Sretna Nova 2009. godina!

31.12.2008.


Nije sretan onaj koji puno ima, sretan je onaj koji malo treba

Od srca vam želim da u 2009. godini svaki dan, svaki trenutak proživite u sadašnjosti, bez plakanja za prošlošću i bez prevelikih očekivanja za budućnost.


Gotovo sam zaboravila! Mužu čestitam što me trpi punih 11 godina i što još uvijek nije izgubio smisao za humor. Čak nije ni zamrzio sve žene, niti mu je brak "mrak" iako ponekad vlada "sumrak". sretan Ako se ne varam, mojim roditeljima također treba čestitati 50-ak godina (51?) veze.

Mars i Venera ne postoje!

29.12.2008.

Kinky Kolumnistica sa posljednjim me postom o "razaračicama" brakova stvarno inspirirala. Osobno također već odavno vjerujem da je za preljub potrebno dvoje i muka mi je od tema po forurima koje razapinju ljubavnice - one su ovakve, onakve (da ne prostačim kao što se na tim temama prostači), a muževi jadni, glupi kada je penis u pitanju i, naravno, nedužni. Općenito mi ide na jetra taj određeni stav koji mnoge postupke opravdava floskulama "on je muškarac, pa ne zna drugačije", odnosno "ona je žena pa ne zna drugačije" i onda je kriva treća strana... Neovisno o spolu svi mi imamo određen stupanj inteligencije, moralne, etičke i društvene vrijednosti i slično. Ako muškarac zna da će ženu povrijediti njegov preljub (i obrnuto) on nosi svoj dio krivice i nema tog penisa koji će ga opravdati. Pitanje je samo hoće li mu žena oprostiti ili ne. Najbolje od svega je to što se žene, kao, bore za ravnopravnost, a razapinjanjem ljubavnica i opravdavanjem partnerovih postupaka "zato jer je muško i takve im se stvari događaju", čine upravo suprotno.

musko

Možda zato jer sam umorna, ne znam, ali htjela bih pojasniti neke stvari:

- Muškarci mogu raditi kućanske poslove jednako dobro kao i žene. Imaju dvije ruke, dvije noge, za pospremanje i ostalo čak i ne treba previše mozga... Vjerujte mi - u svemu, ne samo u kuhanju, mogu biti jednako dobri, čak i puno bolji od žena!
- Podjela na kućanske i ostale poslove prema spolu je glupa i primitivna. Alergična sam na tumačenja (čak i u šali) mog muža kako on brine o "teškim fizikalijama", a ja o ovim "lakšim" poslovima - kuhanje, pranje i slično. "Teške fizikalije" vezane uz dom najčešće nisu svakodnevne (zapravo, ne pada mi na pamet niti jedna takva svakodnevna aktivnost), a "lakši" kućanski poslovi su svakodnevni i mora ih se obaviti ako ne želiš živjeti u svinjcu i nositi prljavu robu. Također, valja naglasiti da ovo objašnjenje uglavnom vrijedi za zaposlene žene, a ne kućanice. Rade u firmama (ili gdje god) kao i muškarci, osam, deset, pa i dvanaest sati dnevno, a onda još i rintaju po kući. Naravno, i djeca su na njima, često i noćna dežurstva. Hvala Bogu, sve je više muškaraca koji itekako pomažu ženama i nadam se da je ona druga sorta u izumiranju.
- Muškarci ne služe samo za rasplod - ne režu im se glave nakon oplodnje, niti ih se izbacuje iz košnice. Drugim riječima, i oni kao roditelji, sudjeluju u svim fazama podizanja djeteta. Istina je da je biologija stvari uredila tako da je dijete do cca. 3 godine vezano najviše na majku. Ali to ne znači da muškarac u tom razdoblju treba kliknuti na "ignore", ako zbog ničeg drugog, a onda zbog majke koja to razdoblje treba preživjeti. Ne biste vjerovali, ali čak i žene imaju ograničenu snagu, a preopterećene pucaju po svim šavovima.
- Pretpostavimo, nadalje, da su oba partnera inteligentna, čak ne moraju biti učlanjeni u MENSA-u. Ako jedan kaže da ga nešto jako smeta ili da nešto jako želi, da li to inteligentni ljudi zanemaruju? Ok, ako je riječ o nečemu što stvarno nismo u stanju pružiti, tada se o tome razgovara, ali nikako se ne mete pod tepih s opravdanjem "to su njezine/njegove mušice, jer su sve one/oni isti". Ja sam osoba, rođena kao žensko, ali imam svoje stavove, vrijednosti i drugo što nije vezano uz ono što imam (odnosno nemam) među nogama. Ako nešto (ne) napravim, a znam da će ga to povrijediti, moj spol neće biti opravdanje - isto vrijedi i obrnuto.
- Libido (pritom mislim na seksualne porive) može biti snažan i u žena kao i u muškaraca. Prevara nije pitanje libida već morala i nema veze sa spolom. Varati zbog "svrbeža" mogu i žene i muškarci. Ako nisu u slobodnoj vezi, poligamnoj zajednici ili već nekom drugom obliku zajedništva u kojem nisu samo dva partnera, već su sa partnerom koji nije svjesno pristao na ostale "sudionike igre", tada nema mjesta za nekakva dubokoumna filozofiranja, pa tako ni za pozivanje na "muški libido" i slično.
- Ima žena koje same servisiraju auto, vole raspravljati o autima (a ne se slikati gole na haubi), koje vole nogomet i ostale "muške" sportove (a ne skakuću u kockastim minicama u vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva), znaju napamet sve klubove i igrače (pa i one koji nisu "zgodni"), a čak otkazuju i druženja zbog utakmica. One nisu rijetkost kao što se to misli, samo što za njih u ovom društvu nema previše mjesta.

Naravno, postoje razlike između muškaraca i žena, ali većina njih nije stvarna već je nametnuta starim društvenim uređenjima, predrasudama, a zatim stoljećima i desetljećima ispiranja mozga. Nažalost, mnoge žene i dan danas hrane takve stavove (kao što sam napisala na početku, a takvih primjera ima puno), pa je jalov trud onih koje pokušavaju objasniti da smo svi mi samo dvije strane jednog te istog novčića, napravljeni od istog materijala i iste vrijednosti. Pogledi nam jesu upereni na dvije strane, ali ako imamo soli u glavi, tada to možemo iskoristiti kako bismo u zajedništvu muškarca i žene proširili svoje horizonte, razumjeli drugačije poglede na život i to iskoristili da nam svima bude bolji i ugodniji život.

peglanje/

Osobno ne prihvaćam nikakav odgovor koji bi glasio otprilike "zato jer sam muško/žensko" i dobijem ospice kada krenu takve teme. Prije više godina jedan se mladi muškarac sa naglaskom koji nije bio zagrebački, derao na Trgu na svoju djevojku jer nije imao opeglanu košulju za koncert. Na njezino pitanje zar nema kod kuće peglu i dvije zdrave ruke, on joj je odgovorio da peglanje nije njegov posao i da bi ona trebala znati da u ormaru nema opeglane košulje. Na to mu je ona mirnim tonom objasnila da nije njegova majka ni sluškinja niti će ikada biti, da neće nikada otvarati njegov ormar i misliti umjesto njega o njegovim stvarima, jer pretpostavlja da ima oči i mozak. Također je dodala da sada zna kako stvari stoje, pa može na vrijeme potražiti neku drugu. S obzirom da na ove izjave nije uslijedio odgovor, pretpostavljam da je shvatio. Osobno sam već tada odlučila kako ću odgajati sina ako ću ga ikada imati. Mihovil, sigurna sam, nikada neće održati ovakvo predavanje.

PS. Objasnite mi, molim vas, zašto među kategorijama posta na blogu postoji "ženski kutak", a "muškog", primjerice, nema? I što je to točno "ženski kutak"? Možda kozmetika (za koju bi eventualno bili zainteresirani metroseksualci jer "pravi muškarci" smrde po testosteronu i ne peru se danima, a koža im mora biti izlizana i stara prije vremena)? Tračevi (jer žene, naravno, jedine tračaju i blebeču gluposti, to muškarci ne rade)? Koje su to teme tipično ženske da im treba posvetiti poseban "kutak"? Sladunjave? Patetične? "Ružičaste" (kakve su, ako niste znali, uglavnom one tinejdžerske jer odrasle žene u velikom broju slučajeva počnu sve slati u p.m. kad shvate kako stvari stoje, posebno nakon poroda). Radije uvedite kategoriju "društvo" koja je itekako potrebna, a nigdje je nema...

evolucija/

Sretan, miran i blagoslovljen Božić!

24.12.2008.

bozic/

Želim vam...

...mir u srcu ma što on za vas značio

...pomirenje sa sobom i drugima

...da nikada ne izgubite nadu u bolje sutra

...ljubav, čistu i iskrenu poput dječje

...godinu punu snova, ali ne i iluzija

...život bez zavisti, ljubomore i mržnje

...puno smijeha i optimizma

...razumijevanje i sućut za druge

...toleranciju na svim područjima

...pronalaženje radosti u sitnicama

...svijest o postojanju života izvan ureda

...spoznaju da za promjene nikada nije kasno

...snagu da uvijek ponovno ustanete, ma koliko puta pali

...život neopterećen okovima želja, osobito materijalnih

...pronalaženje radosti u darivanju, a ne primanju

...obitelj koja nije sa plakata već postoji u vašem srcu

...da sve što u životu radite, radite sa srcem

...da Božić primite u svoje srce, da osvjetli vašu dušu nadom, mirom i ljubavlju, da vas učini sretnima i bez skupih poklona, blještavih lampica, snježnih pahulja, blagovanja idealne obitelji pred kaminom s pucketavom vatricom i ostalih nametnutih vrijednosti. Da uronite u njegovu suštinu, darujete svoje srce voljenima, oprostite onima koji su vam s namjerom ili bez nje nanijeli bol i nepravdu, da se ponovno rodite u svjetlu.

Neka vam je svima sretan, miran i blagoslovljen Božić!




Amerikanaka rodila 18. dijete

19.12.2008.


Joshua, Jana, John, Jill, Jessa, Jinger, Joseph, Josiah, Joy, Jeremiah, Jedidiah, Jason, James, Justin, Jackson, Johannah i Jennifer dobili su još jednu sestru imenom Jordyn.

Suprug Jim Dar izjavio je kako su majka i kćer dobro, a sretni je događaj nazvao "jedinstvenim božićnim poklonom".

Jim (43) i Michelle Dar (42) sada imaju deset sinova i osam kćerki. Najstarije dijete ima 20 godina.

Zanimljivo je da imena sve djece počinju sa slovom j: Joshua, Jana, John, Jill, Jessa, Jinger, Joseph, Josiah, Joy, Jeremiah, Jedidiah, Jason, James, Justin, Jackson, Johannah, Jennifer i Jordyn.

Net.hr|Hina
19.12.2008.



Ovdje je LINK na njihove službene web stranice.

Ovo je sa njihove stranice o razlogu zbog kojeg imaju toliko djece (nisam googlala detaljno, ali čini se da je samo jedan od posljednjih blizanaca preživio):

Jim Bob & Michelle Dar married July 21st, 1984. At that time, they chose to use the birth control pill. They thought, “We don’t want children right now. We can’t afford them. We want children in our timing, when we’re ready.” Four years later they decided to have their first child. Then, Michelle went back on the pill, but she conceived and had a miscarriage. At that point they talked with a Christian medical doctor and read the fine print in the contraceptives package. They found that while taking the pill you can get pregnant and then miscarry. They were grieved! They were Christians! They were pro-life! They realized that their selfish actions had taken the life of their child. They prayed and asked God to forgive them, and to teach them to love children like He loves children. They asked God to bless them with as many children as He saw fit in His timing. Right after that Michelle got pregnant with twins! To date they have been blessed with 17 children, (10 boys and 7 girls) Joshua (& wife Anna), Jana & John-David (twins), Jill, Jessa, Jinger, Joseph, Josiah, Joy-Anna, Jedidiah & Jeremiah (twins), Jason, James, Justin, Jackson, Johannah, Jennifer (and #18 due in January 2009!).


Od obitelji su napravili biznis - prodaju knjige, dvd-ove, gostuju u raznim emisijama, o njima se piše i govori... Na taj način, kažu, šire vjeru.

The Dar’s desire is to make Christ known and for others to see that the Bible is the owner’s manual for life.


Općenito se bave nekretninama (ne znam kada i kako, ali i o tome dijele savjete, pa možda ulovim vremena pročitati nešto više. U svakom slučaju, isplati vam se pogledati na onim stranicama fotke kuće u kojoj žive.

Evo jedne friške iz bolnice:

obitelj/

I jedne gdje ih je bilo nešto manje:

obitelj2/

E sad bi, kao, trebao ovdje biti moj komentar... Mogu li shvatiti njihove razloge? Donekle i mogu. Vjernici su, a k tome dobrostojeći, sposobni da naprave biznis od svega, pa klincima mogu priuštiti život u "kućici", obrazovanje i sve u svemu, pristojne uvjete za život. Sviđa li mi se njihovo uvjeravanje drugih da ih slijede? Ne znam baš. Pokušavam zamisliti siromašnu obitelj sa toliko djece - ne trebam trošiti riječi na scenarij koji je lako zamisliti, zar ne? Svaka čast Darima, neka im je i 40-ero djece, posebno ako ih sve mogu podignuti na noge. Meni su još uvijek najbolji na ovu temu bili Pytonovci (bez uvrede molim! Ako vas sadržaj filma vrijeđa, surfajte dalje jer ću eventualne uvredljive kritike zbog ovog filmića instant brisati - malo šale na vlastiti račun nikome ne bi trebalo smetati):

Gotovo je s dojenjem

18.12.2008.

dojenje/

Nedavno mi je jedna naša stručna suradnica (liječnica) čestitala na dojenju od gotovo pune dvije godine. I to je bila prva i zadnja čestitka koju sam primila zato jer sam samo par dana nakon toga rekla - dosta je, ne mogu više! Dojila sam 23 mjeseca i cca. 10 dana što mislim da je sasvim lijep doprinos njegovom intelektualnom i emocionalnom razvoju, barem tako kažu. Odvojio se od mene kao zrela kruška, gotovo u potpunosti bez suza... Pokušavao je i pokušavao, jednom zacendrao, a zatim zaspao. Čak i kada se tijekom noći dva puta probudio, bilo je dovoljno samo ga zagrliti, popio je malo čaja i nastavio spavati. Ovo je druga noć, danas je bio još manje zahtjevan iako očito zbunjen novonastalom situacijom. Valjda to tako ide kod nas sisavaca, dođe vrijeme da prestanemo... Uostalom, ja sam mu već dugo samo služila umjesto apaurina ili kao zabava, gotovo i nije potezao, a mislim da ni pola deci ne bih mogla izdojiti, pa nema više svrhe. S obzirom da sam imala gadnu enterovirozu i počela piti Linex, naprosto nisam htjela da i on pije lijek sa mnom, makar i u minimalnim količinama. Ionako je vrijeme da postanem opet svoga tijela gospodar.

On se razvija i više nego dobro. Eto, da se pohvalim - nije napunio ni dvije godine, ne zna govoriti iako ima nekakav oskudan i jedva razumljiv vokabular riječi (npr. mija=zmija, uh=kruh, pišam=pišem i slično), ali zato zna sva slova abecede. Prepoznaje ih sve, a razgovjetno izgovara oko 80%. Njemu je glavna zabava moj laptop - otvorim mu Word i on u beskonačnost piše TTTTTTTTTSSSSSSSSNNNNNNNN itd., svako slovo se pri tome izderava i smije, nema mu ljepšeg. Ako mislite da sam nadobudna mama, pa sam ga posebno forsirala na abecedu, gadno biste se prevarili. Naprotiv, nije mi baš milo da mi čeprka po laptopu za koji mi tek ovaj mjesec sjeda zadnja rata kredita na kartici. Tete u jaslicama mi nisu vjerovale, pa su ga testirale, slovkao im je svaku riječ. Neobično im je da mali ne govori, a slovka sve u šesnaest... A valjda je to zbog dojenja. sretan

Mene i dalje prati onaj čudan osjećaj, pisala sam o tome davno, kada se rodio (stara duša). Neobično je to kad imate osjećaj da je dijete od dvije godine zapravo u duši starije od vas i kada ste u potpunosti uvjereni da ćete vi njega učiti samo neko vrijeme, nakon čega će on učiti vas... Gotovo da imam osjećaj da nikada nisam imala, niti imam dijete, već odraslu osobu zarobljenu u malenom tijelu. Suludo, a što mogu... Jako je samostalan, sve što može sam to i napravi. Umjesto da razbacuje stvari, on sprema ono što sruši (ne kažem da nema stvari okolo, ali to su samo igračke. Sve ostalo sprema ili makne u stranu). Ne voli biti prljav - kad se zamaže čokoladom, odmah traži da ga se očisti (to je također iznenadilo tete u jaslicama, još će misliti da od djeteta radim ne znam što). Nema šanse da se ne okupamo kada je vrijeme - on ode u kupaonicu i počne se skidati... Ma ima takvih stvari na pretek, a blesavo mi je o tome pisati jer se ne može dobiti pravi dojam. Nekada mi se čini da sam sebi uskraćuje stvari na koje kao dijete ima pravo. Šašavo... Mogu se kladiti da će drugo dijete biti čista suprotnost.

A najgluplje od svega je da on mirno spava, a meni fali dojenje... E svašta, PMS...

Vidi top 100 - "sudačka" kritika

16.12.2008.

kipici/
(photo by Sonic!)

Dakle, dala sam svoj doprinos web prostorima svojim skromnim sudjelovanjem kao član žirija unutar jedne od kategorija (nećemo baš sve otkrivati) na natječaju Vidi web top 100 u izboru najbolje web stranice. Poziv za sudjelovanje u ocjenjivanju stranica za mene je bio pravo iznenađenje jer nisam znala da moja redakcija u tome sudjeluje od samih početaka. Iako je za moje kolegice žiriranje već prava rutina, osobno sam se zakopala u prijavljene webove do grla i doista si dala truda. Poneka neprospavana noć činila mi se malom investicijom vremena u odnosu na trud autora nominiranih stranica koji sam nastojala što je moguće više pravedno vrednovati. Smatrala sam da ne bi bilo u redu da budem kamen spoticanja nekome tko je uložio mjesece, pa čak i godine u razvoj i održavanje portala. Ipak, ponekad mi je bilo žao da nisam u poziciji javiti se autorima stranica sa ponekom konstruktivnom kritikom, nadajući se da će sami shvatiti gdje stvari ne idu dobrim putem.

No, zato ću ovdje odvojiti dio prostora za nekoliko malih zapažanja o našem web prostoru. Pa koje su bile osnovne greške zbog kojih su nominirane stranice ispadale iz konkurencije?

Prije svega, moglo se prepoznati dva osnovna ekstremna (i pogrešna) tipa autora - prvi tip nazvala bih "Martin u oblacima". Riječ je o totalnim kreativcima bez sidra koji su upucali sav svoj trud u dizajn koji je, unatoč lijepom izgledu, totalno nefunkcionalan. Na takvim stranicama korisnik se jedva snalazi - da bi, primjerice, pronašao gdje je "home" ili "kontakt" najprije treba shvatiti autorov unutarnji svijet i viziju, zatim se probiti kroz barikade dosadnih i suvišnih animacija, a po mogućnosti još i loviti jureća slova po monitoru. A da ne govorim da se takve stranice sporo učitavaju ako na Internet niste spojeni ADSL-om. Danas još uvijek ima korisnika koji se spajaju putem modema te imaju sporije veze, pa bi o tome trebalo voditi računa pri izradi stranica. Drugi ekstrem su totalni funkcionalisti na čijim stranicama nema ni trunke kreativnosti. Unatoč savršeno funkcionalnim stranicama svojim se dizajnom utapaju u more neprepoznatljivih te ni po čemu posebnih webova.

Zatim je tu bilo krajnje egoističnih, a istovremeno neinformativnih stranica. Primjer bi bila jedna naša sportašica (koju također neću imenovati), a koja je, doista ne znam s kojim ciljem, pokrenula svoje stranice. Ajde da se radilo o nekoj poznatoj figuri koja ima svoj klub obožavatelja ili da je dala neke korisne informacije o sportu kojim se bavi ili da je barem osvježila svoj program natjecanja. Baš ništa od navedenog. Prijavila je stranice na kojoj je zadnji raspored njezinih natjecanja bio u 2006. godini. Zašto? Nemam blage veze.

Ono što me posebno znalo ubosti u oči jest totalna nepismenost nekih autora. Nitko, naravno, ne očekuje da autori koji se većinom financiraju iz vlastitog, kućnog budžeta te uglavnom rade volonterski bez ikakve zarade, još i plate lektora. No, netko tko je toliko informatički pismen da razvije svoje web stranice trebao bi barem znati za postojanje Hrvatskog jezičnog portala. Nepismenost nije bila osnovni kriterij ispadanja, no svakako je pogoršavala već postojeći loš dojam.

Vrlo važan element koji je potrebno uključiti ako je ikako moguće (naravno, negdje nema smisla) jest interakcija sa posjetiteljima. Forumi i slični prostori za komuniciranje sa posjetiteljima su vrlo važni ako je riječ o temama koje same po sebi pozivaju na raspravu ili gdje se očekuje da bi posjetitelji mogli imati dodatnih pitanja. Primjer su savjetodavne stranice koje nisu pokrenute samo zbog PR tekstova. U tom slučaju treba omogućiti posjetiteljima da postavljaju pitanja te razjasne eventualne nejasnoće. Uostalom, samo na pohvalama se ne grade kvalitetne stranice, naprotiv. Kritike nam omogućavaju da budemo još bolji.

Nekoliko je osnovnih pravila kojih se treba pridržavati pri razvoju web stranica:
1. Ne bacajte vrijeme na stranice koje nemaju nikakve svrhe već bi, nekim čudom, trebale biti same sebi dovoljne. Ako želite da vas netko čita, tada mu valjda nešto od materijala trebate i ponuditi
2. Vodite računa da vaša ideja bude kreativna, od nje sve ovisi. Ako stvarate nekakav plagijat, a k tome još i nemate previše smisla za razvoj kvalitetnih stranica, bacili ste vrijeme, trud i novac.
3. Nastojte naći pravu mjeru između kreativnosti i funkcionalnosti. Stranica treba lijepo izgledati, ali korisnik se istovremeno na njoj mora jednostavno snalaziti, što podrazumijeva preglednost, odnosno funkcionalni dizajn. Do svake informacije treba se doći u maksimalno tri klika mišem iako je i to previše (osobno bih to svela na dva).
4. (ovo nije bio kriterij za ocjenjivanje, ali ipak bih o tome napisala nekoliko riječi). Oglašivači jesu izvor prihoda, ali nisu kreatori vaših stranica. Vi ste urednik i trebate im pokloniti prostor koji zaslužuju i koji su platili, no ne na štetu izgleda i sadržaja vaših stranica. Naišla sam na nekolicinu odličnih ideja koje su ostale u sjeni oglasa koji su iritantno "vrištali" sa monitora. Da stvar bude još gora, nije bila čak ni ponuđena opcija kojom bi se oglasi isključili već sam morala pričekati da majstori odrade svoje, pa da napokon vidim o čemu je riječ u tekstu. A i mala lekcija iz marketinga koju su oglašivači trebali već odavno usvojiti - oglas iz branše koja nema nikakve veze niti sa jednim tekstom na nekim stranicama je često suluda investicija, čak i ako su stranice odlično posjećene. Oglašivači bi trebali voditi računa o ciljnoj skupini, pa ako na tim stranicama nema potencijalnih kupaca/korisnika njihovih proizvoda ili usluga, to je bačen novac, a posjetiteljima samo mogu ići na živce.

Da skratim izlaganje:
Kreativna deja + pogođena ciljna skupina + kreativan i funkcionalan dizajn + (interakcija) = dobitna kombinacija
A da biste je realizirali dobro razmislite o suradnicima jer svi ipak imamo ograničene sposobnosti. Razvoj stranica možda i može obaviti jedna osoba, ali održavanje teško, pa čak i nemoguće, osobito ako iza projekta stoji privatna osoba (pojedinac), a ne tvrtka.

I na kraju čestitka simpatičnoj blogerici iz susjednog blog prostora Marinshi - zaslužila je nagradu i trogodišnji trud se isplatio.

Marinshe/

A koga zanima, ovdje je katalog dobitnika.

Njegov "umjetni" svijet

10.12.2008.

Skrenula bih pažnju uredništvu bloga i, naravno, svima koji me prate na fantastičan blog Moj "umjetni" svijet. Definitivno se nalazi među onima koji zaslužuju pažnju, a mene je osobno natjerao na tolika razmišljanja... Kako biste u kratkim crtama shvatili o čemu se radi, evo copy-paste sa njegovog bloga:

Stoga, želim vas upoznati sa sobom.
Ja sam Tomislav. Student sam jednog fakulteta kojeg neću zasada imenovati obzirom da sam još uvijek skeptičan radi ovoga. Od rođenja sam gluha osoba. Očekivano, i govor mi je zbog toga slabije razumljiv. Veliki dio svog bezbrižnog djetinjstva nisam bio svjestan te prepreke. Da je gluhoća nešto što bi mi moglo predstavljati prepreku u budućnosti, a što je najvažnije, da bi mogla biti uzrokom moje nesigurnosti u sebe kao osobu.
U petnaestoj godini sam zahvaljujući akciji "Dajmo da čuju" išao na ugradnju umjetne pužnice. Bio je to tek početak za mene...
Početak nečega novoga...dosada nečega nespoznatoga...


ear/

Daljnji njegovi postovi su mi pružili pogled u jednu sasvim novu dimenziju. Fantastično slikovito opisuje kakvo je to iskustvo zvuka, nešto što je nama sa normalnim sluhom podjednako "normalno" te uopće o tome ne razmišljamo. Ako smo rođeni sa darom svih osjetila, tada upoznajemo svijet sa svim njegovim dojmovima u dobi koje se kasnije više ni ne sjećamo. Informacije koje prikupljamo vidom, sluhom, njuhom, okusom i opipom stapaju se u cjelinu i predstavljaju našu stvarnost. No, što se događa u slučaju kada jedno od naših osjetila nedostaje od našeg rođenja, a kasnije nam ga medicina barem djelomično "vrati"? Kako to utječe na našu stvarnost? Dirnuli su me opisi Tomislavovog čuđenja "sitnicama" kao što je buka sa gradilišta ili kucanje sata. Shvatila sam da je to dječje čuđenje sitnicama poseban dar kojeg smo u životu tako olako odbacili. Razmišljamo o plaći, opterećujemo se računima, muče nas ljubavni jadi, jedva da u nečemu više pronalazimo ono pravo veselje. Ne znamo cijeniti to što nam je bogom dano jer mislimo da je to "normalno". Tek u zrelim godinama i starosti postajemo ponovno svjesni radosti koje pružaju male stvari, možda zato jer tek tada shvaćamo da nam je zapravo malo vremena poklonjeno na ovom svijetu ili možda zbog činjenice da smo tada prisiljeni usporiti jurnjavu kroz žilvot pa napokon vidimo ljepotu krajolika u punom sjaju.

Opišite mi riječima, bez onomatopeje ili uspoređivanja sa drugim zvukovima, kako zvuči sat? Je li zvuk ugodan ili neugodan i o čemu to ovisi? Zanima li vas odgovor na ovo pitanje, navratite do Tomislavovog bloga.

Za moju dušu, ja znam...

06.12.2008.




Reflection

Look at me
I will never pass for a perfect bride
Or a perfect daughter
Can it be
I'm not meant to play this part?
Now I see
That if I were truly to be myself
I would break my family's heart

Who is that girl I see
Staring straight
Back at me?
Why is my reflection someone
I don't know?
Somehow I cannot hide
Who I am
Though I've tried
When will my reflection show
Who I am inside?
When will my reflection show
Who I am inside?

Vocal: Christina Aguilera
Music: Matthew Wilder
Lyrics: David Zippel


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se