Jedan proljetni tok misli...

25.03.2009.

Ima perioda u kojima mi ponestane inspiracije, a da nije krivac premorenost ili neki loši događaji. Najčešće se to događa kada iz sebe izbacim članak koji mi je sjeo i u koji sam uplela dobar dio sebe. S obzirom da tekst koji je "krivac" za takvo stanje duha još nije objavljen, ne mogu o njemu govoriti, no prošao je, zadovoljio, a balon na mojem vratu se ispuhao.

Ponekad osjetim sjetu zato jer ne znam lijepo pisati priče, a i za pjesme sam već odavno izgubila "žicu". Možda sam sve to samo potisnula duboko u sebi, pa će jednoga dana isplivati na površinu, barem se nadam. Već sam spominjala da sam u ranoj mladosti svašta piskarala i to mi je bilo sjajno rasterećenje jer sam stavljala na papir svaku misao, a često i one koje se nisam usudila izgovoriti. Stvarala sam svoj alter ego koji bi sve to prožvakao u drugoj dimenziji te mi tako olakšao stvarnost. Nisam se zamarala stilom, formom, već sam isključivo maštala... Danas nemam dovoljno slobodnog vremena, realnost je u velikoj mjeri zauzdala maštu, a stil pisanja tesan već gotovo puno desetljeće, postao je gotovo u potpunosti novinarski. S druge strane, izgubila sam i korak s vremenom - ono što bih osobno pisala nije destruktivno, mračno, ispleteno psovkama... Nikada nisam imala potrebu izraziti tu vrstu emocija, a možda i zato jer ih zapravo ni nemam, barem ne u punom smislu te riječi. Ma koliko imala koleričnih ispada i mračnih raspoloženja, oni, srećom, nisu dio moje svakodnevice. Bila sam i ostala netko tko uvijek traži ono najbolje u događajima i ljudima... Tako će moje sporadične izjave "mrzim ovo ili ono... ljuti me, diže mi tlak... ide mi na (ono čega nemam)..." biti izraz trenutnog raspoloženja, nečega što me može držati i neki duži period, ali zasigurno ne cjelovitog pogleda na život.

casa/
Ako se pije iz čaše, naravno da će prije ili poslije biti poluprazna, pa čak i prazna. To znači da vam se piće sviđa. E pa onda nemojte plakati nad polupraznom ili praznom čašom, već je ponovno napunite!

Nekako mi se čini da ljudi opterećeni stalnim pritiskom tih negativnih emocija, doista stvaraju od života svoj mali "privatni pakao". Iz osobne perspektive nepopravljivog iako pomalo modificiranog sangvinika, teško mi je shvatiti kako netko može živjeti godinama stalno ljut, mrzovoljan, nezadovoljan... Takav mi se život čini strašnim.

Trenutno imam na umu jednu meni jako blisku osobu koja stvara nevjerojatne drame oko pehova i Murphijevih zakona. Nikako ne može shvatiti da se takve stvari normalno događaju u životu, da su situacije u kojima se neki plan realizira prema prvobitnoj zamisli toliko rijetke da bi se mogle mjeriti u promilima, pa kada mu se peh dogodi, nastupa patnja. I to prava, koja gotovo graniči sa depresijom... Iako se naizgled čini da pretjeruje, on doista pehove ne može prožvakati, pa umjesto da mjeri sve ono dobro što se istovremeno događalo, u prvi plan stavlja Murphija. Svoja razmišljanja opravdava realizmom iako ja u njima već godinama prepoznajem pesimizam. Kada netko ulazi u nešto sa startnim razmišljanjem da će stvari krenuti loše, ne znam po kojem ključu bi se trebao dogoditi plus. Osobno, kada dogovaram neki susret u određeno vrijeme, uvijek uzmem u obzir mogućnost gužve u prometu, pa krenem ranije. To ne znači da ću čupati kosu kada upadnem u krkljanac niti da ga očekujem, već da prihvaćam i takav scenarij kao moguć. Radije ću doći ranije i malo pričekati, ispuniti "svoj cilj", nego da u startu razmišljam kako je gužva najgore što mi se može dogoditi, kada se dogodi da poludim, počnem misliti kako sam "pehist" i da su svi krivi osim mene, a pritom još i zakasnim...

Prirodom života, dualizmom kojim smo okruženi, a od kojeg smo i sami sazdani, loši su događaji sastavni dio naše svakodnevice - od onih malih, do onih velikih - stvarajući tako savršenu ravnotežu sa malim i velikim sretnim trenucima u životu. Ako ne iskusimo nesreću, ne znamo koliko smo sretni, to sam već puno puta ovdje ponavljala u proteklih gotovo pet godina. Da nisam izgubila trudnoće, tko zna bih li znala koliko sam sretna jer danas imam zdravo dijete i bih li znala cijeniti čudo života. Da sam drugačijeg razmišljanja, možda bih se zakopala već nakon druge kiretaže u kaljužu mračnih misli, ne dozvoljavajući životu da me iznenadi. Kada se samo sjetim koliko sam plakala od sreće u ginekološkoj ordinaciji gledajući na ultrazvuku otkucaje malenog srca, osjetim duboku zahvalnost na prethodnim lošim događajima. Ma koliko nova trudnoća svakoga oduševljavala, onaj tko prije nije izgubio ne može znati o kakvoj sreći govorim. Ona ispunjava biće do posljednje stanice, dajući nam jasno do znanja što je to na ovome svijetu za što se isplati živjeti. Isto tako, da sam drugačija možda nikada ne bih dozvolila da me novinarstvo potegne i da u njemu pronađem sebe i ne bih znala da na svijetu postoji posao zbog kojeg u ponedjeljak neću imati grč u želucu niti knedlu u grlu. Mogla sam ostati u ekonomiji koja mi je struka, zarađivati lijepe novce i čireve na dvanaestercu, optužujući primjerice stres kojeg mi je stvorila okolina, a ne moj pogrešan izbor zanimanja.

Naravno da ne valja (niti se može) uvijek pratiti srce, ali znam i da ga ne valja stalno ušutkivati "zdravim razumom". Tako, primjerice, moj muž ne može shvatiti da ponekad uzimam poslove koji me vesele, a neću ih raditi s ciljem zarade. On, koji s dvije noge čvrsto stoji na zemlji, ne može prihvatiti misao o nekim drugim interesima koji nisu materijalni. Da se ne shvati pogrešno, on nije strogo proračunata osoba već naprosto smatra da nema toliko vremena u životu da bi ga "bacao" na nešto što neće na ovaj ili onaj način biti nagrađeno, makar lijepom riječi ili zahvalom. S druge strane, osobno imam neke sitnice koje me neizmjerno vesele, ispunjavaju me, pa sam nagrađena već samim time što ih radim. Tada je svaka druga nagrada, pohvala ili novac samo dodatna vrijednost, ali ne i svrha. One su mi drage same po sebi i u tome leži najveće bogatstvo. Zato, doduše, nikada neću biti na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu, ali ću vjerojatno biti na nekakvoj listi onih koji su bogati u srcu, a što sam starija, sve više mi se čini da je to jedina lista na kojoj se isplati biti.

knjiga/

Ako već nisam, toplo vam preporučujem knjigu "Život je tako dobar" (G. Dawson, R. Glaubman). Dobro će doći svakome tko si želi osvježiti prve proljetne dane jednostavnom, životnom mudrošću starog, stogodišnjeg crnca... Kada ga je Glaubman pitao u čemu je tajna njegove dugovječnosti, je li riječ o hrani, brizi za zdravlje ili nečem drugom (čime se opterećuju suvremeni ljudi), on se samo nasmijao.

"Govorim ljudima da ne brinu ni o čemu, da ne brinu o svojim životima. Sve će izaći na dobro. Ljudi to moraju čuti. Život je dobar takav kakav jest. Ne postoji ništa što bih promijenio u svojem životu."


Knjigu sam pročitala prije dvije godine, ima je moja svekrva i još si je nisam kupila. Morat ću si je od sljedećeg honorara nabaviti kao poklon za rođendan. Bliži mi se tridesetičetvrta...

Svijet malih radosti

16.03.2009.

Naš kućni rooter (zove li se tako ono čudo za ADSL?) je ispustio dušu, pa nemam pristup Internetu. Ne, to nije dobra vijest, no s obzirom na to kakav nam je bio kraj i početak godine, rooter je najmanje čime bih se trebala opterećivati.

Iscrpljena minus fazom, odlučila sam se za aktivni pristup i od danas ću prebrojavati samo dobre stvari u životu. Pa eto sitnica koje doista vesele:

proljece/

1. počela sam pisati malu kolumnu za Edusex. U potrazi za temama prekopavala sam po živahnim ladicama riznice sjećanja. Iako mi mnoga iskustva nimalo ne služe na čast, a mogla su biti i skupo plaćena bilo zdravljem bilo srećom, danas im se mogu dobro nasmijati. Ne znam kako ću rasplesti priču na Edusexu, ali materijala mi ne nedostaje... :) Prvi uradak možete pronaći OVDJE, a nastavak slijedi za dva tjedna. Ipak, ne mogu (niti želim!) konkurirati Kinky kolumnistici čiji su tekstovi podjednako kvaltetni i intrigantni na Edusexu kao i na blogu.

2. sunce me torpediralo brzinom svjetlosti iz kuće sa nasljednikom u kolicima. Već sam u nekoliko navrata uživala u šetnjama gradom, vožnji malim turističkim vlakićem, u trčanju i plesanju po Ribnjaku, šetnji zoološkim vrtom, Maksimirom... Ma kakvi orgazmi - užitak šetnje nakon mjeseci kućnog pritvora je riječima neopisiv.

3. povećao se broj noći sa više od 5 sati sna. Naime, već mjesecima sam se borila sa nesanicom i sad sam napokon počela bolje spavati. Doduše, imam svojih uspona i padova, ali ipak barem malo više spavam...

4. počeli su Disneyevi crtići na HTV-u. Neću se vaditi na sina - crtiće oduvijek obožavam i boli me briga što drugi o tome misle. Ako ikada odrastem toliko da više neću voljeti crtiće, mogu odmah na kavu s Onime Gore.

5. pala mi je na pamet odlična ideja za jedan poslić i sa kolegicom već razrađujemo "strategiju". Možda pokrenemo stvari već prije ljeta i mislimo da bi moglo biti uspješno unatoč ekonomskoj krizi. U svakom slučaju, financijska investicija je minimalna, pa možemo izgubiti samo živce, a njih ionako nije previše ostalo

6. kad bolje razmislim, čak i krepavanje rootera ima svojih prednosti - tako ćemo nabaviti novi za 1 kunu zajedno sa MaxTV-om. Znam da to nije neka prevelika sreća i da ima svojih mana, ali bolje i to nego tri suhoparna kanala + dva još suhoparnija.

S obzirom na to da ovaj post pišem s posla kojeg imam preko glave, privest ću top listu malih radosti kraju te sljedećih dana aktivno raditi na njezinom proširivanju. Budite mi pozdravljeni i uživajte u prvim glasnicima, mirisima i bojama proljeća...

Dugo sam novinar...

04.03.2009.

Citat iz mog teksta "Zloduh vremena", 26.02.:

...države su se počele okretati same prema sebi, nastojeći spasiti vlastitu guzicu od krize, a zbog tog "spašavanja" su se i građani počeli zatvarati sami u svoje oklope prestrašeni od "pomoći" koja slijedi. Mogli bi se napisati kilometarski tekstovi o patologiji vremena - koji će se sve duševni poremećaji rasplamsati, a koji će novi nastati. Tako se već sada može predvidjeti novinske naslove koji nam slijede: "Raste broj samoubojstava u svijetu, a Hrvatska prati trend", "Depresija puni psihijatrijske ambulante", "Kako se nositi sa anksioznim poremećajima i napadajima panike", "Alkoholizam i nasilje i u obitelji ponovno u porastu", a da ne govorimo o onim dobrim, starim pratiteljima svih velikih kriza i bolesnih društvenih uređenja - ovisnosti, maloljetnička delikvencija, općeniti porast nasilja i slično.



Jutarnji list, 4.03., udarni tekst na 2. i 3. strani:

nadnaslov: Kako smo izgubili optimizam

naslov: POTROŠNJA ANTIDEPRESIVA PORASLA 30%

podnaslov: Posljedice ekonomske krize: Hrvati su psihički sve bolesnija nacija, ljekarne bilježe porast prodaje lijekova protiv depresije, a ambulante psihijatara sve su punije. Strah za egzistenciju istisnuo je optimizam

Neki izdvojeni citati:

"Prof. Vlado Jukić: Otpušteni iz Plive i tekstilnog pogona u Zagorju tražili su pomoć psihijatra."

"Prof. Ljubomir Hotujac: Ekonomska kriza utjecat će i na porast broja samoubojstava"


Članak imate na OVOM linku.

Ne, ne radim za Jutarnji niti tamo imam prijatelja ili poznanika s kojim bih dijelila svoje misli (s nikime od tamo nisam bliska). Ali danas sam shvatila da već zaista dugo radim ovaj posao..

Tekst je uklonjen

03.03.2009.

Ovo nikada nisam napravila - maknula tekst zato jer je završio na naslovnici. Razlog je vrlo jednostavan: istresla sam svoje frustracije, navela elemente po kojima me se lako može prepoznati, pa sam po prvi put pregrizla ponos i obrisala tekst.

Zašto? Odgovor je jednostavan - moram hraniti dijete.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se