nedjelja, 26.11.2006.
70. post
vidim da ste me već počeli napadati da sam se zaspustila.
istina. i ja sam to primjetila.
razmišljala sam dal da uopće nastavim pisati.
ne znam.
osjećam se nekako zasićeno.
vrhunac je bio ovaj nestanak komentara
i stalno nestajanje i dolaženje podataka sa bloga.
sve mi je to naporno.
gledati kako se nešto raspada.
i ponovno slagati ispočetka. da bude
baš kao i prvi puta.
sigurno mislite da sam luda jer
se opterećujem takvim stvarima.
ali to se konstantno događa.
taman nešto dobijem, napravim
nešto "savršeno", a onda odjednom,
to nestane. kao da ga nije ni bilo.
više ne postoji.
naporne su takve situacije.
neizdržive. gledati kako se nešto
raspada, a ne učiniti ništa.
iz straha. pretpostavljam, iz straha.
i gledam sada u ovu brojku u naslovu.
vidim kako sam zapravo sve svoje probleme,
lijepe stvari, i one malo manje lijepe
na neizravan, a često izravan način
podijelila s vama. sve mi je to smiješno.
ni sama ne znam zašto. ali nije to
onaj ciničan smijeh pun loših namjera.
jednostavno, lijepo je znati da je postoji toliko
ljudi voljnih pomoći, dati savjet i staviti malen, ali
vrijedan osmjeh na lice.
lijep je to osjećaj...