Apsurd, Praznina i Tmina
petak, 31.08.2007.
Prije ponoći...samo na tebe mislim...
Neka te imam samo ja...
Nekako se mogu sjetiti tvojih obraza i
našeg prvog rukovanja...i
tada poželim da sam ti istrgnuo ruku iz ramena...
Poželim, da, da, da sam te još tada prigrlio k sebi
i snažno poljubio, da sam ti izvadio jezik, otkinuo glavu,
iskidao noge...
Poželim da smo se slikali više, da imam što spaliti sada,
da si mi poklonila više stvačica koje bih s
mržnjom bacao u rijeke i na otpadišta...
Poželim da sam ti mogao istrgnuti utrobu pa
da ne možeš igrati taj tvoj suludi trbušni ples...
Poželim da sam te udavio u vodi koje se plašiš...
Da sam te probo granom iz parka u
kojem smo se prvi puta poljubili...
Ponekad, samo ponekad...pomislim na tebe
Lažem sebe. Stalno si tu. Ne odlaziš, a otišla si davno već.
Još si u srcu...
Da si bar imalo voljela me
kao što ja još uvijek vol...
Ah, da, prokletnice, vo... te!
Pisac u Parizu
Već nakon nekoliko naših susreta
baš si mi lijepo planirala
da nakon što ćemo zajedno raditi
na jednoj od pariških pijaca
počnem knjige objavljivati
a ti ples predavati djeci...
Il da posadimo vinograd
U nekom selu, kraj mora,
U Italiji...jer voliš talijanski jezik
I mir prirode...
I odista sam i ja u tu glupost vjerovao,
Jer na predavača trbušnog plesa
Nisam računao...nisam ni pomišljao
Da ću ja i dalje u Osijeku sjedeti
Dok se ti po maskama prekrivenoj
Veneciji šetkaš pod ruku s njim.
