Što se događa u Večernjem listu - slučaj obespravljenih

27.03.2011.

Otkako sam davnih dana krenula u virtualne blogerske vode, svašta mi se izdogađalo u životu o čemu se detaljno može pročitati sve na ovim stranicama. No, uglavnom sam više-manje pisala u rukavicama o svom tadašnjem poslu - bila sam novinar i urednik (honorarac) u Večernjem listu. Možete li uopće zamisliti kako je to imati uredničku odgovornost (pa makar i malenu kao što je uređivanje šest stranica u "pokrajini"), a bez ikakvih prava? Kako je to biti odgovoran za određivanje honorara svojim kolegama, a i sama biti honorarac? Kada bih istresla iz sebe sve što mi je na duši, tekst bi otišao na dugo i na široko...

Vecernji/

O problemu honorarnih suradnika u medijima nitko ne piše naprosto iz razloga jer je to u sivoj, da ne kažem crnoj zoni tržišta rada. Poslodavci se ne žele povlačiti po sudovima, a honorarci se boje za egzistenciju, pa tako svi šute. I tako se igramo "stalno zaposlenih" jer honorarci iz kategorije "stalnih honoraraca" svaki dan dolaze na posao za svoj stol, rade svoj posao kao i stalno zaposleni, ispunjavaju kvote (koje, prema ugovoru, uopće nisu dužni ispuniti jer oni nemaju određenih kvota - honorarci su), dobivaju dogovorene honorare istim tempom kojim idu plaće, upisuju se na liste za godišnji odmor (na koji, zapravo, uopće nemaju pravo jer nemaju ikakva prava, no dobro...).

Pokušala sam nešto davno učiniti, ali priznajem svoju sindikalnu nesposobnost. Naime, unutar Večernjeg lista postojao je tzv. sindikat honorarnih suradnika. Na svoju nevolju, kratko vrijeme stala sam na njegovo čelo i ubrzo shvatila da to nije za mene, ali trudnoća s Mihovilom odvela me ionako na porodiljni... Tako sam svoje mjesto prepustila puno sposobnijoj kolegici koja je učinila što je mogla i dokle je išlo...

Odlaskom na porodiljni završila je moja priča s Večernjim listom - "pokrajina" je tijekom tog vremena rasformirana jer su promijenili način proizvodnje, a moje radno mjesto se naprosto izgubilo, nestalo... Mogla sam se, naravno, žaliti upravi vodovoda jer nikada nisam ni imala radno mjesto kao ni ikakva prava (opet ta prava, eh). Da stvar bude gora, sentimentalna kakva jesam, nikada nisam mogla prežaliti taj posao jer sam ga voljela raditi. Osjećala sam se poput odbačene ljubavnice ili još bolje prostitutke - iskoristili me, platili me i bacili me ili, da budem točnija, ipak sam ja odbacila njih; nisu više pitali za mene, a osobno sam završila sa istom "honorarnom" titulom u jednom drugom časopisu i kod drugog izdavača... Možda malo pametnija, ali puno iskusnija, ipak imam već 10 godina staža...

I sad kad gledam i čitam što se događa u Večernjem listu boli me kao da sam i dalje tamo, znam kako je tim ljudima, mojim kolegama... Znam da su stalno zaposleni i honorarci zapravo dva tabora silom egzistencijalnih prilika, a da su istovremeno suplivači u istom dreku, hebe ih ista uprava - bilo je samo pitanje vremena kada će uspjeti potresti kuću po onoj staroj "zavadi pa vladaj".

Zabolilo je jako kada je glavni i odgovorni sindikalac Anton Filić nedavno pozivajući na bojkot kupovine Večernjeg lista izjavio da će Večernjak biti nekvalitetan jer će ga raditi manjevrijedna alternativa. Još uvijek mi u ušima zvone te njegove riječi iako više nisam ta navodno manjevrijedna alternativa u Večernjaku. No, danas-sutra mogli bi me tako nazvati u ovom mom drugom, iako malom i dragom čumezu. Nazvao je te kolege štrajkolomcima, tražio je od njih solidarnost istovremeno ih vrijeđajući. Itekako se honorarci suosjećaju sa stalno zaposlenima, itekako bi ih podržali iako nikada nisu dobili niti komadić iz tog davno potpisanog kolektivnog ugovora da ne plivaju u dubljim slojevima dreka...

Kakva je to točno situacija, napokon je opisano u fantastičnom tekstu objavljenom na portalu Lupiga, a prenosim ga sa OVOG LINKA. Vjerane (pseudonim daleko poznatijeg novinara ;)) , hvala na fantastično sročenom tekstu i bravo kolegama iz Večernjeg lista na otvorenom pismu!


SLUČAJ OBESPRAVLJENIH: Zašto su hrvatski novinari danas razjedinjeni

Vjeran Grković

Kada smo izražavajući podršku štrajku stalno zaposlenih Večernjakovaca, spomenuli licemjerje, govorili smo o iznimno složenoj situaciji kakva je u ovoj dnevnoj tiskovini, ali i drugim medijima. Naime, radi se o tome da mahom starije kolege, okupljene u sindikatu Večernjaka, nisu učinili apsolutno ništa da bi pomogle svojim kolegama – novinarima koji nisu stalno zaposleni i čiji status je otprilike takav da mogu završiti na ulici kad god se to poslodavac sjeti. Takvu situaciju taj je sindikat bez ijednog većeg protesta dopuštao zadnjih godina da bi sada kolege nazvao štrajkbreherima

Kada se planirao štrajk u Večernjem listu, još prije par tjedana, nekoliko kolega iz Večernjeg koji nemaju tu čast da budu stalno zaposleni požalilo se na jasnu poruku koju su dobili iz vrha tog sindikata. Da bismo objasnili o čemu se radi bitno je da vas upoznamo s nekoliko ključnih stvari. Ne samo u Večernjem, nego i u Jutarnjem i u gotovo svakom drugom domaćem mediju, postoje tri kategorije novinara – stalno zaposleni, honorarci i RPO-ovci („slobodni“ novinari koji su upisani u Registar poreznih obveza i sami sebi uplaćuju doprinose i staž).

Izuzev nekih honoraraca, svima ostalima je zajedničko to da uistinu svaki radni dan dolaze u svoje redakcije i rade puno radno vrijeme. Razlika je ta da stalno zaposleni imaju uglavnom bitno veće plaće od svojih kolega koji nisu u stalnom radnom odnosu, a koji nerijetko potežu više od stalno zaposlenih novinara, dok istovremeno uopće nisu zaštićeni zakonom. Događa se tako da za istim stolom sjede stalno zaposleni novinar i RPO novinar, u isto vrijeme dolaze na posao, rade jednak broj tema, intervjua, reportaža, a ovaj prvi dobiva božićnicu, dok ovaj drugi ostaje suhih opanaka. O regresu da i ne govorimo.

Ti „slobodni“ novinari, robovlasničkim su ugovorima vezani isključivo za redakciju u kojoj su zaposleni i ne mogu surađivati s drugim medijima te se istovremeno odriču autorskih prava potpisujući da su svi njihovi tekstovi i fotografije vlasništvo izdavača, i to u cijelosti. Izdavač s novinarskim autorskim djelima, može raditi što ga je volja, bez ikakvog odobrenja – može ih agencijski prodavati, iznajmljivati, prevoditi … Dakle, takvi novinari imaju sve obaveze, ali nikakva prava iz radnog odnosa.

Riječ je, ukoliko niste razumjeli, o tipičnom prikrivenom radnom odnosu, za koji nadležna tijela vlasti uopće ne pokazuju zanimanje. U zadnje dvije godine više hrvatskih sudova primilo je tužbe desetaka novinara temeljene na prikrivanju radnog odnosa, a prve dvije presude otišle su na stranu novinara, određujući poslodavcima da su svoju „kriminalnu“ aktivnost dužni novčano nadoknaditi.

Teško je uopće opisati radnu atmosferu u novinarskim redakcijama posljednjih nekoliko mjeseci. Radi se o neviđenim pritiscima i otvorenim prijetnjama nadređenih pod kojim honorarni i RPO novinari rade, jer otkaz im se može uručiti doslovce svakog momenta. Jasno, dakle da je stupanje u štrajk za njih ravno egzistencijskom samoubojstvu, jer vrlo vjerojatno poslodavac ne bi tolerirao takav njihov istup. E, a sad ono na što su nam se požalili neki nestalno zaposleni novinari Večernjeg lista, onda kada se štrajk pripremao jer poruka koju su dobili iz sindikata, glasi da bi im se, ukoliko se ne pridruže štrajku na radnom mjestu, mogla pojaviti inspekcija. Jednako, kao i stupanje u štrajk, velika je šansa da ni nakon posjeta inspekcije takvi novinari više ne bi imali svoje radno mjesto.

Inače, malo tko se od današnjih štrajkaša tijekom svih ovih godina zauzimao da na bilo koji način pomogne svojim kolegama da riješe svoj nezahvalni status. Ista je situacija i u svim ostalim medijskim kućama. Pri tome ne govorimo o godini ili dvije, jer dobar dio RPO-ovaca na posao u tom statusu dolaze i sedam, osam godina. Na taj način su stalni zaposleni sukrivci za nastalu situaciju, a ta je da unatoč njihovom štrajku da se Večernji list može proizvoditi i bez njih. Ništa nisu učinili ni u Hrvatskom novinarskom društvu, koje će rado kolegama poslati uplatnicu za 360 kuna članarine i pri tome zaprijetiti da će ih se izbaciti iz HND-a ukoliko ne podmire svoje obaveze. Jedino tko još donekle problematizira ovo pitanje je Sindikat novinara Hrvatske, ali i ti su svi pokušaji bili uzaludni.

Sve navedeno nipošto ne smije značiti da se prosvjed novinara ne treba poduprijeti, jer je granski kolektivni ugovor iznimno bitna stvar, stoga posebno sve u ovoj struci može žalostiti što u ovom trenutku svi novinari ne mogu biti ujedinjeni, jer, eto netko se bori za privilegije iz kolektivnog ugovora, a netko za goli opstanak. U svjetlu svega ovdje napisanog za kraj vam donosimo pismo neštrajkača iz Večernjeg lista …

Ne bojimo se i nismo beskičmenjaci ni manje vrijedni novinari, kao što nas posljednjih dana prozivaju! Nismo ni štrajkolomci, jer osim 18 stalno zaposlenih u agenciji Večernji list mediji, ostali suradnici agencije VLM i Večernjeg lista d.d. ne samo da nemaju pravo na štrajk, nego nemaju niti jednu privilegiju iz kolektivnog ugovora koje su uživale naše stalno zaposlene kolege. To ide na obraz naših poslodavaca kojima odgovara minimaliziranje naših prava, nas samih jer godinama pristajemo raditi u tim uvjetima, ali i većine naših stalno zaposlenih kolega.

Jednako su iluzorna očekivanja radnika koji štrajkaju da ćemo svoj stav izraziti tako da im se pridružimo na ulici, kao i tumačenja vlasnika i uprave da samim činom dolaženja na posao podržavamo njihov odnos prema našim kolegama u štrajku.

Večernji list podjednako su stalno zaposleni, štrajkali oni ili ne, kao i svi suradnici agencije VLM i Večernjeg lista d.d., stoga od uprave i štrajkaša očekujemo da odmah sjednu za stol i dogovore se! Za dobrobit Večernjaka, svih koji od njega žive, čitatelja i građana zbog kojih ovaj list i postoji već 52 godine. Večernji list je i sada kada ga rade honorarci i oni stalno zaposleni kolege koji nisu u štrajku jednako kvalitetna novina.

Priopćenje potpisuju sljedeći:
Iva Puljić-Šego
Petra Maretić Žonja
Vojislav Mazzocco
Marko Špoljar
Antonio Mandir
Tea Romić
Velinka Knežević
Hrvoje Šlabek
Lana Kovačević
Danijel Lijović
Karlo Ledinski
Marijana Zrinjski
Luka Capar
Javorka Lemo
Ivana Slugić
Renata Rašović
Nataša Vlašić Smrekar
Miroslav Flego
Ana Škiljić Ravenščak
Vesna Petrović
Vesna Milković
Mladen Milčić
Zdravko Bičak
Dean Besedić
Zvonimir Markač
Branka Osmec
Robert Peharda
Jasmina Grgurić
Mihaela Zagorščak
Sonja Hoffman
Željka Rački Kristić
Elena Čuljat
Milena Zajović
Robert Bubalo
Julijana Marčec
Nina Varga
Marijana Kavur
Silvija Krajcar
Ivana Vuković
Ana Krznarić
Marija Suton
Mladen Regvar
Ognjen Basarić
Dalibor Pinjuh
Dragutin Očić
Barbara Sršen
Martina Bembić
Lana Čulig
Maja Car
Ivana Čulić
Ivana Carević
Tatjana Pacek
Ana Lendvaj
Drago Hudika
Vlasta Sudaš
Saša Bijelić
Vedran Tomac




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se