Rekla mi je jučer sestra da napišem nešto novo kako ona strašna tema ne bi stajala na predugo na mom blogu. Iako još uvijek nisam u pozitivnoj fazi (čak niti prema bioritmu jer ovih dana neke moje krivulje sijeku pravac nule), eto da napišem barem dvije, tri pozitivne riječi.



U nedostatku materijala iz osobnog života, iskoristit ću prostor i napisati nešto o prekrasnom projektu kojeg ću u subotu popratiti i kao novinar. Riječ je o Bolnici za medvjediće, odnosno Teddy bear hospital. Projekt postoji već desetak godina u svijetu, a zahvaljujući Studentskoj sekciji Hrvatskog liječničkog zbora, u Hrvatskoj se, pomalo skriven od očiju medija, odvija već 8 godina. Studenti medicine tijekom godine obilaze vrtiće gdje liječe igračke malih "roditelja" od raznih bolesti. Jednom godišnje u proljeće na Cvjetnom trgu u Zagrebu "bolnica" otvara svoja vrata javnosti, a događaj se u rujnu organizira i na dubrovačkom Stradunu. U subotu, 7. veljače, u organizaciji portala www.roditelji.hr, časopisa „Moje dijete“ i Studentske sekcije Hrvatskog liječničkog zbora "bolnica" će od 10 do 15 sati raditi u zagrebačkom Centru Kaptol.

Evo i citata sa zastarijelih web stranica projekta koje će, nadam se uskoro, biti obnovljene:

"Opće je poznata činjenica da je kod male djece, pogotovo predškolske dobi, očit strah prilikom svake posjete liječniku. Događaj, koji bi trebao biti ugodan, za dijete svaki put uglavnom predstavlja traumatsko iskustvo.

Cilj ovog projekta je smanjivanje dječjeg straha od odlaska liječniku, te približavanje bolnica i bolničkog miljea našim najmlađim bolesnicima. Želimo im pokazati da su bolest i borba protiv nje dio svakodnevnog života te da ne trebaju nužno biti povezani sa neugodnim i mučnim iskustvom. Djeci u dobi od 3-7 godina je dodijeljena uloga roditelja, djetetov medvjedić ili druga igračka je njegovo bolesno dijete, a studentu medicine je povjerena odgovorna uloga liječnika. Studenti dozvoljavaju djeci da upotrijebe različite instrumente koje imaju na raspolaganju, kao što su otoskop, stetoskop, tlakomjer… Dugoročni cilj ovog projekta je u široj populaciji stvoriti pozitivne stavove prema ostvarenju osnovnih prava na zdravlje i prema korištenju zdravstvene zaštite.

Da ovaj projekt ima dvostuku korist pokazuje nam obogaćeno iskustvo studenata. Gdje bi drugdje student medicine mogao toliko naučiti o djecjoj psihologiji i ponašanju pogotovo kada se sve provodi u opuštajućoj i ugodnoj atmosferi? Ne samo promatranjem, nego i aktivnim sudjelovanjem student stječe vještinu prilaženja i komunikacije sa pacijentima koje je možda najteže razumjeti. Svaki student koji se našao u situaciji da se na ovakav nacin ophodi sa djecom zna da je njima mnogo lakše prezentirati svoje probleme na igrački nego ih objasniti na svom vlastitom tijelu."



Aiša Abo Saleh, studentica 4. godine medicine koja je od ove godine na čelu projekta, ispričala mi je prekrasna iskustva sa djecom, koja su, kaže, pravi "mali ljudi". Dolaze sa doista različitim "dijagnozama", od ptičje gripe do bolova u trbuhu zbog previše pojedenih slatkiša.

Osobno sam, kao roditelj, oduševljena ovim projektom jer mi je, nenovinarskim vokabularom rečeno, pun kufer vrištanja kod pedijatra. Svaki put bi mi trebala čašica žestokog nakon cijepljenja... Mihovila nastojimo utješiti kako god znamo i umijemo, zabavljamo ga u čekaonici i sve je super dok ne uđemo u ordinaciju. Čak i običan pregled koji podrazumijeva mjerenje visine i težine predstavlja kalvariju. On je još premalen za Bolnicu za medvjediće, no svejedno ćemo ga povesti na događaj i osobno ćemo pregledati neku igračku. Možda će biti učinka iako mislim da doista prije 3. godine ovaj projekt ne može postići kod djeteta željeni rezultat. No, čim krene u vrtić predložit ću ravnateljstvu da pozovu studente, a i sama ću uvesti takve igre.

Kada je Mihovil nedavno imao jednu težu virozu, pa smo završili na Zaraznoj, imala sam prilike vidjeti jedan primjer (u potpunosti suprotan ovom projektu) kako djeci nikada ne bi trebalo govoriti o liječnicima. U čekaonici je bilo dijete bolesno od šarlaha ali, unatoč tome, vrlo živahno i neposlušno. Mali je bio u pratnji majke i njezine sestre koja je polako počela gubiti živce u nastojanju da ga smiri. Poslužila se rečenicom od koje mi se digla kosa na glavi: "Ako ne budeš dobar doći će teta u bijelom i odmah ti dati injekciju!" Majka na to uopće nije reagirala, kao da je to skroz u redu, a ni malom, istini za volju, to nije pomoglo da prestane juriti po čekaonici. No, pitam se kako bi reagirao da je u tom trenu doista morao dobiti injekciju ili kako će reagirati kada jednom do toga dođe? Kakav će biti njegov stav u budućnosti o liječnicima ako se takve priče stalno ponavljaju? Osobno mi nije ni na kraj pameti prijetiti se Mihovilu liječnicima, a bome ni policijom, vatrogascima niti bilo kakvom službom koja pruža pomoć kad zagusti. S vremenom će ionako razviti svoje kritičke stavove prema njima, ali da ga tako aktivno odgajam, ne dolazi u obzir. Pa meni treba da je miran kada idemo liječniku, da surađuje, posebno kada je bolestan, a ne da mu dodatno hranim strah. Naprosto mi je nevjerojatno da neki roditelji o tome uopće ne razmišljaju.



No, neću se zakopati u negativu. Veselim se suboti, volim provoditi vrijeme s "malim ljudima", posebno kada su ovakve stvari u igri. Dakle, poziv svim roditeljima - "Teddy bear hospital", subota, 7. veljače, Zagreb - Centar Kaptol.