Ne šaljite hoaxe!

28.08.2008.

Dakle, ova vrsta mailova mi diže tlak. Sadržaj je otprilike sljedeći: "prosljeđivanjem ovog maila pomažete ovom teško bolesnom djetetu. Za svaki mail će AOL (ili već tko) donirati toliko i toliko eura". Ili "Ta i ta firma dijeli mobitele. Sve što trebate jest proslijediti ovu poruku na 10 adresa, a u kopiju svakako stavite ovaj mail (i onda slijedi ime i prezime te mail žrtve koju se želi zatrpati spamom)". Zvuči li vam poznato?

Pa eto jednog edukativnog teksta sa cert.hr stranica sa svrhom proširivanja opće internet kulture i čuvanja živaca vaših prijatelja:

Što je hoax?
Hoax je poruka elektroničke pošte neistinitog sadržaja, poslana s ciljem zastrašivanja ili dezinformiranja primatelja. Želja osobe koja je poslala hoax je njegovo prosljeđivanje na što veći broj adresa. Pri tome ih primatelji doista i prosljeđuju Internetom jer su uvjereni da time pomažu drugima.

Najčešći oblici hoaxeva
* Hoaxi kao upozorenja o štetnim programima - hoaxi koji obično sadrže lažna upozorenja na nove, "jako opasne" viruse i crve, trojanske konje ili druge oblike zlonamjernog koda.
* Lanci sreće i zarade - hoaxi u kojima se primatelju za prosljeđivanje hoaxa na određen broj adresa obećava novac, besplatni mobiteli, turistički aranžmani ili drugi pokloni. Lanci sreće mogu imati i prijeteći karakter. U tim slučajevima primatelja se upozorava da će ga zadesiti nesretan i neugodan događaj ukoliko primljenu poruku ne proslijedi na što veći broj adresa.
* Lažni zahtjevi za pomoć - poruke kojima se izaziva suosjećanje prema nemoćnim osobama, obično djeci, i poziva se na pomoć daljnjim slanjem hoaxa.
* Zastrašujući i prijeteći hoaxi - poruke koje upozoravaju na potencijalne opasnosti te pokušavaju zastrašiti primatelja s ciljem da proslijedi upozorenje svojim prijateljima i poznanicima.
* Lažne peticije - poruke raznih sadrža koje pozivaju na sakupljanje "potpisa" za neku važnu stvar te prosljeđivanje poruke kako bi i drugi korisnici mogli dati podršku.
* Kompromitirajući hoaxi - hoaxi koji narušavaju ugled određenih organizacija ili osoba. Poruka sadrži lažne ili iskrivljene navode o određenim organizacijama, tvrtkama ili osobama.
* Bezazleni hoaxi - poruke za koje primatelji uglavnom odmah shvate da su lažne, ali ih prosljeđuju dalje zbog njihovog šaljivog sadržaja.

Kako prepoznati hoax?
U većini slučajeva iskusni primatelji mogu razaznati da li je primljena poruka hoax ili ne. Jedan od glavnih pokazatelja je rečenica: "Pošaljite ovu poruku na što veći broj adresa!" Kako se tvorci hoaxa služe stručnom terminologijom, a kredibilitet pokušavaju postići pozivanjem na poznate tvrtke, korisnici ne mogu uvijek uvidjeti da je poruka lažna.

Motivi za pokretanje hoaxa:
1) pošiljatelji žele vidjeti kako daleko poruka može stići i koliko dugo može egzistirati
2) zavaravanje korisnika
3) uništavanje ugleda neke organizacije, tvrtke ili osobe

Koja je opasnost od širenja hoaxa?
Velika se šteta ne može izazvati širenjem hoaxa. Ipak, hoaxi često zavaravaju korisnike, narušavaju ugled određenih organizacija ili osoba, a pri tome bespotrebno opterećuju mrežu, povećavaju troškove korištenja Interneta te zatrpavaju Inbox osoba koje dobivaju hoaxe.

Što učiniti ako sumnjate da ste primili hoax?
Kako biste sa sigurnošću utvrdili je li poruka koju ste primili hoax, proslijedite je na adresu hoax@cert.hr. U kratkom ćete roku primiti odgovor s informacijom radi li se o hoaxu ili ne.

Noćna jadikovka - maaamaaaa!!!

24.08.2008.

Važna napomena prije čitanja ovog teksta: ovo nije odraz mog općeg rasploženja, još uvijek nisam totalno uništena. Ne spavam već nekoliko dana jer je mali pokupio nekakvu virozu bez temperature, a koja se pretvara u slapove Nijagare i noćna bdjenja zbog poluzačepljenog nosa. Ovoga puta koristim blog zbog istresanja trenutnih frustracija koje su me trenutno složile sa zemljom i proći će čim uhvatim malo vremena za sebe i barem nekoliko sati sna u komadu...

zona

Otkako sam mama, upoznajem sebe bolje nego ikada. Prije svega, shvatila sam da sam razmažena. Strpljenje mi definitivno nije jača strana... Stalno vučem paralelu između moje mame i sebe i bojim se da moji ispadi ne ostave trajne posljedice na malome. Doduše, mislim da daleko više vrištim u sebi i pucam po šavovima nego što takvo ponašanje odražavam prema njemu, ali djeca su poput emotivnih senzora. Mogu skrivati koliko god hoću svoju premorenost i nezadovoljstvo, no mali to naprosto zna... U djetinjstvu sam bila često bolesna i imala sam problema sa dišnim putovima - viroze, gnojne angine... Krajnici su na jedvite jade vodili bitku sa zarazama. Na njih sam reagirala tzv. pseudokrupom, zbog čega sam često ostajala bez zraka. No, kada god sam se probudila u bilo koje doba noći, mama je uvijek bila tu, strpljiva i blaga. Znala sam da uvijek od nje mogu tražiti pomoć i da će me uvijek smiriti i utješiti. Ne pamtim da je ikada reagirala agresivno kada mi je bilo loše, niti da sam po njezinom ponašanju mogla osjetiti da je umorna. A moji su liječnici, radila je i noćna dežurstva... Tko zna koliko je puta i sama bila bolesna, virozna, iscrpljena... Ali za nas djecu je uvijek imala osmijeh i predstavljala sigurnu luku. I dan danas je isto - uvijek je tu. I kada se izbezumim, preplavi me anksioznost, čak i ako na ostale (pa tako i na nju) istresem neki trenutni bijes, nikada ne reagira agresivno i zna da nešto drugo stoji iza toga. Pusti da me prođe i onda rješava suštinu problema. Vjerujem da u najvećoj mjeri upravo zbog toga imam taj osjećaj životne sigurnosti. Nisam se nikada trebala bojati da će se moji roditelji razbijesniti ili me izbaciti iz kuće ako negdje zabrljam. Naprosto sam znala da će me nastojati razumijeti i pomoći mi...

To je ono što prije svega želim pružiti Mihovilu - osjećaj sigurnosti, mirne luke, doma u koji se uvijek može vratiti i u kojem će ga se uvijek razumijeti, saslušati, pa čak i ako će u tom trenu zbog bijesa ili tuge biti neprepoznatljiv, čak i ako napravi nešto zbog čega će ga drugi osuditi, a neće znati kako to popraviti... Takav odnos razvija se od najranije dobi i ostaje doživotan. To nije nešto na čemu se počinje npr. "raditi" kad dođe u godine da razumije smisao riječi. To je pitanje emocionalne razine čovjeka, a djetinjstvo nas zapravo na tom području oblikuje.

zona

Pa da se vratim na suštinu - ako ću ja pred njim pokazivati da sam mrzovoljna, tužna ili bijesna kad me siroče probudi usred noći zato jer mu je loše i ne može spavati, to neće proizvesti željeni učinak. Nije važno što sam takva zato jer sam nenaspavana, pritisnuta poslom ili eventualnom krizom u braku. On to ne može shvatiti, njemu treba sigurnost jer se osjeća loše, njemu treba emocija...Isto će biti ako ne prepoznam pravo značenje njegove čangrizavosti i suza. Ako plače i bijesno vrišti zato jer ga boli zubno meso zbog rasta zubi, a ja izgubim strpljenje i svojim agresivnim ponašanjem kao da ga kažnjavam jer je zločest, to je jako, jako loše... U tome ljudi danas često griješe, djeca zbog toga traže razumijevanje na krivim mjestima, a ja ne bih rado tu grešku ponavljala. Kada je u pitanju odnos roditelja i djece, to ne smije biti slučaj. Roditelj (prije svega mama, jer muškarci imaju drugačiji emotivni sklop) mora znati prepoznati uzrok ponašanja djeteta i razviti kod njega osjećaj emotivne sigurnosti. A da bih u tome uspjela, morat ću naučiti kontrolirati svoje ispade i razviti strpljenje... Mama je odrastala drugačije. Uvjeti su zbog II. svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, neimaštine i ostalog bili daleko teži. Ona je već sa osam godina kuhala i brinula se o maloj sestrici, rame uz rame sa svojim roditeljima. Postala je zrela daleko prije nego što se to od današnje djece očekuje. Svoje unutarnje bitke vodila je sama i naučila je pregristi probleme koje oni koji lagodno rastu nikad ne nauče riješiti. A ja sam treće dijete, imala sam svu pažnju i ljubav ovoga svijeta. Osim roditelja, tu su bili i deset godina starija sestra, kao i šest godina stariji brat koji su u određenim razdobljima mog života premoštivali generacijski jaz. Kad sam bila malena moji su već riješili stambeno pitanje i osigurali nam pristojan život (iako nikad nismo bili bogati, naprotiv, bilo je vrlo teških razdoblja). Kada su i nastupila teška vremena u kojima se otplaćivalo šest kredita i jedva spajalo kraj s krajem, moji nisu dozvolili da to osjetimo na svojoj koži (barem ja nisam osjećala, sestra i brat su već mnoge stvari razumjeli). Tada je tata obrađivao vrt, mama spremala zimnicu, uvijek je bilo kruha na stolu... I znala sam - uvijek su svi tu na hrpi i nikada nisam sama. Oni brinu za mene i mogu se neopterećeno igrati...

Od mame sam naučila još nešto - izbjegavala je pred nama plakati jer suze prestraše djecu. Slabost roditelja također stvara osjećaj nesigurnosti. Tada sam mogla prihvatiti da plače zbog nečije smrti, to sam smatrala normalnim i prihvatljivim pa nisam te osjećaje vezala uz sebe. Ali sjećam se da su se jednom prilikom moji roditelji posvađali (tako to biva u svakom braku), no mama je došla spavati kraj mene. Primila me je za ruku i znala sam da plače. Bio je to grozan osjećaj straha, jer se moja mama, koja je uvijek bila brana od svega lošeg, slomila. Da ne kažem da djeca suze doživljavaju daleko teže. Osim kada plaču zbog bijesa, dječje suze dolaze ravno iz ranjenog srca. One su iskrene, potpune i u njima su sadržane sve njihove muke. Ma kako to zvučalo, oni plaču kao da je kraj svijeta zato što se u njihovom srcu doista i događa mali kraj svijeta. Kad odrastemo mislimo da djeca pretjeruju jer smo zaboravili koliko je dječja duša osjetljiva i ranjiva. Ono što nama može izgledati kao beznačajna sitnica, njima može značiti razlog neizmjerne tuge. Oni nemaju pojam prolaznosti vremena, niti su naučili da vrijeme liječi sve rane. Žive u sadašnjosti - sva sreća je koncentrirana u jednom trenutku, pa tako i sva žalost. Život im nije plan za budućnost već se kreću od trenutka do trenutka. Zato dječje suze doista bole i zato se boje suza odraslih i ne mogu ih shvatiti... Dogodilo mi se jednom da sam pred Mihovilom pukla. Bila sam iscrpljena i posvađala sam se žestoko sa mužem. Mali nije mogao spavati i stalno je htio da ga nosim... Bio je mrzovoljan, bijesno je cendrao... A ja sam počela plakati ko kišna godina. Sjedila sam na pragu, grlila malog i jecala. Što se dogodilo? Mihovil se naočigled prestrašio i izbezumio. Primio bi ručicama moje lice, gledao me u oči, a onda čvrsto zagrlio i ponavljao "mama, mama!". I tako nekoliko puta dok se nisam natjerala prestati. Iako sam utihnula, on se čvrsto priljubio uz mene i kao da se nije usudio pustiti ni glasa... Mogla bih opravdati svoje suze 101 razlogom (premorenost, svađa, očaj), ali ostaje činjenica - ne smijem tako prestrašiti dijete i to bih trebala obaviti u nekom skrivenom kutku. I sada doista znam zašto mama pred nama nije plakala.

Ponovno vraćam svoj tok misli na početak. To dijete u meni vjerojatno je sada ljubomorno jer nemam drugi odgovor na svoje stanje. Daleko od toga da nisam bitna jer postoji taj netko kome sam najvažnija na svijetu i zbog koga moram biti najbolja. Ali ja kao da ponovno učim prve korake - trebam se pridržavati maminog skuta da ne opalim na glavu i razbijem se. A mama, iako je i dalje tu, u istoj kući, naprosto na ovom području ne može pomoći. Ona ne može biti moje strpljenje, moja snaga i moj mozak, ne može živjeti umjesto mene i kontrolirati moje ponašanje. I dalje imam podršku i razumijevanje svojih roditelja, ali savila sam svoje gnijezdo u kojem odgajam svoju ptičicu. Imam svoje kredite, svoje neprospavane noći, svoje odgovornosti, a najveća od sviju jest da Mihovilu ni u jednom trenu ne uskratim pravo na ljubav, sreću i sigurnost.

zona

Nije lako biti mama. Šteta što nas ništa na to ne može pripremiti i što ne postoji nekakav kondicioni trening. Nisam idealizirala majčinstvo, ali naprosto nisam mogla spoznati taj sklop emocija. Sada u neprospavanim noćima pokušavam pronaći način kako da uživam u svom djetetu, odnosno obračunam se sa ovim avetima i vratim ih pod kontrolu. Vrijeme brzo odmiče i jednoga ću dana shvatiti da je Mihovil spreman odletjeti iz gnijezda. Kao i svaki sin, ni on vjerojatno neće ostati vezan toliko uz roditelje kao što je to slučaj sa kćerima. A s obzirom da ni ne želim odgojiti maminog sinčića, kao ni emotivnog invalida koji će u ženi tražiti mamu koju nikada nije imao, morat ću ga naučiti pustiti...
Tako sada imam osjećaj da sam u začaranom krugu - mali juri za mnom i viče "maaamaaa", a ja ili vrištim u sebi ili jurim za svojom mamom i samo što se ne derem "maaaaaaamaaaaaa"!!! Definitivno nije lako biti mama...


Zona sumraka ili buđenja?

21.08.2008.

podnaslov: Dan kada se bogomoljke voze u tramvaju

zona

Davno sam imala u rukama "Celestinsko proročanstvo", roman Jamesa Redfielda u kojem glavni junak traga za drevnim rukopisom. Da ne duljim, u knjizi se jedan od prvih uvida odnosio na simbole (kopirano s Algoritma da ne tumačim što su uvidi: "Tajanstveni Rukopis kroz Devet uvida kazuje o novom razumijevanju koje će ljudima pomoći da povijesna zbivanja stave u kontekst vlastitih doživljaja, da shvate svijet oko sebe kao slijed neobičnih podudarnosti, da međuljudske odnose raspoznaju kao nepotrebnu borbu za vlast nad emocionalnom energijom, te da uvide kako će se sve to odraziti na nas i naš život u vremenu koje dolazi"). To se podudara s mojim višegodišnjim razmišljanjima o tome kako zapravo kroz život prolazimo prateći "putokaze spoznaja". Sve što nam se događa ima za nas neko značenje, smisao, čak i kada mislimo da je taj događaj sasvim beznačajan i da nema nikakve veze s bilo čime. To je malo duža priča za neki drugi post...

No, ponekad mi se događaju zaista lude stvari. Primjerice, prije više mjeseci (Mihovil je bio još sasvim mali i totalno me iscrpio) grijala sam si mlijeko za kakao. Stavila sam džezvu s mlijekom na štednjak, stajala i čekala da se mlijeko ugrije. Odjednom, iz čista mira, džezva je poskočila dobrih tridesetak centimetara u zrak i mlijeka (srećom, ne previše vrućeg) je bilo posvuda. Čini mi se da sam to i spomenula na blogu ili nekom forumu. Da nisam imala svekrvu za svjedoka, tko zna jel bi mi itko vjerovao da džezvu nisam ni takla.

Ali jedan me je dan totalno izbacio iz takta po pitanju tih duhova koji me povremeno proganjaju. Bilo je to prije tjedan dana... Jutro je započelo u samoposluzi gdje sam kupovala gablec za posao. Bila sam sama u prolazu između dvije police. Odjednom su, nedaleko od mene, tegle s kiselim paprikama počele klizati i dvije su tresnule na pod od čega je jedna platila životom. Prodavačica je dotrčala gledajući me pomalo bijesno (valjda još nije popila jutarnju kavu), a ja sam stajala ko kip i nisam znala što reći. Na kraju sam (osjećajući se kao školarac koji je markirao, pa laže) uhvatila sebe u objašnjavanju mrzovoljnoj blagajnici kako nisam bila ni blizu. Iako sam ponudila platiti razbijenu teglu, odbila je. Istini za volju, možda je i ona kriva jer tegle nisu bile dobro složene...?
Takve stvari se događaju, pomislila sam i krenula na posao. Prošetala sam do HNK i tamo sjela na staru 14-icu. Otišla sam u stražnja kola tramvaja (kao i uvijek), stala uz prozor i nešto mozgala. Odjednom mi je nekakav list (barem sam tako mislila) sletio na glavu, pa sam to stresla, odmaknula se i pogledala bolje. Ne, to nije bio list, ni grančica - bilo je živo. I ne, to nije bila osa ili pčela koje organski mrzim u svojoj blizini (kao i sve kukce) nego je bila, ni više ni manje, nego bogomoljka! Pa zašto meni ne bi sjela na glavu bogomoljka u tramvaju (koju sam, usput budi rečeno, uživo vidjela tek drugi puta u životu) kad mi skaču same od sebe džezve u zrak i razbijaju se tegle bez svjedoka? Već sam se počela smijati jer mi je to bila stvarno glupa situacija - naletiti na bogomoljku u gradu i to u tramvaju, a ona nađe baš mene da mi zajaši na glavu...
Radni dan je prošao i krenula sam u jaslice po maloga. I tako dođem do semafora kod Importane Galerije gdje Smičiklasova izlazi na Vlašku. Upali se tako zeleno za pješake, kad, u djeliću sekunde, semafor podivlja, pa se ponovno upali crveno, pa opet zeleno, kao da neko dijete pali-gasi svijetlo...? Stvarno mi je prisjelo, previše za jedan dan!

bogomoljka/
Bila je upravo ovakva, smeđa, a ne zelena... Bljak

E sad, da su to bili događaji koji su se odvijali jedan po jedan u nekim dužim vremenskim razmacima, vjerojatno bih odmahnula rukom i na njih zaboravila (osim one nezaboravne bogomoljke). Ali kad se takva tri komada poredaju u razmaku od par sati, e onda natjeraju na razmišljanje. Niz slučajnosti ili vrlo osobna poruka? Onog odvratnog kukca mogla bih "prevesti" kao opaku ženu koja bi me mogla "stajati glave" (posla, nečeg drugog), a tegle i semafor kao "vrijeme je da zaboraviš prošlost, dolaze promjene i odvijat će se jako brzo". A sve moje pokušaje "prijevoda" netko bi mogao protumačiti kao višak slobodnog vremena za razmišljanje ili manjak drugih "pametnih" stvari o kojima bih razmišljala.

Bilo kako bilo, događaji su bili dovoljno upečatljivi da zasluže svoje mjesto u arhivi mog bloga.

Jubilarno 10. ljetovanje u Makarskoj

18.08.2008.

Na ljeto 1998. godine prvi sam put došla u Makarsku. Srce mi je udaralo ko ludo dok se autobus približavao destinaciji mojih snova. Sa dečkom sam hodala samo 8 mjeseci, a njegovi su roditelji pristali da ljetujem kod njih. Imala sam 23 godine, a on 21. Mlađi, ali zreliji... Osim što sam bila u njega ludo zaljubljena, Makarska mi je svojom ljepotom oduzela dah. Nikada ranije nisam vidjela zalaske sunca koji su riječima naprosto neopisivi, a da ne govorim o veličanstvenom Biokovu koje ulijeva strahopoštovanje. Njegova obitelj, prijatelji, mjesto... Sve je bilo kao krojeno po mojoj mjeri i nekako sam znala da je to - to.
Deset godina kasnije šetala sam rivom sa svojim mužem i sinom. I danas mi je teško povjerovati da mi se san ostvario iako je često iscrpljujuć i ne toliko romantičan kakvog vjerojatno svi priželjkujemo. Mali me izmorio do kraja, pa ne mogu reći da je odmor ispunio svoju svrhu. Ali nahranila sam dušu prizorima koje uglavnom viđam samo ljeti. Priznajem da mi je rujan u Dalmaciji najljepši, ali trenutno si takav termin ne možemo priuštiti.

Makarska/

Pa eto, ljeto je prošlo u borbi sa osipom od znoja i pelenskim osipom zbog čega smo posjetili pedijatricu, u gužvanju u krevetu u kojem se mali kotrljao preko mene i muža, znojan i nervozan zbog vrućine, posjetu fizijatru jer je svekrva zabrinuta (mali je napunio 19 mjeseci, a još se nije odlučio na prve korake)... No, baš je u Makarskoj napokon i napravio prve samostalne korake, a ovih dana usavršava vještinu iako mu je puzanje još uvijek glavni način kretanja. Također je samoinicijativno uzeo žlicu i počeo sam jesti, puno spretnije nego što sam mislila da će to biti. Sada malo jede sam, a malo pušta da ga hranim jer je zaključio da tako ipak dobiva više zalogaja u usta.

Na poslu me dočekala gužva. Doputovali smo prošli ponedjeljak navečer, a odmah u utorak sam morala u redakciju. Nisam imala adaptacijsku krizu, naprosto sam nastavila tamo gdje sam stala. Valjda je tako sa mamama - rade uvijek, pa nema razlike između tjedna i vikenda, radnog dana i blagdana, godine i godišnjeg odmora... Pa ipak, ovo je ljetovanje na svoj način bilo ljepše od onog prije deset godina - zrelije i ispunjenije...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se