Quo vadis Domine?

31.01.2006.

Kako u par redaka opisati protekle dane? Rekla bi moja draga prijateljica - totalni "auzmeš". Došao je kraj mjeseca, love je sve manje, na poslu (doduše standardna) ludnica... Dragi i ja smo napokon nadvladali posttraumatski stresni sindrom nakon sklapanja braka i ušli u novu životnu fazu (koja mi se jako sviđa :))... Trebala bih otići na sto mjesta gdje sam obećala, a nisam još otišla ni na jedno. Gdje su tek prijava poreza i prikupljanje sve prateće dokumentacije, promjena svih dokumenata zbog novog prezimena... Uza sve to, prihvatila sam mjesto predstavnice honorarnih suradnika u našem sindikatu, što se još mora potvrditi. :))) Kad se već stalno jadam da ovo ili ono u našoj firmi ne valja, sad ću barem imati mogućnost pokušati nešto promijeniti.

Imam osjećaj da me nosi struja nekakve goleme rijeke, a zaista ne znam gdje joj je ušće. Ne žalim se, naprotiv. Krenulo mi je na svim područjima. Sprema se čak i povišica, ovoga puta nebi smjelo biti problema... Ne osjećam preopterećenje jer ga ni nema - imam odovoljno vremena za sebe. Pati samo blog jer u slobodno vrijeme napravim nešto po kući, kuham ili spavam... Najviše volim pisati rano ujutro dok pijem prvu i jedinu dnevnu kavu, no rijetko se budim u 6 jer koristim svaku minutu za izležavanje.

U cijelom tom turbulentnom početku godine fascinira me samo jedna stvar - iz dana u dan dobivam jasne potvrde da slučajnosti ne postoje i da se sve što doista želimo ispunjava na ovaj ili onaj način. Još samo jedna velika želja stoji neispunjena, ali osjećam dobre vibracije. Doći će kao i sve dosad - ne onda kada mi mislimo da je pravo vrijeme već onda kada će zaista i biti pravo vrijeme, ali doći će sigurno... Život je stvarno nevjerojatan proces i najbolji akcijski film koji postoji. Sve više uživam, baš zato što je neizvjesno. :)

Do tipkanja :)

...

25.01.2006.

Temperatura pada, stupanj po stupanj i snaga se vraća... Voljela bih da je budan, da mi stavi ruke na čelo kao jučer i da razgovaramo. Nekada nisam zamišljala takvu ljubav, niti sam znala koliko vrijedi. Čime sam ga zaslužila?...

Kud svi, tud i mali Mujo

24.01.2006.

Blog i Zagreb se tresu uzduž i poprijeko, a ja pišem o pašticadi. Toliko ignoriranja, a novinarka sam, k tome sam bila i više nego vjerna čitateljica LA Woman... Sudeći po jednom mailu koji mi je stigao, neke je možda moja reakcija iznenadila. Nisam u toku? Ne čitam ništa drugo osim svog bloga?

Htjela bih pojasniti neke stvari, naprosto da se izbjegnu zabune oko sadržaja kojeg se ovdje može naći:
Ovaj blog je čisto drljanje dnevničkog tipa; pišem o svojoj svakodnevici i tako više od godinu dana. Ne zanima me jesam li "almost cool" ili "cool" i pisala bih potpuno isto da mi je blog u potpunosti nepoznat. Ovo je moj ispušni ventil i to je njegova jedina funkcija. Ako me sjećanje dobro služi, ovdje nikad nisam stavila kritiku drugog bloga, niti zauzimala nekakvu "stranu". Da sam htjela pisati kolumne i proslaviti svoj lik i djelo, to bih pokušala srediti negdje drugdje. Komentare na druge blogove savljam u njihove komentare.

To ne znači da nemam i svoje mišljenje o, primjerice, "slučaju newyorcanka" već nisam imala neku osobitu potrebu oko toga i ovdje dizati prašinu. Razlog je zapravo vrlo jednostavan - iako mi se čini da je sudska tužba protiv Čadeža definitivno pretjerivanje, s druge pak strane nisam sigurna kako bih osobno reagirala da je moju fotku stavio u svoju rubriku. Svjesna sam da je sve što ovdje objavljujem javna stvar i također nemam ništa protiv nekakvih recenzija tekstova i blogova, ali naprosto mi se čini da bi bilo kulturno da je autor ipak, pristojnosti radi, barem obavijestio newyorcanku o svojim namjerama. E sad, u što se sve to razvilo, to je već druga stvar... Rubrika "Blog i batina" kao takva ima isključivo i samo jednu namijenu - podizanje čitanosti Jutarnjeg lista. Zahebite one priče o važnosti bloga bla-bla-bla, tako se već dugo u nas ne razmišlja. Ovdje se skuplja golema masa ljudi i to će svatko iole poduzetan pokušati iskoristiti - naravno da mi je osobno žao da se toga naši nisu sjetili, pa na tome Čadežu svaka čast. Nazovite me profesionalno deformiranom ili deformiranom u mozgu, svejedno. No, kad sve ovo čitam, vidim Čadeža kako zadovoljno trlja ruke kao što bi to radio i svaki drugi novinar koji pokrene masu na ovaj ili onaj način. Također, nisam sklona vjerovati da se naši novinari jako razlikuju od onih u svijetu - naprotiv. Od njih, na žalost, i uče posao. Očito je da sam po tom pitanju podijeljena jer naprosto nisam u stanju u ovakvom slučaju razmišljati jednostrano, unutar nekakvog jednostavnog crno-bijelog, odnosno dobar-loš sustava. Mislim da će sada svakome biti jasno zašto i nisam izražavala svoje mišljenje.

A kad sam se već dotakla novinarstva, jutros me je razveselila jedna fenomenalna glupost naših kolega na Iskonu. Citiram naslov: "U Zagrebu najjači potres ikada". Woooow! Nisam znala da je onih par sekundi drmusanja od čega se, barem na Šalati, nisu zatresle ni čaše u vitrini, jače od npr. potresa koji je 1880.g. razorio Zagreb gotovo do temelja. No, možda bi tih 3,5 po Richteru napravilo podjednaku štetu da se način gradnje nije promijenio... Čudno da su stare zgrade u centru ostale netaknute...

A sad još malo mog ventila - razdražljiva sam. Izgleda da sam se otrovala hranom ili me primila nekakva trbušna gripa. Voda je išla na sve otvore, nešto strašno, a k tome me opet primila i temperatura... Nema mira pod maslinama...

Oda pašticadi

22.01.2006.

Da me pitate što bih izdvojila od prošloga tjedna, ništa osobito mi nebi padalo na pamet... Projurio je tjedan, a ja samo gledam. Dogodilo se puno važnih stvari, ali one nisu za blog. Dio njih je vezan uz posao (da, ponuđeno mi je nešto u ponedjeljak, načelno sam pristala, no realizacija ne ovisi o meni), a dio se odnosi na doista privatni dio života. I tako ostadoh bez tema iako bih zapravo mogla pisati satima. U kratkim crtama, barem je djelomično zadovoljena moja potreba za priznavanjem vrijednosti. Još da se ta vrijednost izrazi financijski i da se napokon riješi pitanje mog honorara... No, dobro, ne može se sve odjednom...

Među ostalim, dobila sam i jednu malu kulinarsku satisfakciju. Naime, biti ženom Dalmatinca podrazumjevalo je određena prilagođavanja u kuhinji. S obzirom da je moja mama kuhačom izražavala svoje mađarske gene, suživot sa dragim je značio određene preinake i dopune u stilu kuhanja. Iako ne pripremam puno dalmatinskih specijaliteta, nastojim se izvježbati u onim jelima koja je mom mužu "mama najbolje kuhala". Nije tu riječ samo o onom klasičnom "svekrva-snaha" natjecanju već naprosto volim kuhati kad god imam vremena i moram priznati da sam samo na tom području perfekcionist. Upropastim li jelo ili ako ispadne ispod mojih očekivanja, ode mi cijeli dan k vragu... Jelo koje moja svekrva zaista vrhunski sprema jest pašticada. Prvi put sam je probala 1998. i zaljubila se na prvi zalogaj. Svekrva je kuha po klasičnom dvodnevnom receptu i trebalo mi je punih sedam godina da se uopće ohrabrim i upustim se u eksperiment s kilom i pol junećeg buta. Taj prvi pokušaj bio je lani, a s obzirom da nije ispalo prema mojim očekivanjima (iako mi je dragi bio prilično zadovoljan) nisam je više kuhala.

No, jučer me primila inspiracija. Kupila sam juneće šnicle i mozgala kako ću ih spremiti. Uzela sam svoju tekicu i otvorila mi se stranica sa svekrvinim uputama i natuknicom "ne isplati se za količine manje od kile i pol". Odlučila sam se na eksperiment - idem pokušati napraviti nekakvu bržu verziju i nazvala je lažnom pašticadom. Da ne duljim, držala sam se uputa i potrpala sve u rajnglu. Još i jutros miriše cijeli stan... Dragome nisam rekla što pripremam, samo sam dogovorila da dođe na ručak. Zadovoljno je jeo, komentirao da sam možda mogla malo razrijediti saft...
- I? Jesam li dostojna biti ženom Dalmatinca? - pitala sam ga u šali.
- A teško ti je bilo podgrijati maminu pašticadu... - počela sam se smijati. Nisam mogla dobiti bolji kompliment nego da sam podgrijala mamin specijalitet. Narasla su mi krila kao što dugo nisu... Kada sam mu rekla da je to što jede mojih ruku djelo, bio je presretan jer će sada naš stan češće mirisati po pašticadi i to svježe kuhanoj... :))) Sad se još samo moram odvažiti na pripremanje domaćih njoka - gledala sam je u srijedu kako ih radi. Uvjeravala me da nije teško, ali ona je potpuno rutinirana. Ne zna ni koje količine koristi, sve radi odokativno... Ide Jovo nanovo. :)))

Pa eto, za one koji vole pašticadu, a nemaju recept:


PAŠTICADA

1,5 kg junećeg ili goveđeg buta
1,5 kg luka
3 mrkve
4-5 režnja češnjaka
cca. 10 dkg slanine (može i pršuta, isprobano ;))
10-tak kom suhih šljiva bez koštica
kriška celera
7-8 zrna papra
7-8 klinčića
sol
šećer
koncentrat od rajčice
juha u kocki (goveđa)
malo više od 0,5 l bijeloga vina
žličica do dvije svinjske masti
- Meso preko noći ostaviti stajati u vinskom octu sa 2-3 zrna papra i listom lovora.

Priprema:
- Isjeckati luk i češnjak, mrkvu narezati na kolutiće, slaninu (pršut) na kockice
- Na tihoj vatri rastopiti svinjsku mast, pa meso zapeći sa svih strana
- Izvaditi meso, a u lonac ubaciti sve sastojke - luk, mrkvu, češnjak, šljive, celer, papar, klinčiće - te na tihoj vatri dinstati dvadesetak minuta dok sve ne "krepa"
- Vratiti meso, podliti sa 0,5 litre bijeloga vina, čašom vode te posoliti sa žličicom soli. Kada zakipi, staviti goveđu juhu u kocki, smanji se vatra i kuha otprilike dva sata. Da bi se vidjelo da li je kuhano, meso treba ubosti; ne smije biti niti previše meko, niti previše tvrdo
- Kada je meso kuhano, izvadi se te izreže na šnicle. Sve ostalo u loncu treba izmiksati kako bi se dobio gusti umak.
- Šnicli se vrate u umak, dolije se još malo vina i vode. Po potrebi dodati malo šećera, sol, vegetu, a na kraju se svakako stavi i žlica koncentrata od rajčice


Mala tajna budućeg velikog majstora (majstorice) kuhinje ;):
- šnicli su stajali u octu s paprom i lovorom otprilike pola sata i bilo je sasvim dovoljno. Naravno, količine sam proporcionalno smanjila jer sam imala 0,5 kg mesa


Napokon vikend

14.01.2006.

U prošlom sam zapisu stvarno pretjerala u onom dijelu o ogovaranjima - ipak je riječ o skupinici sa kojom me ništa u poslu (kao i u životu) ne veže, provjereno. :) No, svakom bedaku njegovo veselje, nek im je sa srećom...

Napokon sam se noćas naspavala, ne sjećam se kada sam se posljednji puta probudila u 9 ujutro jer se obično budim sa pijetlovima. Čeka me veliko spremanje jer sutra dolaze moji Makarani - svekrva, svekar i šogor. A danas je i dan kada se plaćaju računi... Sva sreća da je biometeorološka prognoza pozitivna i da imam pozitivne energije inače bih počela pucati po šavovima. :) Svaki puta kad otvorim svoj račun pomislim kako bi bilo praktično kada bi netko izdao "Vodič za preživljavanje" - baratanje financijama je u današnje vrijeme umjetnost.

Btw. samo sam htjela dodati da sam imala pravo kada sam rekla da će ova godina u poslovnom smislu biti nevjerojatna - jučer sam primila telefonski poziv. U ponedjeljak ću znati hoće li mi nešto biti ponuđeno ili ne. U tom će slučaju to biti četvrta mogućnost na mojoj listi...

Želim vam ugodan vikend :)

Misli bolesnog uma (II. dio)

10.01.2006.

Opet sam nešto bolesna, valjda sam se zato toliko i raspisala. A vrlo vjerojatno iz tog istog razloga sve proživljavam pojačano. Drži me temperaturica koja ne prelazi 37.4, tek toliko da se osjećam kao da me tramvaj pregazio, a o hriptanju da i ne govorim. Nisu ni kolege sa kojima sam bila na Sljemenu bitno bolje prošli iako mislim da je crvenilo mojih očiju i nosa najintenzivnije... Morat ću kupiti vitamine.
Imam potrebu pisati puno i pratiti tok misli, kao i prošli puta - bez reda, svrhe i cilja, bez uvoda i zaključka. Unaprijed vas molim da ne čitate, osim ako baš nemate ništa pametnije za raditi. Za one koji imaju potrebu stalno tiješiti druge, mala napomena: nisam žalosna niti očajna, samo sam bolesna. :))) (čitajući ponovno sve što sam ovdje natrkeljala, shvatila sam da bi netko mogao pomisliti da sam na rubu samoubojstva ili - u najmanju ruku - živčanog sloma :)))


Nezadovoljstvo

Pomalo me primilo opće nezadovoljstvo... Eto moje naravi - nikako da budem barem malo duži period zadovoljna ili nezadovoljna, ukratko - stabilna. No, činjenica je i da mi se još nikada nije dogodilo da nisam u stanju planirati barem šest mjeseci unaprijed. Ne zato što ne bih htjela već naprosto zato jer nemam pojima što bi me ove godine moglo očekivati, a to baš i nije dobar osjećaj... Da se ne shvati pogrešno - ne može se reći da sam netko tko živi prema planovima i jako pati ako se ne ostvare, no nisam niti netko tko živi iz dana u dan. Obično otprilike znam što hoću ili barem što bih htjela, što bi realno moglo biti, što bih voljela da bude... Primjerice, svojevremeno sam znala da radim u marketinškoj agenciji, da ću tamo biti još neko vrijeme, ali da me to ne zadovoljava te da ću tražiti druge putove i slično. Drugim riječima, znala sam gdje sam i gdje bih željela biti, mogla sam se nekako odrediti... Sada? Nemam blage veze!

Ulazeći u četvrto desetljeće života nalazim se po prvi puta u situaciji da ni približno ne mogu sebe negdje doživjeti. Kao da sam u ponovljenom pubertetu - otkrivam svoje pravo "ja"... Znam da sam u struci u kojoj želim biti, koju volim neopisivo, no istovremeno brzinom svjetlosti rušim sve ideale i iluzije koje sam prema njoj gajila. To je neophodno ako želim da novinarstvo ostane moja profesija, a ne da se svede na razinu hobija. Posljedični pad razine entuzijazma prati svijest o tome da novine u kojima trenutno radim vrlo vjerojatno neće biti moj posljednji medij (prije su, u mojim očima, bile pojam novinarstva i jedino mjesto na kojem sam htjela raditi... No, kao što rekoh, iluzije nestaju, pa tako i one o profesionalnom novinarstvu, a o politici kuće da i ne govorim...).

Ipak, svijest o tome da sam definitivno u željenoj struci nije dovoljna za mir. Kao da stojim pred gooooooleeeemim raskršćem kojeg čini cijeli splet raznih prometnica i puteljaka... Znam da me gotovo ništa ne može zaustaviti u odabiru bilo kojeg pravca i znam da čovijek doista može ostvariti gotovo sve što poželi... Ali, što ja točno želim? Gdje i što želim biti? Privatnik na svom projektu? Desna ruka potencijalnoj novoj šefici? Želim li ponovno pisati ili me uređivanje zadovoljava? Kakav je moj odnos prema trenutačnom poslu i mislim li da doista mogu izdržati promijene koje bi trebale nastupiti u veljači? Hoću li se prilagoditi odlasku kolege koji me je postavio na noge?...

Uza sve to, tu je sve intenzivnije prisutna želja za razmnožavanjem... Da, upotrijebit ću izraz iz biologije (ma kako grozno zvučalo) jer je potreba iskonska, osjećam je u srži - želja da nastavim naše gene, da nekome ostavim sve ovo što radim... Stalno mi se vraća izjava jednog dragog prijatelja: "Vidjet ćeš, na kraju se sve svodi na djecu". Naravno da ne kanim izgubiti svoj identitet niti omalovažiti osobnu vrijednost. Ali kao da bez tog kamenčića nisam potpuna... Niz pokušaja i promašaja umara iako ne gubimo nadu (nema medicinske osnove za pesimizam, naprotiv). No, rado bih barem jedan mjesec ne mislila i o tome, tek toliko da se malo opustim...


Spušta se prag tolerancije
(Osvrt na zlobne jezike)

Ne znam točno kada i kako se to počelo događati. U velikoj sam mjeri sklona vjerovati da je upravo gore objašnjena nesigurnost dovela do gubitka strpljenja, zgražanja nad okolinom (primjer je u prošlom zapisu)... Ipak je poznato da je one koji su sigurni u sebe teško poljuljati. A ja to više nisam.

U našoj "dragoj kućici" (naravno, govorim o firmi) hodnici, pušione i kafići su najvažnije mjesto prikupljanja i širenja informacija. Znam da je tako u svim firmama, ali pokušajte zamisliti kako je to među novinarima koji su po naravi (iznimaka gotovo i nema) bolesno znatiželjni, bujne mašte i brbljivi. A mašta može svašta, osobito poluinformacije... Od prvog dana sam shvatila da će to biti dio moje svakodnevice i da nema načina kako se obraniti od ogovaranja. Na određeni me je način to i zabavljalo jer "šaputanja" mogu puno toga o nekome reći, slično kao i u onome: "Ispričaj mi svoj najdraži vic, pa ću ti reći kakav si". Izbor teme, objekta i načina ogovaranja puno govori o nečijoj naravi i namjerama... Osim zlih priča, ima naime i onih dobrih, pa makar i nisu uvijek istinite... Ukratko, ponekad zabavlja popravljati "pokvareni telefon". :)

Ali (obožavam "ali")... Dobronamjernih priča u nas je malo. Loše se "vijesti" šire brzo, žestoke su i duže ostaju u sjećanju. Zbog već spomenute činjenice da me ogovaranja zapravo zabavljaju, nikada se nisam opterećivala time što se o meni govori. Uostalom, držala sam se pravila da je kategorija subjektivnih dojmova poput "sviđa mi se" ili "ne sviđa mi se" nevažna u obavljanju posla - ako netko postiže pozitivne rezultate, sasvim je svejedno kakav je i što radi u slobodno vrijeme... Zaista sam dugo bila naivna, zar ne? Zapravo je činjenica da sa sve više pozitivnih rezultata stiže i sve više prašine, kao za konjem koji dobro trči... Upravo je nevjerojatno (barem je meni bilo) što su sve ljudi u stanju izmisliti i ispričati samo da te diskreditiraju. A stvari se odvijaju prema pravilu: "dokaži da osoba generalno ne valja, da je zla" - alfa i omega kavanske gerile...

Što se meni osobno dogodilo? Na hodniku sam saznala da nema s kim se nisam poševila radi poslovnih interesa. Za dva muškarca sam odmah znala da će mi ih nakačiti, ali treći me potpuno iznenadio. Doduše, kad sam saznala koji je bio povod da mi ga pripišu na listu ljubavnika, više mi nije bilo čudno - otplesala sam sa njime sentiš na božićnom partiju u Saloonu... Znam da sam blesava, da sam to trebala očekivati, ne morate mi to govoriti... I dok sam se čak i sa mužem zezala na taj račun ne trudeći se čak ni sakriti o kome je bila riječ jer je moj muž normalna i zdrava osoba, na hodniku je to odavno prestala biti zezancija. Naravno, nitko ne govori o mojim spontanim pobačajima (za koje mnogi znaju jer se posljednji dogodio relativno nedavno), niti ne pokušavaju krenuti od logične pretpostavke da je za mene seks odavno prestao biti predmetom zabave. Ne zanima ih da sam umorna od površnih odnosa, kao ni da za razliku od većine imam obrazovanje zbog kojeg nisam ovisna o Večernjaku. Ne treba mi seks da bih postigla što hoću (osim za jednu jedinu stvar, naravno :)).

Ni sad me nebi brinulo to što se priča da si nisam počela postavljati pitanje u kojoj će se mjeri te priče odraziti na moju budućnost? Koliko su daleko (duboko) otišle i koliko su ozbiljne? Ako sam doista žigosana kao radodajka, to je imidž koji ću teško promijeniti. Sve što ću ikada napraviti u poslovnom smislu bit će vrednovano iz te perspektive. Gajim nadu da ima razuma čak i kod nas, ali nada je, zna se...


Neću nastavljati litanije, mora ostati tema za ostatak mjeseca... Uostalom, popila sam aspirin, pa mi se optimizam vraća :)

O empatiji, emotivnoj inteligenciji, timskom radu, mentalitetu kamenjara... Ukratko, nagomilane frustracije

08.01.2006.

(predavanje o temeljnim načelima timskog rada (Mijo Nikić), objavljeno na web stranicama Centra za duhovnu medicinu u Mariji Bistrici) Slučajno sam naišla na ovaj tekst surfajući googleom i tražeći pojam "empatija" - čini se da se psiholozi još nisu usuglasili što taj pojam točno znači. Ako je točna definicija da empatija znači sposobnost proživljavanja tuđih emocija iz vlastite perspektive, onda imam veliki problem jer tu sposobnost imam oduvijek, a (vjerujte mi) nije dobra zbog vlastita želuca. No, moja psihijatrica (mama) tumači empatiju kao neku vrstu gromobrana, odnosno "kanaliziranja u zemlju" emotivnih udara da ne dođe do sloma. Tuđe se emocije uzimaju na znanje, ali se ne zadržavaju.

Zašto to pišem? Zato jer već nekoliko dana gutam adrenalin do te mjere da me neku večer doslovno zabolio želudac, a to ne želim. Osobito zato jer je razinu adrenalina podigla osoba protiv koje apsolutno ništa ne mogu učiniti jer je moj (pre)veliki šef, a zbog držanja u ruci sedme sile ubraja se među najjače ljude u državi. Na žalost, doživjela sam u dva navrata njegove ispade mentaliteta kamenjara, odnosno primitivizma kakvog je teško opisati... Srećom da je jedan od tih ispada vidio i moj muž jer u protivnom sumnjam da bi mogao povjerovati u moje priče. Dakle moj se izbor svodi na biranje između odlaska iz firme (što je njemu pod kapom nebeskom svejedno) ili ostanka pod uvjetom da isključim emotivnu sklopku i usmjerim se isključivo i samo na obavljanje svog posla. Osobno sam se odlučila na ovo drugo jer sam ipak organizacijski dovoljno duboko ispod njega pa da naša komunikacija može bez problema biti u potpunosti prekinuta. Sa neposredno nadređenima sam u više nego dobrim odnosima, a oni nek gutaju njegovo ponašanje - meni to u životu ne treba... Da pristanem dobrovoljno na mobbing koji mogu izbjeći, bila bih svrstana u kategoriju priglupih mazohista.

Ipak, žalosno mi je gledati kako se zbog takvog "bisera" među menadžerima koji rezultate postiže vojničkom autokracijom iz dana u dan naša firma srozava te odlaze kvalitetni ljudi. Za sada su rezultati pozitivni, no čak i onome koji ima osnovna znanja iz managemanta je jasno da je samo pitanje vremena kada će ti rezultati naglo početi padati. Našeg šefa to nije briga - on ima potpisan managerski ugovor, tada će dobiti otkaz, pa će mu firma morati platiti bajoslovnu otpremninu od koje će moći živjeti još narednih par godina, a da ne radi apsolutno ništa...

Spomenuto predavanje o timskom radu nekako je privuklo moju pažnju jer sam u njemu pročitala sve što naš šef jest, odnosno nije, a što ga svrstava u kategoriju onih koji su uvjereni kako su sami sebi dovoljni te da nitko bolje od njih samih ništa ne može...

"Nitko od nas nije tako pametan kao svi mi", kaže jedna japanska poslovica.

Takve poslovice kod nas ne prolaze...

Izvrstan timski rad podiže "grupni kvocijent inteligencije" pri čemu najbolje sposobnosti jedne osobe kataliziraju ono najbolje kod drugih te nastaju puno bolji rezultati od onih koji bi ostvarila samo jedna osoba.

Voljela bih vidjeti onoga tko bi njegovo veličanstvo u to uvjerio...

Drugi simptom projekcije koja blokira timski rad očituje se u ulizivanju podređenih i aroganciji nadređenih. Podređeni su u opasnosti da vide šefa kao osobu posebne moći ili sposobnosti, a sam šef prihvaća te projekcije i njegovo se samopoštovanje može napuhati do te mjere da više ne poštuje čak ni osnovna pravila pristojnosti. Kad se to dogodi onda se poremete međuljudski odnosi u radnoj ekipi i bitno strada učinkovitost timskog rada.

Ovo je zapravo suština svega i mogla bih od riječi do riječi opisati situacije u kojima se ova tvrdnja dokazala. Osobito dio koji govori o osnovnim pravilima pristojnosti iako sumnjam da ih je ta osoba ikada imala. Mislim da je definitivno izostao kućni odgoj...

Vrste komunikatora: 4) Ofenzivni – osoba velike energije, nasrtljiva, uporna, djeluje prijateljski, želi biti zapažena, o sebi rado govori, a nerado sluša druge.

Eto ga, glavom i bradom, težak ko mila majka...

Ma neću nastavljati s citatima, tko hoće neka pročita predavanje iako ne znam koga bi i zašto to zanimalo. Negdje sam naprosto morala istresti svoje zgražanje jer je ponekad doista strašno znati tko drži medije u rukama. Mislim da bi mi bilo daleko lakše da neke stvari nisam vidjela. Rekao bi naš bloger deda: "misliš da ćeš ovime nešto postići, utjecati na druge da promijene svoje ponašanje?" Znam da neću, ni ne pokušavam, premali sam kotačić u golemom društvenom mehanizmu... Ali da bih funkcionirala, moram imati nekakav auspuh iz kojeg će izaći svi nagomilani otrovi... Fuj.

Dobro je moj pokojni stric govorio: U božjem toru ima svakojake marve...

Na Snježnu kraljicu - nikad više!

07.01.2006.

Sve je bilo divno i krasno, tako pišu. Pune tribine, atmosfera odlična, Slovenci hvale organizaciju... Sve bi bilo super da nema tih silnih pohvala na račun organizacije, ali pisat će se i o tome, budite sigurni. Majku im njihovu, da mi je netko rekao da nešto takvo mogu doživjeti, rekla bih mu da je lud.

Dakle, za početak objašnjenje. Nas četvoro imali smo ulaz za Gold club. To je, kao, trebalo imati neke prednosti u odnosu na "obične smrtnike". Imali smo poseban šator, najavljena fina hrana, piće... Istina, mi ulaz nismo platili zahvaljujući sponzorima, ali tu su većinom bili ljudi koji su za dotični Gold club izdvojili 1500 kuna. Autobusi nisu išli sa Mihaljevca već su naše grupe kretale od hotela Panorama u Bistru, a tamo smo presjedali u kombije koji su nas vozili do staze. Tu se ne smijem osobito požaliti jer smo, unatoč koloni u kojoj smo se laganim koracima i promrzli kretali prema kombijima, relativno brzo bili gore. A da bi promet bio nesmetan, vjerojatno su angažirali sve kombije u Zagrebu i okolici, na tome im skidam kapu.

I sad si zamislite sljedeću situaciju. Dolazite do staze, tresete se ko list na vjetru i dolazite do, kakti, Gold šatora. Tamo su VIP ljudi, što bi moglo biti loše? E pa sve je bilo loše! Ako ste slučajno bili gladni, hrane se niste mogli dočepati, posebno ako ste došli oko 14 sati. Po svuda smeće do koljena, ljudi sjede na podu ili na T-mobilovim tronošcima poput nekakvih prosjaka. Gužva nemoguća, kao na Jakuševcu, instant se dobije masofobija. Položaj šatora je takav da je samo nekolicina onih oko šatora uspjela vidjeti barem dio cilja. Mi smo vidjeli svega komadić staze, bolje rečeno ništa! Još se nekako taj dojam može prežvakati, ali ono što se dogodilo u 15 sati, nikako! Doslovno su nas izbacili van iz šatora s objašnjenjem da ne poslužuju hranu dok traje utrka i da moraju sve pospremiti. U 16 sati će, kažu, otvoriti. Stajali smo i smrzavali se dok su oni unutra dofurali nekakve tamburaše i za njih desetak organizirali privatni party. Možete li si zamisliti kako je bilo onima koji su to platili 1500 kuna? Petnaest minuta prije nego što su obečali otvoriti šator, na ulazu se napravila takva gužva da sam se morala maknuti zbog straha od stampeda. Tako nešto još nikada nisam doživjela... Na kraju smo doslovno odustali od čekanja i pronašli kolege smještene u normalnom prostoru gdje je barem bilo hrane.

Odlazak sa Sljemena bio je neslavno finale Snježne kraljice. Krenuli smo među prvima i najprije nas uopće nisu puštali. Kao, čeka se vatromet... Jedva smo se nekako probili i došli do mjesta ukrcaja u kombije za Bistru. E tamo je nastala scena kakvu sam viđala samo u filmovima o transportu u koncentracione logore. Uopće nisu organizirali ljude, stavili nekakve rampe ili na neki drugi način formirali red, nego smo se svi zbili poput stoke na kružnom toku. Na svaki kombi su ljudi navaljivali toliko žestoko da su ih policajci morali micati. Ne pitajte kako smo se ukrcali - kolega me primio za ruku i doslovno povukao u kombi iz mase koja me stiskala... Svi eventualni pozitivni dojmovi vezani uz navijačku atmosferu su u potpunosti isparili.

Vratili smo se u Zagreb zeleni i puni dojmova - toliko puni da nas Sljeme sljedeće godine više neće vidjeti...


PS. Ovo mi nije običaj, ali moram pohvaliti promociju T-mobila, zaista su obavili odličan posao. Nisu dijelili gluposti od poklona, već smo dobili kape koje su zaista bile korisne (i jako potrebne). Dijelili su i već spomenute tronošce, žao mi je što nisam uzela jedan... Transport prema stazi je tekao bez zastoja, autobusi su kretali jedan za drugime i da nije bilo one svinjarije na povratku, riječ ne bih rekla...

PPS. Evo i malo fotkica

Kada smo izašli iz autobusa i krenuli prema stazi, dočekao nas je red sličan onima za Dan mrtvih na Mirogoju...

Image Hosted by ImageShack.us


Kao što rekoh, u Gold šatoru je smeća bilo po svuda...
Image Hosted by ImageShack.us


Ovo je sve od staze što smo, smrzavajući se ispred šatora, mogli vidjeti

Image Hosted by ImageShack.us


Na atmosferu se ne mogu požaliti, tribine su bile krcate, a navijači sjajni

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Tek smo za drugu trku uspjeli zauzeti bolju poziciju

Image Hosted by ImageShack.us


Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme

05.01.2006.

Ako je suditi po početku godine, 2006. će mi biti obilježena poslovnim aktivnostima. Do danas nisam stala na loptu, a o umoru da i ne govorim. No, zato danas idem na Sljeme s kolegama, osigurali su mi kartu - to je prednost novinarstva. :) Baš se veselim - danas nam je neradni dan (ali zato sutra radimo) i moram priznati da mi treba micanje iz grada, pa makar samo na Sljemenu gledala Janicu... :)

Novosti u životu nemam, uhvatila me nekakva kolotečina i ne pušta. Dani prolaze vrtoglavom brzinom, pa mi je tjedan postao najmanja mjerna jedinica vremena.

Creativa bi rekao - definitivno ti je nestalo inspiracije :)))

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se