Kako razgovarati s oboljelima od kroničnih bolesti i članovima obitelji

04.11.2016.

Nikad ne znaš što život nosi, te sam se rečenice u životu naslušala. No, njezine težine zapravo postaneš svjestan tek kada te pogodi zakon malih brojeva - dakle, ne onih velikih, već malih, u vidu malih vjerojatnosti. Uvijek nekako mislimo: "Pa neće se dogoditi baš meni ili u mojoj obitelji... " A onda se neočekivano, neplanirano, šokantno - dogodi. Tako se dogodilo mom mužu koji trpi zbog posljedica vrlo rijetkog sindroma i u kroničnim je bolovima već mjesecima - liječnici zasad traže barem neko manje bolno rješenje kad već dugoročnog nema. Nije smrtonosno, no svakako nije bezazleno, no u detalje neću ulaziti.

Ono o čemu želim govoriti jest kako razgovarati s ljudima poput nas, podijeliti nekoliko savjeta iz vlastite perspektive koji mi se čine korisnima naprosto zato jer ima sigurno puno onih kojima netko od njima dragih i bliskih trpi, nosi teret neke teške bolesti. Naime, svakodnevno svjedočimo činjenici da je onima koji su nam bliski sve teže s nama razgovarati, a i mi bježimo od određenih situacija. Objašnjenje je vrlo jednostavno - osim što je situacija sama po sebi teška, čovjek se iz mjeseca u mjesec umori stalno ponavljajući jedno te isto, nesposoban da na pitanje: "Kako je?" uzvrati s nečim pozitivnim. I ne želiš više pričati o tome, teško je već samo po sebi, na rezervi si snage. Želiš slušati dobre stvari, a ne čačkati dalje po otvorenoj rani.

Pa da krenem redom:

1. Izbjegavajte pitanje "Kako si?" ili "Kako je?" ako je riječ o kroničnoj bolesti. Kronično znači da nešto traje i da bi izlječenje bilo ravno čudu. Postavljajući to pitanje dovodite drugu stranu u već spomenutu situaciju, na neki način je prisiljavate da govori o onome o čemu više ne želi pričati. Radije naprosto recite da se raspitujete možete li kako pomoći, pustite tu osobu da vam se sama povjeri ako to želi. To što ste nazvali već samo po sebi pokazuje da vam je stalo i da će vas dobra vijest sigurno razveseliti - budite sigurni da će je ta osoba s vama podijeliti ako ima što za reći.

2. Kada zovete, nastojte ne zvučati kao da ste nazvali iz sućuti. Užasno je čuti one tužne glasove kakvi se mogu čuti na sprovodu - pa osoba koju ste nazvali je još živa i želi ostati živa. Vjerojatno nećete hihotati preko telefona, ali ne morate biti ni na rubu plača, vjerujte mi da je tuge u takvim situacijama i previše.

3. Nemojte nametljivo nuditi pomoć, neovisno o tome što je vaša ponuda iskrena. Ako samo kažete da ste tu ako nešto zatreba, to je i više nego dovoljno. Naime, u ovakvim situacijama ljudi se povlače i često nisu spremni da im netko dolazi u kuću. Na primjer, mi imamo dvoje male djece, ja radim od jutra do mraka - vjerujte mi da nisam spremna svoje posljednje atome energije dijeliti s bilo kim u našem prostoru. Ali rado ću se javiti ako mi doista nešto zatreba i ako mi je ta osoba jasno dala do znanja da je tu za nas.

4. Vezano na ovo treće, nemojte ni stalno zvati - nažalost, čak i komunikativci prestanu to biti u teškim situacijama i bježe u tišinu.

5. Općenito, ostavite ljudima prostor i dozvolite im da se izoliraju. Uzmite u obzir da bol i nemoć često prerastaju u agresiju i treba vremena da se s time čovjek nauči nositi. Ako je pacijent (ili član obitelji) razdražljiv, nestrpljiv, nervozan, otresit i kojekakav, to nije zato što je neodgojen, bezobrazan ili vam nešto zamjera. Pokušajte zamisliti kako je to iz dana u dan trpjeti bolove ili gledati svog bračnog partnera u bolovima... Znam da se bojite depresije, a reaktivna depresija je u ovakvim situacijama itekako normalna kao i tjeskobe s vojskom strahova.... No, time što ćete nekoga konstantno spopadati ne znači da će se zbog toga i osjećati bolje. Kao što sam već ranije rekla, važnije je s vremena na vrijeme samo dati do znanja da ste tu i da na vas mogu uvijek računati.

6. Nemojte učestalo ponavljati izjave tipa: bit će sigurno bolje, naći će se rješenje i slično... Kad imate posla s takvom bolešću, to sigurno ne pomaže. To ne mora značiti da su ti ljudi izgubili nadu, već da mozak ne funkcionira na taj način. Duboko u sebi vjeruješ i želiš vjerovati da će biti bolje, a sretnija je varijanta kad vjeruješ u Boga jer ti je lakše. No, kad ti netko napadno, s isforsiranim optimizmom ponavlja: "bit će sigurno bolje", garantiram vam da mu je od toga sigurno - gore.

7. Pripremite druge teme za razgovor - drugim riječima, nastojte skrenuti razgovor na teme o kojima ste pričali i prije bolesti. Čovjek se voli osjećati živim i normalnim, a više od svega zapravo je gladan drugih svakodnevnih tema, dosta mu je boleštine.

8. Ako dođete u posjet ili se negdje nađete, vjerujte mi da više od bilo kakvih riječi znači zagrljaj. Ako ste jako bliski, možda će ta osoba naprosto poželjeti istresti sve i očekivati od vas da je samo saslušate, makar ne govorila racionalne stvari. Ne upadajte u riječ, ne prekidajte, ne iznosite vaše mišljenje jer se vrlo vjerojatno to od vas ni ne očekuje, osim ako nemate konkretno rješenje problema. U ovakvim situacijama čovjek je poput lonca na pritisak i ponekad mu više od svega treba da negdje izađe ta para kako ne bi eksplodirao. Da, ponekad ima i suza, grčevitog plača i tada je zagrljaj u tišini, bez riječi - beskrajno dragocjen.

I što još reći za kraj? Ako smo skloni odmaku od situacije, odnosno sagledavanju života iz druge perspektive, učenju, tada se u cijelom tom malom paklu može naučiti jako puno te utvrditi teoretsko znanje u praksi:
- napokon naučiš što znači kada si se zakleo na ono "u dobru i zlu", a to zlo je najveći učitelj i test braka
- naučiš puno o svojim snagama, o izdržljivosti, samokontroli
- razviješ čvrste obiteljske odnose, suočiš se i sa vlastitim slabostima, sa sebičnošću
- shvatiš što znači živjeti za djecu i koliko djeca znaju, mogu, razumiju
- shvatiš što znači da se živi u sadašnjosti i da ne možeš znati što nosi sutra
- naučiš biti zahvalan na svakom danu, na malim stvarima i na malim pomacima na bolje
- doista se uvjeriš da zdravlje nema cijenu i da se nikako ne može kupiti - da, bolestan čovjek doista ima samo jednu želju, kao i oni koji ga vole

i još puno, puno toga...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se