Je li vam se ikada, u bilo kojem razdoblju vašeg života, ispunila životna želja, neki veliki san? Nešto što vam je ispunilo srce do posljednjeg slobodnog prostora i učinilo vas (na nekoliko minuta, sati, dana, tjedana...) najsretnijim čovjekom/ženom, djetetom na kugli zemaljskoj?

Blaženi Internet otvorio mi je pogled u prošlost, na najsretniji dan djetinjstva koji mi se zarezao duboko u sjećanje.



Kao dijete nisam se bavila životom i djelom druga Tita, ali zato sam znala kada mu je rođendan. Svake godine 25. svibnja organizirale su se manifestacije u čast maršalu, pa tako i veliki sletovi. Sa užitkom, ali i svojevrsnom ljubomorom pratila sam na televiziji žive slike i prizore na stadionima, izgarajući od želje da i ja jednom u tome sudjelujem. Ne pitajte me zašto jer nemam pravog odgovora, naprosto sam htjela nastupiti u sletu. No, to su sve bili omladinci, sportaši, odrasli ljudi i nije bilo načina da se jedna desetogodišnja djevojčica (plus minus koja godina) pridruži.

Iako sam većinu događaja iz osnovne škole zaboravila jer je to bilo jedno od mučnijih razdoblja mog života, nekoliko tjedana smješteno je na posebnom pjedestalu u mom srcu. Pripremao se veliki događaj, Univerzijada u Zagrebu 1987. godine. Za svečanost otvaranja (a vjerojatno i zatvaranja, ali u tome nisam sudjelovala, pa se ne sjećam) mobilizirali su nas po svim školama, pa su tako stigli i u našu. Od uzbuđenja sam jedva uspjela razumjeti što govore - prvo će se svaka grupa pripremati u svojoj školi, pa će biti zajedničke probe većih skupina i na kraju stadion u Maksimiru... Osjećaje koji su me tada preplavili mogla bih otprilike usporediti sa danom kada sam saznala da je moja četvrta trudnoća napokon urodila plodom. Nemojte misliti da pretjerujem jer to je uistinu bila prava euforija. I što je najvažnije, nisam se razočarala - užitak kojeg sam osjetila sudjelovanjem u toj manifestaciji, bio je upravo onakav kakvog sam zamišljala.

Odlično smo se zabavljali u dvorani i svaki je dan bio novo iskustvo. Tada sam naučila i osnovne korake tanga jer je bio dio našeg nastupa. Partnerica mi je bila Kristina, djevojčica koju sam tada po prvi puta upoznala, a u našem tandemu ja sam bila muško. Morala sam je čak i dignuti na ruke, a to mi je bilo posebno smiješno. Svi smo bili složni kao što djeca znaju biti kada se dobro zabavljaju - nisu nam trebale parole bratstva i jedinstva kojima je i našoj generaciji marljivo ispiran mozak, dovoljna je bila igra. Organizatori su se pobrinuli i da budemo dobro nahranjeni kako bismo imali dovoljno energije i dobrog raspoloženja. Uvijek bismo dobili paketić za užinu od kojeg su mi najviše ostali u sjećanju veliki, svježi sendviči sa budžolom i sirom. Prve veće treninge odradili smo u MIOC-u, a zatim smo prešli na stadion. Kada sam uživo vidjela koliki ćemo prostor morati pretrčati, po prvi puta sam se malo trgnula, no i to je brzo prošlo. Djeca vrlo brzo dobiju kondiciju ili su je već odavno nabili trčeći za loptama i prijateljima. Sa najvećim nestrpljenjem iščekivala sam kostime. Naša je grupa bila uključena u dvije točke nastupa - početnu sa "zagijevcima" (tako smo nazivali ove klince na filmiću koji su nosili puzzle maskote) i, čini mi se, pretposljednju koja je uključivala tango. Za prvu smo dobili mornarska odjelca (dečki u kombinaciji sa hlačama, a mi curice haljinice i slamnate šeširiće), a za tango crne svilenkaste hlače sa tankim bijelim prugama, svilenkaste košulje i tregere u fluorescentnoj, ružičastoj boji. E taj detalj mi je bio najdraži, čak sam u nekoliko navrata tijekom sljedeće godine obukla te hlače i tregere (a vjerojatno svima ostalima izgledala blesavo... No, nema veze, bila sam sretna i sebi lijepa). Dobili smo i jednostavne, bijele startasice, one klasične za "fizičku kulturu", a ne ovakve kakvih ima čak i danas...


Ovako su izgledale posljednje probe pred praznim gledalištem. I ja sam vjerojatno na ovoj sličici u sredini dolje, ona plava skupina na stazi koja skakuće na loptama. Našla sam fotku na stranicama OŠ "Dobriše Cesarića"

Dočekala sam generalnu probu i veliko otvaranje, mislila sam da svi čuju ritmično, glasno treskanje u mojim grudima. Maksimir je u ta dva dana bio mjesto ostvarenja najveće životne želje, zgoditak na lutriji, nešto što sam željela svim srcem, ali se nisam mogla ni nadati... Sjećam se gotovo svakog detalja - stanki između probi na Sveticama, čekanje u ogromnom redu na wc kojeg nisam dočekala (e to je jedina neugodna uspomena i završila je piškenjem u grmu, a k tome sam čučnula i na nekakvu koprivu ili nešto slično ), novinara iz Koreje koji su nas fotografirali, pogađanja koji je sportaš iz koje zemlje prema dresu i zastavi... I na kraju, velikog otvaranja. Nema riječi kojima bih to mogla opisati, naprosto ne postoje. Taj ulazak na stadion pred tisuće gledatelja i blještave reflektore, gromoglasan pljesak i pjesma, iako sasvim jednostavna i pomalo bedasta, ali meni neizmjerno draga: "Zag Zagi Zagi, za Zagreb za svijet...", lopti na kojima smo skakali, moj prvi veliki vatromet... Bili smo dobro izvježbani, nije bilo grešaka, a ja sam lebdjela negdje između neba i zemlje, neizmjerno sretna, sretna, sretna...