Višeličnost bez podvojenosti

30.06.2016.

Na duhovnom putu često se traži od nas da sebi iskreno priznamo što ili tko mi uistinu jesmo. Priznajem da nisam netko tko je proučavao razne teorije za koje znam da postoje, a poznato mi je, naravno, da nisam prva koja spominjem ljudsku složenost. Fizički, psihički, emocionalni duševni aspekt i još poneki, a gdje su tek silni pokušaji analize ljudske duše... Moglo bi se tako teoretizirati u beskonačnost.

No, kao jedinku, kao jednog malenog mrava u tom silnom mravinjaku čovječanstva, više od teoretskog zanima me praktični dio - da, složena svakako jesam, no što učiniti s tim? Sama spoznaja (stečena kroz iskustvo druženja s ostalim mravima) o tome da sam okružena velikim brojem meni bliskih, međusobno izuzetno različitih mrava, a od kojih svaki na svoj jedinstven način zadovoljava po jedan komadić mene same, navelo me na ozbiljno pitanje - koji moj dio je prevladavajući, koji me određuje i po kojem mi se može suditi? Postoji li uopće takav koji bi odražavao suštinu mojeg bića ili bih svaki svoj komadić trebala ozbiljno uzeti u obzir i pokušati se dovesti u nekakvu harmoniju? No, što učiniti s činjenicom da su ti komadići međusobno nekompatibilni i da ne postoji mogućnost njihova usklađivanja? I što učiniti s onim komadićima koji mi nisu dragi, no utječu na moj život te ih ne mogu poreći ili ignorirati? Tu je i jedno mračno, animalno skladište čije postojanje uopće ni ne želim priznati, no bolno sam svjesna njegove prisutnosti, prostor najmračnijih strasti i misli, nikada izgovorenih mentalnih slika koje će jednog dana otići sa mnom u zaborav nikada realizirane...

Dakle, tko ja uistinu jesam kad ni moja duša nije jedinstvenog sastava? I treba li uopće biti?
Znam kako me drugi doživljavaju i znam da me većinom vide u pozitivnom svjetlu, na to, pretpostavljam, utječu moja djela. I puno je onih koji su me u životu na poseban način dotakli, pa ipak... Nitko sa Zemlje nije uspio doprijeti do moje suštine već samo do srži pojedinih komadića. A kako bi to i uspjeli kad ni sama ne mogu pronaći tu jezgu, taj nukleus...

Čeznem priznati sebi i drugima tko ili što ja doista jesam, no sve me uporno vraća na rezultat zbroja elemenata koji ne mogu biti svedeni pod zajednički nazivnik. Hodam ovim svijetom naizgled cjelovita, a svakog dana ponirem u neki drugi dio sebe i za svaku situaciju se preslagujem, stvarajući privid one koja je za zadani trenutak najprikladnija. Pitam se koliko je takvih preslagivanja moguće izdržati prije nego što popuca vezivo, prije nego što dođe do trošenja materijala? A taj proces nemam pod kontrolom, događa se spontano i vođeno instinktom, intuicijom...

Ne, ne zamjeram ti ako si se razočarao, ako si povjerovao jednoj od mojih mnogobrojnih kombinacija. Mogu čak i shvatiti ako nakon svega zaključuješ da sam dvolična jer je prava istina da nemam samo dva lica već daleko više njih. I ne znam koliko si ih upoznao, ali sigurna sam da ti je još više njih promaklo. Ne, nisam podvojena ličnost, svih mojih lica sam itekako svjesna. Postojanje dijagnoze bila bi olakšavajuća okolnost jer bolesti su većinom definirane, poznaje im se tijek i ishod te (ne)mogućnost liječenja. Ovako olakšanje ne postoji, samo svakodnevna i već pomalo iscrpljujuća metamorfoza...


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se