Dijete u ropotarnici ljudskog uma

11.03.2008.

Ima dana/noći koje su grozne... Ne volim pisati o njima jer se može stvoriti pogrešan dojam kao da mi je takav cijeli pogled na svijet - mračan, mrzovoljan, užasan. Ovo je jedna takva noć, treća neprospavana jer je mali jako prehlađen, pa se budi po tko zna koliko puta... I pitam se koliko dugo mogu izdržati ovu tjeskobu izazvanu premorenošću ?

Još jedna u nizu brojnih misli koje će se naći u, kako ja nazivam, ropotarnici ljudskog uma... Ponekad pomislim kako svi mi imamo u mozgu prostor u koji odbacujemo misli koje nam izazivaju strah, bol, tjeskobu, nemir, odnosno čitav niz paklenih demona. O tim temama izbjegavamo razmišljati te čvrsto držimo pod ključem tu "ropotarnicu". Dok smo u dobrom raspoloženju te imamo snage držati kontrolu nad životom, brava ne popušta.Čim malo posrnemo, vrata se počnu tresti, a kada do kraja potonemo tada se nađemo usisani u tom prostoru u kojem ne želimo biti. Tada bjesomučno tražimo krivca za gomile smeća, a zapravo očajnički dozivamo upomoć nekoga tko će nam pomoći počistiti taj nered. Koliko puta se dogodi da netko pogrešno protumači naše suze i hrpu, u afektu izgovorenog otrova jer ne razumije da se zapravo gušimo i tražimo ruku spasa? Nisu samo djeca ta, koja devijantnim ponašanjem dozivaju roditelje upomoć - iste ili slične signale šalju i odrasli. Uostalom, prije ili poslije svi dođemo do zaključka da izraz "dijete u nama" nije pojam iščupan iz nekog priručnika jeftine psihologije već da smo doista svi mi u duši djeca.

To dijete "u meni" ponekad vrišti, kao noćas... Možda je ljubomorno na dijete koje vrišti "na meni", pa traži malo nježnosti i za sebe? Možda se boji da će ga njegov odrasli alter ego zaboraviti ili je naprosto umorno i cendravo kao i sva djeca kojima treba sna. A krivi su mu svi od reda, malo je pošteđenih.

tavan/

Znam da će već ujutro biti bolje, ali ponekad je noć užasno duga, pa je tako teško i tjeskobno dočekati svitanje... Ipak, u svemu me najviše tješi činjenica da sam (gledano u cjelini) optimist, pa je brava moje ropotarnice daleko izdržljivija od nekih drugih, pesimizmom i depresijom oštećenih modela. Morat ću samo u neko skorije vrijeme uhvatiti malo sna, pa nekome objasniti na ljudima razumljivom jeziku, kako mi je hitno potrebna pomoć u generalnom čišćenju.

Bez dodira nema života

04.03.2008.

Sjedim već pola sata pred računalom i pokušavam napisati članak za časopis za koji trenutno radim. Predložila sam temu o vrijednosti dodira za normalan razvoj djeteta... Imam problem sa kojim sam se već jednom susrela u novinarstvu - o temi moram pisati što je moguće objektivnije, a ja je doživljavam previše subjektivno. Sa stravom sam slušala vijest o dječaku koji se zapalio u školi navodno "zbog ljubavnih problema". Sjetila sam se i dviju djevojčica koje su nedavno zajedno počinile samoubojstvo (ako se ne varam na Korčuli, bacile se sa kule ili tako nešto). Otkako sam i sama postala majka još više me užasava rastući trend nasilja među djecom, bilo da je riječ o nasilju prema sebi ili prema drugima. I pitam se... Nije li moguće da sve počinje upravo u uskraćivanju dodira?

dodir/


Možda vam ova teza djeluje previše banalnom, ali navest ću par podataka sa kojima trenutno raspolažem (moj časopis neće biti prvi koji će objaviti te podatke, o njima se već pisalo u našim medijima. Prema tome, ovime neću pokvariti ekskluzivu...). Dakle, riječ je o znanstvenim istraživanjima koja su se bavila vrijednošću dodira:
1. jeste li znali da djeca bez odgovarajuće potrebne "doze" dodira mogu umrijeti? Studije znanstvenika Henryja Chapina i Rene Spitz kojima su obuhvaćena djeca smještena u institucijama to i dokazuju. Naime, toj djeci su pruženi svi uvjeti neophodni za život - hrana, piće, higijenski uvjeti i ostalo. No, nisu dobivala potrebnu nježnost zbog čega su doslovno neka i umirala.
2. Marston (1990.) procjenjuje da je za rast neophodno četrnaest zagrljaja dnevno.
3. dodir igra ključnu ulogu u sposobnosti mozga da se nosi sa stresom bez štetnih posljedica jer snižava razinu kortizola (hormona stresa) u ljudskom mozgu. Djeca koja imaju stalno povišenu razinu ovog hormona iskazuju kognitivne, socijalne i motoričke zaostatke u većoj mjeri nego što je to slučaj sa ostalom djecom. Dobro dodirivanje može dovesti do povećanja mentalnih i tjelesnih funkcija djece. Također, djeca koju se masira rjeđe su prehlađena i rjeđe pate od proljeva od druge djece. Dokazano je i da češće dodirivanje kod djece može dovesti do smanjenja astme, dermatitisa, karidovaskularnih bolesti, kroničnih bolova, nesanice i stresa
4. Najupečatljiviji dokaz dobiven je u istraživanju u rodilištu jedne velike američke bolnice. Prijevremeno rođena djeca podijeljena su u dvije skupine smještene u dvije prostorije sa sasvim istim uvjetima. Jedina razlika bila je u tome što su u jednoj sobi medicinske sestre dva puta dnevno po pola sata masirale bebe po leđima mekom četkom. Bebe koje su imale taj tjelesni dodir bile su nakon dva tjedna ili mjesec dana (koliko su mjerenja trajala) sto posto teže (dobile su dvostruko na tjelesnoj težini u tom razdoblju) nego one kojima je taj dodir uskraćen.
Bilo je znanstvenika koji su čak tvrdili da su meke i oble crte lica dojenčadi stvorene na taj način kako bi potakle na maženje i poljupce, nešto kao mamac kojem nije moguće odoljeti.

Takvih istraživanja ima puno... Naravno, mnoga su se bavila i odraslima, i sva pokazuju isto - poput zraka, hrane i vode, dodir je neophodan za normalan život. Bez dodira ljudi postaju agresivni, hladni, destruktivni ili autodestruktivni, nezadovoljni, bolesni... Na kraju i umiru. Osobno već dugo promatram ljude i redovito primjećujem da većina uopće ne zna što je to ljubav, poštovanje, privrženost, što znači pronaći zadovoljstvo u davanju, a ne samo primanju... Ukratko, vidim nesretnu masu koja očajnički traži ljubav, gotovo izgladnjelo, a nije istu u stanju dati. Kao da se hrane na tuđim emocijama i nikada im nije dovoljno. A kada sa njima uđem u razgovor, redovito čujem priče o razorenim obiteljima, alkoholizmu, roditeljima-karijeristima kojih nikada nije bilo kod kuće, o odrastanju bez brata ili sestre... Kakve to veze ima sa dodirom? Velike. Dodir je fizička manifestacija naših osjećaja. Kada govorimo o pozitivnom dodirivanju ono potvrđuje da nas netko voli, da mu je stalo, da smo mu dragi... Dodir je naš prvi "instrument" kojim smo upoznali svijet nakon rođenja - zagrljaj majke značio je nešto dobro i pozitivno, stalna maženja roditelja znače da smo im dragi, da nas vole, zagrljaj znači sigurnost, toplinu... Upravo na dodiru djeca počinju graditi svoje povjerenje.

Kao što dodir može biti pozitivan i koristan, tako može biti i negativan. A vezano uz temu o dodirivanju i djeci, u današnjem društvu prva će asocijacija biti pedofilija. Strah od pedofila doveo je do još većeg uskraćivanja dodira zbog straha od tužbe. Tako se odgojne ustanove u svijetu već dugo strogo pridržavaju propisa kojima se točno definira kakvo je dodirivanje poželjno i dozvoljeno. U nekima je čak u potpunosti zabranjeno grljenje djece. U želji da ih se zaštiti, čini se da im se nanosi još veće zlo. Djeca svoju potrebu za dodirivanjem zadovoljavaju dodirujući i grleći sve oko sebe, ljubeći ili držeći za ruku. Neostvarivanje tog kontakta ostavlja trajne posljedice na emocionalnom i intimnom planu.

O dodiru bih još mogla puno toga pisati (ali ne za članak, kako je krenulo...). Možda sam dodatno osjetljiva na ovu temu jer mi sin ponovno kreće u jaslice jer ću uskoro početi normalno raditi. Tako će dnevna doza dodira morati biti nadoknađena u popodnevnim satima...

free

Posjetite i ovu stranicu (ako još niste čuli za kampanju free hugs, ovo će vam biti zanimljivo...)

Dopuna temi: Potaknuta aquarijinim komentarom odlučila sam još malo dopuniti ovu temu jer sam shvatila da sam propustila vrlo važan dio - kakav dodir treba biti. Samo sam na jednom (ili dva) mjesta spomenula riječ "pozitivan" dodir. Time se zapravo misli upravo na ono što je aquaria napisala: dodir od srca i koji onome kojeg se dodiruje izaziva ugodu. Neželjeni ili hladan dodir proizvest će upravo suprotan učinak. I na tu temu postoje istraživanja (primjerice, kakve dodire djeca doživljavaju ugodnima i poželjnima). No, kada se govori o relaciji roditelj - dijete mislim da sva ta istraživanja treba zaboraviti i usmjeriti se samo na govor srca. Vezano uz "definiciju" poželjnog dodira, spomenut ću dva primjera iz osobnog života.
Prvi se odnosi na moje iskustvo u jaslicama kada sam sa malim bila na adaptaciji. U njegovoj grupi bio je mali Grga, neutješno dijete koje je strašno teško prihvatilo odvajanje od majke i jako je plakao. Teta ga je uzalud nosala, pokušavala mu pjevušiti, no bilo je očito da radi "po špranci". Vidljivo umorna i preopterećena obavezama, nije mogla postići željeni rezultat. Djeca bez zabune razlikuju dolazi li dodir iz srca ili je samo dodir "reda radi". Instinktivno sam uzela maloga u ruke i naprosto ga zagrlila kao što grlim svog sina. Kao "friška" mama imala sam (i još uvijek imam) instinkt koji mi omogućava da bez greške znam što djetetu paše, a srce je po tom pitanju u potpunosti otvoreno. Ne može se to riječima opisati, svaka će mama znati o čemu govorim. Istoga trena mali se smirio i iako me uopće nije poznavao, toga kao i narednih dana stalno je puzao za mnom i pokušavao se na mene popeti. Ne mislim da sam posebno nadarena za djecu, već sam, za razliku od tete koja je davno bila mama, u potpunosti otvorena i funkcioniram uglavnom na emotivnoj razini. Pojednostavljeno - samo volim, volim i volim, a to je ono što dijete osjeća u dodiru. I to se ne može naučiti iz skripti i udžbenika.
Drugi se primjer odnosi na osobu koju poznajemo aquaria i ja (a možda je upravo on i potaknuo moju najdražu blogericu na komentar :) ). Taj čovjek neprestano dodiruje ili, da se bolje izrazim, neugodno pipka. Primi te u svoje pandže i ne pušta. Uopće ga ne zanima smeta li nekome njegov dodir ili ne, a kad se samo sjetim njegovih šlatanja obuzme me jeza. Odbojno, neugodno i ružno iskustvo. Takvi dodiri sigurno nisu u skupini poželjnih.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se