Univerzijada 1987. (TRAŽIM VEZU NA HTV-u)

27.02.2009.

Je li vam se ikada, u bilo kojem razdoblju vašeg života, ispunila životna želja, neki veliki san? Nešto što vam je ispunilo srce do posljednjeg slobodnog prostora i učinilo vas (na nekoliko minuta, sati, dana, tjedana...) najsretnijim čovjekom/ženom, djetetom na kugli zemaljskoj?

Blaženi Internet otvorio mi je pogled u prošlost, na najsretniji dan djetinjstva koji mi se zarezao duboko u sjećanje.



Kao dijete nisam se bavila životom i djelom druga Tita, ali zato sam znala kada mu je rođendan. Svake godine 25. svibnja organizirale su se manifestacije u čast maršalu, pa tako i veliki sletovi. Sa užitkom, ali i svojevrsnom ljubomorom pratila sam na televiziji žive slike i prizore na stadionima, izgarajući od želje da i ja jednom u tome sudjelujem. Ne pitajte me zašto jer nemam pravog odgovora, naprosto sam htjela nastupiti u sletu. No, to su sve bili omladinci, sportaši, odrasli ljudi i nije bilo načina da se jedna desetogodišnja djevojčica (plus minus koja godina) pridruži.

Iako sam većinu događaja iz osnovne škole zaboravila jer je to bilo jedno od mučnijih razdoblja mog života, nekoliko tjedana smješteno je na posebnom pjedestalu u mom srcu. Pripremao se veliki događaj, Univerzijada u Zagrebu 1987. godine. Za svečanost otvaranja (a vjerojatno i zatvaranja, ali u tome nisam sudjelovala, pa se ne sjećam) mobilizirali su nas po svim školama, pa su tako stigli i u našu. Od uzbuđenja sam jedva uspjela razumjeti što govore - prvo će se svaka grupa pripremati u svojoj školi, pa će biti zajedničke probe većih skupina i na kraju stadion u Maksimiru... Osjećaje koji su me tada preplavili mogla bih otprilike usporediti sa danom kada sam saznala da je moja četvrta trudnoća napokon urodila plodom. Nemojte misliti da pretjerujem jer to je uistinu bila prava euforija. I što je najvažnije, nisam se razočarala - užitak kojeg sam osjetila sudjelovanjem u toj manifestaciji, bio je upravo onakav kakvog sam zamišljala.

Odlično smo se zabavljali u dvorani i svaki je dan bio novo iskustvo. Tada sam naučila i osnovne korake tanga jer je bio dio našeg nastupa. Partnerica mi je bila Kristina, djevojčica koju sam tada po prvi puta upoznala, a u našem tandemu ja sam bila muško. Morala sam je čak i dignuti na ruke, a to mi je bilo posebno smiješno. Svi smo bili složni kao što djeca znaju biti kada se dobro zabavljaju - nisu nam trebale parole bratstva i jedinstva kojima je i našoj generaciji marljivo ispiran mozak, dovoljna je bila igra. Organizatori su se pobrinuli i da budemo dobro nahranjeni kako bismo imali dovoljno energije i dobrog raspoloženja. Uvijek bismo dobili paketić za užinu od kojeg su mi najviše ostali u sjećanju veliki, svježi sendviči sa budžolom i sirom. Prve veće treninge odradili smo u MIOC-u, a zatim smo prešli na stadion. Kada sam uživo vidjela koliki ćemo prostor morati pretrčati, po prvi puta sam se malo trgnula, no i to je brzo prošlo. Djeca vrlo brzo dobiju kondiciju ili su je već odavno nabili trčeći za loptama i prijateljima. Sa najvećim nestrpljenjem iščekivala sam kostime. Naša je grupa bila uključena u dvije točke nastupa - početnu sa "zagijevcima" (tako smo nazivali ove klince na filmiću koji su nosili puzzle maskote) i, čini mi se, pretposljednju koja je uključivala tango. Za prvu smo dobili mornarska odjelca (dečki u kombinaciji sa hlačama, a mi curice haljinice i slamnate šeširiće), a za tango crne svilenkaste hlače sa tankim bijelim prugama, svilenkaste košulje i tregere u fluorescentnoj, ružičastoj boji. E taj detalj mi je bio najdraži, čak sam u nekoliko navrata tijekom sljedeće godine obukla te hlače i tregere (a vjerojatno svima ostalima izgledala blesavo... No, nema veze, bila sam sretna i sebi lijepa). Dobili smo i jednostavne, bijele startasice, one klasične za "fizičku kulturu", a ne ovakve kakvih ima čak i danas...

proba/
Ovako su izgledale posljednje probe pred praznim gledalištem. I ja sam vjerojatno na ovoj sličici u sredini dolje, ona plava skupina na stazi koja skakuće na loptama. Našla sam fotku na stranicama OŠ "Dobriše Cesarića"

Dočekala sam generalnu probu i veliko otvaranje, mislila sam da svi čuju ritmično, glasno treskanje u mojim grudima. Maksimir je u ta dva dana bio mjesto ostvarenja najveće životne želje, zgoditak na lutriji, nešto što sam željela svim srcem, ali se nisam mogla ni nadati... Sjećam se gotovo svakog detalja - stanki između probi na Sveticama, čekanje u ogromnom redu na wc kojeg nisam dočekala (e to je jedina neugodna uspomena i završila je piškenjem u grmu, a k tome sam čučnula i na nekakvu koprivu ili nešto slično smijeh ), novinara iz Koreje koji su nas fotografirali, pogađanja koji je sportaš iz koje zemlje prema dresu i zastavi... I na kraju, velikog otvaranja. Nema riječi kojima bih to mogla opisati, naprosto ne postoje. Taj ulazak na stadion pred tisuće gledatelja i blještave reflektore, gromoglasan pljesak i pjesma, iako sasvim jednostavna i pomalo bedasta, ali meni neizmjerno draga: "Zag Zagi Zagi, za Zagreb za svijet...", lopti na kojima smo skakali, moj prvi veliki vatromet... Bili smo dobro izvježbani, nije bilo grešaka, a ja sam lebdjela negdje između neba i zemlje, neizmjerno sretna, sretna, sretna...



Trešnjevački mališani – Zagi, Zagi, Zagreb

Tu smo, nek vidi svatko
Da se tako može,
Bez ratova i bez vojski,
Sa svakom bojom kože!
Za ljubav, za život,
Za igru i svoj sreći
Za bezbrojna prijeteljstva,
Za Zagreb, bolji i veći!!!

Zagi, Zagi, Zagi,
Za Zagreb, za svijet,
Zagi, Zagi, Zagi,
Za Zagreb nek se čuje,
Zagi, Zagi, Zagi,
Za mladost, za let,
Za Zagreb pjesma tu je!!

Tu smo, nek vidi svak,
Stanari istog grada,
Zagreb, mladost, pjesma,
Univerzijada!!
Za ljubav, za život,
Za igru i svoj sreći
Za bezbrojna prijeteljstva,
Za Zagreb, bolji i veći!!!

Zagi, Zagi, Zagi,
Za Zagreb, za svijet,
Zagi, Zagi, Zagi,
Za Zagreb nek se čuje,
Zagi, Zagi, Zagi,
Za mladost, za let,
Za Zagreb pjesma tu je!!


Kada sam pronašla onaj prilog HTV-a na YouTube-u preplavile su me emocije koje su i danas nevjerojatno žive i stvarne. Točno znam gdje smo bili u tom trenu, znam koje smo korake plesali i kakva je bila atmosfera. Danas više ne želim sudjelovati u sletu, ali jako želim snimku otvaranja, pa zato i stoji ovaj dodatak u naslovu - tražim vezu na HTV-u ili dobru dušu koja slučajno ima snimku u svojoj arhivi. Vjerujte mi, za mene gotovo i ne postoji poklon koji bi me mogao više usrećiti...



Zloduh vremena

26.02.2009.

beskucnik/

Diplomirala sam ekonomiju, ali nisam ekonomist, barem ne financijaš. Platila sam ženi iz računovodstva 100 kuna da mi ispuni prijavu poreza na dohodak i napravi procjenu povrata jer mi se ni sa tim neda zafrkavati iako sam svake godine sama ispunjavala formular. Nisam ni osoba sa nekim čvrstim političkim stajalištima, a u novinarstvu sam pronašla nišu u kojoj takvih stvari ima najmanje (u našem časopisu zapravo uopće nema). Ipak, morat ću postati i nekakav financijaš i politički znalac, barem na razini prosječnog čovjeka (ako riječ "prosječan" uopće postoji kada se govori o ljudima). Ne sviđa mi se ovo vrijeme i ne sviđa mi se činjenica da ne vidim dalje od "danas". Točnije, ubija me u pojam. Znam dovoljno kako bi mi bilo kristalno jasno da upravo slijedi kraj jednog društvenog uređenja, da dolazi biblijskih 7 gladnih krava i da bih vrlo lako mogla ostati bez mirovine, posla, povrata poreza, a ušteđevine uopće ni nemam već se godinama šlepam na dozvoljeni minus.

Atmosfera koja se osjeća u zraku je strašna, gotovo slična onoj koja se osjećala prije rata iako je tada nisam u potpunosti doživljavala. Bila sam srednjoškolka, znala sam da će se mama i tata uvijek snaći da nam osiguraju kruh i pristojne uvjete za život. Zagreb je ipak u najvećoj mjeri bio pošteđen ratnih zbivanja, pa je i on nekako prošao kroz moj život, a da mi nije izazvao ozbiljnije posljedice. Ne, nisam zaboravila, teško mogu i oprostiti, trag postoji - ali ovo što osjećam danas nije mjerljivo. Danas sam roditelj, danas sam ja ta koja donosi kruh u kuću i koja mora osigurati svom djetetu budućnost. Iako se još uvijek mogu osloniti na roditelje, ne mogu se više sakriti pod mamine skute i praviti se da ono što ne vidim ne postoji. A kako je tek onima koji nemaju ni roditelje, a kamoli bilo koga drugog...

Na poslu svakodnevno slušam tko je sve dobio otkaz, kakve su njihove obiteljske drame, a tko je sve na listi za odstrel. Firma će otpustiti 100 do 200 ljudi. Mene ne mogu jer sam honorarac, jednostavno su ukinuli radno mjesto koje sam trebala popuniti, ali zato me vrlo lako mogu otjerati. Trenutno imam zaštitu urednice, potrebna sam u redakciji, ali to je, kao što rekoh, "trenutno". U dućanu mi teta na blagajni priča kako nikada nisu imali toliko kovanica i da ne trebaju sitno (do nedavno su ga žicali) - ljudi imaju sve manje papira, kupuju tek toliko da pojedu nešto malo za gablec i prežive radno vrijeme.

Časopisi masovno izlaze sa savjetodavnim rubrikama kako preživjeti krizu, no mi i dalje ne znamo hoćemo li i što napisati. Nezgodno je kada profesionalno radite na medicinskim temama, a ne objavljujete nekakve idi-mi-dođi-mi tekstove. Takvi se sastave u najviše sat vremena i prekrasno popune prostor. No, kada treba napisati nešto konkretno o ovom vremenu, nešto će ljudima uistinu pomoći, e tada nastaje problem - nema optimizma i nema formule uspjeha. I države su se počele okretati same prema sebi, nastojeći spasiti vlastitu guzicu od krize, a zbog tog "spašavanja" su se i građani počeli zatvarati sami u svoje oklope prestrašeni od "pomoći" koja slijedi. Mogli bi se napisati kilometarski tekstovi o patologiji vremena - koji će se sve duševni poremećaji rasplamsati, a koji će novi nastati. Tako se već sada može predvidjeti novinske naslove koji nam slijede: "Raste broj samoubojstava u svijetu, a Hrvatska prati trend", "Depresija puni psihijatrijske ambulante", "Kako se nositi sa anksioznim poremećajima i napadajima panike", "Alkoholizam i nasilje i u obitelji ponovno u porastu", a da ne govorimo o onim dobrim, starim pratiteljima svih velikih kriza i bolesnih društvenih uređenja - ovisnosti, maloljetnička delikvencija, općeniti porast nasilja i slično.
No, važno je da ćemo svi biti zdraviji jer se manje puši. Pušači su krivi za sve bolesti ovoga svijeta. Oni truju sebe i druge... Pretpostavljam da će u godinama koje slijede pušača biti još manje jer je netko Tamo Gore uslišao molbe onih koji stoje iza antipušačkih kampanja - pušilo im se ili ne pušilo, neće imati para za kupovinu cigareta. A upaljače koji im se nalaze po torbicama i ladicama moći će dobro iskoristiti za paljenje peči na drva, kanti oko kojih će se grijati beskućnici ili vlastite lomače (tamo im je i mjesto).

Počinjem razmišljati o prostoru u vrtu. On nas je prehranio u vremenu kada su moji otplaćivali 6 kredita nakon selidbe. Moglo bi ga se malo pognojiti da se zemljica oporavi, a sjeme i sadnice nisu baš toliko skupe. Možda imam malo dara od mog tate da napravim od vrta čudo ako zagusti. A možda ću dobiti i bingo - kupila sam listić i nikad se ne zna. Odmah bih povukla sve novce iz banke, ali onda bih morala i razmisliti koja valuta ima najveće šanse za preživljavanje krize. Eventualna kupovina nekretnine nas ne bi mogla nahraniti, barem ne u narednih nekoliko godina, a vlastiti biznis ni u ludilu ne bih u ovo vrijeme pokretala.

Neću više širiti negativnu energiju, ionako je ima previše. Pripišite ovaj post privremenom ludilu, činjenici da ću biti sama sa malim tjedan dana jer dragi putuje ili PMS-u koji bi ovih dana trebao biti okončan. Over and out do neke pozitivnije teme, a svima želim mirno more - trebat će nam.

Upali svoj stav (moj je upaljen)

21.02.2009.

Pronađoh dizajn koji za sada apsolutno odgovara mojim potrebicama. Iako sam tražila nešto drugo, ovo mi je sjelo - malo veselih boja (ipak sam mama), knjiga, pero, tinta, nekoliko cvjetića... A nije ni daleko od onoga što sam ja - dijete u duši koje život slaže kao kolaž svega i svačega. Hvala na preporuci mojim dragima litrat čiji sam prijedlog u svojila i Pei zahvaljujući kojoj sam poskidala još neke predloške koji će mi ubuduće dobro doći. Naravno, veliko hvala blogeru yashaskar na prekrasnom predlošku. (update: yashaskar je odvojio subotnje sate da mi napravi dizajn po vlastitoj želji! Hvala!!)

Ima jedna tema o kojoj bih rado napisala nekoliko riječi iako sam sa pozivom na potpisivanje peticije zakasnila jer će ono biti danas. Dakle, primila sam mailom link na sljedeću vijest objavljenu na portalu http://www.psihoportal.com

TV/

UGASI LOŠ PROGRAM I UPALI SVOJ STAV - javna kampanja protiv neetičnosti i zloporabe ljudi u medijima

Obavještavamo svu zainteresiranu javnost da kolegice Ana Karlović i Sena Puhovski, uz podršku mnogih naših kolega organiziraju javnu kampanju protiv neetičnosti i zloporabe ljudi putem medija, pod nazivom: "Ugasi loš program i upali svoj stav!" .

21. veljače 2009., u subotu od 10,00h do 14,00h dođite na Cvjetni trg, kod Oktogona i potpišite peticiju za humanost i etičnost u medijima.

Pozivamo institucije i organizacije civilnog društva koje imaju stav o ovom pitanju da se pridruže akciji, odazovu potpisivanju peticije na Cvjetnom trgu te pruže podršku ovoj javnoj kampanji na koji god način žele.

Sve građane pozivamo da tijekom Tjedna psihologije bojkotiraju sve reality showove, ponižavajuće "kvizove", kao i vijesti crne kronike! Iznenadit ćete se pozitivnom učinku na svoje mentalno zdravlje!

Pozivamo kolegice i kolege diljem Hrvatske da u svojim sredinama podrže ovu kampanju na način na koji im je to moguće učiniti - javnim okupljanjima, peticijama, nastupima u medijima i sl.

Kontakt:

anakarlovic@hotmail.com
sena.puhovski@poliklinika-djeca.hr



Malo šire o toj kampanji imate na Index.hr (originalni tekst iz Novog lista nisam uspjela otvoriti). Izdvojila bih citate Ane Karlović koja je u organizaciji kampanje. Pri tome sam boldala ono s čime se apsolutno slažem i što podržavam:

"Akcijom želimo utjecati na građane, posebice na mlade, da se postave aktivno, da ne gutaju sve što im se nudi, da razvijaju kritički stav kojim će stvoriti i svoj, humaniji sustav vrijednosti nego što je onaj koji im se nudi putem medija", kazala je Karlović za Novi list. Nastavila je da je medijska moć u stanju ljude nagovoriti da za novac čine svašta pred kamerama, što je naročito vidljivo u pojedinim kvizovima.

"Manipulira se ljudima i ponižava ih se, što je rizično za mentalno zdravlje"

"Izvlače se ljudske traume, a to izvlačenje izaziva kod ljudi teška emotivna stanja, no nakon toga im nitko neće pružiti pomoć - ti programi iskorištavaju ljudsku bol i patnju i to je duboko neetično. I u realityjima se manipulira ljudima i ponižava ih se, dovodi ih se u situacije koje su rizične za mentalno zdravlje, potiče ih se da idu preko svojih granica, da se ponašaju asocijalno, agresivno egzibicionistički", upozorila je Karlović.

Na kraju je zaključila da "ako smo takvim sadržajima izloženi svakodnevno, to vrlo nepovoljno utječe na psihičko zdravlje, jer se u nama usađuje poruka da je svijet jedno ružno, loše, nesigurno, nasilno mjesto".


Ova akcija, iako se o njoj nije izvještavalo na velika zvona, izazvala je reakcije onih koji se zalažu za slobode izražavanja i ostale slobode. Kao novinar, naravno da sam djelomično na njihovoj strani jer, primjerice, cenzura, čak i kad je u neku ruku opravdana društvenim i ostalim interesima, otvara mogućnost da mediji postanu svačija prčija. No, s druge strane, oni su zbog kapitala i uzrečice "ne grizi ruku koja te hrani" i ovako i onako svačija prčija. Koje zlo je gore, ne bih znala...

No, ima istine i u tome da sam kao gledatelj/čitatelj, a bome i kao roditelj koji svoje dijete neće staviti pod stakleno zvono, zgrožena time što sve prolazi za objavu i u kojoj formi. Točka na "i" bila mi je fenomenalno glupa vijest koju su prenijeli naši mediji (u konkretnom slučaju moji bivši poslodavci) da Facebook uzrokuje rak. Ok, znam da je to dobar materijal jer izaziva pažnju tisuća fejsbukera i naravno da će se u nekoj formi objaviti jer iza tog bisera stoji britanski Institut za biologiju. Ali staviti u naslov uskličnik (pa tako podržati tu glupost te sugerirati javnosti da je to točno) umjesto upitnika (pa se barem od toga ograditi i ostaviti ljudima da sami formiraju svoje mišljenje i stav) mi je u potpunosti neprobavljivo.

Po pitanju kvizova i raznih Big Brothera i Sistera, nije mi važno što će se dogoditi s ljudima koji u tome sudjeluju. To nisu maloljetne osobe, a nitko im ne oduzima pravo na slobodu izbora. Odluka i razlozi za takvu odluku su isključivo njihova privatna stvar i sigurno su znali da se time izlažu javnom linču. Svatko tko je ikada gledao (u gornjoj vijesti nespomenuti) kviz Nove TV "Trenutak istine", a ipak se prijavio, morao je znati da je njihov cilj pribijanje ljudi na stup srama uz čist račun - mi ćemo vam platiti, a vi ćete nama pomoći da podignemo gledanost. Poput odvjetnika na sudu, tražeći od sudionika samo "da" i "ne" odgovore na pitanja izvučena iz konteksta, a bez mogućnosti daljnjih objašnjenja, okreću vodu na svoj mlin. O tome sigurno više od mene iz prve ruke zna kolega Marijan - on se, doduše, nije toliko opekao na sam kviz koliko se opekao na posljedice (posebice na poslu) koje su uslijedile. Poanta onoga što želim o tome reći jest da za to što mu se dogodilo nije kriv kviz - Marijan je znao u što se upušta i voljom odraslog čovjeka pristao je biti njegov sudionik. Također, kao odrasli čovjek snosi posljedice svoje odluke.

Pa ipak, ma koliko mi se osobno gade takve emisije i reality show-ovi, nisam za čistu cenzuru. Uostalom, u ljudskoj je naravi da mase traže krv - tako je to bilo i prije gladijatorskih bitaka i bacanja ljudi lavovima u starom Rimu, a bit će i ubuduće samo je pitanje forme. Mediji, programi i vijesti kakve imamo, samo su suvremeni oblici rimskih arena i odlično zabavljaju ljude. Kao što jednom netko reče, da se Isus rodio u današnje doba, ne bi ga prikovali na križ već javno osramotili. ("Princip je isti, sve su ostalo nijanse...", Balašević). U današnje vrijeme, kada su informacije i kojekakvi sadržaji lako dostupni svugdje (TV, Internet, radio, novine, razna strana izdanja...), naprosto je nemoguće zaštititi se nekakvom cenzurom. Zabranit će se emisije na nekakvoj NovojTV, pa će klinci uzeti daljinski i gledati iste svinjarije na stranim TV postajama. I gdje je kraj? Skidat će se satelitske antene i gasiti ADSL veze? Ne, to definitivno nije rješenje. Uostalom, po onoj staroj, zabranjeno voće je slađe i što se više zabranjuje, tim više se ista stvar promovira i navodi ljude (prije svega mlade) na "slatki grijeh".

TV/

Jedini pravi pristup je podizanje svijesti kod mladih i ono što danas najviše nedostaje - kućni odgoj. Djeca se ipak u najvećoj mjeri identificiraju sa roditeljima, pa bi svatko od nas, ako već želi nešto učiniti na tom području, trebao napraviti prvi korak u vlastitom domu - ako želim smanjiti vjerojatnost da Mihovila oduševljavaju takvi sadržaji, neću ih gledati, okrenut ću kanal ili ugasiti televizor (kao što savjetuju organizatorice akcije). Također, neću ushićeno prihvaćati njegove eventualne buduće komentare kako je to super ako je npr. dan ranije sa prijateljem u školi razgovarao o Big Brotheru. Dat ću do znanja što o tome mislim, ali ni tada mu ništa neću zabraniti i tako ga još dodatno potaknuti da to gleda. Ovaj stav možda jest subjektivan jer sam osobno tako odgajana. Malo je bilo stvari koje su mi bile zabranjene, sve je bilo odrađeno u rukavicama i spomenutom tehnikom. Naši nas roditelji nisu ograničavali u razvijanju vlastitih stavova, ali ipak su pazili da smanje vjerojatnost skretanja na stranputice u dobi kada se nismo znali sami spasiti. Kada je došlo vrijeme da napustimo gnijezdo, imali smo slobodna krila i glavu da sami odlučimo gdje ćemo i što ćemo dalje. Po pitanju učinka drugih metoda podizanja svijesti, navela bih nešto - u Hrvatskoj je i dalje svega nešto više od 10% stanovnika sa visokom stručnom spremom. Znam da se inteligencija ne stječe na fakultetu i znam da je masa kojekakvih tipova i tipica s diplomom, ali zato je još manje pravih intelektualaca koji su u stanju sagledati problem u širini. Ako se već s time ide, trebalo bi na problemu poraditi u školama, časopisima za mlade i slično. Ovo ostalo je, bojim se, prošlo svršeno vrijeme za bilo kakav preodgoj.

Eto, da ne duljim dalje - ovo je moj stav, sa slavnim uskličnikom i naglaskom na "moj". Nažalost, ne znam koji je sadržaj peticije. Ako će danas biti lijepo vrijeme, možda uspijem sa malim skoknuti do Cvjetnog trga i pročitati. Ako se slaže sa ovime što sam ovdje napisala, možda ću i ja staviti svoj potpis. U svakom slučaju, mislim da je pozitivno da se ljude barem malo trgne jer ostaje činjenica da će se stvari ubrzo morati mijenjati, na ovaj ili onaj način.

Opuštanje i potraga za dizajnom

20.02.2009.

Mozak je kapitulirao, privremeno, kao i svaki put kad za jedan broj istresem nekoliko desetaka tisuća slovnih znakova, a posebice kada su teme mračne i teške... Ali zato sam si kupila malenu knjižicu s dječjim izjavama i inim citatima za roditelje da mi s vremena na vrijeme popravi raspoloženje. Pa evo malo da se i vi zabavljate:

confused/

"Majke nekoliko minuta za sebe mogu dobiti na kraju dana, dok peru suđe"

"Moja se mama izvrsno slaže sa svojom svekrvom jer si ne može priuštiti sitericu."

"Moja mama kaže da bi nas rado navečer ušuškala u krevet, ali ne uspije nas dočekati budna." (moj najdraži)

"Uvijek znam kad imamo goste - mama se smije tatinim vicevima."

"Moj tata kaže da bi bilo bolje kad bi djeca dolazila u pravilnim razmacima - od oko sto godina."

"Budilica je naprava za buđenje ljudi bez djece." (i ova mi je omiljena)

"Neki roditelji žele da im djeca sviraju violinu, a ne klavir, jer je klavir teže izgubiti"

"Otac koji sina potiče da ide njegovim stopama vjerojatno je zaboravio gdje je sve stao."

"Prvo što naučiš kad dobiješ bubanj jest da nikad nećeš dobiti drugi."

"Kad djeci kažete da su im školski dani najsretniji, više se nemaju bogzna čemu nadati u životu."

"Nije teško brinuti se za bebu - jedan kraj mora biti pun, a drugi suh."

"Ljudi koji kažu da spavaju kao bebe nemaju djecu."

"Moj tata kaže da Djed Mraz u našu kuću ulazi kroz rupu na njegovom novčaniku."


I još nešto - u potrazi sam za jednostavnim i lijepim predložkom za blog - neka meka, svijetla, pastelna i hrapava boja (možda poput starog novinskog papira), hrpa novina i olovka za ilustraciju, nešto u tom stilu. Razočarana sam predlošcima koji se nude na netu - sve nešto crno, mračno, krvavo, destruktivno ili pak ružičasto, kičasto, prepuno onih likova iz manga stripova... Ma prerasla sam te faze ili u njima nikada nisam ni bila. Meni treba jednostavan dizajn u dva stupca (funkcionalan, da ima dovoljno prostora za moje duže tekstove), da mogu staviti fotku širine 500 piksela, a da mi ne izađe izvan središnjeg stupca, a da je dizajn oku ugodan i smirujuć. Ako se netko nudi... (zato sam ovaj post i stavila, među ostalim, u ICT kategoriju)

Ljubav, ah ljubav... U drugoj godini?!

13.02.2009.

Ipak svojom aktivnošću na blogu neću propustiti Valentinovo. Ali ne zato jer bi to meni nešto značilo već naprosto zato jer imam prikladnu, za mene pomalo nevjerojatnu ljubavnu priču...

ljubav/

Počela je krajem godine, u prvim zimskim danima, kada smo Mihovil i ja pregledavali CD sa fotografijama iz jaslica. On se odlično adaptirao, obožava tamo provoditi vrijeme, često uđe i čak se ni ne okrene da bi mi mahnuo pa-pa. Tako i pregledavanje tih fotografija za njega predstavlja veselje, pa svako malo moram otvarati album na laptopu. Tada je govorio samo nekoliko riječi, tu i tamo bi izletila neka razumljiva. No, događalo se da bi svaki puta kada bismo naletjeli na fotografiju jedne djevojčice, on počeo skakutati, pljeskati ručicama i vikati "Tia! Tia!". Pri tome bi razvukao nekakav šašavi osmijeh i pokazivao na ekran prstom... Nije mi bilo ni na kraj pameti da se nešto događa, pa tada nije ni napunio dvije godine!

Bilo je to negdje pred božićne i novogodišnje blagdane, ušli smo u jaslice kao i uvijek. Nekoliko nas dana nije bilo zbog jedne od onih viroza o kojima sam pisala. Već sam jedva čekala da ponovno može u jaslice jer mi je svako jutro vikao "brmmm brmmmm" pokazujući prema vratima u želji da napokon krenemo. Tako nas redovito požuruje... Tia je toga dana bila u hodniku i istoga trena je krenula prema nama. Prizor koji sam tada ugledala nadmašio je čak i moju, prilično bujnu maštu. Dvoje dvogodišnjaka stajalo je jedno pred drugime. Gledali su se u oči, smješkali, nepomični poput kipova... Ma da mi je netko rekao da ću vidjeti taj izraz na licu svog sina u toj dobi, rekla bih mu da je lud! Vjerujte mi, mene tako nikada nije gledao, niti bilo koga drugog. Ostala sam u potpunosti zatečena, pitajući se jesam li vidjela to što sam vidjela ili sam vidjela ono što sam očekivala da ću vidjeti ili...?? Već tada je od toga nastala sjajna priča među tetama koje su, naravno, uočile isto. Naučile su ga u šali da na pitanje: "Tko je tvoja cura?" odgovara "Tia!"

Stigli su i blagdani puni viroza, pa su osim nas i druga djeca iz grupe masovno izostajala... Kada smo se vratili, Tie još uvijek nije bilo. Mihovil bi s vremena na vrijeme širio ruke (kao što ih uvijek širi ako ne nađe nešto što je tražio) i ponavljao bi pomalo tužno "Nema Tia, neeema...". Ipak, i dalje sam mislila da je sve to neka vrsta igre - sigurno je vidio da time privlači pažnju, pa je nastavio ponavljati isto.

Tia se u ponedjeljak napokon vratila. Jučer sam došla po malog i očekivala uobičajen izvještaj naše tete - jeo, spavao, kakao... Da mi je u tom trenu rekla da je pao i udario se, da je nekoga ugrizao ili bilo što slično, pomislila bih "dobro, događa se, ništa neobično i to moramo proći...". Ali sigurno nisam očekivala:

- Znate, Vaš sin i Tia se grle kao pravi dečko i cura...
- Kako to mislite?! Onako, ruka preko ramena...???
- Ne, ne. Okrenu se jedno prema drugome i zagrle se!

... nekoliko sekundi nisam imala teksta.....

- Pa kako se to dogodilo? - uspjela sam zbunjeno promrmljati.
- Nešto smo radili i kad sam se okrenula, oni su se grlili. Ona je, znate, dosta veća od njega pa je on nju grlio oko struka, a ona njega oko vrata... Mislili smo da se tako, malo nježnije igraju... Kada smo im rekli da se zagrle, oni su to odmah ponovili!

Ne pitajte me što mi je prolazilo glavom... Točnije, mislim da mi nije prolazilo ništa jer zaista nisam očekivala da će moj sin već sa dvije godine zagrliti curu. Sve me to na svoj način oduševljava. Prekrasno je vidjeti kako platonske ljubavi i u toj dobi cvjetaju... Otišli smo u auto i muž me pitao kako je bilo.

- Znaš dušo, mislim da ćemo jednog dana morati paziti da ne bude previše vanbračnih Mihovilčića........ Iako ne bi bilo ni loše znati da imamo hrpu unučića.....

kids/

Spomenik znanju

11.02.2009.

arhiv/

Nakon desetak godina, ako ne i više, ponovno sam ušla u zgradu "stare" Sveučilišne knjižnice, odnosno Hrvatskog državnog arhiva. Trebala sam neke papire za tekst na kojem radim i nekako sam se veselila posjetu jer me uz tu zgradu vežu posebne uspomene. Ne, nije riječ o nekoj ljubavnoj priči koja bi možda bila prikladna uz skorašnje Valentinovo (koje mi ionako ne predstavlja ništa u životu) iako ima u tome određena doza ljubavi. U toj sam zgradi pripremila svoj prvi ispit u životu za koji sam, doduše, zbog gluposti i brucoške nesnalažljivosti na kraju dobila samo trojku.

Polagala sam trgovačko pravo, ispit od kojeg mi je bilo slabo jer sam masu podataka morala naučiti napamet. Vjerojatno na nagovor roditelja (jer u protivnom ne znam što bi me natjeralo da odem u knjižnicu s obzirom da sam imala svoju sobu) po prvi put sam se našla u toj fascinantnoj zgradi na Marulićevu trgu. U to doba još sam osjećala svojevrstan ponos jer sam postala student nakon tri mjeseca mukotrpnih priprema za prijemni ispit. Bila sam, što se kaže, rosno mlada, puna velikih ideja, snova, ideala i mnogo čega drugog što je s vremenom u velikoj mjeri isparilo ili se možda naprosto svelo na razumnu mjeru. I sve to skupa bilo je praćeno strahom od neuspjeha... No, ta je zgrada naprosto nosila u sebi želju za učenjem, traženjem, već samim svojim postojanjem - čudno i riječima neopisivo. Ne znam jeste li ikada bili u velikoj čitaonici jer iskreno vjerujem da je to za svakoga tko je ikada učio, poseban doživljaj. Mogla bih možda u ovome trenu staviti neke fotografije, ali one naprosto ne mogu prenijeti ugođaj koji možete iskusiti samo svojim dolaskom. Čitaonica je ogromna, ispunjena redovima masivnih stolova, a na svakom je mjestu starinska i velika stolna lampa obrubljena niskama kristalnih privjesaka. Zbog neizravnog svjetla pomalo je mračno, a svaki zvuk se gubi u veličini prostorije, nestajući negdje na galeriji koja okružuje čitaonicu. Ima nešto što vas tjera na tišinu, kao da postoji nevidljivi spomenik težnji čovječanstva za znanjem koji budi duboko poštovanje. Čak i u ono vrijeme mojih prvih studentskih dana, kada je čitaonica često bila ispunjena do posljednjeg mjesta, mogao se čuti samo šapat i kuckanje potpetica po parketu.

Osobno nikada nisam bila "knjiški tip", ne služi mi na ponos. Moja koncentracija bila je teška za hvatanje i misli su nerijetko vrludale na više kolosijeka. No, u toj staroj zgradi ostajale su zarobljene među zidovima, kao da sam bila u nekoj sasvim drugoj dimenziji, drugom vremenu. Nakon više od desetljeća ponovno sam iskusila isto - poriv za znanjem, ispitivanjem predaka, kopanjem po starim papirima i fotografijama, no nisam imala pravog povoda. Predamnom su bile samo dvije, ne tako stare zbirke Narodnih novina s kraja osamdesetih i gotovo sam se osjećala izdanom, poput djeteta koje nije dobilo željenu igračku.

Učlanila sam se na godinu dana, smišljajući novi razlog za odlazak u arhiv. I pitala sam se - da nisu u moje vrijeme otvorili novu zgradu NSB-a, već da sam ostala provoditi sate za tim starim stolovima, ne bih li doista ostala raditi na fakultetu, bavila se nekakvom znanošću, a ne novinarstvom? Neobičan je, naime, taj vrlo stvaran osjećaj da bi jedna zgrada mogla promijeniti moj svijet, poput postojanog i uvjerljivog odgajatelja. Oduvijek sam bila znatiželjna, zbog toga i radim to što radim jer svugdje moram zabadati svoj nos. No, znatiželja me mogla odvesti u više smjerova - jedan je onaj koji sam odabrala i koji me gotovo u potpunosti zadovoljava i ispunjava, a drugi je mogao biti akademski put. Uostalom, kao demonstrator na fakultetu imala sam neke mogućnosti usavršavanja i da sam imala goruću želju, sigurno bi se našlo neko mjesto za znanstvenog novaka. Ali nisam se vidjela vezanom uz knjige, modele, teorije, referate i znanstvene radove. Titula mi ništa nije značila i činilo mi se licemjernim, pa i suludim uopće nešto na tom području pokušavati. Tražila sam život, sudbine ljudi, misao neopterećenu kalupima i posao koji me neće prikovati za stolac. To mi je pružilo novinarstvo i ubrzo sam zaboravila sve godine provedene na Ekonomiji.

Ali staru Sveučilišnu knjižnicu nisam zaboravila... Kada sam napustila zgradu, doista sam imala osjećaj prolaska kroz vremenski portal - s jedne su strane ostali mir i tišina, ljepota secesijske arhitekture, vitraji na katu koji na pločice hodnika bacaju dugine boje, pomiješani mirisi masivnog drva i starih papira, a vratila sam se bučnom i užurbanom svijetu koji tek zahvaljujući osobnoj disciplini i prisili ostavlja prostora za koliko-toliko zdrav život. Ostavila sam mladu studenticu da uživa u prošlosti i počela smišljati nove teme koje će me ponovno dovesti do tih vrata.

citaonica/

Toplo preporučujem virtualnu šetnju na web stranicama Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu.




Virtualni karneval

08.02.2009.

Zdravlje ide na bolje, sna i dalje manjka (insomnia), posao je opet u uzlaznoj krivulji, ali mozak je pomalo blokiran...

Pa eto čime se bavim kad dođe do kratkog spoja u glavi, a uostalom, vrijeme je karnevala...

nausnica/

kraljica/


casna/

motor/

indijka/

cruella

zena

X/

josip




Bolnica za medvjediće i druge igračke

04.02.2009.

Rekla mi je jučer sestra da napišem nešto novo kako ona strašna tema ne bi stajala na predugo na mom blogu. Iako još uvijek nisam u pozitivnoj fazi (čak niti prema bioritmu jer ovih dana neke moje krivulje sijeku pravac nule), eto da napišem barem dvije, tri pozitivne riječi.

medo/

U nedostatku materijala iz osobnog života, iskoristit ću prostor i napisati nešto o prekrasnom projektu kojeg ću u subotu popratiti i kao novinar. Riječ je o Bolnici za medvjediće, odnosno Teddy bear hospital. Projekt postoji već desetak godina u svijetu, a zahvaljujući Studentskoj sekciji Hrvatskog liječničkog zbora, u Hrvatskoj se, pomalo skriven od očiju medija, odvija već 8 godina. Studenti medicine tijekom godine obilaze vrtiće gdje liječe igračke malih "roditelja" od raznih bolesti. Jednom godišnje u proljeće na Cvjetnom trgu u Zagrebu "bolnica" otvara svoja vrata javnosti, a događaj se u rujnu organizira i na dubrovačkom Stradunu. U subotu, 7. veljače, u organizaciji portala www.roditelji.hr, časopisa „Moje dijete“ i Studentske sekcije Hrvatskog liječničkog zbora "bolnica" će od 10 do 15 sati raditi u zagrebačkom Centru Kaptol.

Evo i citata sa zastarijelih web stranica projekta koje će, nadam se uskoro, biti obnovljene:

"Opće je poznata činjenica da je kod male djece, pogotovo predškolske dobi, očit strah prilikom svake posjete liječniku. Događaj, koji bi trebao biti ugodan, za dijete svaki put uglavnom predstavlja traumatsko iskustvo.

Cilj ovog projekta je smanjivanje dječjeg straha od odlaska liječniku, te približavanje bolnica i bolničkog miljea našim najmlađim bolesnicima. Želimo im pokazati da su bolest i borba protiv nje dio svakodnevnog života te da ne trebaju nužno biti povezani sa neugodnim i mučnim iskustvom. Djeci u dobi od 3-7 godina je dodijeljena uloga roditelja, djetetov medvjedić ili druga igračka je njegovo bolesno dijete, a studentu medicine je povjerena odgovorna uloga liječnika. Studenti dozvoljavaju djeci da upotrijebe različite instrumente koje imaju na raspolaganju, kao što su otoskop, stetoskop, tlakomjer… Dugoročni cilj ovog projekta je u široj populaciji stvoriti pozitivne stavove prema ostvarenju osnovnih prava na zdravlje i prema korištenju zdravstvene zaštite.

Da ovaj projekt ima dvostuku korist pokazuje nam obogaćeno iskustvo studenata. Gdje bi drugdje student medicine mogao toliko naučiti o djecjoj psihologiji i ponašanju pogotovo kada se sve provodi u opuštajućoj i ugodnoj atmosferi? Ne samo promatranjem, nego i aktivnim sudjelovanjem student stječe vještinu prilaženja i komunikacije sa pacijentima koje je možda najteže razumjeti. Svaki student koji se našao u situaciji da se na ovakav nacin ophodi sa djecom zna da je njima mnogo lakše prezentirati svoje probleme na igrački nego ih objasniti na svom vlastitom tijelu."

bolnica

Aiša Abo Saleh, studentica 4. godine medicine koja je od ove godine na čelu projekta, ispričala mi je prekrasna iskustva sa djecom, koja su, kaže, pravi "mali ljudi". Dolaze sa doista različitim "dijagnozama", od ptičje gripe do bolova u trbuhu zbog previše pojedenih slatkiša.

Osobno sam, kao roditelj, oduševljena ovim projektom jer mi je, nenovinarskim vokabularom rečeno, pun kufer vrištanja kod pedijatra. Svaki put bi mi trebala čašica žestokog nakon cijepljenja... Mihovila nastojimo utješiti kako god znamo i umijemo, zabavljamo ga u čekaonici i sve je super dok ne uđemo u ordinaciju. Čak i običan pregled koji podrazumijeva mjerenje visine i težine predstavlja kalvariju. On je još premalen za Bolnicu za medvjediće, no svejedno ćemo ga povesti na događaj i osobno ćemo pregledati neku igračku. Možda će biti učinka iako mislim da doista prije 3. godine ovaj projekt ne može postići kod djeteta željeni rezultat. No, čim krene u vrtić predložit ću ravnateljstvu da pozovu studente, a i sama ću uvesti takve igre.

Kada je Mihovil nedavno imao jednu težu virozu, pa smo završili na Zaraznoj, imala sam prilike vidjeti jedan primjer (u potpunosti suprotan ovom projektu) kako djeci nikada ne bi trebalo govoriti o liječnicima. U čekaonici je bilo dijete bolesno od šarlaha ali, unatoč tome, vrlo živahno i neposlušno. Mali je bio u pratnji majke i njezine sestre koja je polako počela gubiti živce u nastojanju da ga smiri. Poslužila se rečenicom od koje mi se digla kosa na glavi: "Ako ne budeš dobar doći će teta u bijelom i odmah ti dati injekciju!" Majka na to uopće nije reagirala, kao da je to skroz u redu, a ni malom, istini za volju, to nije pomoglo da prestane juriti po čekaonici. No, pitam se kako bi reagirao da je u tom trenu doista morao dobiti injekciju ili kako će reagirati kada jednom do toga dođe? Kakav će biti njegov stav u budućnosti o liječnicima ako se takve priče stalno ponavljaju? Osobno mi nije ni na kraj pameti prijetiti se Mihovilu liječnicima, a bome ni policijom, vatrogascima niti bilo kakvom službom koja pruža pomoć kad zagusti. S vremenom će ionako razviti svoje kritičke stavove prema njima, ali da ga tako aktivno odgajam, ne dolazi u obzir. Pa meni treba da je miran kada idemo liječniku, da surađuje, posebno kada je bolestan, a ne da mu dodatno hranim strah. Naprosto mi je nevjerojatno da neki roditelji o tome uopće ne razmišljaju.

medvjedic/

No, neću se zakopati u negativu. Veselim se suboti, volim provoditi vrijeme s "malim ljudima", posebno kada su ovakve stvari u igri. Dakle, poziv svim roditeljima - "Teddy bear hospital", subota, 7. veljače, Zagreb - Centar Kaptol.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se