Vrijeme paranoje

24.10.2008.

oruzje/

Naravno, nije mi svejedno. Neće mi biti svejedno niti kada sutra odem u redakciju jer će uvijek negdje u krajičku mog mozga biti pitanje koji je od mojih kolega ovoga puta stao nekome na žulj? Znam da će vladati dan šutnje, tako je bilo i kada su se događala ostala ubojstva, barem u našoj redakciji koja se ne bavi politikom, kriminalom, gospodarstvom već samo zdravljem i dobrobiti drugih. Mi pišemo lijepe, pozitivne stvari, a čak i crnim temama vezanim uz zdravlje nastojimo dati pozitivnu konotaciju i vratiti ljudima nadu. Zato volim svoju redakciju, svoj posao i svoje kolegice... Osobno sam među njima novinarka sa najmanje staža i jedina koja nije nikada pisala u političkom sektoru. Niti sam imala prilike, niti sam to htjela neovisno o tome što se na tom području moglo najbolje napredovati i zaraditi. Gurala sam se u teme o vrtu, životinjama, zdravlju, zanimljivostima, odnosno svemu onome što ljudi također žele čitati jer i to je dio njihova života, a opušta, zabavlja i širi pozitivnu energiju. Politiku i crnu kroniku rado sam prepustila kolegama "sa žicom", "nosom" i nadasve dobrim želucem kojeg osobno nemam. Rado sam u četiri i više oka slušala uživo analize Davora Ivankovića prije nego što su bile objavljene (a više od njih razveselio me negov poklon koji mi je donio iz Izraela - sol iz Mrtvog mora) ili mišljenja mojih bivših urednika o nekim temama koja nikada nisu ni bila napisana. Slušala sam, nisam komentirala, a neću ni sada, to nije na meni. Ni šah ne znam dobro igrati, samo sam dva, tri puta matirala brata i to igrom slučaja. Ali sam se znala braniti... A sada? Ruke su mi hladne i ne mogu spavati, razmišljam što ću sve čuti i pročitati za nekoliko sati i već mi je unaprijed zlo. Obrana od ovoga ne postoji. I ja sam novinar, obilježena kao kolegica Dušana Miljuša i Ive Pukanića iako među nama nema nikakve povezanosti. Radim u velikoj medijskoj kući i tko zna koji je od mojih kolega nekome na meti. A ima ih, takav je posao. Pred našom su zgradom i u garaži parkirani mnogi automobili, ne znam koji je čiji, a prolazim svakodnevno kraj njih. U zgradu ulazimo provlačeći magnetsku karticu, treba nam čak i za lift ili izlazak na stubište gdje je "pušionica". Svatko od nas je evidentiran u sustavu, svugdje su kamere, hodnicima redovito šeću dečki iz osiguranja od kojih neki doista izgledaju opako... Na porti se pažljivo prati tko ulazi i izlazi. Čim vide nepoznatu osobu koja nije provukla karticu, odmah je zaustavljaju. Je li to dovoljna zaštita? Mogu li mi garantirati da nigdje nitko nije postavio bombu kako bi novinarima pokazao gdje im je mjesto?

Nisam onaj dan bila na mirnom prosvjedu građana na Cvjetnom trgu, niti sam izašla na ulice s kolegama. Zbog malog nisam ni mogla, a i da jesam - recite mi, molim vas, koji je cilj? Kao da oni kojima su poruke upućene ne znaju što građani i novinari o svemu tome misle. Ne, prosvjedi nisu rješenje, eventualno neka utjeha građanima koji tada imaju poseban osjećaj sigurnosti pod parolom "zajedno smo jači" ili barem mali osjećaj da su i sami korisni ako već ništa drugo ne mogu napraviti. Bolje i to nego da sjede kod kuće ne čineći ništa...

novinari/

U svjetlu ovog posljednjeg atentata, neminovno mi se postavlja pitanje - što možemo učiniti sami za sebe, odnosno kao građani za građane? Kako bismo se mogli sami organizirati i biti bar malo učinkoviti umjesto da mirno i nemirno prosvjedujemo? Imaju li smisla, primjerice, kvartovske građanske organizacije nešto kao što je bila civilna zaštita (ili kako se već zvala) za vrijeme Domovinskog rata? Npr. građani bi patrolirali kvartom prema rasporedu - naizgled šetali psa, a zapravo obratili pažnju na svaku, i najmanje sumnjivu sitnicu. Možda je ovo konkretno glupi prijedlog, ali možda netko domišljatiji od mene može smisliti nešto drugo. I problemima u životu pristupam na način da pokušavam pronaći rješenje, a ne plakati nad svojom žalosnom sudbinom. Ako smo već zaključili da živimo u državi u kojoj nas policija ne može dovoljno zaštititi, možda bismo trebali razmisliti kako se, barem djelomično, možemo zaštititi sami? Ne, naravno da nisam za naoružavanje, ali jesam za promatranje i dojavljivanje. A opet - tko bi se htio dovesti u situaciju da izloži vlastitu kožu i nekome se zamjeri cinkanjem?

Sve mi to previše miriše na Ameriku gdje nekog premlate ili ubiju usred bijela dana, a nitko od očevidaca ništa nije vidio niti pružio pomoć. Spašavaj svoju kožu kako god znaš i umiješ, to je tamo jedino pravilo, a čini se da će postati i ovdje. Jučer mi se steglo grlo. Ne zbog ubojstva Ive Pukanića za kojeg je bilo samo pitanje kad će ga netko smaknuti. Previše je neprijatelja navukao pred svoja vrata, to je i polupismenim ljudima bilo jasno. Preplavila me tuga zbog pitanja u kakvom će društvu odrastati moj sin i kako ga mogu zaštititi? (molim vas unaprijed, poštedite me komentara o tome da sina ne mogu staviti pod stakleno zvono i sličnih gluposti, to znam i sama. Ne trebaju mi propovjednici s misijom preodgoja nas koji ništa ne znamo o roditeljstvu) Hoću li strahovati i pitati se hoće li se neki adrenalinom nabijeni srednjoškolac dočepati oružja i napraviti pokolj u školi s bolesnim ciljem da postane glavna vijest? Hoću li svake noći kada bude izlazio povraćati od muke hoću li ga opet vidjeti na vratima ili ga je netko žicao pare koje nema, pa ga je odlučio na smrt prebiti? Znam da svi roditelji brinu za svoju djecu i da većina ne spava mirno kad izlaze, putuju, pa čak i odlaze u školu, kao i da je nasilja uvijek bilo i uvijek će ga biti. No, više nisam sigurna je li ikada (kada govorimo o Hrvatskoj, a posebno o Zagrebu) bilo ovako... Da, znam da se ovaj post razlikuje od onog kojeg sam nedavno pisala i još uvijek mislim da je većina ovih ubojstava itekako ciljana, a ne usmjerena na bilo koga (izuzev npr. Luke Ritza). Također se sjećam i relativno nedavnog vala provala u našem kvartu gdje kuće nisu bile nasumce odabrane već su pljačkaši očito jako dobro znali tko i koliko ima. Naravno, to ih ne opravdava, ali govori u prilog činjenici da moja obitelj nije na meti. Ali više me brine u što će se sve ovo pretvoriti jer za sada djeluje kao početak kraja. To može biti trenutni val nasilja, a može biti i početak poplave nakon čega će grad kakvog smo nekada poznavali doista prestati postojati.

tuga/

U 18 i 20 sati netko aktivira bombu... Ne baš usred bijela dana, ali u vrijeme kada se mnogi ljudi vraćaju s posla, kada su djeca na ulici ili nastavi, u najstrožem centru Zagreba... Moj tata je u to vrijeme šetao s malim, mogli su biti u blizini jer tamo često prolaze. Mogao je doletjeti komad stakla s prozora koji je prsnuo od eksplozije ili se otkinuti komad fasade s već ionako derutnih zgrada... Teorija vjerojatnosti ne govori tome u prilog, pa ipak, prođe misao glavom. Bilo tko je mogao stradati iako nije bio na meti.

Psihijatri su nedavno objavili da živimo u svijetu paranoje. Bojim se da pomalo postajem njegov punopravni stanovnik...

Psihijatri: Živimo u eri paranoje

Ako možemo vjerovati vodećim svjetskim psihijatrima, na početku 21. stoljeća počelo je doba paranoje. Oni tvrde da jedan od četvero ljudi redovito pati od iracionalnih strahova poput prijetnji ili opasnosti. Paranoja je postala mnogo češća pojava među generalnom populacijom nego što se donedavno vjerovalo. S njom se naravno povećao i broj paranoičnih osoba.

Psihijatri vjeruju kako je do ovoga dovela kombinacija različitih faktora koja je stvorila "eru sumnjičavosti".
- U današnje vrijeme ne usuđujemo se pustiti djecu da se igraju izvan kuće, sumnjičavi smo prema strancima, sigurnosne kamere su posvuda. Čini se da smo ušli u doba paranoje, a kako trenutačno izgleda, situacija će biti samo gora - objasnio je dr. Daniel Freeman s Instituta za psihijatriju u Londonu.

Jedan od faktora koji su doveli do ovakve situacije je sve veći broj ljudi u gradovima, drugi je nejednakost u zdravstvenim ustanovama, zatim nesigurna zaposlenja koje vode stresu te natjecanje na poslu na kojem nadređeni ohrabruju zaposlenike da na kolege gledaju kao na prijetnju. Jedan od faktora je i percepcija zločina i terorizma, ali i mediji koji takve prijetnje dodatno uveličavaju.

Izvor: Večernji list


Kloniranje životinja radi prehrane

19.10.2008.

Evo jedne teme malo aktualnije i malo "novinarskije" od onih prijašnjih, a koja sa babom Vangom i 3. svjetskim ratom ima samo jednu stvar zajedničku - 2010. godinu. Naime, tada bi se na tržištu već mogli pojaviti prvi prehrambeni proizvodi od kloniranih životinja... Dakle, Europska agencija za sigurnost prehrambenih proizvoda u siječnju je objavila mišljenje da su proizvodi od kloniranih životinja poput mesa i mliječnih proizvoda sigurni za ljudsku prehranu (na ovom je linku malo detaljniji izvještaj - Hrvatska agencija za hranu). Ipak, zastupnici Europskog parlamenta traže zabranu kloniranja životinja s ciljem prehrane, a i tržište se protivi - 80 posto Europljana nikada ne bi jelo meso i proizvode kloniranih životinja. Imaju li klonovi u prehrambenoj industriji budućnost?

Dolly/

Donedavno je postupak kloniranja bio predmetom SF filmova. No, nakon što je uspješno klonirana ovca Dolly, zemljom su prošetale brojne klonirane životinje, poznate i manje poznate. S razlogom se pretpostavlja da se već dugo vrše eksperimenti u kloniranju ljudi i tko zna je li koji od tih eksperimenata uspio - zainteresiranih "pokusnih kunića" sigurno ima, a zainteresiranih znanstvenika i ulagača još više. No, pustimo kloniranje ljudi po strani. U cijeloj toj priči iznenađuje manjak medijskog interesa za budućnost kloniranja životinja u prehrambenoj industriji.

Novac u tržišnoj ekonomiji igra odlučujuću ulogu. Gdje postoji mogućnost zarade, postoje i interesi ulagača, a pri tome je mišljenje ljudi stavka koju se marketinškim alatima korigira prema želji. Istraživanje provedeno u Europskoj Uniji pokazalo je da se 80% ispitanika boji eventualnih posljedica po ljudsko zdravlje nakon dugoročne konzumacije takvih proizvoda. U izvještaju je navedeno da "značajna manjina" smatra da kloniranje životinja s ciljem prehrane nije etički opravdano te da bi se ovaj postupak mogao opravdati samo s ciljem očuvanja životinjskih vrsta kojima prijeti izumiranje. Kada bi se s vremenom pokazalo da dugoročnih posljedica po ljudsko zdravlje doista nema, da su ti proizvodi vrlo kvalitetni, a njihova cijena ista ili tek neznatno veća, onih 80% bi se lako moglo uvjeriti u suprotno i na njima ostvariti zaradu. Mišljenje manjine, ma koliko značajna bila, u tom bi slučaju bilo nevažno.

Kakva je sadašnjost kloniranih životinja? Prema izvještaju koji su iznijeli Zeleni u Europskom parlamentu, kloniranje je rasipan način proizvodnje hrane koji uzrokuje smrt mnogih životinja da bi se proizveo jedan uspješan klon. Također, klonirane životinje imaju više mana te umiru ranije od ostalih životinja. Samo osam posto kloniranih ovaca ima potomke ili embrije koji mogu preživjeti. Kod krava je to 15 do 20 posto, kod koza manje od tri posto, svinja tri do pet posto, a zečeva manje od dva posto. U raspravi je izražena bojazan i da bi kloniranje moglo smanjiti genetsku raznolikost stoke, dok američka nevladina organizacija Centar za sigurnost hrane (CFS) upozorava da bi korporacije poput Monsanta patentiranjem kloniranih životinja mogle steći kontrolu nad cijelim životinjskim vrstama.

Svaka nova metoda proizvodnje u početku je skupa i često ima mnoge mane koje se praksom ispravljaju. Pretpostavlja se da bi se realno proizvodi kloniranih životinja mogli naći na tržištu 2010. godine, a do tada će se sigurno povećati učinkovitost postupka. Doda li se tome još koja godina potrebna da se kloniranje usavrši, s vremenom će postupak sigurno biti jeftiniji, a smrtnost klonova će se smanjiti. Za razliku od mase ljudi koja često nije sklona razmišljati dugoročno u smislu "nije važno što će biti za 50 godina jer mene ionako vjerojatno neće biti", korporacije postavljaju dugoročne ciljeve. Ako su isplativi, u njih se isplati i investirati.

Koliko daleko čovjek može ići u igranju s prirodom, a da mu se posljedice ne počinju obijati u glavu? Hoće li novac moći isplatiti i narušenu prirodnu ravnotežu? Poznato je da na svijetu postoji jasna matematika u prehrambenom lancu te da izumiranje ili pretjerano razmnožavanje jedne vrste izaziva nekontroliranu lančanu reakciju. Možemo li doista sa sigurnošću pretpostaviti koje bi bile posljedice kloniranja te hoće li se i u kojoj mjeri odraziti na budućnost i zdravlje naših potomaka? Previše je otvorenih pitanja da bi se olako donosili zakoni koji reguliraju kloniranje. Ostaje nada da će barem jednom zdravi razum nadvladati financijske interese prije no što bude prekasno.

Baba Vangina proročanstva

17.10.2008.

Danas mi je do kraja dan upropastio jedan mail... Iako jesam u životu ziherašica, nisam baš takva trtarošica. No, priznajem da mi je od ovog pomalo pozlilo. Našla sam na internetu punu verziju teksta sa cijelom kronologijom i unaprijed se radujem vašim komentarima smijeh

3. svjetski rat počinje 2010.

2046. uzgajat će se ljudski organi, a 2076. vladat će komunizam - tvrdila je Vangelia Gušterova


baba

Iako je umrla prije 12 godina, slijepa bugarska proročica Vangelia Gušterova, poznatija kao Baba Vanga, slavu je stekla i izvan domovine zahvaljujući internetu i ispunjenim proročanstvima o svjetskim katastrofama, a sada su se mnogi zabrinuli zbog njezina predviđanja da će treći svjetski rat početi 2010.

Svojedobno je bila predvidjela početak Drugoga svjetskog rata, potonuće ruske nuklearne podmornice Kursk: "Potkraj stoljeća, u kolovozu 1999. ili 2000., Kursk će prekriti voda i svijet će plakati nad tim." Riječima "Strava, strava! Američki blizanci past će nakon što ih napadnu čelične ptice, vukovi će zavijati u grmlju, nevina krv bit će prolivena" vidovnjakinja je predvidjela napad na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001. Blizanci su doista srušeni, i to u vrijeme mandata predsjednika Busha čije prezime u prijevodu znači znači grm.

Vanga je predvidjela i perestrojku u SSSR-u te smrt princeze Diane, a priča se i da ju je u vrijeme Drugoga svjetskog rata posjetio Hitler koji je iz njezine kuće izašao uzrujan jer mu je prorekla neslavan kraj. Točno je predvidjela i vlastitu smrt 11. kolovoza 1996., a zabrinutost su izazvali nedavni sukobi u Gruziji koji su također našli mjesto u njenim vizijama. Kad je riječ o trećem svjetskom ratu, Baba Vanga bila je prorekla da će početi nakon pokušaja atentata na četiri državnika i sukoba u Hindustanu 2010.

Rođena je 3. listopada 1911. kao Vangelia Pandeva Dimitrova u Strumici u Makedoniji. Vid je izgubila kao 12-godišnja djevojčica, kad su ju nakon oluje pronašli zatrpanu prašinom i kamenjem, s očima punim pijeska.

Neko se vrijeme školovala u školi za slijepe u Zemunu gdje je naučila brajicu, svirati klavir, šiti. U Bugarsku se morala vratiti nakon smrti pomajke da bi se brinula za mlađu braću i sestre.

Tvrdila je da njezine paranormalne sposobnosti imaju veze s nevidljivim bićima koja joj šalju informacije o prostoru i vremenu. Prorekla je i da će ljudi, tek za oko 200 godina, uspostaviti vezu s izvanzemaljcima iako mnogi od njih već godinama žive na Zemlji. Dolaze s planeta koji se zove Vamfim i treći je planet od Zemlje. Recentna istraživanja koja pokazuju da na Europi, Saturnovom mjesecu možda postoje tragovi života mogla bi se pokazati kao vrlo istinita.

S obzirom na to da je bila u dobrim odnosima s vrhuškom bugarske komunističke partije te da je često viđana u društvu Todora Živkova, skeptici smatraju kako je svoju popularnost mogla zahvaliti barem djelomično informacijama koje je dobijala od bugarske tajne službe. Također, baba Vanga govorila je u vrlo jakom dijalektu i bila polupismena tako da su njene riječi tumačili i zapisivali njeni suradnici.

S druge strane, ruski istraživači paranormalnog zanimali su se za babu Vangu, no njihovi su zaključci i dalje tajna, jedino se zna da je opći dojam koji je ostavila na Ruse prilično uvjerljiv.

I neki poznati ljudi s prostora bivše Jugoslavije pohodili su bugarsku proročicu - tako Lepa Brena tvrdi da joj je brak sa Slobodanom Živojinovićem prorekla upravo baba Vanga.

Baba Vanga bila je vrlo neugodna prema ljudima koje je smatrala zlima, gotovo je uvijek raskrinkavala njihove grijehe i mane. Bavila se i liječenjem i smatrala da se ljudi moraju liječiti prirodnim lijekovma koji rastu u njihovom zavičaju.

Kronološki poredana proročanstva
od početka 3. svjetskog rata zvuče kao vrlo neugodna mješavina SF-a i filma strave:

2010. - Početak 3. svjetskog rata. Rat će početi u studenome 2010. i završit će u listopadu 2014. Počet će kao običan rat, zatim će biti upotrebljeno prvo nuklearno, a zatim i kemijsko oružje.
2011. - Kao rezultat radioaktivnih padavina, na sjevernoj polutci neće ostati ni životinja ni biljaka. Muslimani tada počinju kemijski rat protiv preostalih Europljana.
2014. - Većina ljudi patit će od čireva, raka kože i drugih kožnih bolesti (kao posljedica kemijskog rata)
2016. - Europa je skoro bez ljudi
2018. - Kina postaje nova svjetska sila. Zemlje u razvoju prestaju biti eksploatirane i postaju eksploatatori
2023. - Orbita Zemlje se neznatno mijenja
2025. - Europa je i dalje jako slabo naseljena
2028. - Stvaranje novog oblika energije (vjerovatno kontrolirana termonuklearna reakcija). Glad postupno prevladava. Svemirski brod s ljudskom posadom polijeće prema Veneri.
2033. - Polarni led se topi. Nivo oceana raste
2043. - Procvat svjetske ekonomije. Europom vladaju muslimani.
2046. - Svi ljudski organi mogu se uzgajati. Zamjena organa postaje jedno od najboljih metoda liječenja.
2066. - Za vrijeme napada na muslimanski Rim, SAD koriste novi oblik oružja - klimatsko. Dolazi do naglog zahlađenja
2076. - Bezklasno društvo (komunizam)
2084. - Oporavak prirode
2088. - Nova bolest se pojavila - starenje za nekoliko sekundi
2097. - Brzo starenje pobijeđeno
2100. - Umjetno sunce osvjetljava tamnu stranu Zemlje
2111. - Ljudi postaju kiborzi (živi roboti)
2123. - Rat između malih država. Velike sile se ne mješaju
2125. - U Mađarskoj dobijaju signale iz svemira (i svi će se opet sjetiti Vange)
2130. - Podvodne kolonije (uz pomoć savjeta izvanzemaljaca)
2164. - Životinje pretvaraju u poluljude
2167. - Nova religija
2170. - Velika suša
2183. - Kolonija na Marsu postaje nuklearna sila i zahtjeva nezavisnost od Zemlje (kao nekad SAD od Engleske)
2187. - Uspješno prekinute erupcije 2 velika vulkana
2195. - Morske kolonije (podvodne) potpuno su osigurane hranom i energijom
2196. - Potpuno miješanje Azijaca i Europljana
2201. - Na Suncu se gase termonuklearni procesi. Postaje hladnije
2221. - U potrazi za izvanzemaljskim životom, ljudi stupaju u kontakt s nečim užasnim
2256. - Svemirski brod donosi na Zemlju novu strašnu bolest
2262. - Postupno se mijenjaju orbite planeta. Marsu prijeti kometa
2271. - Ponovno se izračunavaju fizičke konstante koje su se izmijenile
2273. - Potpuno miješanje žute, bijele i crne rase. Pojavljivanje novih rasa ljudi.
2279. - Energija ni iz čega (pretpostavka - iz vakuuma ili crnih rupa)
2288. - Putovanje kroz vrijeme. Novi kontakti s izvanzemaljcima
2291. - Sunce se hladi. Počinju pokušaji ponovnog aktiviranja
2296. - Snažne eksplozije na Suncu (vjerojatno kao posljedica pokušaja njegovog reaktiviranja). Mijenja se sila gravitacije. Stare svemirske stanice i sateliti počinju padati
2299. - U Francuskoj se pojavljuje pokret otpora Islamu
2302. - Otkriće novih važnih zakona i tajni Svemira
2304. - Otkriće tajne Mjeseca
2341. - Nešto strašno se približava Zemlji iz Svemira
2354. - Kvar na jednom od umjetnih Sunaca dovodi do suše
2371. - Velika glad
2378. - Nova brzo rastuća rasa ljudi
2480. - Sudar dva umjetna Sunca. Zemlja u polumraku.
3005. - Rat na Marsu.
3010. - Kometa razara Mjesec. Oko Zemlje se stvara pojas kamenja i pepela
3797. - Kao posljedica oblaka oko Zemlje, na njoj izumire život. Ljudi se uspijevaju preseliti u nove zvjezdane sustave.

Neodgovorni roditelji jasličaraca

16.10.2008.

Dakle, imali smo kod kuće pravi tulum virusa koje je mali donio kao poklon iz jaslica. Ovo je već drugi tjedan kojeg provodim kod kuće. Mali je najprije samo šmrcao i dijelio velikodušno porcije sluzi i kapljica. Prva žrtva bila je mama, zatim se kod malog pogoršalo stanje, pa je moj muž zakurio 40, a ja sam stvar odradila u samo dva dana (blaženo dojenje koje me drži na nogama). Nitko nije kurio ispod 38... Naravno, nisam se odmorila niti odbolovala. Morala sam raditi na tekstovima, istovremeno skidati temperaturu i nosati Mihovila, raditi sve što se od mama očekuje... Moj tata je bio glavna servisna služba jer je jedini ostao na nogama. Kod Mihovila su se stvari ipak malo zakomplicirale, temperatura se više nije mogla skinuti, pa smo prošlog vikenda završili u zaraznoj gdje smo dobili antibiotik zbog početne upale uha (po prvi puta mu je potreban antibiotik). Vrlo vjerojatno je bila riječ o efikasnim virusima parainfluenze...

prehlada/

No, nešto me uspjelo jako naljutiti i ne znam kako reagirati. Naime, kopajući po internetu saznala sam da su parainfluenza virusi među najčešćim uzročnicima upale pluća kod djece. Zašto to kažem? U ponedjeljak sam nazvala jaslice kako bih javila da Mihovila neće biti još tjedan dana. Očajna teta mi se požalila "dobro je da ostane kod kuće. Znate, dvoje djece ima upalu pluća, treće početnu upalu pluća i sada ste mi javili za Mihovila... (rekla sam joj svoju pretpostavku o virusima)... Da, moglo bi to biti. Znate, mama od tog i tog klinca (neću spominjati ime) svaki dan dovodi malog iako je očito da je bolestan i da mu daju čepiće za skidanje temperature. Mi to ne možemo dokazati, no znate kako djeca izgledaju kad su bolesna. Njemu obilato curi nos, kiše, kašlje..." Posivila sam od muke. U cijeloj toj priči nije važno koje je dijete prvo počelo s virusima. Svi ih lako i svugdje skupljaju i veselo šire dalje, to nije nikakva novost. Ali ne mogu shvatiti da roditelji bolesnu djecu ostavljaju u jaslicama! Prije svega, to je neodgovorno prema djetetu jer mu se mora pružiti prilika za ozdravljenje i oporavak. Ne kažem da svaku hunjavicu moraju odraditi kod kuće (iako bi i to bilo poželjno), posebno zato jer sam se uvjerila da mnogima tijekom zimskih mjeseci stalno curi nos. Ali ostavljati bolesniju djecu u jaslicama , e to mi je stvarno neshvatljivo! Em štetiš zdravlju svog djeteta, em ugrožavaš zdravlje druge djece. I tako ću ja u ponedjeljak dovesti Mihovila na čuvanje nakon što dođe k sebi i prođe terapiju antibiotikom da bi mi ga taj mali opet napljuvao, pa ajmo Jovo nanovo! Boli tu mamu briga kako ću se ja snaći sa poslom jer ona mora raditi, pa eto, nema drugog rješenja. Glupost! Uvijek se nađe neko rješenje, barem ako ti je stalo do djeteta. Kod većine tih viroza dovoljno je zadržati dijete maksimalno tjedan dana kod kuće, a Mihovila sam često zadržavala svega dva, tri dana, pa je bilo dovoljno. Bolje i to nego da se infekcija razbukta ili zakomplicira kakvom upalom uha, pluća ili, nedaj Bože, nečim gorim. Ta mama mi zaista nije jasna...

Ne, nisam naivna. Znam da postoje razni bezobzirni poslodavci i da nije kod svih lako dobiti bolovanje, posebno kada su jasličarci u pitanju. Još ako šef ili šefica i sami nisu roditelji, pa ne znaju koliko su učestale viroze u jaslicama, onda nadrljaš (da se ne izrazim prosto). Ali zato postoje dva roditelja, zato postoje bake, djedovi, strine, ujne, prijatelji, tete čuvalice i ne znam tko sve ne. U većini slučajeva će se netko naći. Uostalom, zar dijete ne bi trebalo biti na prvom mjestu? Nitko nije rekao da je roditeljstvo lako i da se lako nađu rješenja za sve probleme koje ono nosi. Ali svakako nije rješenje ugrožavati svoje i tuđu djecu, u to me nitko ne može uvjeriti.

I što da sad radim? S jedne strane mogla bih nazvati upravu vrtića i provjeriti imaju li tete pravo odbiti čuvanje djece za koju opravdano sumnjaju da su bolesna. Mogla bih tako usositi tete u Mihovilovoj grupi, mamu od tog djeteta, a također će se s pravom postaviti pitanje što je to "opravdana sumnja" i kako je dokazati? Po toj logici tete bi mogle bilo kojem roditelju reći da "opravdano sumnjaju" da je njihovo dijete bolesno (a ono je, primjerice, samo anemično, bezvoljno i umorno). Ne, to ne bi bilo dobro rješenje, a drugog nemam. Zato se samo mogu nadati da je mama od dotičnog klinca u međuvremenu došla pameti, a da će roditelji druge, već sigurno zaražene djece biti odgovorniji od nje. I mogu zahvaliti Bogu da imam urednicu i kolegice (pravi smo kokošinjac) koje znaju kako to ide s djecom i da imam sreću živjeti s roditeljima u istoj kući. No, jezik mi je svejedno do poda. Raditi mogu samo noću i dva, tri sata dnevno koliko mali spava ili je u šetnji s dedom. Ako se tome dodaju i uobičajne dnevne aktivnosti, za moj san ostaje par sati... Tempo koji neću moći još dugo izdržati.


Razmišljanja sitne ribice

09.10.2008.

bijela

Jeste li znali da vaš poslodavac može angažirati privatnu detektivsku agenciju kao pomoć pri zapošljavanju, provjeru vaše lojalnosti ili jeste li doista bolesni ili ne? Tako, primjerice, agencije nude uslugu poligrafskog testiranja kandidata kojeg njihovi klijenti žele zaposliti ili provjeriti njegovu lojalnost. Koristite li bolovanje, a važna ste faca u tvrtki, možda bi se na vašim vratima mogao pojaviti maskirani detektiv (npr. "prodavač enciklopedija" ili "životnog osiguranja") kako bi provjerio lažete li o visokoj temperaturi.

Hoću li ja ikada biti toliko važna zvjerka da moj poslodavac plati detektivskoj agenciji otprilike 200 kuna za sat istrage samo da bude siguran ležim li u krevetu ili mu mažem oči? Evo, sada trenutno kurim oko 38, muž je navečer bio na 40, a sinu je konačno počela padati temperatura. Nema me na poslu već dva dana, a još mi nitko nije pokušao nešto prodati ili naplatiti TV pretplatu...

Naravno, i ja slušam i gledam sve što se zbiva oko ubijene Ivane Hodak i prestrašene mase ljudi. Iako me sve to boli (najviše zbog roditelja sa kojima se duboko suosjećam jer nema ničeg strašnijeg od smrti djeteta), ipak se ne osjećam ugroženo zbog kriminala u gradu kojem živim. Nekoliko je osnovnih razloga, ali o njima neću pisati. Ne volim javno pametovati o temi o kojoj ni sama ne znam dovoljno. No, znam da nikome ne bi bilo u interesu da me liši života i zbog toga nekome masno plati moju likvidaciju i znam da među mojim bivšim ljubavnicima nema onih toliko slomljena srca da bi mi se godinama kasnije naplatili oružjem. A vjerojatnost da ću se naći na putanji zalutalog metka ipak je daleko manja od nekih drugih, po život opasnih rizika koje neću zbog praznovjernosti ni spominjati.

Zlih ljudi je uvijek bilo i uvijek će ih biti, a tamo gdje se vrte veliki novci bit će ih najviše. Njih ne zanimaju sitne i beznačajne ribice koje tu i tamo gricnu kakvu morsku travku. Vjerojatnost da kao sitna ribica (ona najmanja, girica, koja jedva skrpava kraj s krajem i ozbiljno razmišlja o mirovini) privučete njihovu pažnju, otprilike je jednaka vjerojatnosti koju je imao onaj nesretni Slovenac da u pitomom Jadranu baš njegovu nogu kuša zalutala bijela psina.

Naravno, to što se osobno osjećam sigurno nije zbog visoke sigurnosti u Zagrebu i Hrvatskoj ili učinkovite policije već zbog osobnog životnog stila. No, priklonila bih se mišljenju poznatog stručnjaka za sigurnost i bivšeg kontroverznog policijskog inspektora Marijana Kraljevića Kinga koji je u HTV-ovoj emisiji (ako se ne varam, gostovao je u Hrvatska uživo) otprilike rekao da (ne)sigurnost nije problem koji će se riješiti tek tako u par mjeseci, ma koliko mi to htjeli. Građane bi se, rekao je, moglo smiriti ako policija u sljedećem periodu uspješno riješi dva-tri stvarno velika slučaja, no to i dalje neće značiti da je sigurnost na razini na kojoj bi trebala biti.

Idem u krevet maštati o danu kada ću prije potpisivanja basnoslovnog menadžerskog ugovora biti poligrafski ispitana. No, to bi moglo privuči bijele psine, pa je možda ipak bolje sanjariti o nečem drugom...

Ajde malo o tatama - zaslužili su

05.10.2008.

ruke/

Godinama smo ljetovali u Malom Lošinju gdje moji imaju vikendicu. Osim kupanja u moru iz kojeg nisam izlazila dok mi usne gotovo nisu poplavile, najviše sam voljela večernje izlaske u grad ili odlazak u ribolov. I jedno i drugo me oduševljavalo, ali nekako mi je ribolov bio draži. Tata je brata i mene učio kako pecati. S obzirom da je Miro bio stariji, njemu je Sveti Nikola jedne godine donio štap, a ja sam pecala na flaks - i dobro mi je išlo. Punila sam roštilj sa barem dvije, tri ušate što je bio sasvim solidan uspjeh za mojih tadašnjih osam godina. Kada ribe nisu grizle ili bi mi se flaks zbog vjetra stalno petljao, nije mi bilo dosadno - sa tatom bih legla na neku stijenu ili na zidić kraj svjetionika, a on bi mi dugo pokazivao zvijezde i pričao priče o teleskopu kojeg je u mladosti sam napravio, o tome kako razlikovati zvijezde od planeta, o sazviježđima - Kasiopeji, Okovanom Prometeju, Velikom i Malom medvjedu, Sjevernom križu i meni najdražem Orionu... Tata je uvijek bio pun priča, recitacija i pjesama. Doduše, ponekad bi u pjesme dodavao svoje stihove, a i priče bi znale imati neke druge likove čudnih imena - ali to mi nije bilo važno, jako sam ga voljela slušati. A kada bih bila bolesna, znao je leći na pod pokraj kreveta i čitati mi satima ako je bilo potrebno, sve dok nisam zaspala. Tata nas je vodio i na planinarenja, a mene je, kao najmlađu, najmanju i najsporiju često nosio u ruksaku na leđima. Na izletima smo najčešće ručali ražnjiće, kobasice ili nešto drugo pripremljeno na logorskoj vatri. Ponekad bismo u žar bacili i koji krumpir - to je bilo toliko fino da ogladnim od same uspomene... Učio nas je kao prave izviđače o sigurnosti i oprezu kod paljenja logorske vatre, pa smo uvijek sve provjeravali.

U firmi u kojoj je tata radio svi su me poznavali. Naime, dolazila bih nekoliko puta tjedno pred kraj radnog vremena do njega, pa bi me nakon posla vodio na "balet" (plesala sam neko vrijeme u dječjoj plesnoj skupini ZKM-a). Putem bismo svakako svratili u jednu pekaru gdje je uvijek u to doba dana bilo toplih slanaca. A petkom smo odlazili u Maksimirsku u posjet baki i dedi, pa sam i onda na Kvatriću obavezno dobila kokice. Čak i kada sam negdje u pubertetu prestala sa njim redovito odlaziti baki i dedi, svaki puta bi mi po povratku kupio kokice sve dok jednom na Kvatriću nije ružno pao zbog čega mu je napuknuo meniskus (ako se ne varam), pa je morao na operaciju... Pričali smo dugo i o svemu, pa me tako tata naučio i neke stvari koje se možda ne očekuju od očeva. Primjerice, upravo me tata naučio hodati ženstveno. Govorio je kako je grozno vidjeti ženu koja ne zna hodati i kako to može pokvariti cijeli dojam. Onda je baka dopunila njegove lekcije, pa sam nosila knjigu na glavi što me jako zabavljalo. A najviše sam voljela slušati njegove uspomene na poznanstvo s mamom, kada i kako se u nju zaljubio, kako je izgledala i plesala... Zapravo, od tate sam naučila jako puno lekcija o romantici koje sam kasnije u praksi često koristila (zvijezde, hodanje, zavođenje...).

Ima moj tata i udjela u mom pisanju. Znatiželja ga je tjerala da pročita sve što bih napisala, pa se tako jednom prilikom, na moj veliki užas, dočepao i mog dnevnika kojeg se nisam trudila pretjerano sakriti jer sam mislila da ga nitko neće čitati. Na moj vrisak o narušavanju privatnosti, on je rekao da mu je sadržaj manje važan od načina na koji sam pisala dnevnik jer da mi to ide od ruke. O da, htjela sam ga primiti za vrat, a moj je dnevnik završio u smeću istrgan na komadiće zbog navale bijesa. Ali s druge strane, ubacio mi je tu bubicu o pisanju u uho. Stalno sam nešto pokušavala, proizvodila kraće i duže teskuljke ljubavne (naravno) tematike. Neovisno o njihovoj patetičnosti koja je gotovo graničila s bljutavošću, na tim sam se tekstovima zapravo vježbala. U mom životu imali su još jednu važnu ulogu - imala sam osjećaj da slovima mogu stvoriti novi svijet i živjeti u njemu, ostvariti sve što poželim, nestati... S obzirom da sam u ono vrijeme bila teški kompleksaš i da tada baš i nisam imala sreće na ljubavnom planu (barem ne onoga što sam tada mislila da je sreća, a danas znam da me samo dragi Bog sačuvao od gluposti. Kasnije me, doduše, više nije čuvao...) to je bio moj način da zadovoljim svoje vrlo lepršave potrebe. No, u ono vrijeme nije mi bilo ni na kraj pameti da bih jednoga dana svoj kruh mogla zarađivati novinarstvom. Bila sam svjesna da mi pravopis nije jača strana (tada definitivno nije bio) i da to što pišem nije za širu javnost već za moju dušu jer u tim tekstovima nije bilo "mesa", originalnosti, niti bilo kakve posebne vrijednosti za druge. Ali obožavala sam pisati i tako satima, bilo da je bila riječ o stihovima ili prozi. Po završetku ekonomskog faksa, u vrijeme kratkotrajne nezaposlenosti, mama me je upozorila na oglas u Večernjaku gdje su za gradsku rubriku tražili novinare. S obzirom da sam novinarstvo tada smatrala nečim što definitivno nije za mene, da nije bilo te, davno usađene tatine bubice i maminog ohrabrenja, tko zna bih li danas radila posao koji toliko volim. Pišem uvijek, sve mogu slovima oblikovati, sve mogu doznati, sve mogu izbaciti iz sebe, a posao mi ne predstavlja muku već oslobođenje i veselje... Tako i ovih dana, u trenucima premorenosti, nenaspavanosti i bezvoljnosti, mogu stvoriti lijek za svoju dušu ovdje na blogu, a istovremeno napisati kartice i kartice teksta za časopis u kojem danas radim. Na tome sam neizmjerno zahvalna jer nema goreg nego kada čovjek ostane zarobljen u svojim mislima koje ne može nigdje izbaciti, neizrečenim osjećajima ili neisplakanim suzama...

Blaženi je ovaj svijet dualnosti, yina i yanga, muškog i ženskog principa. Kada utonem u sebe, ponekad mi se čini da sam stvorena od crvenih i plavih kockica među kojima ne mogu točno razabrati koja je boja dominantna. U svom ponašanju ponekad prepoznajem ženu, a ponekad muškarca i znam da bih pogriješila kada bih bilo koji od ta dva osnovna segmenta zanemarila. Tako nekako imam osjećaj da smo svi stvoreni od dvije vrste gline i da su potrebna dva lončara od kojih svaki najbolje poznaje svoju glinu, no razumije da je i druga potrebna kako bi se stvorila posuda koja na nešto liči. Jedan lončar počne oblikovanje, a drugi nastavi u fazi kada drugi dio gline treba dovesti u red i spojiti je na smislen način. A onda se ponovno uključi prvi i tako sve dok posuda nije spremna za upotrebu. Osobno mislim da su oba moja lončara bila prvoklasna (i srećom, još uvijek su tu, pa s vremena na vrijeme dopunjavaju uputstva za upotrebu).

loncari/


Zato i danas uvijek pokušavam potisnuti svoj ego kada pretjeram u kritiziranju svog muža, oca našeg djeteta. Prije nego što iz sebe izbacim otrov, uvijek ga najprije nastojim pogledati Mihovilovim očima. Osobno znam da je moj dragi (zajedno sa mnom) još uvijek na tečaju lončarstva, ali do sada je sasvim dobro oblikovao dno naše šašave posude. Nekako egoistično mislim da sam malčice nadarenija za lončarstvo od njega, no sigurna sam da on ima puno kvaliteta koje će s vremenom doći do izražaja. Moja glina je pomalo ružičasta, lagana, mekša i nosi puno snova, ali njegova je zato gušća i čvršća, prava zemaljska. Također, bolje veže i stabilnija je. Bit će to dobra posuda ako damo sve od sebe, samo će trebati pripaziti kada druga posuda dođe na red... U svakom slučaju, uvjerena sam da bih sama jako teško oblikovala kvalitetnu posudu (a kamoli dvije i više) te se divim onim lončarima koji u tome uspiju.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se