Zašto želim biti kriminalka u prsluku Crvenog križa

28.06.2014.

Već nekoliko dana kuham i kuham i razmišljam trebam li napisati nešto javno o Crvenom križu... Posljednja dva petka nisam volontirala zbog posla, ali čim završi, volontirat ću opet - ne samo petkom, već svaki dan dok ne odemo u Makarsku. Ništa od svega što se dogodilo neće promijeniti moje mišljenje. Zašto? Tko nije bio unutra ne može shvatiti, a ne može niti zamisliti kakva je nepovratna šteta napravljena ovim medijskim cirkusom.... Da, učinjeni su propusti i slažem se da neke ljude u vodstvu Crvenog križa treba hitno maknuti s njihovih pozicija. Posebno je istina da politika nikada nije smjela imati ništa s odabirom vodećih ljudi i da je jedini kriterij trebao biti njihova stručnost i kvalificiranost za posao koji rade, a posebice humanost i požrtvovnost. Ali zbog načina na koji je prezentirana cijela priča u javnosti, masa pravih humanitaraca ispada maltene masom kriminalaca!!

Nikada, ali NIKADA u životu nisam vidjela toliko ljudi na jednom mjestu koji su spremni u potpunosti svoj privatni život staviti u drugi plan s ciljem da pomognu drugima. Ostati na poslu 16 do 18 sati dnevno znajući da im to financijski ili na bilo koji drugi način neće biti nadoknađeno, nije bilo uopće upitno - oni nisu odabrali taj posao zbog plaće niti karijere. Znali su da ih je daleko premalo za ovakvu tragediju, pa čak i da rade 24 sata na dan neće moći ni približno pomoći svima. No bili su tu, stavili su se na raspolaganje, radili najbolje što su mogli, dobar dio njih platio je i zdravljem. Gledajući ih i slušajući njihove priče, pitala sam se gdje su granice ljudske izdržljivosti, koji je minimum sna koji je čovjeku potreban, kako je moguće da danas još postoje takav altruizam i takva empatija... Gledala sam prijateljicu koja se tijekom tog razdoblja pretvorila u kost i kožu te kojoj (nakon svega) iz nekoliko pokušaja nisu uspjeli izvaditi krv, ali i dalje je bila prema svima strpljiva, smirena, ljubazna. I potpuno sigurno tvrdim da nije nekolicina takvih, već govorimo o barem 90% djelatnika i volontera Crvenog križa, pravih humanitaraca, ljudi za koje se u današnje vrijeme pitamo postoje li uopće jer danas su ljudi sa tako velikim srcem gotovo dio legendi...

U to je teško povjerovati nakon svega, zar ne? Tako je divno generalizirati, dočekati propust pa započeti javni linč. Tako je bilo lako progutati hrpu laži i selektivno serviranih informacija. Tako je lako bilo zamrziti njihove prsluke i prozvati ih kriminalcima, ljudima koji misle samo na svoju korist - kad su svi Hrvati takvi, kako bi uopće bilo moguće da su oni drugačiji?! Ne, oni moraju biti i gori, oni žele da svi oko njih pokrepaju od gladi i žeđi, da ih ubiju bolesti, pa da si razdijele sve prikupljeno.... Kad sam studirala marketing, tada je jedna od osnovnih lekcija bila: ljudi kao masa (ne govoreći o pojedincima) su glupi, njima je lako manipulirati, prodati im priču... Zvuči uvredljivo, ali je tako. Brzo počnu baratati prikladno serviranim "činjenicama", brzo prilagođavaju perspektivu bez imalo namjere da stvari pogledaju iz drugog ugla, da se pitaju je li to baš tako, što stoji iza svega...

Tijekom ovih par dana shvatila sam da sam i ja kriminalka iz nekoliko razloga:
1. da, jako bih rado kad bih zaista imala tu mogućnost da poskidam one koji zaista jesu odgovorni za (stvarne, a ne prišivene) propuste, a posebno za to što nisu pravovremeno donijeli odluke i što nisu uzeli u obzir mišljenja svojih ljudi, sugestije koje su stizale s terena... I to bih bila kadra učiniti vrlo surovo, na zakonski ili nezakonski način. Prvo bi odletjeli svi koji su se uhljebili po političkoj liniji.
2. želim biti dio njihove kriminalne organizacije te se nadam da ću možda jednom doprinijeti porastu ove vrste kriminaliteta - ako je veliko srce kažnjivo, želim biti izvan zakona, želim od njih naučiti kako postati okorjeli kriminalac
3. želim toj kriminalnoj skupini dati svoj doprinos po pitanju bolje organizacije, točnije komunikacije. Krizni PR je gadno zaštekao, odnosno nije ga ni bilo... Pisao je i govorio tko je što htio bez ikakve ili slabašne reakcije s njihove strane. Potpuno se zanemarila činjenica da se dobar glas daleko čuje, ali loš još dalje... Ali sada je kasno...

Boli me jer se cijela priča prelomila preko goleme mase onih koji su posljednji ljudi na ovom svijetu koji to zaslužuju (naravno da ne govorim o ljudima s poplavljenih područja, naravno da su oni platili najvišu cijenu te da im nitko neće moći vratiti niti nadoknaditi izgubljeno). Boli me jer gledam kako u linču nepovratno stradava ugled onih kojima je doslovno životna misija pomagati drugima i razmišljam kako će prokleti političari unutar (i izvan) Crvenog križa opet izvući guzice nekažnjeno, a glasovi (i povjerenje) će se i dalje kupovati burecima... Bila sam i ostala naivna, zato nikada ni neću napraviti karijeru, to je tako...

I ne, neću odgovarati na komentare; dapače, čak ću isključiti mogućnost komentiranja jer naprosto više nisam u stanju progutati tu silnu količinu otrova i mržnje. Moje mišljenje možete i ne morate uzeti u obzir, to ostaje na vama, tko sam ja da mijenjam ičije stavove. Meni je dovoljno ono što sam vidjela, u što sam se osobno uvjerila... I ponovno je 10% nadglasalo onih 90%; ma što ja napisala, to se neće promijeniti.

Zašto sam stavila ovu fotografiju? Manje zbog svog ponašanja (koje je s vremena na vrijeme oduvijek kolerično), a više zbog toga kako bi izgledala sjena 3D križa - iz današnje, bočne perspektive, nestala je vrlo važna, horizontalna crta, ona koju se ionako više ni u čemu ne uzima u obzir....


Što učiniti s uplakanom ženom?

11.06.2014.

Ženske suze su gadna stvar... Ne generaliziram, razmišljam o mnogim muškarcima koje poznajem, a koji naprosto blokiraju kada žena plače. U njihovom racionalnom poimanju svijeta, ženske suze predstavljaju opasnu zonu. Dobro je dok su posljedica grlenog smijeha ili neke gadne alergije, prehlade... Ali ako žena s kojom su u vezi rida pred njima ko kišna godina, e tada nastaje problem. Uspjela sam uočiti nekoliko osnovnih reakcija na temelju kojih se svašta može zaključiti.

1. "ideš mi na živce" - izgovoreno glasno ili zadržano u sebi, reakcija karakteristična u vezama bez pravog sadržaja. Odnos dvoje ljudi je površan i on naprosto nema volje ulagati dodatni napor da otkrije što stoji iza tih suza, niti ih obrisati s njezina lica. Ipak, u slučaju onih koji tako nešto izgovore, ženska intuicija (ne govorim o pustim nadanjima) može prepoznati je li riječ o istinitoj tvrdnji ili samo obrambenom mehanizmu. Jer lako je moguće da se muškarac povlači zbog nesigurnosti, pa reagira "agresivno".

2. on tijekom njezinog plakanja šuti kao skamenjen, a pogleda li se njegovo lice izbliza, mogu se uočiti proširene zjenice - reklo bi se po naški "usrao se ko grlica". Takva reakcija vrlo je česta kod dobrodušnih tipova, ali bez razvijene emocionalne inteligencije, kod mladih dobrica... Njima je najčešće vrlo stalo do žene koja plače, ali naprosto ne znaju što bi s njom. Ne znaju postaviti dijagnozu ili ne znaju odrediti terapiju, a najčešće ne znaju ništa. Nije rijedak slučaj da nakon takvog ispada nestanu na kraće ili dulje vrijeme, a možda čak i zauvijek. Takva situacija kobna je za ljubavničke veze kod kojih je muškarac u braku, ali se emocionalno vezao uz ljubavnicu, prepoznajući u njoj izvor optimizma kojeg je njegova žena "rospija" izgubila. No, kad je ljubavnica pokazala i svoju slabost, on na kraju racionalno zaključuje, barem ako postoji neki interes da sačuva brak, kako će se bolje snaći na poznatom terenu, nego da se upušta u novi izazov, ma koliko mu ljubavnica bila srcu draža.

3. on sipa utješne, naučene fraze koje je pokupio od prijatelja, prijateljica, iz udžbenika popularne psihologije, s interneta.... Raspada se od razumijevanja i nježnosti, grli svom snagom draganu, možda čak i sam pusti koju suzu. Scenski nastup vrijedan Oskara. Učinkovit je utoliko da žena, koja je do maloprije isplakala oceane suza, ostaje šokirana reakcijom i odmah prestaje ridati. E sad, nastavak veze će ovisiti o njoj - ili će pobjeći kud je noge nose ili će se oduševiti ako voli takve "malčice" emotivnije tipove, ne uzimajući u obzir da njegova reakcija baš i nije bila prirodna.

4. on je uzima u naručje kao malu bebu, tepa joj, koristi hrpu deminutiva, pjevuši neku uspavanku.... I sve to iskreno, iz srca. A što reći, ako taj čovjek nije otac, sa sigurnošću se može zaključiti da to želi biti i da će u tome biti primjer tate punog sućuti i nježnosti. E sad, pitanje je paše li takva utjeha i dotičnoj suzoroniteljici jer ne vole sve žene da ih se tretira ko bebice, takav im pristup ide na jetra, posebno ako nemaju previše majčinskih crta. Ali i nekim majkama, posebno onima autoritetnog i autoritativnog odgojnog stila, takva utjeha neće biti od koristi. Može se zaključiti da će to pasati onim ženama koje od djetinjstva skupljaju plišane i druge igračke, koje ostaju tatine curice, no nije pravilo. Upoznala sam naizgled čvrste, samosvjesne žene koje u tuzi trebaju očinsku utjehu.

5. on joj šutke prilazi i toplo je grli. Samo to. Bez ljuljuškanja, bez tepanja, bez ikakvih fraza. Pušta je da plače i čeka da se smiri. Po meni najbolji pristup kod kojeg se ne može pogriješiti, barem ako ona ne plače od očaja jer je s njim....

Eh mi žene, nije s nama lako, nimalo.... Povod za ovaj tekst? Jučerašnja izjava prijateljice: "muškarci se panično boje histeričnih žena. Ako ga želiš otjerati, najbolje što možeš učiniti jest početi ridati i zapomagati - provjereno funkcionira". Ali ako si s njim, onda to može biti i dobar test - podao, ali učinkovit, no najčešće ipak nenamjeran. Dođu tako suze, neplanski, a onda naprosto isperu ono što ne valja, što je suvišno; ono što je u duši, ali i ono što je u vezi...

Voljeti i živjeti promjene

03.06.2014.

Gotovo je svakome na usnama stih iz Preradovićeve pjesme Mujezin: "Stalna na tom svijetu samo mijena jest". No, uporno me prati dojam da većina ljudi uopće nije spremna prihvatiti promjene, već se one najčešće uzimaju u obzir kao neka vrsta elementarne nepogode, a ne svakodnevna i sasvim normalna, a da ne kažem korisna i potrebna pojava. Stalno se teži nekom stalnom stanju sreće, bilo u ovom ili barem u onom drugom životu, a rasprave o nužnosti i prihvaćanju promjena temom su new age tekstova i literature s područja popularne psihologije.

- Traži se stalni posao, s nostalgijom se spominju vremena u kojima si mogao dobiti posao u državnoj firmi i tamo dočekati penziju.
- Traži se ljubav koja zajedno s leptirićima (ili, ako već mora, bez njih) traje doživotno, vječno. Teži se stabilnoj, sigurnoj vezi, koja kao takva postoji po inerciji - trebamo sresti srodnu dušu i to je to, neće više biti nikakvih problema.
- Traži se životni standard koji će osigurati barem takvo stanje u kojem neće trebati iz mjeseca u mjesec krpati kućni budžet kako bi se platili računi ili barem spriječilo isključivanje telefona, struje, plina...
- Grčevito se nadamo se sretnoj i mirnoj budućnosti naše djece, lišenoj stresa kojeg smo mi prolazili. Možda smo i opterećeni genetskim predispozicijama za bolesti koje postoje u našim obiteljima, pa se nadamo da će ih mimoići, nadamo se njihovom doživotnom dobrom zdravlju.
- Nadamo se i vjerujemo u stanje blaženstva nakon smrti - neki priželjkuju fontane i predivne potoke vode, drugi djevice, treći nirvanu... Svi žele vječni mir i sreću.
I tako dalje, mogla bih nabrajati do sutra.

Što je u tome loše? Osim posljednjeg, što ne mogu znati već samo vjerovati ili ne (a nemam namjeru ikome nametati što da vjeruje niti kritizirati, to je svačije osobno pravo), činjenica je da su sve to želje koje, ako se i ostvare, nemaju nikakve šanse da pruže trajni osjećaj zadovoljstva.

Ako i dobijemo neki stalni posao, vrlo je velika vjerojatnost da ćemo nakon pet godina postati nemirni, nezadovoljni i frustrirani radnim mjestom - naime, kažu da u prosjeku zadovoljstvo poslom traje pet godina, čak i ako je riječ o kreativnim zanimanjima; u tom razdoblju damo najviše od sebe, u stanju smo ostvariti svoj puni potencijal, a potom nam treba korak dalje... ili napredovanje, promjena funkcije ili nešto sasvim novo.

Za stalno zadovoljstvo vezom, potpuno sam uvjerena da ne postoji bez truda oba partnera, stalnog rada na kvaliteti veze te stalnih većih ili manjih promjena ili barem prihvaćanja istih. Minimum je prihvatiti partnera kao čovjeka koji će se s godinama više ili manje promijeniti, dati mu pravo na njegove osobne promjene, a ne tražiti da bude isti kakav je bio prije pet, deset ili pedeset godina.

Ostvarimo li pak taj hrvatski san o redovitom plaćanju računa kao minimumu životnog standarda, pa čak i ako se pobrinemo da takvo stanje traje do kraja našeg života, ubrzo ćemo postati svjesni da to nije jedino što nam treba da bismo bili zadovoljni. Primjerice, uništimo li zbog posla obiteljski život, uzalud nam zadovoljstvo plaćenim računima.

Prirodno je i normalno nadati se da će našoj djeci biti bolje nego nama, da će imati idiličan život. No, prirodno je i normalno da neće. Rođeni su na istoj planeti, bit će opterećeni možda drugačijim problemima od naših, ali itekako će ih imati, njihova tijela nisu nesalomljiva niti otporna na sve bolesti, pa ako ih i neće zakačiti nešto iz obiteljske prošlosti, sustići će ih nešto drugo. Rođeni su sa svojim križem kojeg će morati naučiti nositi, a mi im eventualno možemo olakšati teret kad god je to moguće... Ali imaju i imat će ga.

I tako se iz dana u dan nečemu nadamo, a čim manje nečega imamo i čim više nam je to daleko i nedodirljivo, tim više smo uvjereni da nam baš to treba da bismo bili sretni. Malo je onih koje će zadovoljiti nešto manje ili drugačije, koji će možda otkriti da zadovoljstvo može biti puno bliže i pristupačnije iako ga u tom obliku nisu očekivali... Ljudi su skloni fiksiranju na nekakvu ideju, cilj i uporno, slijepo oru u tom pravcu, stalno po istoj njivi...

Nedavno sam bila na psihološkom testiranju za edukaciju koju ću upisati vjerojatno na jesen. Žena mi je postavila pitanje: "da možete birati između stalnog radnog mjesta sa stalnom plaćom i zgoditka na lutriji, što biste izabrali?" U tom trenu zaboravila sam reći da prije svega ne vjerujem u postojanje ičega "stalnog" (zato vjerojatno i pišem ovaj beskrajni blog), posebno ne kada je riječ o poslu u kontekstu vremena u kojem živimo. Ono što sam odgovorila bilo je: s obzirom na to da ne bih mogla izdržati uvijek jedan te isti posao, da bi mi postalo dosadno i nezanimljivo, uvijek bih se odlučila za zgoditak na lutriji. Ali ne zato da bih mogla dignuti noge u zrak, pa uživati, već da uložim u razne projekte, da eksperimentiram...

Moja ljubav prema promjenama počela je davnih dana, u ranoj mladosti kad sam urlala na sav glas (nimalo dubokoumnu) pjesmu: "Dobre djevojke, one idu u raj baš sve, loše djevojke idu kud god zažele". Ne, nisam poželjela biti loša, ipak sam više-manje pristojno odgojeno čeljade, pritom bez osobnih sklonosti delinkventnim oblicima ponašanja, ali tada mi je palo na pamet da bi mi neki stalni osjećaj mira bio jezivo dosadan i da to uopće ne želim u životu. Nakon što sam izgubila tri trudnoće, pa rodila dvoje zdrave djece (o čemu sam opsežno pisala u prošlom postu), postala sam apsolutno svjesna onoga o čemu sam već dugo razmišljala, a to je da prave sreće nema bez nesreće. Ako nikada ništa nismo izgubili, ne možemo u punom smislu te riječi spoznati i cijeniti sreću, često je čak ni ne prepoznajemo, sve nam je na isti kalup... Zna se zašto su djeca koja su rasla potpuno zaštićena, materijalno sigurna, smještena u centar svemira svojih roditelja često tako razmažena, nesnalažljiva u životu, bez spoznaje o tome kako i u čemu stvarno uživati. S druge strane, administracija jedne lijepe, ljubavne stranice na Facebooku počinje me ubijati u pojam, iako to radim za čovjeka kojeg neizmjerno poštujem i volim. Iz dana u dan postovi u kojima se cvrkuće, ljubuje, kućica u cvijeću, trava oko nje, vječna ljubav, vječno blaženstvo... Ama dosadno je! Pa tko će više smišljati i nalaziti svakodnevno divne, idilične, ljubavne sadržaje. A da ne kažem da mi ni ljubavi nema bez neke promjene i akcije. Ali upravo takve sadržaje ljudi sumanuto lajkaju (pritom ne govorim o klincima, već ljudima u srednjoj životnoj dobi). To nisu skroz pekmezasti postovi u stilu onih tinejdžerskih leksikona kakve smo nekada pisali, već nešto ozbiljniji, ali ipak romantični sadržaji. Znam da su ljudi danas željni (da ne kažem gladni) ljubavi, ali ono što me tjera na razmišljanje jest da stalno priželjkuju te divne događaje, a da nisu spremni na drugačije scenarije, na to da ih život iznenadi. Pa nedavno mi je prijatelj psiholog rekao da je odlučio da se više neće emocionalno angažirati kada je riječ o ženama... Da, to je svakako nešto što možeš odlučiti - došlo ti je da ne voliš jer ne želiš biti povrijeđen, pa ćeš to i izvesti... Kako da ne, do prvog brodoloma kojeg ćeš možda malčice uspjeti odgoditi jer ćeš beskrajno dugo uvjeravati sebe da imaš osjećaje pod kontrolom i da to što osjećaš nije ništa ozbiljno već prolazno, da ti ne znači ništa... A da ne govorim o mogućim propuštenim prilikama koje će otići u vjetar zbog odlučnosti koja bi te trebala "sačuvati"...

Život čine promjene - to je predivna simfonija koju izvode najrazličitiji instrumenti. Virtuoz na klaviru ne može svirati samo na bijelim tipkama, niti je moguće doživotno izbjegavati Balaševićev "D-mol". Možda ste trenutno očajni i nezaposleni, a možda ćete upravo zahvaljujući tome otkriti svoju kreativnost, pronaći nešto što će vas usrećiti u sasvim drugoj struci, a da to nikada ne biste otkrili da ste ostali u bivšoj firmi, možda će djeca imati više vaše pažnje nego što bi je imali da ste od jutra do mraka na poslu, a možda ćete (poput mene) otkriti koliko divne mogu biti kompenzacije, pa ćete si priuštiti puno dobrih stvari za koje inače ne biste imali novac... Promjene uče, tjeraju nas da napredujemo, zaslužne su za kontrast koji je neophodan da nam otvori oči, da razlikujemo dobro od zla... Pa ako ih i ne možemo zavoljeti, moramo ih prihvatiti želimo li ostati barem normalni. Jer one jesu i bit će i ne možete baš ništa protiv njih. A ipak je lakše ako u njima nalazimo i prepoznajemo dobro, ako shvatimo da nisu kazna, a posebno ako uživamo...

Priča o dva čuda

02.06.2014.

Muž i ja smo više od 16 godina zajedno i bilo je raznih uspona i padova, kao i u svakoj dugoj vezi, posebno onima koje počnu rano. A meni je i sa te nepune 22 godine zapravo bilo rano za ozbiljnu vezu, stalno sam plutala negdje gore, po oblacima, naivna i nedefinirana. A on je, iako mlađi od mene dvije i pol godine, oduvijek bio zreliji - stara duša, valjda se rodio kao odrastao, samo je tijelo to trebalo dočekati. Bilo bi tu puno tema za pisanje, puno životnih lekcija, no ovoga puta priča nije o nama.

Ova priča počinje prije 10 godina kada smo u šoku doznali da trudnoća nije ni zdrava ni normalna, da ploda nema, nakon čega su me morali kiretirati. Sve žene u našim obiteljima rađale su "po JUS-u", nikad nikakvih problema, sve je bilo divno i krasno, možda tek ponekad malo izvan planova. Isto se ponovilo 2005., ponovno kiretaža, a sljedeće sam godine, na samo Valentinovo, prokrvarila sama. Prolazili smo razne pretrage, sve je bilo uredno, nije se pronašao uzrok takvom scenariju.

U te dvije godine, svijet kojeg sam poznavala je prestao postojati, a oblaci više nisu bili dohvatljivi. Bili smo pozivani na dječje rođendane, no teško mi je i opisati bol koju bih osjećala uz djecu koja nisu moja. Iz dana u dan bila sam u stanju sužene svijesti - praćenje ciklusa i lov plodnih razdoblja postali su osnovna zanimacija, a u vremenu između čitala bih literaturu o povećanju plodnosti. Činila sam sve kako bih skrenula pažnju sa spontanih pobačaja, ali oni su stalno bili tu negdje, neprobavljeni, poput otrova koji mi je iz dana u dan punio svaku stanicu. U tom razdoblju počela sam razmišljati i o posvajanju. Ljubav koja se gomilala u meni morala je biti iskazana, tražila je izraz i nije mi bilo bitno hoće li to dijete izaći iz moje utrobe ili je napušteno. No, dugo mi je trebalo da tu misao podijelim sa svojim mužem... Kada sam napokon skupila hrabrosti, rekao je rečenicu koju mu nikada neću zaboraviti: "Naša kuća nikada neće biti bez dječjeg smijeha. Nema veze ako i neće biti naša..."

Na to naše krvavo Valentinovo pojavio se s ružom iako nema običaj donositi mi cvijeće i poklone. No, u meni je kipjelo, nešto se prelomilo, prelila se čaša. Htjela sam baciti ružu, iskočiti iz kože van! Više nije bilo suza, samo bijes, tko zna na koga i što usmjeren - na Boga, na prirodu, na liječnike, na sebe koja sjedim i plačem nad žalosnom sudbinom... I tada sam počela izlaziti, provoditi se s prijateljima, kasno bih dolazila kući pripita, a onda bismo muž i ja imali svoje vrijeme. Svaku, pa i najmanju pomisao o trudnoći i djeci aktivno bih odbacivala, nisam više manijakalno kupovala testove za trudnoću, a za plodne dane nisam htjela ni čuti. Bit će što mora biti i kada mora biti...

Prošao je ožujak, došao travanj i moj 31. rođendan... Ciklus je, kao i obično, bio neredovit, a zaista sam uspješno izazvala amneziju, pa nisam znala kada mi je vrijeme. Ali na putu na posao (imala sam vikend dežurstvo) neopisivo mi se jeo mladi luk, a baš je sve moralo biti zatvoreno. Zvala sam mamu, pitala je ima li luka kod kuće ili barem ideju gdje da ga kupim. Nisam znala zašto šuti, mislila sam da razmišlja o otvorenim dućanima... Nisam znala da je ona kod prve trudnoće pojela vezicu gazdaričinog luka bez pitanja, pa drugi dan kupovala. Ukratko, na sam rođendan dobila sam najljepši mogući poklon, veliki, debeli plus na testu - Mihovil je bio na putu... Ostalo je povijest.

A danas? Danas sam zahvalna na svakom spontanom abortusu, na svoj toj gorčini koju sam progutala. Sve to mi pomaže da osjetim beskrajnu zahvalnost na našoj djeci, zalijeva moju ljubav koja iz dana u dan raste. Predivni su, zdravi i nasmijani... Nema mi ljepšeg komplimenta nego kad mi ljudi kažu da se na njima vidi da su sretna i voljena djeca... U ovom "filmiću" je priča o njima, satkana od 90-ak sličica, uz moju najdražu pjesmu čiji me tekst uvijek iznova vraća na vjeru i nadu koje nismo izgubili. A nema većeg čuda od života, naprosto nema...

LINK na Priču o dva čuda



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se