Što je loše u radoholičarstvu

24.02.2016.

Ne želim raspaliti po radoholičarima. To su doista marljivi ljudi, najčešće puni vjere u ono što rade, imaju pred sobom jasne ciljeve... Puno mojih dragih prijatelja i kolega su pravi radoholičari... I ne može ih se mijenjati, za to bi se čovjek morao ponovno roditi ili odgojiti i to od malih nogu. Dakle, radoholičari su takvi kakvi jesu.

A pišem ovaj blog zato jer postoji jedan ali...

Radoholičari, posebno oni natprosječno ambiciozni, mogu biti veliki dobitak za firmu. Njegovi nadređeni obično će reagirati na dva načina - ako njihova šefovska pozicija nije sigurna, mogli bi se osjećati ugroženo i u tom slučaju će učiniti sve da radoholičara diskreditiraju, da ga onemoguće u napredovanju te da mu, po mogućnosti, osiguraju otkaz. To posebno dolazi do izražaja u velikim firmama unutar pojedinih odjela. No, u malim i srednjim tvrtkama u privatnom vlasništvu u kojima šef nema takvog straha, radoholičara će se držati kao malo vode na dlanu iako će se, naravno, po hrvatskom modelu nastojati uštedjeti. To znači da ga se uobičajeno neće stimulirati povišicom (ne-daj-bože potrošiti na bilo što i bilo koga više nego što se mora), ali ipak će ga se tetošiti pohvalama, barem ako je šef koliko-toliko pametan... Naravno, tu ne govorim o moru onih koji igraju na kartu "ionako u današnje vrijeme neće drugdje naći posao, a ima djecu koju treba hraniti i kredit u švicarcima". Oni su priča za sebe.

Pretpostavimo da je firma koliko-toliko normalna i da je šef svjestan što s radoholičarem dobiva i da se ne boji za svoj posao. Njegov omiljeni radoholičar odradit će sve što mu se kaže - u roku i pedantno - i nikada za njega neće trebati tražiti zamjenu zbog bolovanja. On će, naime, u firmu doći makar kurio 38, makar mu djeca bila bolesna i općenito će poduzeti sve da odradi sve zadatke - što zbog osjećaja odgovornosti, a što zbog toga jer naprosto ne može protiv sebe.

I tako će lijepo zahebati druge iako mu to doista nije namjera. O drugima uopće ne razmišlja na takav način - ne zbog sebičnosti, već zbog toga što je njegov svijet organiziran, uredno posložen; odstupanje od zadane šprance često kod takvih ljudi izaziva nemir, strah, čak i anksioznost, a trajnije kaotično stanje može dovesti i do depresije. Ne osjećaju se sigurno ako ne drže konce svog života u rukama, ako izgube kontrolu; većinom nemaju sposobnost prilagodbe.

Šef će, dakle, radoholičara uvijek isticati kao primjer nekoga tko je sposoban odraditi posao neovisno o uvjetima. Pa ako se slučajno razboliš i zaštekaš jer, eto, ti nisi sposoban koncentrirati se s 38 dok ti djeca vrište oko glave (što je vrlo česta pojava), čut ćeš primjedbu "a kako je taj i taj mogao odraditi sve, pa čak i pod gripom?!". Da stvar bude bolja, možda te je taj i taj i zarazio jer nije ostao kod kuće, već je cvokotao u groznici pokraj tebe šireći viruse istovremeno marljivo kuckajući po projektu. Pa ako ti padne na pamet da bi ti ostao kod kuće i odležao dotični virus, možeš biti siguran da će ti se negdje zabilježiti lijepi, veliki minus. U strahu da ne izgubiš posao, i ti ćeš bolestan raditi jer je radoholičar postavio "zlatni standard" - nema bolovanja, o pravu na oporavak da i ne govorim, nemaš što raditi kod kuće ako si sposoban otići bez pridržavanja do wc-a. Ako nisi baš u bolnici, mjesto ti je u uredu. Točka. Slično se podrazumijeva i ako ti je dijete bolesno, zašto bi ostao kod kuće kad je dotični radoholičar uspio organizirati čuvanje - to sigurno možeš i ti (op. a. naravno da govorim i o radoholičarkama, samo mi se ne da svaki puta pisati radoholičar/ka).

Ono što se događa jest da radoholičari naviknu šefa na to da se za nikoga ne treba osiguravati zamjena (što je lijepa ušteda, iako pomalo rizično) i da je sasvim normalno raditi dok ne crkneš te sve podrediti poslu, prije svega obitelj. Iako je rad do crkavanja misao vodilja kapitalističkog društva (pa čak i nekakvog kvazikapitalističkog kao što je naše), načelno bi bilo normalno da se onda i to vrijeme plati dovoljno da imaš novaca za tetu-čuvalicu i slično.

Osobno imam sreće, pa ću u ožujku proslaviti prvu godinu rada u vrlo normalnoj maloj firmi, s ljudima koji su mi jako dragi i šefom koji (kao i svi mi) ima svojih mana, ali sam zato, zahvaljujući njemu, po prvi puta u životu (a napunila sam 40.) vidjela regres, dodatak za djecu, božićnicu + bonove za Spar, tako da sam mogla usrećiti i svoje roditelje... No, kolegici se neki dan "omaklo" pa mi je nabila na nos primjer vanjske suradnice koja je odradila svoj posao pod gripom (a ja sam zbog iscrpljujuće viroze zakasnila jedan dan iako od toga nije bilo apsolutno nikakve štete)... I tada je došlo do prekida filma, zamračilo mi se, dobila sam ospice, alergijsku reakciju od samog sjećanja na neka prošla iskustva.

Dragi moji radoholičari, zaista nemam osobno ništa protiv vas. Da imam svoju firmu, sve bih vas redom zaposlila i, da mogu, obilato platila. Ali u ime kolegijalnosti, počnite malo misliti o tome što radite drugima. Ako ste baš odlučili izgorjeti u ime posla, to je vaše pravo i vaš izbor. I da, znam da u našoj zemlji ima lezilebovića na izvoz i da nije vaša krivica što ne žele raditi. No, možda ima i onih koji su radišni, koji cijene činjenicu da u današnje vrijeme imaju posao, ali naprosto ih je pokupila viroza, možda kakva bakterijska infekcija, možda im se razboljelo dijete i žele (a - u krajnjem slučaju - imaju i to pravo!) biti kod kuće, uzeti slobodne dane. Pokušajte barem ponekad i vi biti bolesni kao drugi, reći šefu: sorry, naprosto ne mogu, trebam dan-dva-tri već ovisno o tome što vam je... Uostalom, možda se naučite opustiti, možda vam se to i dopadne? wink

Uvijek bi trebalo misliti o tome da su naša prava ograničena pravima drugih, da nismo sami na svijetu i da su ljudi društvene životinje koje žive u zajednicama. Tako je i vaše pravo da izgarate od posla ograničeno pravima onih koji žele preživjeti i staviti posao na mjesto logistike obiteljskom životu. Znam da su situacije složene i znam da su ovo vremena u kojima se svi trgamo za svaku kunu, znam da ćemo ionako svi raditi dok ne crknemo i da će se mirovinski sustav urušiti, znam da je sebičnost postala vrlina (čak i u duhovnom smislu, promocija beskrajnih naših prava na sreću, također priča za sebe u kojoj, primjerice, prava roditelja na zadovoljstvo više nisu ograničena pravima djece na funkcionalnu i normalnu obitelj...), znam.... Ali nema potrebe prežderavati vraga, ionako je dovoljno sit, treba naći neku mjeru, koliko se to već može u zadanim okolnostima.

Odite barem jednom na bolovanje. Možete vi to. cool

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se