Svjetski dan glasa i tajna raspjevanog srca

29.05.2014.

Sljedeći tjedan, točnije 3. i 4. lipnja, obilježit će se u Etnografskom muzeju Svjetski dan glasa. Službeno je taj dan bio 16.04., no i u svijetu se slične manifestacije održavaju još tjednima kasnije, ovisno o organizacijskim mogućnostima. Tako je i kod nas odabran početak lipnja... Imam tu sreću, a mogu reći i čast da sam uključena u ovu manifestaciju jer je među organizatorima i moj "šef", učitelj i terapeut pjevanjem prof. Baldo Mikulić.

S obzirom na to da me ne služi inspiracija, a da želim nešto reći o svojoj suradnji s Baldom te koliko je glazba utjecala na moj život, ovom prilikom ću kopirati članak koji sam napisala za časopis Alter. Prije toga moram spomenuti da sam proteklih godina imala iskustva i s Feldenkrais metodom i euritmijom, pa toplo preporučujem i te radionice koje su besplatne. Ako vam plakat nije čitak zbog sitnih slova, ovdje je službena stranica manifestacije s rasporedom.

Iscjeljujuća moć raspjevanog srca

Odlučite li se za susret s prof. Baldom Mikulićem, morate biti spremni oprostiti se od svog sadašnjeg "ja", no istovremeno ćete steći bogatstvo koje vam nitko nikada neće moći oduzeti


Dogovarajući s urednikom članak o pjevanju po načelima "Škole za otkrivanje glasa" i prof. Baldu Mikuliću, pogled mi je bio prikovan za srebrni prsten s motivom violinskog ključa i nota kojeg ne skidam čak ni noću. Prije više od godinu dana tražila sam ga na eBayu svjesna činjenice da sam postala obuzeta glazbom (neću reći opsjednuta, to je riječ koja nosi sasvim suprotan predznak) te da note nikada više neće napustiti moj život. Stoga sam zamolila urednika da ovom prilikom učinimo izuzetak, da napišem svoju priču lišenu novinarske objektivnosti i uobičajenih formi, jer o glazbi i pjevanju više ne mogu pisati nikako drugačije već osobno, emotivno i iz duše. Profesor Mikulić u mojim je očima odavno prestao biti samo učitelj i terapeut pjevanjem, nalazeći se u uskom krugu prijatelja i ljudi kojima beskrajno vjerujem.

Prije ljeta 2011. godine bila sam gotovo tipični primjer premorene i frustrirane majke dvoje djece, tada četverogodišnjeg sina i kćeri koja je netom napunila godinu dana izvlačeći iz mene posljednje trzaje energije. Porodiljni dopust bližio se kraju, očekivali su me povratak u redakciju, adaptacijski period u vrtiću, suočavanje s posljedicama gospodarske krize u struci, borba za egzistenciju, neizvjesnost... Poput većine nas, osim aktualnih briga, vukla sam za sobom svoj "kofer" dobro napunjen privatnim problemima, strahovima i tjeskobama, uvjerena da sam s godinama i pripadajućim iskustvom ojačala, pa da ga barem znam nositi, ako ga već nisam u stanju baciti.

Znanstveno dokazana ljekovitost

Balda i suprugu Maricu poznavala sam iz vrtića, bili su prijazni i nenametljivi roditelji najboljeg prijatelja mog sina s kojima sam s vremena na vrijeme razmijenila riječ ili dvije. Sve do Franovog rođendana (tako se zove njihov stariji sin), nisam znala čime se zapravo bave. Novinarska znatiželja odigrala je važnu ulogu pa sam napokon doznala da se družim s jedinim učiteljem i terapeutom pjevanja po metodi „Škole za otkrivanje glasa“, ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji. Odlučila sam napisati članak, isprobati učinke terapije pjevanja na "vlastitoj koži" i krenula sam na put s kojeg više nije bilo povratka - pjevanje.

Godinama pjesma nije izašla iz mog srca iako sam u djetinjstvu i mladosti bila inventar dječjih i školskih zborova. U zreloj dobi tek sam ponekad znala "raspaliti" najdraže pjesme te pustiti da se i moj glas nekontrolirano odbija od zidova pri čemu bi se, ovisno o raspoloženju, otela i koja suza, odnoseći žalost ili radost, već prema potrebi. Ljekovitost glazbe stoga mi nije bila nepoznata te sam, kao novinar specijaliziran za teme vezane uz zdravlje, povremeno objavljivala članke na tu temu. Na internetu se s lakoćom može pronaći mnoštvo znanstvenih radova u kojima se govori o neospornim psihološkim učincima kao što su ublažavanje posljedica stresa, smirivanje, otklanjanje anksioznosti, prevencija depresije, pa i o mjerljivim fizičkim učincima poput snižavanja visokog krvnog tlaka, broja otkucaja srca, produbljivanje disanja, ublažavanje simptoma astme, bolova, ubrzavanje oporavka od raznih bolesti ili stanja poput moždanog i srčanog udara i drugo. Glazba ojačava naš obrambeni sustav te nas čini otpornijima na bolesti, a zbog svojih blagotvornih učinaka na zdravlje, kvaliteta života se značajno poboljšava. Često se piše i o takozvanom Mozart efektu, odnosno nazivu za moć glazbe Wolfganga Amadeusa Mozarta koja pozitivno utječe na ljude, biljke i životinje. Mnoge majke nadahnute pisanjima o stimulativnom djelovanju njegovih djela na razvoj dječjeg mozga, prepuštale su se Mozartovim sonatama, simfonijama i koncertima prije, tijekom i nakon poroda. O svemu spomenutom i još mnogo čemu drugom, lako možete doznati i sami, čak i ako niste novinar.

Zarobljeni u vlastitom tijelu


No iskustvo pjevanja i promjene koje možete doživjeti ako krenete na ovu, ne baš tipičnu terapiju, nitko vam ne može opisati bez osobnog iskustva. Pjevanjem se oslobađa vaš glas, oslobađa se ono što je doista u suštini vašeg bića. Otkrit će vam se vaše snage i talenti, no nećete biti pošteđeni niti suočavanja sa slabostima i manama. Napokon ćete upoznati sebe i shvatit ćete koliko dugo ste bili ušutkivani, oblikovani po mjeri obitelji i društva, ukratko, modelirani kako biste zadovoljili očekivanja drugih. U tom procesu, korak po korak, većina nas je zapravo izgubila sebe. I tada, nesigurni i prestrašeni, krećemo u potragu za smislom života i postojanja, nerijetko kopajući po filozofskim i duhovnim tekstovima, tražeći odgovor posvuda, a nesvjesni činjenice da nam cijelo vrijeme leži nadohvat ruke, u dubini našeg bića, osoban i namijenjen isključivo nama.

U čemu je tajna? Je li prof. Mikulić nekakav suvremeni iscjelitelj, duhovni učitelj? Ne, ništa od navedenog, ubrzo ćete i sami shvatiti da oko Balda nema nikakvog vela misterije, već samo aura topline, mira i ljubaznosti na koje u današnje vrijeme nismo naviknuti, pa nas mogu iznenaditi. Sve ostalo što će vam se događati zapjevate li na njegovim seminarima, a posebno krenete li na privatne sate pjevanja, nalazi svoje objašnjenje u vježbama koje je osmislila švedska operna pjevačica Valborg Werbeck-Sverdström (1879. - 1972.) nakon što je izgubila svoj glas zbog paralize glasnica čime je njezina karijera bila ozbiljno dovedena u pitanje. Po završetku karijere osnovala je "Školu za otkrivanje glasa", a 1912. godine srela je utemeljitelja antropozofije dr. Rudolfa Steinera te je njihova suradnja dovela do priznavanja ove škole kao ispravnog puta u školovanju glasa. S vremenom su postavljeni i temelji za terapijsku primjenu vježbi, o čemu će vam Baldo rado ispričati svoja iskustva. Osobito pitate li ga o radu s osobama s posebnim potrebama, posebice s autistima ili pak astmatičarima.

Vrijednosti koje nemaju cijenu

U "Školi za otkrivanje glasa" u finskom gradu Lahtiju, Baldo je proveo pet i pol godina nakon što je diplomirao psihologiju u Zadru. Po završetku školovanja u Finskoj upisao je i trogodišnji Studij iz terapije pjevanjem po metodi "Škole za otkrivanje glasa" u Njemačkoj, stekao je iskustvo u radu s ljudima s posebnim potrebama u Association La Branche u Švicarskoj, da bi se 2004. napokon vratio u Hrvatsku gdje je otvorio svoju tvrtku "Orpheus". Zašto je odabrao upravo Orfejevo ime za naziv svog obrta, ubrzo ćete shvatiti i sami, čim vaše uši po prvi puta dodirnu nježni zvuci lire u Baldovim rukama te vas povedu na put u otkrivanje vlastitih dubina. Odlučite li se za susret s prof. Mikulićem, morate biti spremni oprostiti se od svog sadašnjeg "ja" - ni frustrirana majka dvoje djece s početka ove priče već odavno ne postoji. Iako nisam uvjerena da ću tijekom ovog života doživjeti konačnu spoznaju, činjenica je da danas znam tko se skriva iza odraza u ogledalu. Nekad mi se sviđa više, nekada manje, no taj netko se više ne skriva iza prišivenih uloga, a život mu nije teret, već škola i igra. Moja djeca vole kad im pjevam, a ni njima ne prođe dan da ne zapjevaju barem jednu dječju pjesmicu ili neki hit po njihovom izboru. Smijeh i pjesma, radost koja izlazi iz srca, to su istinske vrijednosti koje nemaju cijenu. Unatoč trenutnoj nezaposlenosti i brigama, moj svijet je spreman na promjene i znam da će već sutra sve biti drugačije. Ma kako bilo, stekla sam bogatstvo koje mi više nitko ne može oduzeti i koje me trajno usrećuje, nadahnjuje, tješi i jača. Ja jesam bogata žena.

(Objavljeno: Časopis Alter, listopad 2013.)

Starost kakvu (ne)želim

25.05.2014.

O ukusima se ne raspravlja, to su me naučili još dok sam bila klinka. Zbog toga sam, među ostalim, uvijek nastojala izbjeći ogovaranja ove i one, ovoga i onoga na temu izgleda, a posebno oblačenja. Što će netko staviti na sebe nikada mi ni nije bilo predmetom interesa, pa tako ni temom na koju bih se osjećala pozvanom nešto reći. Uostalom, po tom pitanju nisam "tipično žensko" - ne pratim modu, nemam blage veze što je koje godine popularno, kakve se marke nose, a da ne kažem da sam zbog financija odavno zaključila da bi mi takva opterećenost samo izazvala nepotreban stres u životu. Stavim na sebe što mi se sviđa, što si mogu priuštiti, a o cipelama da i ne govorim - zbog "pačjih stopala" i grdog platfusa ionako dolazi u obzir samo obuća u kojoj mogu normalno hodati, bez bolova. Štikle su apsolutno isključene, u njima bih krepala zbog grčeva nakon svega nekoliko koraka, boli me već sam pogled na one silne centimetre....

Ipak, postoje žene koje mi bodu oči te mi zapravo izazivaju čudnu mješavinu osjećaja, a ponajprije sažaljenje iako je to posljednje što one žele... Riječ je otprilike o ženama u dobi 60+, a koje se očito nikako ne mogu i ne žele pomiriti sa prolaznošću i tragovima vremena. To što naprave od sebe ne bi li izgledale mlađe i bile posebne jest ravno katastrofi. Naravno, nije riječ o ženama koje su samosvjesne, s razvijenim osjećajem za estetiku, koje jako dobro znaju što će od odjeće naglasiti sve ono lijepo na njima, a diskretno sakriti nedostatke. Takve žene s lakoćom si priušte i pomalo "ekscentrične" ili mladenačke modele, ali točno znaju što rade - tako nikada neću zaboraviti jednu strankinju koja je zagazila u sedmo desetljeće života te je obukla predivnu tirkiznu kombinaciju neobičnog kroja, a u kojoj je izgledala savršeno. No, ako žene takvog stila nemaju, onda im prijeti ozbiljna opasnost da u tim godinama djeluju ofucano jer naglase baš ono što ne treba... Povod za takva razmišljanja bio mi je jučerašnji susret u tramvaju s dvije tete koje kao da su se natjecale koja će napraviti veće čudo od sebe. I po ne znam koji puta sam pomislila "Bože, molim te da ostarim dostojanstveno..."

Sljedeće godine zaokružit ću 40 i prvi znaci godina su već tu - koža više nije savršeno zategnuta, sve češće je sklona sušenju, podočnjaci ne nestaju nakon prospavane noći (pa ni nakon više njih), a tu su i bore... I nisam time opterećena. Anti-age krema za lice koju sam dobila za rođendan i dalje stoji neotvorena u ormaru jer ja svoje bore volim, posebno zato jer je većina locirana oko očiju - puno godina smijanja i optimizma urezalo se na tom mjestu, zašto bih se tako nečeg odricala? Pitali su me i zašto sam umjesto pramenova ili boje za kosu izabrala preljev koji ne pokriva sijede - pa zato jer i svoje sijede volim, volim kako bljesnu na suncu... Imam neku mješavinu plave i smeđe kose, dugo nisam imala sijedih vlasi, pa je vrijeme da se i one pokažu, a sve su lijepo smještene baš na rubovima čela, pa prema ušima. Ne mogu reći da sam sasvim zadovoljna sobom, ali to se ne odnosi na tragove vremena, već tragove nebrige za svoje zdravlje. Pušenje, nezdrava hrana, neredovito spavanje, sve je to moralo ostaviti svoj pečat; taj dio mi se sigurno ne sviđa i na tome mislim raditi. Ali to je sasvim druga priča i nema veze s godinama...

Postoji kategorija stari(ji)h ljudi koja me oduševljava, nisam ih srela puno, no svaki puta pomislim kako baš takva želim biti. To su oni koji su zaista ostali mladi i svježi u duši, a njihove oči kao da gore životom, osmijeh im je očaravajući. Ono što izlazi iz njih u potpunosti čini zanemarivim to kako fizički izgledaju, naprosto griju svojom prisutnošću. Prihvatili su svoje godine i prolaznost, odlučili su živjeti u vremenu koje im je dano na raspolaganje, rade na kvaliteti života, a ne kvantiteti. Ne trče za time da napune 100-tu, a posebno im nije stalo do toga da je dočekaju mumificirani, zaustavljeni fizički u vremenu koje im više ne pripada. U svakoj životnoj dobi otkrili su razlog za radost... U mojim očima oni su doista predivni i to je jedina ljepota do koje mi je stalo, kojoj težim. Iskreno, čini mi se strašno željeti ostati mlad pod svaku cijenu, to je pravo robovanje prošlom vremenu koje u potpunosti ruši svaku šansu za ikakvim ispunjenjem u ne više tako mladoj sadašnjosti. Ponekad imam osjećaj se nalazim u pravom pravcatom muzeju Doriana Graya, kao da je zavladala masovna histerija ili zaslijepljenost odrazima u ogledalu. Zašto ljudi tako teško prihvaćaju sebe, ono što zaista jesu? Na svakom koraku se trubi o potrebi da budemo jedinstveni, unikatni, djeci se daju najbizarnija moguća imena samo da se izdvoje iz mase istih, a zapravo tek oni malobrojni shvaćaju i prihvaćaju (!) svoju posebnost. Jedinstvenima nas čini ono što nosimo unutra, a ne vani, a svakako ne ono kako izgledamo ili na koje ime se odazivamo...

Pa da se vratim na one žene iz tramvaja... Da je u njima bilo tog unutarnjeg sjaja i da je bio u skladu sa njihovim imageom, tada bi to bila sasvim druga priča. Ali u njihovim je očima bila praznima, a pogled im je šarao licima ostalih putnika u potrazi za onima koji ih gledaju... I gledali su ih... Nadam se samo da su ostale u uvjerenju da su u centru pažnje zbog "ljepote" i "odličnog stila" jer bi svijest o pravom razlogu začuđenih pogleda u njima sigurno izazvala očaj i tugu. Znam bi moglo biti onih koji će mi prigovoriti da ne poznajem te dvije žene, da su možda zadovoljne sobom i da im je takav život sasvim dobar, da se u toj koži osjećaju dobro... Možda griješim, ostavit ću otvorenom i tu mogućnost i iskreno želim da je tome tako, ma koliko ono riječima neopisivo upućivalo na upravo suprotno.

Uostalom, zbog njih razmišljam o svom životu... Što će biti s njima, ne znam, ali nadam se da ću do kraja moći utjecati na svoj život, da neću oboljeti od demencije te da ću i dalje živjeti baš tu gdje jesam, u vremenu u kojem se nalazim u tom trenutku, pomirena sa prošlošću a, između ostalog, i sa svojim fizičkim "vozilom" kojeg ću nastojati održavati u funkciji dokle god ide, takvog kakvo je. A služilo me (i još uvijek me služi) sasvim dobro i kvalitetno, zaslužuje jednoga dana dostojanstveno umirovljenje, pravo na umor i amortizaciju. sretan

Poplave mame trgovce ljudima

22.05.2014.

Otkako sam na burzi, stekla sam iskustva u radu vjerojatno više nego ikada tijekom svog radno sposobnog života. Popis klijenata na mojoj listi zalazio je (i zalazi) u najrazličitije sfere, od glazbenika, poznatih institucija do noćnog kluba. Nisu to bili neki veliki poslovi, a još manje bih mogla reći da su bili dobro plaćeni - možda najveća osobna korist koju sam izvukla jest širenje mreže poznanika do neslućenih razmjera što će mi prije ili poslije dobro doći. Neće ni ova kriza trajati vječno, kao ni bilo što drugo u životu... Tako mi se svakodnevno događa da ne mogu prošetati gradom, upaliti televiziju ili otvoriti novine, a ne vidjeti nekog mi poznatog ili pročitati o tome što se događa u njezinom/njegovom životu... A ovih dana pred očima mi je svakodnevno Crveni križ, prisjećajući me na suradnju na koju sam posebno ponosna - bila sam uključena u kampanju "Red bell - Crveno zvono" koja je imala (i ima) za cilj podizanje svijesti u javnosti o trgovini ljudima kao jednom od gorućih problema u svijetu, a koji sve više zahvaća i Hrvatsku. Za potrebe projekta pokrenula sam stranicu na Facebooku, na kojoj sam i danas jedan od administratora, iako je njezino vođenje u najvećoj mjeri prepušteno onima koji se i nakon završetka kampanje bave tom problematikom.

Oni koji nikada nisu bili aktivno uključeni u takav projekt, sigurno ne razmišljaju o povezanosti trgovine ljudima i katastrofa poput ovih poplava. Nakon što su ljudi preživjeli potop, krenut će "jahači apokalipse" u vidu gladi, mogućih zaraznih bolesti, čitave lepeze posljedica stresa te će se stanovnici tih područja općenito suočiti sa svakodnevnom bitkom za egzistenciju. Iz dana u dan polako će nestajati iz medija, pristizat će sve manje pomoći, povremeno će se uslikavati poneka sretna obitelj pred obnovljenom kućom na kojoj će netko pokupiti kakvu kvoticu glasača i simpatizera ili dodati plus marketingu svog poduzeća/institucije... Iza tih osmijeha, u sjeni, stajat će vojska osiromašenih, ispaćenih i očajnih ljudi kojima je voda odnijela sve snove, planove za budućnost, mogućnost da svojoj djeci osiguraju pristojan početak ili barem školovanje, bilo kakvu viziju... Naravno, takav je razvoj situacije lako predvidjeti, a mnogi od nas dobro se sjećaju kako izgleda poslijeratno razdoblje sa svim svojim posljedicama koje su bile u mnogim elementima slične onima sa kojima se upravo suočavamo i koje tek možemo očekivati.

Ali još jedna prijetnja nadvit će se nad tu bijedu te im već sada visi nad glavom kao Damoklov mač - riječ je o ljudima koji će pod krinkom spasitelja marljivo postavljati zamke za suvremene robove. Ljudi koji su ostali bez svega najbolja su meta trgovaca ljudima jer se hvataju i za najkrhkiju slamku spasa. S užasom se sjećam kako su u svrhu promocije kampanje objavljeni lažni oglasi za posao na njuškalu u kojima su se nudila primamljiva i nerealno visoka primanja, odlični uvjeti, a gotovo bez ikakvog objašnjenja o kakvom je poslu riječ. Horda nezaposlenih padala je na oglase kao rojevi muha. U oglasima su korišteni poznati obrasci kojima se služe današnji trgovci...

Iako se o trgovanju ljudima pisalo puno, još uvijek nije dovoljno kako bi se shvatili pravi razmjeri problema... Sve se to događa nekom drugom, a tragedijom postaje tek kada se dogodi u našem dvorištu ili susjedstvu, nekome koga osobno poznajemo. Svrha ovog mog bloga nije širiti paniku već naprosto dati barem još jedan mali doprinos otvaranju očiju, pozvati na oprez. Uz zrnce razuma i svijest o postojanju trgovine ljudima kao nečega što doista postoji izvan filmova te je itekako rašireno svijetom, pa i Hrvatskom, zamke se mogu izbjeći. Za početak, pročitajte tekst na stranicama Crvenog križa, a mnoštvo uputa i upozorenja pronaći ćete i na stranicama MUP-a.
A kako je to, primjerice, izgledalo u Indiji nakon katastrofalnih poplava prošle godine, možete pročitati u ovom članku.

Kako nas ucjenjuju poplavama

19.05.2014.

Ostavit ću ovaj blog bez posebnog komentara, sve je rečeno u prezentaciji koju možete pogledati kao video na ovoj adresi.



Ako vam je lakše, ovdje je u obliku prezentacije:



Nakon svake tragedije traži se "dežurni krivac". Znam i da je uvijek potrebno zadržati kritički stav. Žao mi je što je autor ovog apela ostao anoniman jer to neminovno utječe na percepciju vjerodostojnosti svega napisanog. No imam osjećaj da je prezentaciju sročio netko tko je dobro upućen u tematiku.

Pa eto, tema je aktualna, vama ostavljam da zaključite sami koliko tekst "drži vodu" kad već ostalo "ne drži"....

O nenapisanim i neobjavljenim riječima

16.05.2014.

Osjećam se kao pred eksplozijom... Nagomilalo se tijekom godina nenapisanih riječi. Alarm u glavi već mi odavno zvoni za uzbunu i razara sive vijuge - doslovno mi se događa da vidim neki prizor koji me obuzme, pa počnem slagati rečenicu kao na papiru (oliti monitoru), punu pridjeva, okusa i mirisa trenutka u kojem sam se zatekla. A nikako da razvijem naviku, pa da nosim bilježnicu sa sobom, nikada je nisam ni imala... Osnovna frustracija leži u činjenici da mi fali nit vodilja za bilo kakav tekst, roman, pa čak i pjesmu - bez toga ne znam nastaviti, kao ni bez prve rečenice, oduvijek mi je to bila "bolest". Pritom sam mentalno blokirana zbog niza svakodnevnih problema: neplaćenih računa, nezaposlenosti, male djece... Taj alarm ne bi predstavljao problem da nemam glad za pisanjem koju ništa drugo ne uspijeva zadovoljiti. Tijekom ovih godina isprobala sam brojne "ispušne ventile" i dosad je najbliže rješenju bilo pjevanje - osobno sam čak i angažirana u Orpheusu - Škola za otkrivanje glasa, gdje surađujem s Baldom Mikulićem (evo i teksta kojeg sam davno napisala pod pseudonimom jer sam tada još radila u drugom mediju...). Trenirala sam i chi kung na koji i dalje povremeno odlazim, ali nije mi pružio pravu satisfakciju... Mozak se grči u agoniji, pretpostavljam da je povratak na blog jedino što mi još može pomoći.

Ovo su gadna vremena za sve koji nose makar i iskru kreativnosti u sebi, a koja je neminovno vezana uz emocije. Doduše, kreativnosti u naplati dugova i nalaženju sitnih izvora financiranja mi ne nedostaje, to sam dokazala proteklih mjeseci. Ali fali mi onaj emotivno-mentalni doping koji te lansira u neku drugu dimenziju i nakon kojeg si čitavog dana pomalo omamljen, pa se vraćaš na tekst, ponovno ga zadovoljno čitaš, mijenjaš sitnice i uživaš u novim tonovima rečenica...

Otkako sam majka, u velikoj mjeri sam se okrenula djeci. Najbolji projekt koji sam imala jest slikovnica. Taman kad sam sve dogovorila s izdavačem, kola su mu krenula nizbrdo i eto, čovjek mi se ne javlja... I tako je nada ostala visjeti negdje u zraku... Pa eto, kad već ne pišem ništa lijepo i pametno, tu su moji stihovi i probne ilustracije divne žene i iskusne ilustratorice, Petre Rundek. Tko zna, možda slikovnica i ugleda svjetlost dana, kažu da se ostvaruje sve što jako želimo...

VILINA MAGNOLIJA

Vladimira Šimić Mayer
Ilustracije: Petra Rundek

1. Bila jednom mala vila,
bez štapića i bez krila.
Na sjemenki magnolije
vježbala je čarolije.

2. No, stabljika niknut neće -
bez štapića nema sreće!
Plakala je zlatokosa,
svaka suza kao rosa.

3. Uzalud je majka tješi,
nježno joj se ona smiješi:
„Strpi se ti dijete moje,
svako doba nosi svoje.

4. Poletjet ćeš jednog dana
u nebo sa sestricama.
Ispod duge ti ćeš zaći
tamo štapić svoj ćeš naći.

5. U školu ćeš tada poći
ojačati svoje moći.
Mnoge tajne ti ćeš znati,
puno knjiga pročitati.
Vidjeti ćeš, čekaj samo,
još si mala, još je rano...“

6. Jednog jutra u proljeće
na stabalce vila slijeće.
Zlatne halje, duge kose,
bijele ruke, noge bose.
Vadi štapić iz rukava,
pupoljak već podrhtava.

7. Mahne jednom, iskre lete;
„Otvori se lijepi cvijete!“
Latice tad nježno mazi,
svaku od njih ona pazi.

8. „Magnolijo,“ šapne vila
„u srcu si uvijek bila...“
Okrene se tad na peti,
nasmiješi se i – odleti.

Romantična SF priča o pokakanom jednorogu

15.05.2014.

(ponekad nešto napišem "za svoju dušu", a neki događaji su mi neminovno poslužili kao inspiracija.... Pa eto da time otvorim novu sezonu bloganja. sretan )



Stajao je zapanjen pred golemom holografskom skulpturom jednoroga… Netko si je stvarno dao truda. Svaki detalj anatomije konja bio je osmišljen do savršenstva, griva je lepršala na vjetru, a rog je bio veličanstveno usmjeren prema stropu na kojem se prelijevala duga… Ali detalj fali, nikako nije mogao dokučiti što bi ovom prizoru moglo nedostajati. Pokraj skulpture bio je mali dorski stup sa crvenim dugmetom. Možda bi trebalo pritisnuti, ali ipak se dvoumio, nigdje nije pisalo treba li što učiniti. Iz razmišljanja ga je prenula vitka i visoka mlada žena, kratke i jezovito ružičaste kose, no najljepšeg osmijeha kojeg je ikada vidio. Nosila je čak i tamno ljubičaste leće na očima skrivajući pravu boju… Zapravo, ništa na njoj nije bilo prirodno osim osmijeha od kojeg nije uspijevao odvojiti pogled. Što li joj je trebala sva ova ekscentričnost…

- Hoćeš li pritisnuti? – njezino je pitanje ostalo visjeti u zraku, nije znao što bi odgovorio.

- Hoćeš ti ili ja?

- Možeš ti… – neprirodnim glasom prerezao je tišinu i mogao je čuti neko čudno zujanje, možda od sve tehnike kojom su bili okruženi…

Predivnim dugim prstima (s manje predivnim dugim noktima) nježno je prešla preko dugmeta, a potom ga stisla. Naježio se od erotičnosti tog prizora, ali ipak je jeza bila manja od šarenih leptirića koji su odjednom počeli lepršati iz guzice jednoroga. Pobogu, bili su okruženi upravo posranim leptirićima! Praznom prostorijom odzvanjao je njezin smijeh, rasuli su se kristali zvuka njezina glasa ljepotom prkoseći bizarnosti prizora u kojem se našao zarobljen s ovom čudakinjom.

- Sviđa ti se moj jednorog? – pitala je kad je napokon uspjela doći do daha.

- Tvoj??

- Jednorog koji papa dugu i kaka leptiriće, to je puni naziv skulpture. Junak mojih snova!

Naravno, sad mu je sve bilo jasno. Samo osoba takva izgleda može imati tako bizarne snove i ideje… Ali bilo je neke neodoljive ljepote i u njoj i u prokletom jednorogu koji mu se upravo predivno posrao u facu.

- Reći ću ti nešto iskreno… Ovo je najljepše posrana holografska skulptura koju sam ikada vidio…

- Najbolja kritika koju sam ikada primila za svoje radove, red je da te počastim pićem!

Nije mogao odbiti poziv. Ipak je susret s njom bio nešto najfascinantnije što je ikada doživio otkako se doselio u Ujedinjeno europsko kraljevstvo. Uostalom, nedostajalo mu je druženje sa stvarnim ljudima, a ne samo hologramima iz njegove elektronske biblioteke. Sjeli su u mali restoran muzeja digitalne umjetnosti i naručili zelene ljekovite koktele.

- Znaš, u jednom od prošlih života voljela sam uzgajati ljekovito bilje… – nije ga iznenadila činjenica da tako ekscentrično stvorenje s takvom prirodnošću počinje priču o idiotariji kao što je reinkarnacija. Utjeha za glupane koji ne razumiju prokletstvo takvog koncepta i oduzimaju si svaku priliku za sreću i život u sadašnjosti. Ali nije komentirao njezine riječi, pustio je da govori o srednjovjekovnoj Francuskoj. Možda bi popušio priču da nije krenula na izmišljotine o Cyranu de Bergeracu, imala je stvarno bujnu maštu.

- Roxana zapravo nije moje pravo ime, to mi je pseudonim. Tako sam se zvala dok mi je Kristian recitirao pjesme koje je zapravo pisao moj rođak Cyrano. Tek sam prije njegove smrti doznala pravu istinu, da me je volio… Kako tužno. Znaš li tu priču? – duboko je uzdahnuo na te njezine riječi.

- O da, znam, to je bila tema mog doktorata… – progovorio je s mukom i bez želje da se upušta u rasprave o temi o kojoj je sigurno znao daleko više od nje. Taman bi mu trebalo da se sukobljava oko raznih teorija o namćorastom Cyranu s pomalo udarenom umjetnicom koja vjeruje da je sve to proživjela. Odlučno je skrenuo temu razgovora.

- Nego, da se vratimo na tvog jednoroga… Što ti bi da napraviš tako nešto? Jest da je lijep, ali kakanje leptirića…

- Ah, to je vezano uz posljednji život u kojem sam susrela svoju srodnu dušu, nekako sam se nadala da će prepoznati poruku… Ti si prvi koji je toliko dugo vremena proveo pred skulpturom, a nitko nije ni pomišljao stisnuti dugme.

- Žao mi je ako sam te razočarao…

- Razočarao? Zašto?

- Pa zato jer nisam on – gledala ga je tim užasnim ljubičastim očima i razmišljao je o tome ne bi li je nekako zamolio da skine proklete leće.

- Ne, nisi me razočarao. Uostalom, kako znaš da nisi on? – na licu joj je titrao vragoljasti osmijeh. Žena ga poznaje manje od sat vremena, a već mu jasno daje do znanja da je možda upravo on muškarac njezina života.

- Ne gutam ti baš najbolje te priče o reinkarnaciji… Previše sam toga pročitao i pogledao da bih prihvatio takvu suludu teoriju.

- Dakle, mene bi po kratkom postupku strpao u ludnicu… – ponovno su se kristalići smijeha prosipali prostorom.

- Nisi li se malo pogubila u tim pričama? Mislim, živiš li uopće u sadašnjosti?

Sagnula je glavu, zaklonila oči rukom i bilo je očito da skida leće. Kada ga je pogledala, ostao je zatečen osjećajući kako mu ponestaje racionalnih misli. Dva duboka smeđa oka probijala su se do same dubine njegova bića rušeći svaki otpor. Bilo je nečeg poznatog u tom pogledu… Ni sam nije znao zašto, ali pitao se kako bi izgledala sa crnom vunenom kapicom.

- Idemo iz početka, zaboravi na moje priče o reinkarnaciji…. – pružila mu je toplu ruku. – ja sam Elien… Ne kao Alien, već E, Elien… Mama je voljela neobična imena.

- Pablo, drago mi je – to je sve što je uspio progovoriti gutajući glas.

Ponovno se nasmijala, imala je predivan smijeh…

- Pablo?

- Da, moja je mama pak voljela Nerudu…

Razgovor s njom tekao je nekako glatko, nesputano, gotovo je poželio doista biti glavni lik te njezine fantastične priče. Nastavio je s velikim interesom slušati o njezinom životu u UEK-u, o pradomovini na samom rubu Stare Europe, maloj zemljici iz koje su se doselili njezini preci (a koja je nestala nakon svjetske krize izazvane solarnom olujom), o snovima koji su je pratili kroz život, potpisanoj knjizi o reinkarnacijama nekakvog autora čudnog imena koju je pronašla zakopanu na tavanu, a u kojoj je prepoznala likove iz svojih snova… Uspjela je pobuditi njegov interes.

- Taj posljednji život kojeg si spomenula… Kažeš da je pisac također bio iz domovine tvojih predaka. Možda ima neke veze s genetskim sjećanjem?

- Ne znam, nikada se time nisam bavila… Ali iskreno ne vjerujem, sve to je previše stvarno u mojoj glavi. Znaš, pronašla sam u arhivu preostalih podataka stare virtualne mreže i neke slike Noela s njegovom managericom, navodno je organizirala i njegovu turneju po Velikoj Britaniji… No nigdje nije pisalo jesu li ikada bili zajedno, ali znam da jesu, sigurna sam.

- Možda bi i o tome nešto pronašla da je ostalo sačuvano…

- Najviše sam sanjala o njima, znaš… Čuo si za Facebook?

- Misliš na društvenu mrežu iz koje zapravo vuku korijene ove današnje holografske zajednice? Da, jesam…

- To je bilo njihovo mjesto susreta, tamo su održavali vezu, satima se dopisivali putem privatnih poruka… Za vezu su znali samo njihovi najbliži prijatelji…

- Dakle, dvoje usamljenih ljudi koji nisu imali drugog posla nego da gube vrijeme na internetu kad već nisu imali svoj život – nije mogao odoljeti sarkazmu, užasavao se tih virtualnih poznanstava.

- Pa nije to bilo baš tako… Itekako su imali svoj život, ali u tom životu oboje su imali bračne partnere i djecu.

- Postaje sve bolje i bolje… Umjesto da rješavaju svoj privatni život, gubili su vrijeme u virtuali

- Zašto si tako krut? Čemu te osude? – pogled joj je postao mračan, prožet neobjašnjivom tugom.

- Pa pogledaj vrijeme u kojem danas živimo. Ljudi se gotovo uopće više ne druže, a tome upravo kumuje tehnologija. Tražiti partnera u nekakvom lažnom, izmišljenom prostoru, nema veće žalosti…

- Kad bolje razmislim, ti bi mogao biti on, znaš?

- Kako to misliš?

- Voliš li oružje? Razmišljaš li o borbama?

- Ne! Apsolutno ne, ni na koji način ne želim ikada biti upleten u bilo kakav sukob

- Vidiš, on je bio umoran od ratovanja… A bio je i umoran od toga što mu je žena koju je volio više od ičega na svijetu bila dostupna samo na internetu. Da je mogao birati po kakvom će scenariju živjeti u sljedećem životu, potpuno sigurno bi odbacio oružje i potražio tu ženu u stvarnosti… I sigurna sam da bi je uspio pronaći prije nego što ona nađe nekog drugog…

- Pretpostavljam da nisi u braku? – iznenadio se vlastitoj vedrini i lakoći, a ponajviše tihoj nadi s kojom je izgovorio tako izravno pitanje.

- Ne, nisam. – po prvi puta otkako su sjeli u restoran njezina je samouvjerenost splasnula, a obraze je oblilo rumenilo.

- No nešto mi ne štima u tvojoj priči. Kažeš da je napisao knjigu na temelju svojih sjećanja na prošle živote… Dakle, i on je vjerovao u reinkarnaciju. Vidiš, ne mogu nikako biti on… Em ne podnosim ni samu riječ reinkarnacija, em nemam ni jedno neobično iskustvo koje bi ukazivalo na bilo kakvo sjećanje vezano uz eventualne prošle živote.

- On sjećanja nije doživljavao kao blagoslov, već kao svojevrsno prokletstvo. Pamtio je jezive detalje iz prošlosti, pokolje, umiranje bližnjih u mukama, svoje užasne smrti… Bio je usamljen, ogorčen, žalostan i stoljećima mu je izmicala žena za kojom je čeznuo… Tako nešto sigurno ne bi sebi poželio u bilo kojem sljedećem životu na zemlji, vjeruj mi, niti bi se toga htio sjećati… Zaborav bi bio tako sladak. Pa i u posljednjem životu nije imao previše sreće, do pred sam kraj…

- Znači na kraju su ipak bili zajedno?

- Da, no tada su već prestali biti zanimljivi medijima… Djeca su odrasla, on se odavno razveo, a ona je bila udovica… Proveli su desetak predivnih godina u zajedništvu i miru, obožavali su se, odselili se u Englesku gdje su na kraju i umrli. Njihova posljednja želja bila je da ih kremiraju, a pepeo rasuju s mosta, kao u onom kultnom filmu “Mostovi okruga Madison”.

- Bože moj, zvuči kao čudnovata priča o ostarjelom Romeu i Juliji… – ta je njegova izjava nasmijala Elien. Na neki način imao je pravo, tako ih je nekako i ona doživljavala…

- Ali nikako mi ne govoriš gdje je u cijeloj toj priči jednorog koji jede dugu i kaka leptiriće? Nekako mi se ne uklapa u ovu romantičnu šablonu.

- E da, jednorog… Dakle, oboje su imali smisla za humor, često su se nasmijavali do suza. U jednom njihovom dopisivanju, barem onom kojeg se savršeno dobro „sjećam“, on joj je ispričao viziju svog života koja baš i nije bila optimistična. Vjerovao je da je na neki način osuđen na beskrajno putovanje kroz svemir po srebrnoj stazici i na tom putu ga nitko ne može pratiti… Osjećao je duboki umor, usamljenost, s nikime nije mogao podijeliti sebe…. Čitav taj razgovor ona je uspjela okrenuti na šalu i na kraju su se gušili od smijeha zamišljajući jednoroga koji jede dugu i kaka leptiriće na srebrnoj stazici…

Gledao je njezine prekrasne smeđe oči i puštao da ga sve više očarava njezin glas. Jednorog više nije bio bizaran, odjednom je postao veličanstveni simbol predivne i neobične ljubavne priče. I dalje se pitao zašto mu se čini da bi joj siva pletena kapica tako dobro stajala…

- Imaš li možda crnu vunenu kapicu? – ispalio je bez razmišljanja. Njezino lice postalo je blijedo i kameno, osmijeh je nestao i pomislio je da bi mogao ovog trena blaženo ispustiti dušu od njezina pogleda.

- Zašto me to pitaš?

- Pa nekako mi se čini da bi ti dobro pristajala…

Izvadila je iz džepa fotografiju mlade žene sa crnom kapicom i stavila je na stol.

- Misliš li na ovakvu kapicu? – ni sam nije znao zašto, ali odjednom je njegovim tijelom prostrujio val topline. Žena na slici nije bila Elien, ali oči i pogled bili su gotovo identični. I da, upravo je razmišljao o takvoj kapici, crnoj i prošaranoj s malo bijele boje… Osjećao je da ga prolaze srsi, bila mu je toliko poznata i bliska iako je nikada u životu nije vidio.

- Tko je ona? Nemoj mi reći… – znao je tko je žena sa slike i prije nego što je Elien odgovorila na pitanje.

Tko zna koliko su vremena proveli u tišini, svaka riječ je bila suvišna. Popio je neko žestoko piće pokušavajući voditi smislen razgovor o razlozima zbog kojih ne vjeruje u reinkarnaciju. Nisu više spominjali kapicu Noelove managerice, niti njezinu ljubav, nije se više htio pitati razgovara li možda upravo s njezinom dušom, a još manje je htio znati zašto na njega tako djeluje.

No na kraju je zamolio da se vrate do jednoroga…. Bio je njegov red da stisne dugme. Što od alkohola, a što zbog opijenosti pričom, smijao se do suza leptirićima koji su lepršali u rojevima iz jednorogove guzice. Ljubav zaista ponekad biva predivno, čarobno bizarna….

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se