Humanitarna izložba "Leptiri za leptire"

30.09.2009.

leptiri

Dragi moji blogeri, dragi članovi uredništva bloga koji me redovito pratite, sa osobitim zadovoljstvom vam predstavljam novi blog, početak naše online akcije koja će kulminirati otvaranjem humanitarne prodajne izložbe "Leptiri za leptire" autorice bugenvilije.

Kao što sam već pisala na ovim stranicama, odlučile smo pomoći udruzi Debra, odnosno ljudima koji boluju od rijetke i teške bolesti - bulozne epidermolize. Poznati su, a posebno njihovi najmlađi članovi, kao djeca leptiri. Oni svakodnevno trebaju našu pomoć jer već sami troškovi nabavke osnovnog pribora za njegu koji je neophodan dosežu astronomske cifre.

Da ne duljim, izložba "Leptiri za leptire" okupit će, uz bugenviliju koja ovom prigodom izlazi iz sjene anonimnosti, nekoliko umjetnika (iako neće svi radovi biti izloženi već će se nalaziti u katalogu). Održat će se u samom centru Zagreba zahvaljujući susretljivosti obitelji Badrov - Cro Art Photo Club u Gajevoj 25, a u trajanju od 2.12. do 14. 12. 2009.

Prvi post sa osnovnim detaljima objavljen je na našem humanitarnom blogu Leptiri za leptire gdje ćete redovito moći pratiti kako teku pripreme, što se zbiva, informacije o bolesti... Također vas pozivamo na suradnju - ako želite sudjelovati sa svojim tekstom, slikom, pjesmom ili bilo kakvim radom nadahnutim djecom leptirima, ako želite podijeliti neku priču, odnosno iskustvo, javite nam se. Vaše ćemo radove rado objaviti na blogu, a možete ih poslati na mail izlozbaleptiri@gmail.com. Uredništvo bloga također molim da nas, prema svojim mogućnostima, podrže objavama na naslovnici na kojima ćemo biti neizmjerno zahvalni. wave

Idem pokušati uloviti još koju minutu sna u nadi da će leptirić sletjeti na vaš monitor i da ćemo se vidjeti u prosincu na izložbi!

Toplo preporučujem - predstava za sasvim malene

20.09.2009.

Neću o problemima, fobijama, mračnim temama... Za takve stvari uvijek ima vremena. Danas ću malo o kulturi, makar i nekoliko redaka. Naime, s dolaskom hladnih, točnije kišovitih dana, malo po malo mi se smanjuje opseg aktivnosti na otvorenom vezanih uz Mihovila. A on je narastao u živahnog dvo-i-pol godišnjaka, pa stalno treba smišljati kako ga zabaviti. Ne pada mi na kraj pameti zatvoriti ga u kuću, pa da od jutra do mraka mijenja kanale na televiziji - doveo je do savršenstva paljenje i gašenje televizije, ako mu se crtić ne sviđa, okrene na nešto drugo, a ako imam otvoren laptop, onda mi dođe i kaže na engleskom: "mama, babytv.com"... Imaju zaista sjajan program za klince, pa često čuje jedinu njihovu reklamu "visit our new home - babytv.com" (ili tako nešto...). Voli on i crtiće i pjesmice na youtube-u zahvaljujući čemu otpjeva na prilično razumljivom engleskom "London bridge is falling down"... No, kao što sam rekla, ne namjeravam ga zalijepiti za tv ili laptop - doze koje je primio dosad, sasvim su dovoljne.

Vikende nastojim s njim provesti na otvorenom koliko god je to moguće. Odlazimo zajedno do tržnice, odemo u parkić u Ribnjaku, šećemo centrom kud nas put nanese, znali smo se provozati i turističkim vlakićem... Tražeći inspiraciju za subotu koja je bila prijeteći oblačna, otišla sam na net i pronašla da u kazalištu Mala scena imaju predstavu za djecu stariju od godine i pol. Osim što me već sama ideja tako prilagođene predstave oduševila, k tome su mi i u susjedstvu, pa nemam više od pola sata lagane šetnje, a autobusom se mogu spustiti u pet minuta ravno pred njihova vrata.

kotac/


Dakle, jučer je na programu bila "Priča o kotaču" u izvedbi Vitomire Lončar, a na repertoaru imaju još jednu predstavu za malene - "Priču o oblaku". Stigli smo dvadesetak minuta ranije - izvadila sam ga iz kolica te je ušao sam dok sam unosila kolica. Odmah je naletio na Bucku veselo je pozdravivši sa "dobar dan", pa su tako malo popričali o imenu, godinama te ostalim temama zanimljvim toj dobi. Bucka ima izvrstan kontakt sa svim njezinim malenim gledateljima i ko stvorena je za takve predstave. Doduše, i ja je pamtim još iz dječjih dana sa Z3 televizije (ili tako nešto, ako se ne varam - Bucka, Ivica i Darko?), pa je tako i meni uljepšala djetinjstvo. Kada smo se svi okupili (15-ak djece s roditeljima), dala nam je u lobiju upute u smislu kako se ponašati tijekom predstave: mališani su interaktivni, žele sudjelovati, ne ponašaju se onako kako roditelji misle da bi "trebalo" i treba ih pustiti. Ona će već riješiti eventualne "probleme"...

Mihovil je odmah sjeo na jastučić u prvom redu, a ja iza njega na stoličicu (čudi me da je izdržala moju težinu sretan ). Ubrzo je krenula i predstava, jednostavna priča o kotačiću kojeg je veliki kotač naučio voziti, pa je kasnije istraživao svijet... Nikakve komplicirane scenografije, rasvjete, već sve onako kako ovako malena djeca vole - puno smijeha, zvukova, lupanja po kanti, igre, vožnje vlakića, otkrivanja novih "čudesnih" stvari kao što su stari mlinac, vjetrenjača, budilica... U 35 minuta koliko traje predstava (i to je doista maksimum koliko je moguće zadržati pažnju mališana), klinci su vrištali od smijeha (pritom je Mihovil otvorio "sezonu" jer je urlao od prvog Buckinog koraka i lupao nožicama o pod od oduševljenja) te davali takve izjave da smo se i mi odrasli stalno smijali - što njihovoj spontanosti i sreći, a što mudrim uputama Bucki što bi trebala s nekim predmetom napraviti i slično. I ne samo to - na kraju predstave klincima je bilo dozvoljeno da i sami pogledaju te krasne igračke, pa da se malo sa njima i poigraju. Mihovil je u sekundi zgrabio lokomotivu i više nije htio izaći iako su se već sva djeca razišla. Plakao je slomljenog srca kada sam ga iznosila iz kazališta. Ipak, utješili su ga baloni koje smo dobili na poklon.

Sve u svemu, oduševilo me, onako iskreno. Nema puno mjesta u gradu, pa čak ni u Hrvatskoj gdje bi čovjek mogao otići sa ovako malim djetetom, ma koliko to neobično zvučalo, a o ostalim kazalištima da i ne govorim. Za ostale dječje predstave i kino klinci su spremni najranije sa 3,5 - 4 godine. Trenutno sam u potrazi za programom nastupa dječjih zborova jer vjerujem da će mu se to jako svidjeti. Tamo može plesati i pjevati, a on to obožava. Sljedeće "kulturno uzdizanje" sigurno će nam biti "Priča o oblaku", a Bucka mi je na izlasku rekla da spremaju i "Priču o svjetlu" (ako sam dobro zapamtila). Još koja godinica, pa će biti dovoljno velik i za predstave od 40 minuta. Jedva čekam jer onda ćemo imati na raspolaganju i Žar pticu koja nam je također blizu. A Mihovil je sjajno društvo te odlična publika. Osim što plješče dok mu se ručice ne zacrvene, još viče i "bravooo" za sve što ga iskreno oduševi.

Dakle, informacije o Maloj sceni imate na ovom LINKU:, a mene možete i dalje pratiti OVDJE.

PS. I još nešto - Mala scena sa ovim predstavama za malene gostuje u vrtićima, pa tako dolaze na poziv. Radite li u vrtiću, možda sam vam dala dobru ideju.

Oči u oči s fobijom (ili oči u zube?)

13.09.2009.

Ne sjećam se koliko sam tada imala godina, no još nisam krenula u školu. Zaspala sam u dnevnom boravku i sanjala prekrasan san - da imam dugu, crnu kosu i prekrasne, snježno bijele zube. Smješkala sam se u ogledalo i uživala samodopadno u svojoj ljepoti. Kada sam se probudila, odmah sam potrčala do ogledala. To što je kosa bila plava i kratka nije me ni najmanje smetalo, ali pogled na moje trule mliječne zubiće bio je strašan... Već u toj dobi mrzila sam zubare i vjerujem da je svaki pokušaj uvjeravanja bio unaprijed osuđen na propast. Sjećam se mrkog pogleda neke zubarice, vjerojatno naše školske, nakon što sam je refleksno tresnula po ruci... S druge strane, obožavala sam slatko, a briga o zubima bila mi je sporedna stvar na svijetu. Sve do tog sna koji me je natjerao na drugačije razmišljanje.

zubari/

Nažalost, strah od zubara danas gotovo graniči sa fobijom, a trajni zubi nisu baš kvalitetni i izdržljivi. Neredoviti pregledi, nekvalitetna prehrana, trudnoća i dojenje te dugo odgađanje nekih većih, a neophodnih zahvata učinili su svoje. No, nedavno je kap prelila čašu i promijenila sam zubara. Ne zato jer bi bio loš već stoga jer mu idu godine, pred mirovinom je, a imala sam neke svoje želje... Dugo sam tražila preporuku za nekog strpljivog stomatologa koji s jedne strane dobro radi, a s druge ima razumijevanja za fobičare. Iako ne histeriziram na zubarskoj stolici i ne radim nikakve scene, zbog anksioznosti prvenstveno vezane uz djelovanje injekcije potrebne su mi male pauze, možda šetnja do wc-a i koja topla riječ... Blesavo i djetinjasto? Vjerojatno, ali što mogu... Pritom me ne tješi previše kada mi kažu - pa odlazak kod zubara nikome nije ugodan, nisi jedina, to je jedna od najčešćih fobija na svijetu i slično.

About 75 percent of adults fear going to the dentist, says Masahiro Heima, D.D.S., Ph.D., of Case Western Reserve University’s School of Dental Medicine—and most of those fears are rooted in childhood dental experiences.


Novi me zubar na prvi pogled kupio. Prije dva dana napravila sam napokon ortopan i otišla na konzultacije. Detaljno mi je objasnio kakvo je stanje, što bi trebalo napraviti, koje su opcije, kako izgleda liječenje u koracima, koliko je vremena za sve potrebno i zašto, te naravno, koja je cijena. Razgovarali smo i o mojim strahovima, kako bih si mogla pomoći... Bila sam do kraja iskrena. Pomalo me sve podsjetilo na moj početak veze sa današnjim mužem kada sam se zaklela da više ne želim da netko otkriva moje mane "x" mjeseci ili godina kasnije... Neka na početku zna kako stvari stoje i gotovo - take it or leave it... Dopao mi se, razgovor je bio obećavajući.

Ponudio mi je ostvarenje mog sna - popravak svih zubi, implantate i mostove za one koje sam, nažalost, izgubila (srećom iza, pa se ne vidi) te, ukratko, novi početak. Kada bi sve bilo gotovo, mogla bih napokon imati zdrave zube koje ću kasnije redovito kontrolirati i u hodu raditi manje popravke. Ujedno je to vrlo bitno kako bi se odgodila pojava parodontoze (ako mi je suđena). Naime, imam je u genima, a ona se uz odgovarajuću higijenu i održavanje zdravlja zubi može bitno odgoditi. Parodontoza je strašna i želim učiniti sve kako bih joj pokušala umaći ili je barem jako usporiti kada jednom dođe vrijeme... Da ne duljim, sve skupa moglo bi biti gotovo do proljeća, možda već prije mog rođendana....

Problem? Takvi zahvati imaju svoju cijenu koju nije moguće progutati bez kredita... Kada bih išla preko HZZO-a, ne bih neke stvari mogla dobiti jer nisu neophodne. S druge strane, on ionako nema ugovor s HZZO-om, privatnik je. Neću kukati vezano uz cjenik jer je povoljniji od mnogih drugih, a poznato je da ti neki zahvati i novi materijali koštaju. Protetika je oduvijek bila skupa. Ali treba sve pažljivo zbrojiti, vidjeti što se može i odlučiti.

Tako imam s jedne strane jednu od najvećih životnih želja (ujedno rješavanje jedinog svog kompleksa s kojim se bezveze opterećujem), a s druge jedan od najvećih životnih strahova. Ova cijena stoga ne uključuje samo iznos u kunama ili eurima nego dane, tjedne i mjesece hladnog preznojavanja čije razmjere uopće ne mogu objasniti nekome tko nije upoznao pojam fobije. Operacija žuči zajedno sa oporavkom bila mi je manje stresna od zubara, vjerovali ili ne. A u tome mi ni kredit ne može pomoći... No, maštanje o jednom jutru kada ću se probuditi s mišlju da su moje kalvarije napokon gotove, da od danas nadalje samo moram redovito kontrolirati zube (uz, naravno, neizostavnu higijenu), da nema više niti jednog karijesa kojeg smo propustili, da su sve blombe nove, čiste, bijele... Ta je misao poput najljepšeg sna kojeg nadilaze samo maštanja o sinu i, nadam se, još jednom djetetu. Ništa se ne može s time mjeriti - niti želja za normalnim uvjetima na poslu, niti želja za još kojim kilogramom manje...

fear/

Sljedeći tjedan tako bi mogao biti početak novog početka, suočavanje sa demonima i konačna pobjeda nad silama zla - ma kakav horor, kakav SF! Nema maglovite močvare niti vanzemaljaca ljudoždera! Zubarska stolica bit će glavno poprište svih zbivanja... mouthwash

I ponovno mala, osobna propaganda - čitajte me na Edusexu. Novu kolumnu možete pronaći na ovom LINKU.


Nećeš žuč? Plati 2000 kn

10.09.2009.

Neću više kukati, dosta je bilo. Neka se one mračne sile koje se hrane negativnim energijama dalje goste na nekom drugom. Meni je dosta! Ali eto, krenule su stvari na bolje, pa čak je i u posljednjim boljeticama bilo dobrih stvari – tako sam skinula gotovo dva konfekcijska broja u vrlo kratkom vremenu, pa sam vrlo zadovoljna onime što vidim u ogledalu. Još da pomalo poradim na kondiciji i učvršćivanju, pa ću sljedeće ljeto nakon dugo vremena dočekati neopterećeno po pitanju izgleda.

Nabavila sam i nove naočale (koje ću, doduše, otplaćivati narednih 8 mjeseci), pa sam saznala da mi je vid krenuo u plus iako me okulistica uvjerava da nije riječ o staračkoj dalekovidnosti jer je ipak još prerano za tu pojavu. Bilo kako bilo, s prijašnjih 0 na jednom oku i -2,25 na drugom, otišla sam na +0,5 i -1,5 što i nije tako loše. Saznala sam i da ću ovih dana napokon dobiti povrat poreza koji je u prošloj godini dosegao vrlo lijepu cifru što će me izvući iz minusa barem na neko vrijeme. Pritom ću otplatiti i operaciju žuči. Naime, s obzirom da nemam dopunsko zdravstveno osiguranje, u kasliću me dočekalo neugodno iznenađenje u visini od 1.500 i kusur kuna. Ako se tome doda 300 kuna koje smo platili odmah i 160 plus nešto sitno kuna koliko su koštale pretrage bez dopunskog, ispada da sam ostala bez žuči i 2.000 kuna. Kada sam vidjela cifru, dogovorila sam s bolnicom obročno plaćanje, a odmah sam isprintala i obrasce za dopunsko koje sutra nosim u Jukićevu.

Jedini je problem što inspiracije nema – presušilo, nula bodova. Posljednje snage crpim za posao na kojem su se također dogodile neke jako ružne stvari. O toj temi zapravo ne volim ni razmišljati jer ne vidim dalje od vlastitog nosa. Ova vremena u kojima se ništa ne može planirati jer nitko ne zna što će biti sutra, grozna su, zaista. Drži me neka vizija, osjećaj da će biti bolje, a možda je to optimizam. Uostalom, stalno nastojim prebrojavati ono na čemu trebam biti zahvalna, a ne ono što mi (navodno) fali. I uvijek dođem do računice da sam dobrano u plusu u odnosu na ostatak nacije, a da su moje frustracije uglavnom posljedica razmaženosti. Kako je lijepo moja kolegica definirala razmaženost: „Ti si kao moja kćer – uvjerena si da se svi problemi u životu mogu riješiti“. Dakle, u fazi sam mirenja s činjenicom da ponekad stvari treba pustiti da idu svojim tokom... Koja godina više, manje... Da zaokružim kratko izlaganje vezano uz kvalitetu života, evo vam OVDJE mali test Jutarnjeg lista za zabavu kako biste saznali kako Hrvati doista žive (barem statistički).

Najveće veselje, naravno, ostaje moj sin koji vještinu govora sve više usavršava. Raste iz dana u dan i nikako se na to ne uspjevam naviknuti. Odavno je prestao biti mala bespomoćna beba, pa je sve više aktivni sudionik svih događaja, a ne samo pasivni promatrač. Traži odgovore na pitanja, za sve traži objašnjenje, istražuje svijet oko sebe, pomaže u poslovima u skladu sa svojim mogućnostima... Ovog se ljeta otvorio do kraja, pa nije bilo toga što nismo probali – samo moram jako paziti jer gotovo i ne poznaje strah...

plaza/

Ako mislite da čuda ne postoje, pogledajte svoju djecu, a ako još niste roditelji, shvatit ćete jednog dana. Novi je život najveće i najnevjerojatnije čudo vrijedno divljenja, a povlastica je imati priliku sudjelovati u njegovom stvaranju i održavanju.

plaza/

Uspjela sam napisati i ponešto za Edusex iako mi je u svjetlu proteklih događaja o seksu bilo stvarno teško razmišljati. Novi, doduše ljetni uradak možete pročitati na ovom LINKU.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se