Za moju dušu: Lamentacija o optimizmu

11.11.2009.

Odlučila sam nastaviti s ciklusom tekstova „za moju dušu“ jer želim zapisati neke misli koje me sve jače obuzimaju i čine moj svijet nevjerojatnom čarolijom. Počela su mi se ponovno događati „čuda“, barem ih ljudi vole tako nazivati, a osobno doista mislim da je to život kakav bilo tko može imati ako je ili rođen kao optimist ili se uspio izvježbati u pozitivnom razmišljanju.

Moja posljednja inspiracija pronađena je u odgledanom filmu „Tajna“ (naravno, riječ je o veeelikom američkom „otkriću“ tople vode zvanom „The Secret“) i knjizi „Traži i bit će ti dano“. Istini za volju, ne mogu reći da me oboje na svoj način nije razveselilo i zapravo mi pomoglo da se prisjetim nekih stvari koje sam sama odavno spoznala i primjenila u životu, ali sam ih potisnula na neko vrijeme uslijed nekih kriza i opterećujućih životnih okolnosti. Doza cinizma proizlazi iz činjenice što su Amerikanci gotovo cijelu priču sveli na svoju tradicionalnu šablonu ostvarivanja američkog sna i života u izobilju jer je to očito ono čemu svi teže – karijera, kučerina, dvoje djece i pas. Iako su neki od njih dubokoumno shvatili da u novcu ne leži sreća, pa su to i obznanili svijetu kao duboku duhovnu spoznaju, nakon odgledanog filma ostaje okus materijalističkog pogleda na svijet, a time i nedorečenosti. Lijepo je u svemu što ljude pokušavaju uvjeriti da pozitivno razmišljanje doista mijenja život, pa se nadam da će s vremenom njihovi gledatelji/čitatelji doći i do spoznaje da iza svega toga leži nešto više.

ameri/

Ako ništa drugo, možda pokrenu barem proces koji će ljude odmaknuti korak dalje od privatnog pakla u kojem se većina nesretnika danas nalazi ne shvaćajući da su ga sami stvorili plakanjem nad svojom žalosnom sudbinom i vjerovanjem u rođenje pod nesretnom zvijezdom. U težnji da riješe svoje probleme, dugove, kredite, nezaposlenost, ogorčeni zbog loših vlasti, surovih menadžera, društava koja ne podržavaju obitelji, pravo na osnovnu zdravstvenu skrb te općenito pravo na temeljno ljudsko dostojanstvo, ljudi su zapravo postali kratkovidni, odbijajući vjerovati u male radosti i njihovu neprocijenjivu vrijednost koja može sve okrenuti u osobnu korist. Smatraju da su izgubili kontrolu nad životom te da apsolutno ne postoji način da to promijene.

Kada bih si trenutno uzela za pravo pametovati, vjerojatno bi mi netko rekao isto što mi je davno rekla i jedna moja prijateljica: „lako je pune guzice srati“ (jeftinim vokabularom izrečena vrlo istinita tvrdnja). Da, netko kao što sam ja, kome je optimizam urođen, tko je rođen u prekrasnoj i brižnoj obitelji te do današnjeg dana zaštićen, tko ima svoj krov nad glavom, relativno pristojne prihode i financijsku podršku obitelji kada zagusti, liječnike u obitelji i slično, nije opterećen hrpom problema i lakše diše. Pa kako da dođem nekome tko je prošao pakleno djetinjstvo, borio se za svaku kunu, jedva našao posao, hrani troje gladnih usta u sobičku u podstanarstvu, uplaćuje stambenu štednju i otplaćuje deset kredita kod raznih lihvara i kažem mu – možda si za neke stvari sam kriv i možda bi ti uz malo pozitivnog razmišljanja život bio bitno bolji?! Razapeo bi me, a u najboljem slučaju pljunuo mi u lice. Ne, zato mislim da nisam pozvana o tome govoriti sa nekog „višeg nivoa“ već samo mogu biti zahvalna jer su mi dani uvjeti u kojima sam se s lakoćom mogla uvjeriti da smo svojim mislima doista kreatori vlastite sudbine.

majmun/

Rođena sam u svojevrsnom luksuzu (ne misleći time na veliko materijalno bogatstvo već na okruženost ljubavlju i osjećaj zaštićenosti) zahvaljujući kojem sam se mogla poigrati sa životom, testirati neke spoznaje... Naime, kako je život odmicao, shvatila sam da se događa niz stresnih situacija koje mi izmiču tlo pod nogama – nezaposlenost, pa posao koji ne volim i nije odgovarajuće plaćen, premorenost brigom oko djeteta, nezadovoljstvo bračnim partnerom (u nekim segmentima), našim statusom (neću ulaziti u privatne detalje, no imamo i mi svojih križeva koji nam iz osobne perspektive nisu nimalo laki iako su, uspoređujući sa ostalima, sigurno lakši). No, najviše od svega me zabolilo kada sam shvatila da počinjem pesimistički gledati na svijet, neprestano gunđajući, svađajući se, izderavajući se bez pravog povoda, stalno sam kukala, ništa mi više nije bilo dobro, nigdje nije bilo pozitivne perspektive i svi su mi bili krivi – osim mene same.

Iako sam već dulje vremena svjesna da se nalazim u nekakvom začaranom krugu negativnih i otrovnih misli iz kojeg se nikako ne uspjevam iskobeljati, vjerojatno se moralo dogoditi nešto doista veliko kao ova moja nova trudnoća da bi mi opalilo sočni šamar. S obzirom da ne vjerujem u slučajnosti, tako nisam ni slučajno na internetu naletila na „Abrahamova učenja“ te sam odmah kupila već spomenutu knjigu. Iako se nalazi u kategoriji koju smatram nekom vrstom „jeftine psihologije“, tu je bila prekretnica nakon koje sam rekla – ne može više tako dalje, gotovo je. Stavljam na „ignore listu“ svaku negativnu misao i vraćam se onome kakva sam oduvijek bila. Živi, ali ne zbog preživljavanja, već zbog radosti. Ne čekaj da ti sreća padne sa neba nego je aktivno traži, pitaj za nju. Ne nabrajaj što ti je sve teško učiniti, što ne možeš i tko ti je sve kriv za nesretnu sudbinu, već ono što te raduje pa makar bila riječ o sat-dva ranojutarnje tišine dok mali spava ili obavljanju velike nužde bez krvi u stolici zbog trudničkih hemeroida. Budi zahvalan na rodbini i ljudima koji ti izlaze u susret, a ne ogorčen zbog glupih političara i trulog kvazikapitalizma. Ne piši o tome što bi bilo kad bi bilo, već što bi htio da bude, pa makar izgledalo nemoguće. Zvuči vam glupo? I to je moguće, ali nakon samo 24 sata takvog stava više nemate osjećaj da ste jadni i bespomoćni.

san/

Plus odgovara na plus, a minus na minus, suprotnosti se ne privlače, osim eventualno seksualno (no i o tome bi se dalo raspravljati, primjerice – jeste li sigurni da mala, plava anđeoska curica ne mašta oduvijek o dominaciji, pa je to napokon i realizirala s vrlo odgovarajućim partnerom? Gdje je onda tu plus, a gdje minus, gdje je suprotnost? Osobno vidim samo privid...). No, da bi plus došao do vas, morate ga biti spremni primiti. Što mom mužu vrijedi svijest o tome kako bi u poslovnom smislu trebale stvari izgledati, ako smatra da će ga uvijek netko onemogućavati u namjerama? Što mu vrijedi spremnost da radi poslove koje mora (a ne poslove koje želi), kada na njih gleda kao na prepreku koja ga dijeli od ostvarenja sna, na teško opterećenje, a ne kao na stepenicu koju je neophodno preći kako bi se došlo do željenog cilja? Takav način razmišljanja, u potpunosti lišen snova, sveden na religiju realnosti koja tvrdi da se moramo snalaziti najbolje što znamo u zadanim okolnostima koje ne možemo mijenjati, mora stvarati strašno opterećenje i frustracije.

Stavlja nas u stanje sužene svijesti u kojem vidimo samo danas, ali ne u smislu uživanja u trenutku, već u smislu svih onih nedaća koje nas koče u daljnjem razvoju i napredovanju. Nema maštanja ni snova, nema vizija, a te dvije stvari obavezno su stajale iza svih velikih otkrića. Da je kojim slučajem Thomas Alva Edison povjerovao da su njegovi izumi koje nitko nije mogao ni zamisliti samo pusti san poludjelog znanstvenika, tko zna kada bismo imali električnu žarulju, a o njegovih ostalih 1.093 izuma da i ne govorim. "Nemir i nezadovoljstvo prvi su preduvjeti napretku", jedna je od njegovih citiranih mudrosti. Većina nas ipak neće izumiti nešto revolucionarno, niti će doći do nekog ogromnog otkrića nakon kojeg ništa više neće biti isto. Ali ako želimo napraviti korak dalje u svom privatnom životu, pa onda sigurno ne možemo stajati na mjestu i kukati kako nam je sve teško i kako su nam svi krivi. U tom slučaju se čovjek može odmah ubiti jer ne vidim zašto bi živio dalje ako misli da je situacija u kojoj se trenutno nalazi mrtva točka s koje se dalje ne može? Neko rješenje sigurno mora postojati, pa makar nam barem donekle olakšalo život. Ako ništa drugo, lakše je suprotstavljati se nevoljama ako ti je dom ispunjen smijehom i ljubavlju, pozitivnom atmosferom ili ako vjeruješ da je trenutno stanje samo loš period, ma koliko dugo trajao, ali koji će jednom sigurno biti okončan.

Naravno da sam svjesna činjenice da pesimist ne može postati optimist, ali ne vjerujem da postoje ljudi koji nisu u stanju naučiti pozitivno razmišljati (ili barem imati pokoju sretnu misao više). Isto tako, zaista ne vjerujem da postoje pesimisti koji su napravili nešto značajno ili barem pokušali napraviti po pitanju kvalitete svog života. Vjerojatno su povukli dva tri poteza, pa odustali čim su vidjeli da nema trenutnih rezultata. Čak i kriminalci koji se bogate pljačkom vjerojatno svoj uspjeh mogu zahvaliti pozitivnom stavu prema svojoj veličini – najbolji sam i tko mi što može (ipak se nadam da će u budućnosti biti što manje takvih pozitivnih stavova :)).

zvijezde/

Kažu u spomenutoj knjizi (i, naravno, filmu) da svojim mislima izdajemo „naredbe“ Svemiru te da će on odgovoriti na svaku našu misao prema tzv. Zakonu privlačenja. Drugim riječima, mislima zapravo sami privlačimo događaje za koje kasnije vjerujemo da su „sretna“ ili „nesretna“ slučajnost (već ovisno o frekvenciji naših misli – tko hoće, neka čita). Osobno već jako dugo vjerujem u zakon privlačenja iako ga nisam tako zvala... Primjera radi – radila sam u firmi u kojoj je moje nezadovoljstvo dosezalo vrhunac, prijeteći da ću puknuti ko kokica i dobiti slom živaca. Izašla sam toga dana u hodnik i pomolila se, kako volim reći, „Onome gore“. Doslovno sam formulirala misao u jasnu molbu s gorućom željom: „Znam da imaš puno pametnijeg posla, ali ako ikako možeš, vadi me odavde! Želim raditi u toj i toj struci, posao koji volim“ (sa Njim obično razgovaram kao da je na izravnoj telefonskoj vezi, no to je već stvar osobne vjere...). Žarko sam bila usmjerena na posao svojih snova (a ne na trenutni drek u kojem sam se nalazila). Vratila sam se u ured i toga je trena zazvonio telefon (nisam stigla ni sjesti). Čula sam poznati, dragi glas direktora jedne agencije s kojim sam surađivala oko nekih poslova. Nakon što smo prošli temu zbog koje je i nazvao, iznenada je rekao: „Znaš, tražimo nekoga za tu i tu funkciju (pogađate, bila je riječ o poslu mojih tadašnjih žarkih snova) i zanima me imaš li koga za predložiti?...“ Naravno, predložila sam sebe. Tako sam se prije pet, šest godina zaposlila u agenciji u kojoj sam i danas formalno zaposlena. Iako se pokazalo da me srce vuče ipak još jedan korak dalje, u novinarske vode u kojima sam već prije toga bila te kojima sam se vratila, moja dva šefa i šefica (suvlasnici agencije) pružili su mi vjeru u bolji posao, u rad sa srcem, a pritom me do danas spašavaju s pravima (s obzirom da vječno honorarčim i nikako ne mogu doći do ugovora, no to je još jedna duga priča). Da njih nema, ne bih imala ni pravo na porodiljni...

Da skratim, takvih „čuda“ je u mom životu bilo doista puno i svako od njih mi je na neki način promijenilo i poboljšalo život. Ponekad je bila riječ o naizgled beznačajnim sitnicama, a ponekad su se događale priče poput ove u koje je doista teško povjerovati da su moguće. Odogovorno tvrdim da se dosad ostvarilo apsolutno sve što sam iskreno i žarko poželjela – ponekad je reakcija bila trenutna, a ponekad su prošli mjeseci, pa čak i godine. Nema doslovno ničeg što nisam ostvarila, osim onih stvari koje možda drugi misle da sam trebala žarko željeti – recimo kučerina, bazen i tenis tereni. Problem je u tome što ništa od toga ne želim dovoljno jako jer mi novac niti materijalno blagostanje ne predstavljaju simbol sreće (ima nas i takvih). :))) Čak i u situacijama u kojima se činilo da nema načina da će se dogoditi okolnosti koje će omogućiti ostvarenje želja, okolnosti su se stvorile. Isprva sam time bila začuđena, a potom sam svjesno i s užitkom počela čudesnu igru aktivnog slanja pozitivnih signala, pa što bude. Odgovori su stizali, ma koliko mi netko ne vjerovao. Naravno da sam i sama kreirala povoljne situacije jer kad nešto želiš, tada i djeluješ. Ako želiš partnera, sigurno se nećeš zatvoriti među četiri zida već ćeš izaći u društvo i dopustiti susret itd.
Ovih sam se dana vratila igri i uživam kao što mjesecima nisam – smijem se, zabavljam sa djetetom, sa mužem mi je ljepše nego ikada ranije, a i on je odgovorio svojim plusom na moj... Negativne misli i strahove aktivno i svjesno uklanjam iz glave skrećući misli na njihovu pozitivnu protutežu (dakle, ne borim se protiv njih nego zamišljam njihovu suprotnost, ne opterećujem se time što ne želim u životu, već maštam o tome što doista želim, pa makar izgledalo neostvarivo)... Nazvali su to Zakonom privlačenja, no to je život kakav sam živjela i ranije. Sretan i nasmijan, s jakom vjerom u bolje sutra – i daleko je lakše nego što je bilo u protekle gotovo tri godine sumraka, nezamislivo lakše...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se