja: modernog društva, religije i kulture, koje nas proždiru svojom nesvjesnom, nevidljivom matricom neprirodnosti i površnosti kako bi mogli služiti njihovim potrebama potkopavajući našu individualnost, našu ličnost i našu jedinstvenost, dok, u pravom orvelovskom scenariju, tvrde da čine suprotno. Rastom civilizacijske mašinerije, njeni dijelovi gube na vrijednosti i postaju potrošni, zamjenjivi i lako dostupni, a čovjek postaje jedan mali zupčanik u jednom velikom motoru.

Kao i ostali zatvoreni sistemi, i društveni sistem ima svoje vlastite metode i mehanizme kojima zadovoljava svoje potrebe i stvara okruženja i sudionike koji osiguravaju njegov nastavak i njegovo zdravlje. Na taj način svaki sistem ukida ili prilagođava prethodne sisteme, mijenjajući pri tom fokus i definiciju svojih premisa.

U ljudskoj kulturi i civilizaciji, borba između sadašnjih i prošlih zahtjeva koji okolina nameće pojedincu dovode do velikih psiholoških deformacija i ponekad kontradiktornog ponašanja, koji se suzbijaju korištenjem određenih taktika zastrašivanja kao što su religijske dogme i vladavina prava, ili se iskorištavaju i preusmjeravaju putem obrazovnih ustanova, zabavne industrije i političke i teološke ideologije.

Pokušavajući zamijeniti ili ograničiti utjecaj negdašnjih zahtjeva okoliša na čovjeka putem promicanja onih osobina koje su poželjne i ograničavanjem onih koje su štetne za društvene ili kulturne premise, svaki sistem oblikuje svoje dijelove u točno određene tipove koji su idealni za uspjeh datog sistema (grupe).

Posljedice tog utjecaja možemo vidjeti proučavajući pojedine tipove sistema stvorenih u različitim kulturama kroz povijest i kako je svaki od njih koristio ili koristi seksualnost, ljudsku prirodu i psihologiju pomoću raznih institucija i moralnih načela ponašanja na sličan način, ali sa drugačijim orijentacijama i drugačijim rezultatima. Iako sve ljudske kulture iz istih razloga koriste iste metode, svaka od njih ima znatno drugačiji motiv – što dovodi do gajenja drugačijih ljudskih ideala, zasnovanim na njihovim etičkim i vrijednosnim sistemima koje su tokom vremena naslijedili od svojih predaka, te na osnovu svog istorijskog iskustva i filozofske/ideološke prošlosti.

U kulturama gdje je još uvijek dominantan patrijarhalni utjecaj, kao što su Bliski Istok i Indija [a donedavno i Zapad], socijalni inženjering je i dalje pod kontrolom muškaraca vođenih vrijednostima svoje kulture, zahvaljujući prevlasti vjerske dogme, važećim totalitarnim političkim sustavima i potčinjavanju žena zahtjevima kulture.

Na zapadu, zbog stoljeća svjetske dominacije i zbog kontaminacije judeo-hrišćanskim etičkim sistemima i altruističkim ideologijama proizašlim iz ropske ogorčenosti usmjerene protiv svega što je prvorazredno, te zbog opšte dekadencije uzrokovane polaganom erozijom duha i pretjeranim spokojem, patrijarhalni sustav je oslabio do te mjere da je omogućio pojavu egalitarističkog slabljenja i duhovne degradacije.

Demokratija je rezultat iscrpljenosti uzrokovane stalnim sukobima i nesigurnostima prošlih političkih sistema, i prirodna posljedica populacione eksplozije koja je omogućila pojedincima upitne kvalitete da se udruže i dobiju političku važnost zasnovanu na brojnosti; to je, takođe, očekivani rezultat povećanja zahtjeva za resursima do kojih je doveo razvoj civilizacije, smanjenja životnog prostora i psihološke sklonosti ka miru i stabilnosti.

Paradoksalno, ovakvo stanje stvari, uzrokovano upravo zahvaljujući onim prirodnim sklonostima koje su vremenom postale nepoželjne i čak opasne (borba za opstanak, dominacija, kontrola, nasilje, sebičnost, oholost, prokreacija, moć – elementi muškog polnog nagona) koje su rasteretile čovjekov um od brige za goli opstanak stvaranjem prosperitetnog ozračja i od primitivnih religijskih mitova i praznovjerja putem intelektualnog prosvjećivanja - dovelo je do zapadnjačke dominacije i populacione eksplozije sa pratećom potrebom za resursima, te je postalo nužno suzbijanje upravo tih instinkata u interesu održavanja mira i stabilnosti društva.

Zbog ovakvog trenda razvoja usmjerenog ka stvaranju većih i povodljivijih grupa, smještenim na malom prostoru i sa ograničenom količinom resursa, uvođenje egalitaristikih ideologija i ropskih moralnih sistema bilo je ključno i neizbježno .

Što je neka grupa spokojnija, neosvještenija i naivnija, utoliko je tom grupom lakše upravljati. Stoga je razumljivo zašto se sve subverzivne ideje moraju ograničavati i uništavati a slobodna volja i individualizam strogo kontrolirati i kažnjavati za primjer ostalima kako ne bi postali predmet oponašanja.

U našem modernom, zapadnjačkom svijetu, ovakvo zaglupljivanje masa dovelo je do stvaranja ljudi koji, unatoč svom obilju, dostupnosti informacija i sveopštem blagostanju, pokazuju znakove apatije, neznanja i naivnosti kakve se mogu naći i među siromasima u zemljama trećeg svijeta.

Ovo prilagođavanje čovjeka umjetnom, ljudskom okruženju, koje ponekad zahtijeva ponašanje koje je u suprotnosti sa urođenim instinktima, postalo je još lakše zbog postepenog snižavanja čovjeka putem neprirodne selekcije, prevaspitavanja i postepenog uklanjanja gorepomenutih instinkata koji su ga i doveli na mjesto gospodara i majstora preživljavanja u jednom neprijateljski nastrojenom svijetu.
Ironično je to da je upravo intelektualna nadmoć koja je odgovorna za ljudski uspon, danas postala najveći neprijatelj društva koji se mora kontrolirati i inhibirati, a onaj vrlo muški stav, koji ne kleči ni pred kim i ne prihvaća nikakav sveti autoritet osuđen je da se izvitoperi i odumre.

Kontrola mase i mentalna manipulacija koje predstavljaju dio zapadnjačke socijalizacije poprimile su jedan suptilan, podsvjesan, indirektni oblik kako bi se održala iluzija slobodne volje i individualnosti na kojima je čitava zapadna civilizacija i zasnovana, no za razliku od direktnijih i očiglednijih metoda u nekim drugim kulturama, ovdje je mnogo teže prepoznati znakove manipulacije kojima se nastoji postići određeni način mišljenja i delanja. Za mnoge zapadnjake, trenutno stanje stvari predstavlja utjelovljenje ljudskog napretka i vrhunac ljudske evolucije, dostojan rezultat kulturne revolucije koja je započela na stjenovitim obalama Egejskog mora u Antičkoj Grčkoj da bi u naše doba dosegla Doline Marsa - no pri tom se ignoriše istinski smisao antičkog duha i način na koji se on odnosio prema pitanjima života, i umjesto toga sudi se isključivo prema vanjskim znacima i površnim postignućima. Duhovna revolucija Starih Helena koju danas nazivamo zapadnom civilizacijom - nije bila revolucija vanjskog tipa u kojem su se gradili veliki spomenici u egipatskom stilu i u kojem bi se čovjekova veličina mjerila prema njegovim vanjskim djelima (iako je i to dio nje, to nije bio cilj) ili disciplini s kojom je opštio sa višim silama; njen pravi duh se sastojao u načinu na koji se ona odnosila prema pojedincu, kako je shvaćala čovjekovo mjesto u svijetu i vrjednovala njega i njegov potencijal.

Dokaze o tome na koji način su zapadnjački ideali mijenjani i sabotirani tokom vremena možemo iščitati iz načina na koji danas percipiramo svijet oko sebe i odakle crpimo svoj osjećaj vrijednosti i smisla.

Na primjer, mnogi od nas sa Zapada koji smo od malih nogu izloženi raznim reklamama uzimamo kao sasvim logično to da su određene robne marke nekako povezane sa određenim idealima i da je posjedovanje određene vrste proizvoda, zajedno sa onim što taj proizvod predstavlja, od najvećeg značaja i da predstavlja sredstvo kojim sami sebe reklamiramo pred svijetom i izražavamo vlastitu vrijednost i kvalitet.

Posjedovanjem BMW-a ili Mercedesa ili Versace-a ili Rolex-a demonstriramo naš socijalni status kao sposobnih potrošača i tako obznanjujemo ostalima, u prvom redu ženama, kvalitetu naših gena koju, u ovom slučaju, ne diktiraju prirodni simboli već oni socioekonomski koji su nam stavljeni na raspolaganje i ideali koje smo usvojili kao najviše. Kvaliteta proizvoda koje posjedujemo navodno bi morala biti simbol naše lične kvalitete, postojala ona ili ne.

Međutim, uglavnom ostaje neprikosnovena činjenica da se upravo ovi proizvodi ljudskog intelekta, između svih ostalih, povezuju sa određenim imidžom i da se kao takvi uzimaju kao nešto što se samo po sebi razumije. Ipak, možemo naći dokaze o tome kako smo navedeni da mislimo kako je kvaliteta proizvoda i roba odgovarajuća zamjena za ličnu kvalitetu i da neki tamo vanjski objekti mogu popuniti tu unutrašnju prazninu.

Današnja popularnost duhovnosti i ponovno otkriće spiritizma iz prošlih vremena, naročito među urbanim stanovnicima gdje je čovjek najudaljeniji od prirode i gdje plodovi ljudskog rada najčešće nemaju lični karakter - predstavlja simptom jedne sistematske, kapitalističke redefinicije vrijednosti koja služi socioekonomskom sistemu tako što sili ljude na stjecanje materijalnih dobara, što zauzvrat pokreće modernu ekonomiju o održava trajno stanje nade u materijalno bogatstvo, koje bi trebalo da bude krajnje rješenje za osjećaje dosade, besmisla i napaćenosti, i zbog čega bi mase trebale neprestano da rade i sanjaju unatoč nepovoljnim izgledima i interesima samog sistema da održi status quo i klasne razlike.

Većina uopšte ne dovodi u pitanje ideale naših vrijednostnih sistema već jednostavno bivaju oblikovani prema njihovim premisama - što je ženska osobina - i na taj način samo odražavaju svijet oko njih.

Imućnost, koja je u prirodi simbolizirala sposobnost pojedinca da dođe do potrebnih resursa, sada je simbol ne samo fizičke ili intelektualne nadmoći koji bi spontano dovodili do obilatosti - nego i potpune poslušnosti i uslužnosti naspram veće cjeline, koja onda biva nagrađena nekim tobožnjim imetkom.

Tamo gdje je materijalizam dominantan, vlada konzumerizam - a tamo gdje je poželjno očuvanje stečenog statusa, bogatstvo je najčešće naslijeđeno, a i kada je zarađeno, ono je najčešće rezultat cjeloživotnog rada, te prednosti koje ono na kraju poluči opet postaju predmet nasljeđivanja za potonje generacije, koja nikad ne nauče u potpunosti cijeniti ono što sami nisu zaradili - i prema tome ni zaslužili.

Ovdje, takođe, možemo potražiti uzroke za današnji generacijski jaz i razmaženost, nedisciplinovanost, naivnost i nesrazmjerna očekivanja današnje mladeži, zbog koje više ništa ne poštuju, čak ni sebe same.

Ta opsjednutost materijalizmom koja je naročito izražena na Zapadu, uzima svoj danak od svih ostalih ljudskih nastojanja te je, služeći zahtjevima određenog sistema, rezultirala gubitkom identiteta, duhovnosti i veze sa prirodom. Više ne smatramo jedni druge za bića koja misle, osjećaju i koja su blisko povezana sa svim ostalim stvorenjima - već za potrošače, zaštitnike onoga što posjedujemo i za čim žudimo, egoistične jadnike koji definišu sebe na osnovu onog što mogu kupiti.

Sam pojam vlasništva koji dovodi do obilja i privilegija i pomoću kojeg je izgrađena današnja civilizacija zasnovan je na jednom mitu - mitu o "pravu svojine". No, u prirodi ne postoji svojina u pravom smislu, čak ni život nije ničija svojina nego je samo, metaforički rečeno, "iznajmljen" da bi se privremeno uživao. Na kraju, sve se mora vratiti u primordijalnu supu iz koje će novo stvaranje poteći i nastupiti neke nove sinteze. Stvarnost je nešto što se neprestano iznova izgrađuje i koje nema konačnog cilja, što pojam "svojine" čini smiješnim.

Kao i svi ostali ljudski pojmovi, i pojam svojine odaje težnju da se zavlada prirodnim zakonitostima, što zbog praktičnih što zbog čisto psiholoških razloga, i stoga zahtijeva preoblikovanje ljudske suštine.

Čovjek je prisiljen redefinirati svoje mjesto u svijetu kako bi prevazišao svoje fizičke i mentalne slabosti iskorištavajući svoju brojnost, te na taj način gubi intimnost postojanja i vezu sa svojim pravim, individualnim duhom.

Savremeni čovjek, izgubivši svoj ponos i svoju istinsku prirodu, sada nastoji da popuni prazninu u svojoj duši stvarima upitne vrijednost, titulama i delanjem “prema van” i time je zauvijek odvojio svoju ličnu vrijednost od sebe kao osobe. Čak i lična imena sa kojima se neki čovjek identificira postaju nelične etikete koje pripadaju mnogima i nemaju nikakve veze sa njegovom ličnosti ili njenim razvojem; imena kao što su Marko, Mirko ili Petar predstavljaju impersonalne oznake za nešto opštepripadajuće što se lako može izraziti i običnom statistikom; Marija, Suzana, Jelena ništa ne govore o tim individuama osim njihove pripadnosti određenoj kulturi ili religiji.

[Prezimena, iako nešto određenija, sadrže u sebi istu impersonalnost jer samo odražavaju kulturno, vjersko, nacionalno i genetsko porijeklo nekog čovjeka - nešto što nije stvar izbora već je nametnuto - no to nam jako malo govori o samoj osobi na koju bi se trebalo odnositi.]

Današnji čovjek će prije naći osjećaj vrijednosti i važnosti u nečemu van njega nego unutar zbog toga što neprestano očajnički traži neku poveznicu sa svojom istinskom prirodom i svojim pravim identitetom. Ovo se, po mojem mišljenju, dešava zbog stalnog opadanja čovjekove individualnne ličnosti, koja osjeća za nužno da zamijeni ličnu kvalitetu sa vanjskom fasadom koju pruža društvo i koja je zajednička za mnoge pojedince što na kraju neizbježno počnu misliti i ponašati se imitirajući jedni druge. To nazivamo “sjevernoameričkom pop-kulturom”.

Metodi kojima se čovjek oblikuje u određenim socijalnim krugovima sadrže u sebi prirodne instinktivne nagone i umjetno stvorene izume institucija koje ili iskorištavaju ove pomenute nagone ili ih potpuno osujećuju i potiskuju.

Jedan od tih ljudskih nagona kojima se otvoreno manipulira je seksualni instinkt.

Parenje i razmnožavanje su osnovne ljudske potrebe. Ovi biološki standardi ličnog uspjeha još uvijek postoje u čovjeku unatoč njegovoj samonametnutoj evoluciji iznad primitivnosti i predstavlja nezaobilazan izvor iz kojeg crpi vlastiti smisao. Pomoću njih prirodni, originalni sistem je oduvijek kontrolirao i oblikovao naše ponašanje i još uvijek igra jednu dominantnu ulogu u našoj psihi.

Zbog toga seksualnost djeluje kao osnovni motivator koji stoji iza svih čovjekovih radnji i njegovog stvaranja. Možemo reći i da je razlog što je čovječanstvo toliko okupirano seksom to što je istovremeno preokupirano i vlastitom smrtnosti, što život definira kao vječitu borbu protiv smrti.

Seks se nalazi u središtu svake pojedine misli, bili mi toga svjesni ili ne, i igra jednu bitnu ulogu u vođenju i oblikovanju čovjeka, ne samo od strane prirode već i putem kulture i civilizacije, koje je danas koriste i prilagođavaju svojim vlastitim potrebama.

U igri seksualnosti koju igraju smrtna bića, glavni igrači muških i ženskih arhetipova su od presudne važnosti i vrijedni daljnje analize, jer se kroz njihov međuodnos i ples seksualnosti stvaraju novi ljudi i određuje njihova kvaliteta i priroda.


Ženski Arhetip

Reći za žene da su slabiji pol značilo bi biti nepravedan prema njihovoj prirodnoj ulozi i zanemarivati pravu moć koju žena ima unutar neke društvene zajednice; ta moć kontrira individualnim slabostima i osigurava snagu i sigurnost u brojnosti.

Zapravo, žena ima privilegovano mjesto unutar društvene zajednice, kao što ćemo kasnije vidjeti, i tek kroz čovjekovo uplitanje i nametanje autoritatirnih, paternalističkih sociopolitičkih sistema žena je izgubila svoju punu moć - koja leži u njenom izboru seksualnog partnera i suptilnom oponašanju kulturnih normi - potčinjavajući ih kulturnim i religijskim dogmama koje osujećuju prirodne mehanizme i sabotiraju instinkte.

Prema svojoj prirodi, žena predstavlja neku vrstu "genetskog čuvara" i "društvenog filtera" koji utjelovljuje vrijednosti i ideale određene društvene zajednice i iskorjenjuje nepoželjne fizičke, mentalne, društvene, kulturne, religiozne i psihološke osobine.

U svom prirodnom okruženju, ženin izbor seksualnog partnera ovisi o čisto prirodnim motivima; u društvenom/ekonomskom/kulturnom/religioznom okruženju njen izbor je daleko složeniji, jer mora uzeti u obzir i neke druge faktore koji su u opreci s onim prirodnim i koji se u njoj međusobno bore za prevlast.

Svojim izborom, načinom njegovog određivanja i fokusiranja u skladu s prirodnim sklonostima i odgojem, žena djeluje kao instrument selekcije koji određuje budućnost i sudbinu čovječanstva.

Postoje dvije osnovne ženske karakteristike koje čine mogućom njenu ulogu "čuvara i filtera" društva:


Ovisnost o zajednici

Van neke grupe - žena je ništa. Njen čitav osjećaj vrijednosti i značaja potiče iz njenog učešća i pozicije koju ima unutar grupe; njen osjećaj vrijednosti zasnovan je na tome koliko je privlačna i poželjna suprotnom polu, što zapravo znači - u kojoj mjeri postaje dobrovoljan kulturni i društveni instrument. I tu ona pronalazi smisao - da bude instrument i sredstvo za postizanje cilja.

Iz tog razloga, njena moć se sastoji u tome koliko dobro razumije i manipulira moralom, vrijednostima i vrlinama one grupe kojoj pripada, koliko dobro je asimilirana, prilagođena i u kojoj mjeri odražava zajedničke vrijednosti, vrline i moral, te u tome koliko odgovara fizičkom idealu ljepote koji odaje njenu plodnost i genetsko porijeklo.

U svojoj suštini, žena nema prave individualnosti, već igra bilo koju ulogu koju osjeća kao privlačnu i nužnu za postizanje njenih ciljeva: reprodukcije i pripadnosti.

Važno je napomenuti da je u bračnim zajednicama uglavnom žena ta od koje se traži da pređe iz jedne familije u drugu, prihvati novi klan i njegove ciljeve, ili da pređe u drugu vjeru i kulturu; od muškarca se takve stvari rijetko očekuju osim ako prethodno nije izgubio dovoljno svoje muškosti, identiteta i osobnosti.

Za razliku od muškarca, žena ne predstavlja u potpunosti svoje genetsko porijeklo, već robu od vrijednosti koja se razmjenjuje između različitih plemena i klanova, čemu se ona, zahvaljujući svom urođenom temperamentu, lako i dobrovoljno potčinjava.

Muškarac, s druge strane, zauvijek ostaje u vezi sa svojim originalnim nacionalnim, rasnim, plemenskim i kulturnim identitetom, i biva trajni predstavnik svojeg tipa jer jedino što on može je dalje reproducirati svoj tip.

Žena je društveni kameleon koji oponaša boje svojeg okruženja i uklapa se u pozadinu, sa malo ili nimalo osobene kvalitete. U stvari, njena uspješnost se i mjeri po tome u kojoj mjeri je za svoju neposrednu okolinu poprimila karakteristike idealne žene, i koliko je uspješna u održavanju ideala i ideja svoje grupe.

Kroz tu spremnost da bespogovorno i u potpunosti prihvati bilo kakav autoritet i da u svojoj "pripadnosti" nađe svoje najveće postignuće, žene postaju instrumenti indoktrinacije i genetskog inžinjeringa.

Seksualna selekcija

Žena posjeduje najvažniji i najpoželjniji dio naše prolazne ljudske egizistencije - ona proizvodi i kontroliše ljudske jajne ćelije koje omogućuju i usmjeravaju preživljavanje ljudske vrste i odlučuju o njenoj sudbini.

I dok muškarci tokom svog života proizvedu milijarde spermija i mogu oploditi hiljade žena, žene, za razliku od njih, tokom svog života proizvedu daleko manji broj jajnih ćelija i mogu roditi jako mali broj potomaka.

Svojom selektivnošću seksualnog partnera ona osigurava preživljavanje određenih osobenosti i karakteristika dok, paralelno, sve ostale osuđuje na izumiranje. Prilikom izbora partnera, ona smatra da pri tom donosi jedan logičan izbor, zasnovan na dobrom promišljanju i odvagivanju činjenica, njenoj slobodnoj volji i ukusu; dok, u stvari, ona pri tom samo slijedi svoj urođeni nagon, instinktivne motive i vrline kulture kojoj pripada.

Pomenuti ženski jajnik je ono oko čega se muškarci bore u nastojanju da ga kontrolišu i oplode kako bi osigurali preživljavanje svojih gena. To je jedan od osnovnih principa evolucione mehanike.

Stoga ona, pomoću svoje estetske privlačnosti, reklamira svoje fizičko zdravlje, plodnost i mentalnu sposobnost za rađanje sposobne, jake djece. Ta fizička privlačnost je nešto čemu muškarci teško mogu odoljeti, i zbog čega su spremni na raznorazne žrtve i odricanja; također, ta fizička privlačnost i razmjeri sredstava koje su muškarci spremni koristiti kako bi dobili pristup zdravom jajašcu, predstavljaju sredstva pomoću kojih se žene hijerarhijski uzdižu i pomoću kojih mogu upravljati muškarcima koji su nerijetko daleko fizički i mentalno jači od njih.

Ove dvije pomenute moći koje imaju žene, ukoliko nema muške intervencije, dovode ženu u privilegovan položaj u društvu kao višestruko važan faktor.
Ženska sklonost da dobrovoljno i u potpunosti prihvati sisteme vrijednosti kojima je izložena i njena kontrola nad tim ko će je oploditi čine je čuvarom društvenog konformizma i instrumentom genetske manipulacije.

Međutim, njen izbor i nije tako lak kao što se to možda isprva čini. Ukoliko već ne pripada kulturi u kojoj joj je izbor oduzet od strane muškaraca, ona mora izaći na kraj sa dvjema silama koje se međusobno u njoj bore za prevlast:

1} Sa intelektualne strane i uz dovoljnu kulturološku indoktrinaciju, privlači je društveno prihvaćen i uspješan muškarac koji je, poput nje, prilagođen i konformiran društveno-kulturno-religijskim normama i na taj način osigurao svoj uspjeh u društvu, jer je zauzvrat dobio pristup resursima rezervisanima za one koji su poslušni i društveno disciplinovani.

Ti resursi su od presudne važnosti za ženu koja mora izdržati dugi period trudnoće koji je čini izloženijom i nemoćnijom nego obično, i na koji onda treba dodati još duži period sazrijevanja djeteta koje traje decenijama i zahtijeva određen kapital da bi polučilo uspjeh.

2} Sa čisto fizičke i instinktualne strane još uvijek je čvrsto vezana za svoje genetske predispozicije i još uvijek je instinktivno privlači arhetipan ideal muškarca, koji će se možda po svojim sklonostima činiti nasilnim, vulgarnim, arogantnim, ponosnim, sklonim sukobu i nepokolebljiv po modernim standardima procjenjivanja, ali koga te karakteristike čine bitnim unutar manjih grupa, gdje individualne karakteristike jače dolaze do izražaja - za razliku od ženskastog, poslušnog, društveno indoktriniranog, tolerantnog i pasivnog modernog muškarca koji je najviše cijenjen unutar većih zajednica gdje individualne osobine nisu od tolike važnosti.

U mnogim vrstama mužjak je gotovo potpuno iskorijenjen, te još jedino igra ulogu oplođivača, da bi potom bivao uništen kako bi se sačuvalo kontroliranije, submisivnije, žensko, matrijarhalno, društveno stabilno okruženje (mravi, pčele, termiti, ose, itd.).

Zanimljivo je primijetiti da je u slučajevima gdje dominiraju ženke, kao u pomenutim vrstama, glavna, preovlađujuća karakteristika - odsustvo individualnosti i instinktivno jednoumlje.

Ove dvije pomenute stvari s kojima se žena mora izboriti prilikom odabira seksualnog partnera su dio onoga što ih prosječnom muškarcu čini zagonetnim i neshvatljivim, jer nikako ne mogu pomiriti ono što žene govore i ono što čine. Odatle potječe ona famozna ženska "tajanstvenost" koju dodatno hrani muška ravnodušnost za ono što se dešava u ženskim glavama, što, s druge strane, daje ženama prednost jer su one itekako zainteresovane za dokučivanje rada muških glava.

Ženina sposobnost se može mjeriti na osnovu vještine s kojom uspostavlja i održava veze i na osnovu praktične primjene svog znanja i iskustava.

Nije stvar toliko u tome da su žene pametnije od muškaraca po pitanju psihologije i društvenih međuodnosa, već u tome da one tim stvarima posvećuju mnogo veći dio svojeg intelekta i vremena. Zbog toga i sazrijevaju brže i ranije razvijaju vještinu komunikacije. Brzina kojom će dostići zrelost za rađanje određuje njenu vrijednost, a vještina u jezičnom izražavanju i razumijevanju joj omogućava da tačno procjenjuje pozadinu suptilnih društvenih odnosa i načine na koje im se može prilagoditi kako bi ustanovila vlastiti položaj u njemu i stekla društvenu vrijednost.

Neprikosnovena usmjerenost ženskog uma onome što je u prednjem planu i što je praktično daje im dodatnu prednost u društvenim odnosima. Ona ima sposobnost da, na podsvjesnom nivou, tačno tumači govor tijela i prepoznaje psihološka stanja percipirajući vanjske detalje i nesvjesne poruke. To je ono što se obično naziva - "ženska intuicija".

Ona je uvijek korak ispred muškaraca kad se radi o registrovanju suptilnih fizičkih informacija koje svi ljudi nesvjesno odaju, a koje ona koristi prilikom tumačenja tipova ličnosti, kvaliteta, međuljudskih odnosa i nadmetanja. Istovremeno je zbog sklonosti ka prividu površna i prilično nesvjesna i/ili nezainteresirana za apstrakciju i nivoe stvarnosti koje leže ispod površine stvari.

Muški Arhetip

Uloga koju muškarac ima unutar grupe je nešto teža za definisati.
On je istovremeno i potrošna roba i intrinzični dio zdravlja cijele grupe; on može biti ono što definiše čovjeka uopšte ili jedan neuspio pokušaj; može biti simbol veličine ili simbol degradacije; može biti vođa grupe ili marginalizovan; može biti cilj ili pogreška.

Zbog svega toga muški intelekt je izložen većim naporima nego ženski; on mora biti istovremeno i fleksibilan i čvrst, disciplinovan i autonoman, jak i saosjećajan, ponosan i skroman, pri tom njegujući delikatnu ravnotežu tih osobina koju od njega očekuje neposredna okolina u kojoj se nalazi i zajednica koju bi htio da predvodi kao njen uspješan i poštovan vođa.

Njegov um je podijeljen između potrebe za percepcijom prividnosti i stjecanja prednosti kroz ocjenjivanje i primjećivanje neočiglednog, tj. apstraktnog.

Ako je žena kupac muškog genetskog potencijala, onda je muškarac nužno prodavač, te kao takav posjeduje kreativnost, maštovitost, mentalnu fleksibilnost i apstraktnu misao nekoga ko neprestano mora dokazivati svoju vrijednost da bi održao svoj značaj u grupi kojoj pripada.

Međutim, ove karakteristike koje su nužne za uspješnog muškarca takođe su i izvor njegove dominacije u prirodi i stjecanja određene kontrole nad silama prirode, ograničavajući tako seksualnu moć žena i potičinjavajući ih svom razumu.

Za muškarce, žene su samo sredstvo za postizanje cilja i ne mnogo više od toga, što mnoge žene iskorištavaju u svoje svrhe, pod uslovom da u tome prepoznaju priliku.

Muškarčeva prirodna sklonost je da oplodi što je više moguće žena i da ih potom, zajedno sa potomstvom, svojom predvodilačkom snagom i moći - pretvori u kopije sebe; moderna praksa koja odgaja muškarca kao pazikuću i “domaćicu” je direktan rezultat njegove feminizacije, to jest, potčinjavanja moćnijim autoritetima od sebe i prihvatanja određenog oblika ponašanja koji se od njega očekuje, iako je kontradiktoran njegovim urođenim sklonostima.

Ono što definiše muškarca je potreba za kontrolom, za posjedovanjem, za nezavisnošću i samodovoljnošću; on je prirodni skeptik i protivnik svega onoga što ga ograničava, inhibira i pokušava njime dominirati. Taj nepokolebljivi, hrabri, muški stav doveo je do čovjekove dominacije nad prirodom i njegovog neospornog uspjeha i utrao put za nove podvige. Ironija je u tome da je upravo zbog toga muškost na kraju postala nepoželjna i suvišna unutar sve većih društvenih organizacija, gdje je mnogo poželjniji tip muškarca onaj koji je disciplinovaniji, ponizniji, smjerniji i povodljiviji.

Gdje je opasnost i strah muškarac je neophodan; gdje je sigurnost i izvjesnost, muškarci postaju prijetnja harmoniji i uniformnosti. Kad se radi o osvajanju novih granica i svjetova, muškarci su nezaobilazni, a tamo gdje se traži slijepo vjerovanje i ograničava djelovanje i mišljenje oni postaju opasan i rizičan faktor.

Za razliku od žena, muškarci se ne rađaju sa vrijednošću i značajem već moraju zaslužiti svako poštovanje i privilegiju - ili propasti pokušavajući. To ih nagoni na dosezanje sve viših i viših nivoa fizičkog i mentalnog savršenstva i postepeno je proširilo ljudsku sferu utjecaja do te mjere da sad prijeti da ga otrgne od njegovih korijena; tim proširenjem istovremeno mu se suzio duh.

Savremena društva iskorištavaju tu kreativnost tako što pretvara muškarce u investitore time što im dozvoljavaju razmnožavanje - što se i postiglo, potčinjavnjem žena.

Jedino muškarac odgovara za stanje u kojem se nalazi vrsta, jer žene će pristati uz bilo koju moralnu ili duhovnu odluku koju smisli muški um, i zbog toga muškarac postaje arhitekt vlastite propasti.
Je li muški arhetip primitivan izraz čovjeka koji je osuđen na izumiranje i marginalizaciju? To ostaje da se vidi, no jedno je sigurno: tamo gdje je muškost ugašena, sa njom je ugašena i svaka iskra individualnosti, kreativnosti, osobnosti i uspavanog, neostvarenog potencijala.


Seksualna privlačnost

Područje seksualne privlačnosti obuhvata složeni ples flertovanja i insinuacija koji skriva dublje, praktičnije motive.
Dr. Steven W. Gangstad o tome kaže sljedeće:
"Flertovanje predstavlja proces pregovora koji slijedi nakon iniciranja privlačnosti."

Za žene je ta igra seksualne privlačnosti složenija i sadrži neke dodatne komplikacije i ekstra faktore, jer će implikacije i posljedice seksualne veze biti daleko ozbiljnije za nju i njeno potomstvo, i stoga je i njen izbor komplikovaniji.

Kao što sam već rekao, njena priroda i instinkti vuku je ka arhetipnom muškarcu. Fizička i mentalna snaga koju će preko nje naslijediti njeni potomci predstavljaju za nju neodoljive i dragocjene atribute. Međutim, potreba da zatrudni sa muškarcem kojemu su dostupni materijalni resursi neophodni da bi period gestacije bio što ugodniji i za uspješno podizanje potomaka, ključni je element njenog izbora.

U normalnom, prirodnom okruženju, fizičke i mentalne sposobnosti nekog muškarca išle su ruku pod ruku s njegovom generalnom snalažljivošću i sposobnosti da osigura potrebne resurse, dok je u današnjem modernom svijetu to rijedak slučaj.

U savremenom društvenom okruženju, pristup resursima i materijalno bogatstvo uglavnom je rezervisano za muškarce konformističkih sklonosti, one koji su asimilirani od strane pripadajuće kulture i koji su prihvatili ideje i ideale svoje okoline. Ova ženska osobina omogućila je većini muškaraca da plate određenu cijenu (vrijeme i trud) za društveni uspon da bi postigli ciljeve koje im je okolina, bez pitanja i oklijevanja, postavila, te na taj način još više olakšala njihovu asimilaciju i potčinjavanje većem autoritetu, slijedeći pri tom primjer žena. Ovo se najlakše može vidjeti na primjeru ključnih pozicija moći poput političkih funkcija ili funkcija pomoću koji se šire informcije i indoktrinacija, kao što su mediji. Tu možemo vidjeti kako se promoviraju pojedinci koji najbolje odražavaju ideologiju vladajuće elite ili morale i vrijednosti centara moći koji im, zauzvrat, daju vjetar u leđa prilikom uzdizanja na određene pozicije moći i bivaju nagrađivani bogatstvom i utjecajem, dok oni koji odudaraju od statusa quo ili pokazuju znake slobodne misli bivaju na očigled stavljeni u začelje, istrijebljeni ili ignorisani.

Nadalje, imperativ društvenog napretka je tako jak da je jednom muškarcu gotovo nemoguć bilo kakav ozbiljniji pokušaj intelektualnog i fizičkog usavršavanja. Muškarci i žene su pod tolikim stresom i toliko okupirani svakodnevnim brigama oko ekonomskog opstanka, bogaćenja i konzumerizma da biva zanemareno ono što je najbitnije, njihovo sebstvo.

U modernim društvima gdje su fizička i mentalna snaga od sekundarne važnosti za preživljavanje i gdje je, nasuprot tome, ženska psiha i brza indoktrinacija ono što omogućava uspjeh, izbor seksualnog partnera je za žene dodatno otežan.

Njenu ženstvenost još uvijek snažno privlači muževnost i sve ono što ide uz nju, ali iz praktičnih razloga ona mora uzeti u obzir i društveni status svog partnera, njegovo imovno stanje i konvencionalnost kako bi osigurala prosperitet budućeg potomstva.

Sljedeći aspekt područja seksualne privlačnosti koji nam može približiti čitav taj proces ženskog odabira muškarca i ono na čemu se često zasniva romantična ljubav je ono što ja nazivam "bad boy" faktor.

"Bad boy" faktor

Dobro je poznato da je samopouzdanje vrlo primamljiva osobina, naročito kod muškaraca, ali rijetko ko razumije zbog čega je tomu tako.
Principi na kojima se samopouzdanje zasniva su ravnodušnost naspram detalja i stav koji potiče od uvjerenja da je uspjeh zagarantovan.

Primjera radi, prilikom traženja posla samopouzdanje potiče od čvrstog ubjeđenja da će se neki posao već naći usprkos nekim privremenim zastojima, dok nedostatak samopouzdanja počiva na očajanju zasnovanom na pretjerivanju u značaju dobitka jednog određenog posla.

Možda je teško shvatiti i prihvatiti tezu da samopouzdanje počiva na indiferentnosti, naročito kad se radi o seksualnoj intimnosti gdje je uobičajno da se ljubav, saosjećanje, povjerenje, poštovanje i međusobna zavisnost smatraju romantičnim idealom - međutim, dokazi govore u prilog toj tezi. Jedan od najjačih je tzv. "bad boy" faktor.

Onima koji razumiju osobine "bad boy-a" očigledno je da je drsko, donekle arogantno i nasilno samopouzdanje koje ih čini tako primamljivim suprotnom polu ukorijenjeno u sveukupnu ravnodušnost koja potiče od obilja seksualnih opcija. Za određene muškarce koji mogu da biraju koju god ženu hoće značaj koji ima pojedina žena je jako malen, zbog čega mogu ispoljiti svoju pravu prirodu i karakter bez mnogo obzira na posljedice.

Samopouzdanje i nezavisnost takođe simbolišu i velik broj raznih mogućnosti zbog obilja resursa, zbog čega pojedini resurs ima relativno malu važnost.

Ženama, koje su genetski predisponirane da traže resurse i znakove genetskog zdravlja, ovaj aspekt muževnosti je privlačan jer takođe odaje i to koliko je neki muškarac poželjan drugim ženama. Ako može da bira koju hoće, iz toga slijedi da je on nešto vrijedno uzimanja-u-obzir, dok u slučaju ograničenog izbora on postaje opsjednut jednom jedinom ženom, što ne samo da više ne laska, već postaje neprivlačno i čak odbojno.

Ovo takođe može objasniti i fenomen preljuba gdje muškarci koji su oženjeni ili u vezi nekako postaju privlačniji drugim ženama samo zato što su ih druge žene već izabrale za sebe, a takođe može i rasvijetliti fenomen u kojem žene često ostaju u vezi s nasilnim partnerom.

Ironično je da su ženama privlačni muškarci koji su inače relativno indiferentni prema njima, dok su im neprivlačni oni koji su ludi za njima (fenomen "finog momka" s kojim bi da ostanu prijatelji).

Takođe je vrijedno spomenuti da primjenjujući pravilo indiferentnosti na malo globalnijem nivou postaje očigledno zašto smo i inače uspješniji u onome što nam i nije toliko neophodno ili poželjno, a istovremeno manje uspješni u onome za čim zbilja patimo. Život je daleko ugodniji i vrijedniji življenja kad prevaziđemo brigu oko smrti i kad je postignuta ravnodušnost prema smrtnosti uopšte, ali kad je stalno negiramo i iznalazimo krajnje maštovite načine da pomoću religije težimo besmrtnosti, time pokazujemo pomenuti očaj i tjeskobu koji ograničavaju i sputavaju naš život i egzistenciju.

Biti bez brige oko nečega ne znači držati to nešto bezvrijednim, nego ne biti zavisan od toga. Ta nezavisnost se nalazi u samopouzdanju, ponosu, samodovoljnosti i duševnom miru koje drugi intuitivno percipiraju i, želeći da i sami imaju te osobine, neizbježno bivaju njima privučeni.

Epilog

S obzirom na ove arhetipove koje smo pomenuli, trebalo bi biti jasno da je "idealan" društveni tip -ženski tip. Zbog svoje instinktivne potrebe za pripadnošću, održanjem zajedništva i harmonije, zbog zavisnosti od okoline da joj podari smisao i dobrovoljnom prihvatanju ustaljenih ideala i ideja, žena je idealan tip za velike društvene zajednice kao što su savremene države i civilizacija.

Muškarac, s druge strane, sa svojom nezavisnom, beskompromisnom individualnošću, buntovništvom, maštovitošću, kreativnošću i ponosom više pripada manjim društvenim grupama, gdje individualna osobnost i posebnost igraju daleko važniju ulogu u životu grupe.

Stoga nije nikakvo čudo da se u današnjem svijetu rasta broja stanovnika i smanjenja resursa idoliziraju upravo karakteristično ženske osobine i da se njima preplavljuje sveukupna ljudska psiha.

Gdje su mir i stabilnost od najveće važnosti, biti, misliti i osjećati kao žena je očigledna prednost.

No, izvan područja društvenog utjecaja i kulturoloških sklonosti, žene, kao one koje imaju moć seksualne selekcije, postaju jamci da će baš društveno prihvatljive ljudske osobine, koje se inače nagrađuju privilegovanim položajem i društvenim statusom, istovremeno biti nagrađene i u reproduktivnom smislu: birajući one muškarce koji pokazuju pravi odnos ženskih i muških osobina, iako ih na nivou instinkta i u fizičkom smislu i dalje više privlači arhetipan, "primitivniji" tip muškarca.

Postupno izumiranje muškaraca u našoj vrsti počelo je onoga trenutka kad je čovjek zbog fizičke slabosti morao razviti društvenost kako bi povećao šanse za preživljavanje. Kasnije je ono ubrzano genetskom degradacijom što je dovela do nesposobnosti njegove psihe da prihvati prirodu, zajedno sa njenom okrutnosti, kao normalan poredak stvari i što je na kraju rezultiralo sveukupnim razočaranjem u pogledu života i ljudske egzistencije, što se vidi po nihilističkim religijama na Istoku i filozofskom nihilizmu na Zapadu.

Sokrat je bio prva, dobro poznata žrtva ovog trenda i kulminacija degradacije Starih Helena. Završni udarac desio se kada je Zapad, oslabljen stoljećima degradacije i spokoja (uzrokovanih njegovom nepredviđenom uspješnosti) inficiran moralnim i etičkim sistemom jednog naroda koga je njegova prošlost i loša sreća osudila na otpadništvo ili ropstvo jačim civilizacijama. Privrženost ovog ropskog morala potlačenoj masi, koja se stalno povećava upravo zbog čovjekove uspješnosti u nadvladavanju neprilika opasnih po život, dominacije nad prirodom i plemenitosti duha što je preostala iz prošlih vremena - posve je razumljiva. Sa tim sistemom došao je i egalitarizam, spokojnost i uniformitet, i to zbog brojčane nadmoći slabih i intelektualnog i duhovnog zamora snažnih koji je, opet, uzrokovan neprestanom borbom sa pretjeranim intelektualnim skepticizmom.

U novije vrijeme na Zapadu uloga muškarca i muškosti još više je opala emancipacijom žena. Možemo primijetiti znakove jedne vrste hermafroditizacije Zapada koja se očituje u promjeni muškog estetskog ideala što ga promiče pop-kultura. Vitka građa i jedan dječji, gotovo djevojački izgled, torzo bez dlaka - sve to otkriva feminizaciju muškog tipa; pojava homoseksualnosti, koja je nekad bila stigmatizirana, sad postaje jednakovrijedan životni stil; jedan takav hir prirode, koji i sam čeka na svoju emancipaciju, takođe otkriva feminizaciju u muškarcu i stavlja ga korak bliže ka izumiranju. Inače, u prirodi homoseksualnost nema nikakve veze sa ljubavi ili seksualnom privlačnosti već je izraz dominacije. Mnogi ipak uzimaju ovaj uobičajeni način uspostavljanja dominacije i autoriteta kao dokaz "normalnosti" homoerotike.

Ne smijemo smetnuti s uma da je priroda vrlo učinkovita i da ništa ne postoji ako nema svrhu, inače zakržlja i nestane kao slijepo crijevo ili mišić koji nikad nije korišten. Stoga je zbunjujuće zašto bi homoseksualnost uopšte postojala u prirodi budući da ne služi nikakvoj svrsi i zašto bi sam čin seksualnog odnosa, čija je svrha razmnožavanje, bio prakticiran između jedinki istog pola.

No u stvarnosti, ona je mutacija karakteristična za ljudsku vrstu i jedan ekstreman izraz degradacije muškosti.

Emancipacija žena što je dovela do smanjenja razlika među polovima sada postaje opravdanje za homoseksualnu emancipaciju, gdje će muško-ženske razlike biti još neraspoznatljivije i gdje će uloge polova i uopše podjela na polove postati posve nebitna stvar.

Čovječanstvo se polako kreće ka jednom hermafroditskom obliku postojanja gdje će se razmnožavanje odvijati u epruvetama a seks će postati sredstvo razbibrige bez imalo duševnog ili reproduktivnog značaja.

Izjednačavanje čovjeka se nastavlja...






* – Rečenica ima dvostruko značenje: odnosi se na gubljenje razlika između čovjeka i čovjeka i muškarca i žene, ali istovremeno aludira i na uništenje koje takvo izjednačavanje donosi ili obećava. Engleska riječ “leveling”, (to level) ovdje prevedena kao “izjednačavanje” takođe znači i uništiti nešto do temelja, sravniti sa zemljom. - Prim. prev.


N.B.: Ovaj tekst je prijevod jednog eseja koji se nalazi na ovoj adresi, ali izgleda da je u međuvremenu izbrisan ili privremeno nedostupan. Link stavljam kao dio dogovora sa autorom znanim samo kao Satyr (nedavno su ga moderatori preimenovali u "Lollypop King") u interesu zaštite autorskih prava.

UPDATE: Evo izgleda da je esej vraćen na mjesto, doduše zaključan, ali sad je moguće vidjeti i raspravu koja se vodila.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se