Abortus nije fora

30.06.2008.

(Povod ovog teksta je OVDJE)

rose/

Jeste li ikada bile na kiretaži (abortusu)? Ja jesam, dva puta jer su tri trudnoće prije Mihovila neslavno završile od čega ta prokleta dva puta nisam uspjela pobaciti sama. Ne, neću pisati o moralnoj strani onih koji se na tako nešto odlučuju u slučaju neželjene trudnoće, to je previše složena i osjetljiva tema. Maloljetnice, socijalni slučajevi, silovane žene, duševno zaostale osobe... No, htjela bih malo opisati što znači abortus i kako to izgleda, naprosto iz razloga ako neka žena ostane u drugom stanju i misli kako će to obaviti bez imalo grižnje savijesti, pa nastaviti živjeti svoj život dalje kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Moj suprug (tadašnji dečko) i ja smo jako željeli dijete. Tko ima volje može kopati po mojoj arhivi, sve je počelo otprilike kada sam i počela pisati ovaj blog. Iako sam znala da se trudnoća ne događa uvijek po narudžbi, ipak nisam znala što nas sve očekuje. U travnju 2004. prvi sam put ostala trudna. Euforija, oduševljenje, da ne nabrajam dalje... Jedan ginekološki pregled, pa drugi... Da skratim priču, plodova nije bilo, samo dvije prazne gestacijske vrećice jer je ta trudnoća bila blizanačka. No, s obzirom da nisam prokrvarila sama, u svibnju sam morala na kiretažu. Ne mogu ni opisati bol zbog gubitka trudnoće i činjenicu da moram na stol. Gledala sam trudnice sa velikim trbusima u čekaonici i pitala se "zašto baš mi?". Mislila sam da ću izgubiti svijest kada su me pozvali u ambulantu. Legla sam na stol tvrda od straha i odmah su mi dali injekciju (apaurinski koktel). U ustima sam osjetila okus peperminta i to je bilo posljednje čega se jasno sjećam. Ostalo se odvijalo kroz maglu - sa svake strane su me sestre držale za ruke, a netko mi je stalno postavljao pitanja: ime i prezime, datum rođenja, krvna grupa... Kao da su me namjerno držali budnom. Osjećala sam bol, ali kao da mi nije bilo važno i nisam mogla reagirati. Znam da sam kod svakog struganja stiskala manijakalno ruke i samo sam ponavljala: molim vas pazite, želim imati dijete jednog dana... Iako omamljena injekcijom, već tada sam u sebi pucala po šavovima. U nosnicama sam osjećala slatkast smrad sukrvice koji se miješao sa onim bolničkim mirisima. Kiretaža ne traje dugo, desetak minuta, no u tom vremenu se ruši sav unutarnji svijet. Prebacili su me na kolica, pa u krevet. Jednostavno i brzo, zar ne? No, taj košmar u glavi, osjećaj gubitka i bezdana, stotinu pitanja "što bi bilo kad bi bilo" i čitav niz koji počinje sa "zašto" nastavlja se danima i tjednima, ponekad mjesecima i godinama... Imala sam nešto što bi se moglo nazvati PTSP. Nestabilna raspoloženja i brizganje u plač nasred ceste, naizgled bez jasnog povoda... Dr. Blaić me dobro "očistio" i nije bilo fizičkih posljedica, ali nije mogao očistiti dušu... Uslijedili su mjeseci ponovnih pokušaja da bih u siječnju sljedeće godine ponovno ostala trudna. Opet euforija, no ovaj put protkana strahom koji se, na žalost, pokazao opravdanim. Ponovno stol, ovoga puta u drugoj ambulanti, i taj, već dobro poznati, prokleti okus peperminta nakon injekcije. Bol, praznina, očaj...

Da, rekao bi netko, naravno da si osjećala očaj kada si željela dijete. Ne zavaravajte se - dvije moje prijateljice prekinule su zdravu, ali neželjenu trudnoću. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ikada sa njima polemiziram o toj odluci, niti da ih osuđujem, samo sam slušala priče. I one su preživjele bez većih fizičkih posljedica. U društvu i pred svojim dečkima nikada nisu odavale da ih nešto muči. I dalje su pile, ljubovale, provodile se, živjele... Tko ih je površno poznavao, imao je osjećaj da abortus na njima nije ostavio nikakvog traga. A ja sam slušala o tome kako su na njih zaista djelovale fotografije beba, mame s kolicima ili trudnice, o neprospavanim noćima i kreiranju 101 mogućeg scenarija kojima su možda mogle izbjeći taj čin, o strahu za buduće trudnoće i grižnji savijesti kada su ostale trudne... To nije samo stvar vjere, moralnih načela ili nekih drugih vrijednosti prema kojima se ravnamo u životu. To stanje je normalna posljedica činjenice da smo odgovorni za prekid jednog života koji nikome nije ni stigao napraviti neko zlo niti je kriv što je nastao i time nam "zagorčao život". No, u ovom slučaju nismo zgazili mrava ili ružnog pauka nego čovjeka.

Danas postoji toliko različitih načina kontracepcije o kojima već sve zna i Barica s placa. A da ne govorim da bi se bilo korisno zaštititi ne samo zbog trudnoće nego i zbog spolno prenosivih bolesti kojih ima hoy-hay. Zaista nije potrebno ovu lekciju naučiti na svojoj koži.

I za kraj, par sitnica:


Abortus je daleko najnepovoljnija mjera kontracepcije i predstavlja veoma neugodno iskustvo za ženu. Ipak, ukoliko je urađen pravilno i u odgovarajućoj ustanovi, rizici su minimalni. Dakle, u najvećem broju slučajeva neće ostaviti posljedice, ali nekada može doći do nekih komplikacija koje je potrebno da znate.
- Može doći do infekcije koja može zahvatiti matericu, jajovode, pa čak i trbušnu maramicu što može dovesti do neplodnosti
- Infekcija se ispoljava kroz jedan ili više znakova: krvarenje ili vaginalni sekret, bol i povišena temperatura.
- Zaostajanje dijelova posteljice u materičnoj šupljini, što se manifestira kroz uporna krvarenja ili krvarenja poslije pauze koja su praćena bolovima.
- Često psihičke posljedice abortusa mogu biti veće nego fizičke, posebno kod djevojaka/žena koje su željele dijete a morale su ga se odreći. Često se javlja i grižnja savjesti kod djevojaka/žena koje su bile neodlučne u pogledu trudnoće.


Mojoj nerođenoj djeci
(2005. - nemam nekog pjesničkog dara, ali barem sam se ispucala...)

Hladna bolnička soba
U ustima okus peperminta
Baca me u bunilo koktel apaurina.
Održavaju me budnom:
Vaše ime, godine, krvna grupa;
A sve je kao u snu, buncam ko od dobrog vina...
Iz utrobe mi doktor ostatke grebe
Stanice što trebale su biti moja djeca
Dvije nerazvijene gestacijske vrećice
Dvije moje nesuđene, malene srećice...
Al bunilo je jače od srca koje jeca.
Stišćem ruke sestrama, osjećam oštru bol –
«Još malo» govori mi nakaza u bijelom,
No sve mi je svejedno, što hoćeš radi s tijelom.
Ionako sam znala da umirem bar jednim dijelom...

«Gotovo je, bili ste hrabri»

Krvarim ostatke, porađam svoje snove,
Vrele mi suze vlaže suhi obraz.
U duši gorak dokaz da je pakao na zemlji
Vrištim stisnutih usta, ne mogu priznati poraz.
«Zašto daješ onoj koja neće,
a uzimaš tamo gdje goruća je volja?!
Zašto dozvoljavaš da tako strašno peče?
Zar mogu voljet više?! Od dobre bit još bolja?!
Čime ću bar jednu dušu zaslužiti..?»

Ali On šuti...
Molitva je ostala po hladnoj sobi kružiti
Kao avet,
Traži one što mi nije htio pružiti
Zove moje nerođene blizance,
Sestrice ili bratance,
Moje malene mrvice...
Prokleti smrad sukrvice...
----
I ponovno ta ista bolnička soba
U ustima mi ponovno okus peperminta
I sve se na ovom svijetu kreće
Umire se i rađa, al iz moje utrobe neće...
I ponovno neće...


Ukiseliše li se krastavci...

24.06.2008.

Stiže vrijeme u kojem uživam čitati vijesti svojih kolega, a istovremeno sam sretna jer više ne radim u dnevnom listu. Političari su na godišnjem, zvijezde plandruju po turnejama, nigdje nikog i nigdje ničeg o čemu bi se pisalo... To je doba u kojem se svačime pune prostori, a na naslovnicama završavaju sadržaji koji u neko drugo vrijeme ne bi imali nikakve šanse. Prenapuhuju se teme koje barem donekle drže vodu, a majstori proizvodnje afera i senzacija dobivaju odličnu priliku dokazati svoje umijeće. To su ujedno i jedini mjeseci kad NLO-i, prikaze, proroci i čudovišta dobivaju pravo na pet minuta slave u vrlo "ozbiljnim" medijima.


game/

Pa evo prvih lasta, glasnica medijske suše koja će mnoge urednike baciti u očaj te izazvati predinfarktno stanje:

Naslovnica www.net.hr, 21.06.2008.
Izravni link na tekst


Rafajev duh (možda) ubrzava proces

Za don Kaćunka je čudnovata zgoda iz crkve u Generalskom Stolu, u kojoj je 20-ak prvopričesnika navodno vidjelo duh nedavno ubijenog župnika Rafaja – poruka sudstvu.

Don Anđelko Kaćunko, kancelar Vojnog ordinarijata, pojavu prikaze crvenih očiju, krvave glave, sa smeđim plaštom, koja šeće s hostijom ispred oltara i podmeće noge jednoj djevojčici, a za kosu čupa drugu, smatra mogućom porukom stradalog Josipa Rafaja.

Slobodna piše da Kaćunko misli i kako ukazanjem, tri mjeseca nakon što ga je ljubomorni momak nasmrt upucao, "Rafaj možebitno poziva i na ubrzanje sudskog procesa".

Prof. dr. Mirjana Nazor pretpostavlja kako bi viđenje moglo biti ventil za stres koji su svi mještani, a osobito djeca, doživjeli ubojstvom mjesnog duhovnog autoriteta, kakav je župnik.

"Dovoljna je iskrica, dovoljno je da se netko odlučio našaliti, pa da bukne 'grupno ukazanje' o kakvom se ovdje govori. Masovna viđenja najčešće su posljedica potrebe za konformizmom. Ako dvoje ili troje ispriča nevjerojatnu priču, onda ostali imaju potrebu da je potvrde", kaže dr. Nazor.

Istraživač rubnih područja znanosti mr. Drago Plečko kaže da bi priča mogla biti varka ili "puki paranormalni fenomen bez šireg značenja".


Jutarnji list, 20.06.2008.
Izravni link na članak


Na Peruči viđeno 'čudovište'

Piše: Vito Perić/EPEHA
Foto: Vito Perić/EPEHA

SINJ - Dvije bake iz zaseoka Duvnjaci - Matkovine na lijevoj obali jezera Peruča i dva ribiča u srijedu poslijepodne spazili su neobično stvorenje koje je puzalo po travi i potom skočilo u vodu te otplivalo i nestalo u dubinama jezera.

"Bile smo u našem vrtu, stotinjak metara od obale. Spazila sam nešto crno dugo možda 4-5 metara sa sjajnim ljuskama po sebi. Dozvala sam susjedu Mariju, a ona je viknula ribičima da dođu i ponesu dvogled," priča krepka starica Mara Duvnjak (83), koja sa svojom susjedom Marijom Duvnjak (79) živi na lijevoj obali Peručkog jezera u napuštenom zaseoku.

"Sinko, nije ti to bila zmija. Viđala sam ja zmije. Ova je debela k'o ljudska noga u butu. A kad je došla do obale nije skliznula, nego je skočila u vodu i po zvuku sam ocijenila da je teška", kaže susjeda Marija Duvnjak.

Ribiči koji nisu htjeli pred fotoaparat ispričali su istu priču. "Ja sam bio u vodi kad me je prijatelj zovnuo. Došao sam do obale i ponio mobitel u namjeri da snimim to neobično stvorenje. Nisam uspio jer se brzo kretalo, ali i ja procjenjujem da je dugo 4 do 5 metara. U jednom trenutku je izronilo iz vode i glava mu je bila veličine ljudske, ali mislim da se radi o nekoj velikoj zmiji", u jednom dahu nam je ispričao mladi ribič koji je želio ostati anoniman zbog straha da ga prijatelji ne bi zafrkavali.

U svakom slučaju, četvero ljudi je vidjelo i isto opisalo neobično stvorenje, koje je, praveći velike valove na vodi, otplivalo prema jednoj maloj uvali na jezeru. Bake Mara i Marija kažu da takvu vrstu životinje dosad nisu vidjele, a žive na obali jezera od rođenja.

Sinjski prirodoslovac Slaven Kardoš kaže da bi se moglo raditi o dalmatinskom udavu, koji se rijetko viđa u ovim krajevima, a zna narasti i do dva metra dužine, s tim što je košuljica udava u pet boja. On je inače bezopasan, a glasa se zviždanjem. Inače, u ovim se krajevima pojavi svako 15 do 20 godina.

Jedan mještanin je također ispričao da je 1983.g. u jezeru vidio slično veliko crno stvorenje s ljušturama po koži koje su se presijavale na suncu. Kada se gradila HE Đale na Cetini radnici su 70-ih godina prošlog stoljeća rovokopačem zahvatili i prepolovili veliku zmiju koja je po priči nalik ovoj iz jezera.

Inače, postoji legenda o čudovištu iz jezera Peruča koje se zove Karakonđula. Kako nam je ispričao sakupljač takvih priča iz Cetinskog kraja Branko Mravak, to čudovište je najprije otkriveno na Radošiću u davna vremena.

Mještani nisu znali što je, pa su odlučili da ga ispeku i pojedu. Po predanjima, čudovište je došlo iz vode, a nakon što je napravljeno jezero Peruča nastanilo se u potopljenim seoskim kućama jer mu paše život u toplom blatu i mulju pod okriljem tame. Možda će i Cetinski kraj dobiti svoga Nessieja.



Naslovnica www.javno.com, 23.06.2008.
Izravni link na tekst


BEZ PANIKE
Hitchockove vrane 'divljaju' po Zagrebu
Velike grdosije na lošem glasu izazvale su strah među Zagrepčanima nakon neuobičajenog napada na čovjeka koji je šetao Jarunom

Piše Jelena Kovačević

Na prvi pogled možda nestvarno, ali istinito. U Zagrebu je zabilježen prvi slučaj napada vrane na čovjeka. Nemili se događaj zbio 24. travnja u parku pokraj stambenih zgrada u Ulici Bernarda Vukasa na Jarunu.

- Iz nekoliko sam navrata načuo da su građani imali bliske susrete s razbjesnjelim vranama, koje su djelovale prilično agresivno i koje su napadale iz nepoznatih razloga - potvrdio nam je 27-godišnji Zvonimir koji živi u blizini dječjeg vrtića u već spomenutoj ulici na Jarunu.

Naime, svima je poznata scena muškarca u telefonskoj govornici tijekom naizgled mirnog dana, kad odjednom na njega nasrću ružne crne ptice velikih kandži i oštroga kljuna. Krv, strah i vrisak! Radi se, naravno, o hororu Alfreda Hitchocka. Iako daleko od Amerike, u našoj maloj metropoli scenarij pomalo podsjeća na stravičan film. Srećom, u puno blažem obliku.

Nema razloga za paniku

- Roditelji mužjak i ženka vrane štitili su mlado koja je ispalo iz gnijezda pa su se zaletjeli na čovjeka i preletjeli mu blizu glave. No, nije bilo strašno. Sve je prošlo bez ogrebotina i krvi. Nakon te dojave 24. travnja, napad se nije ponovio - smireno nam je rekao stručni savjetnik za veterinarstvo i stočarstvo iz Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo Robert Matić, dodajući kako je tada stanarima preporučeno da 15-ak dana izbjegavaju to mjesto.

Međutim, iako građani najviše strahuju upravo zbog SF filma, ali i glasnog graktanja, upravitelj Zavoda za ornitologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Dragan Radović naglasio nam je kako je takvo ponašanje vrana, napad radi obrane mladoga, normalno, ali vrlo rijetko.

- Vrana zna napasti i pse, mačke pa i lastavice. Ukoliko se zaleti na čovjeka, treba se samo udaljiti i obavijestiti službu da se ptica vrati u gnijezdo, ako je ispala iz njega. Inače nema realne opasnosti od napada. To je bio prvi takav slučaj koji se vjerojatno neće ponoviti još deset godina. Ne treba dizati paniku, vrane nisu zloćudne životinje - uvjeren je Radović, koji nam je pojasnio razliku između dviju vrsta vrana u Zagrebu.

Vrane nisu opasne po zdravlje

Inače jedne od najpametnijih ptica općenito, na zagrebačkim krošnjama platane, topole i ostalih visokih stabala ima ih oko 800 parova, naročito za vrijeme sezone gniježđenja, koja traje od veljače do travnja. Pred kraj svibnja se potom razilaze.

- U Zagrebu imamo dvije vrste vrana. Gačac koji je crn i sivu vranu koja ima crna krila. Gačci su kolonijalni, najviše ih se u krošnjama zna nastaniti 100, dok su do prije 30-ak godina bili agrarni, što znači da su obitavali u nizinama. Ali zbog pesticida i nedostatka hrane, preselili su se u gradove gdje ljudi bacaju otpad. Sive vrane pak kradu tuđa jaja zbog čega pada broj ostalih ptica, one su veće i agresivnije. Također, opasnosti po zdravlje ljudi nisu ustanovljene, a nagle promjene vremena ne utječu na njihovu agresivnost - pojasnio je Radović.

Kako je dodao, to su ptice koje se vrlo brzo snalaze i uče, znaju se sakriti i dobro iskoristiti sve resurse. Tako, primjerice, one ne reagiraju na ultrazvučni tjerač golubova, a Zagreb nije jedini grad koji se suočava s tim problemom.

Glavni krivac velikom broju vrana - ljudi

Prema riječima pročelnika Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo Emila Tuka, stanje u europskim gradovima prati se preko foruma i znanstvenih radova, a najveći su problem zapravo ljudi koji bacaju otpad kojim se vrane hrane.

Zagreb je jedini grad u Hrvatskoj koji ima metodu lokalne modifikacije rezanje grana stabala. Naravno, ako je gnijezdo dostupno. Ako je iznad 30 metara, djelatnici Zrinjevca ne mogu do njega. Nadalje, već ove ćemo godine proučiti utjecaj audio-metoda, a i audio-vizualno ometanje glasanjem grabljivica - najavio je Tuk, istaknuvši kako baloni kojima se već pokušavalo tjerati vrane nisu funkcionirali jer su se one vrlo brzo navikle na njih.

Gnijezda se zbog reprodukcije i etičkih razloga ne smiju uništavati, a iako nisu zaštićena vrsta, zakonom je zabranjeno ubijati vrane. Kako se prisjetio Radović, prije 15-ak godina na Zrinjevcu su se rušila gnijezda kada su male vrane padale i sve je bilo puno krvi. Tada su zgroženi građani to osudili.

Preporuka građanima: Prijavite gnijezda

Kako bi se uklonilo gnijezdo u neposrednoj blizini stambene zgrade ili prozora, građani mogu pismenim putem urudžbirati prijavu uz navođenje imena i prezimena te prijaviti lokaciju vrana. Ona se potom slika te se provjerava je li blizu zgrade ili prozora. Ako jest, grane stabala se režu.

- Ove godine nije bilo puno prijava. Tek 15-ak lokacija u gradu, a radilo se o 30-ak stabala sa 70-ak gnijezda - kazao je Tuk, na kojeg se nadovezao Matić kazavši kako su pozivi stizali iz Novog Zagreba, Trnskog i s Knežije, dok iz Dubrave nitko nije prijavio nepodnošljivo glasanje vrana.

Međutim, čest je slučaj da građanima ne smeta tramvaj ispod prozora, ali vrane da. A zapravo ih ne bi ni bilo, da ih isti desetak minuta prije nisu nahranili bacivši komade kruha kroz prozor. No, kada se stabala porežu, vrane pak nađu drugu lokaciju, tako da Grad i nema nekih rješenja po tom pitanju. Kako god bilo, čini se da u našem gradu neće biti najezde Hitchockovih ptica


BUUUUUUUUUUU zaliven

A Slovenci su mi uljepšali dan, barem ako je vjerovati Večernjem listu, objavljeno 23.06. Svašta se u ljeto može dogovoriti... smijeh

Izravni link na članak

SLOVENIJA Titova vila na Bledu trebala bi postati baza za pripremu astronauta

Astronauti kreću na Mjesec iz Titove vile

Autor Vlado Zagorac/Ljubljana


Nekadašnja slovenska rezidencija bivšeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita Vila Bled spremna je ugostiti astronaute koji će iz Francuske Gvajane ili Bajkonura odlaziti u misije na Mjesec ili se s Mjeseca vraćati. Astronauti bi prije odlaska na Mjesec u Vili Bled mogli obaviti i dio priprema za tu misiju.

Denacionalizacija
O svemu se tome novi najamnici hotela Vila Bled tek trebaju dogovoriti s Europskom svemirskom agencijom (ESA), otkriva vodeći slovenski tabloid Slovenske novice. Nakon što su jugoslavenske vlasti Vilu Bled denacionalizacijom oduzele kraljevskoj obitelji Karađorđević, do sredine je 70-ih godina prošlog stoljeća bila je protokolarni objekt u vlasti Slovenije. U to se vrijeme reprezentativnim objektom najčešće koristio tadašnji jugoslavenski predsjednik Tito, a gostoprimstvo je dala i mnogim Titovim gostima pa se najčešće govorilo da je to “Titova vila”.

Raspad
Raspadom Jugoslavije slovenska je država Vilu Bled zadržala u svom vlasništvu kao hotelski objekt. Poslovi nisu išli dobro pa je Slovenija Vilu Bled u najam dala turističkoj diviziji koncerna Sava iz Kranja. Za denacionalizaciju Vile Bled zanimao se i jugoslavenski prijestolonasljednik Aleksandar II. Karađorđević, ali do povrata imovine nije došlo.

Javnim je natječajem Janšina vlada našla novog korisnika tog objekta pa će od veljače iduće godine Vilom Bled, idućih 50 godina, raspolagati društvo Condor Real d.o.o. iz poslovne skupine Sportina Group koja je u vlasništvu 17. najbogatijeg Slovenca Bahtijara Bajrovića. Njegova tvrtka obvezla se sagraditi i nove sadržaje uz postojeću ponudu.


Što se babi htilo, to se babi snilo...sretan

Pitam se pitam...

22.06.2008.

Mala mama



Mamin sin



Mislim da bi se našlo nekih sličnosti zar ne? Čini se da sam ipak malčice upropastila posao genima muževe obitelji wink

Rastjerujemo oblake sa sunca

21.06.2008.

Upravo smo se vratili iz Zarazne, jedno iskustvo više. Mali je pokupio tako solidnu virozu da je gotovo dehidrirao uz svo dojenje i čajeve. Kurio je od četvrtka popodne od cca. 38,5 pa do 40. Lupocet je pomagao slabo ili ništa, kupanje i oblozi donosili bi samo trenutno olakšanje, a neki jači lijek za snižavanje temperature se nisam usuđivala dati niti sam ga imala kod kuće. S obzirom da je na kraju klonuo od iscrpljenosti i da je odbijao čak i čaj, hitno smo otišli do Zarazne. Skinuli mu temperaturu, uzeli mu krv, pregledali ga i zaključili da ga možemo ostaviti ako želimo na infuziji. No, ipak smo odabrali da ćemo sutra otići u dnevnu bolnicu ako će i dalje slabo piti. Uostalom, živimo u susjedstvu, pet minuta od bolnice autom, a tamo bi ipak bio u kontaktu sa bolesnom djecom. Umorna sam... Jedva sam spavala ovih dana, a briga me izjedala. Sad mi je barem lakše kad je krvna slika dobra, zapravo je čak i odlična. Nema sedimentacije, nema ničeg zabrinjavajućeg.

Kad sam primila nalaze zapravo sam shvatila koliko sam sretna. Uredna trudnoća, uredan porod, apgar 10/10, do sada nema nikakve alergije, jede i više od normalnog, a nije debeo, još uvijek cica, imao je samo nekoliko virozica i to otkako ide u jaslice... Dvodnevna temperatura koju nismo mogli skinuti te odlazak u bolnicu iz čistog opreza je najgore što nam se do sada dogodilo (kucam u drvo gdje god stignem). Mali, općenito govoreći, puca od zdravlja. I, kako se kaže - nije što je moj, ali stvarno je lijep. cerek



I ponekad se pitam čime sam ga zaslužila? Ili u ovom ili u nekom od prijašnjih života, negdje sam nekome napravila jaaaako veliku uslugu.

Idem spavati... Možda uspijem uloviti bar malo sna.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se