Volim, dakle jesam

30.11.2005.

Prvo inspiracije ni od kuda, a sada me pere već drugi dan??? To je možda zbog ove temperature, ukočenog vrata i upaljenog zubnog mesa... Ne mogu spavati, a onda mozak mora napokon nešto i proizvesti. Pa ne mogu od ranog jutra do kasne večeri žvakati svoj brak?!

Čitala sam jutros silent i nekako me se dojmila priča o susjedi. Možda naprosto zato jer sam jučer imala pomalo težak razgovor s mamom... Mislim da sam spominjala da mi je mama neuropsihijatar u mirovini, a razgovori sa njom oduvijek su bili posebni. Osim što bi se postotak ljudi koje je pogrešno procijenila mogao svesti na manje od 1%, ona je nama (djeci) pristupala na sasvim osobit način, poštovala naše posebnosti, razlike, razvila kritičko razmišljanje... Uz to, doista ima visoko razvijenu intuiciju, izrazito je senzibilna, te ima neke sposobnosti koje bi se već mogle svrstati u alternativna područja. Iako se bliži 70-oj godini života, rekla bih da pripada prvoj generaciji Indigo djece... No, o mami bih mogla napisati jedan cijeli roman, možda se jednom posebno dotaknem te teme. Ukratko, u našim razgovorima gotovo i ne postoje tabu teme, a da ne govorim o tome da me svaki puta tjera na razmišljanje.

Jučer smo se dotakli priče o emocijama. Počele smo razgovorom o Atosu i tome kako nam nedostaje, sjetile smo se dana kada ga je sestra dovela kući - malena, prestrašena hrpica dlaka velikih očiju i još većih ušiju i šapica. I ponovno smo bile svjesne da su osjećaji prema njemu bili isti kao i prema bilo kojem drugom članu obitelji, a takvo je i sjećanje: intenzivno, jako... Najdraže se nikada ne zaboravlja, čak i kada odu. Tada je mama izrekla misao koja je razgovor odvela stepenicu dalje:
- Nikada više ne bih mogla niti jednog psa voljeti tako jako što sam voljela Atosa...
Sa time se nisam složila. Prije svega, branila sam stav da emocije nisu nešto što je unutar naše kontrole. Koliko se često, primjerice, ne želimo zaljubiti ili trabunjamo o tome kako se nećemo zaljubiti jer bismo mogli biti povrijeđeni, kao da to ovisi o našoj slobodnoj volji? Također sam izašla sa tvrdnjom da je ljubav prema psima (naravno, onima koji vole i imaju pse) slična ljubavi prema djeci - voliš svu svoju djecu, samo svako na svoj način, no intenzitet te ljubavi ostaje isti.
Tada je mama počela govoriti o drugoj dimenziji osjećaja, onoj koja dolazi s godinama. Kada se čovjek približi dubokoj starosti, rekla je, sve postaje mirnije i tiše, pa se tako i neki osjećaji ne mogu više pojaviti. Ljudi osvijeste gubitak, pomire se s činjenicom da je sve oko njih prolazno kao i oni sami, a emotivno se istroše. Polako, ali sigurno emocije nestaju kao i naše tijelo.
- Ali kada bi se meni to dogodilo, istog trena bih umrla! - bila sam uporna, na što me samo pogledala i potvrdila:
- Točno, to je krajnji rezultat. Kada se to dogodi, tada odlazimo...
I dalje nisam bila spremna u potpunosti prihvatiti tu tvrdnju iako mi je odavno poznata izreka da će čovjek prije umrijeti od napuštenosti nego od starosti. Želim vjerovati u aktivno djelovanje na emocije kroz promjene životnih stavova. Tvrdila sam da ako na vrijeme razvijemo zdrav stav prema našoj prolaznosti kao i prolaznosti svega što je materijalno, tada je moguće i njegovati emocije do kraja života. Tu se pokazala moja, još uvijek nezrela kontradiktornost: sa jedne strane tvrdnja da su emocije izvan naše slobodne volje, a sa druge strane vjerovanje da s vremenom možemo naučiti na njih aktivno utjecati.
Pokušala sam iznositi niz primjera iz svog života - aktivno njegovanje pozitivnog stava (iako sam rođeni optimist, pa sa time nisam imala većih problema), učenje o davanju bez ikakvih očekivanja (već godinama ne očekujem protuusluge što u velikoj mjeri oslobađa samog čovjeka i štiti ga od razočaranja) i radosti darivanja (ne toliko poklona koliko svog vremena, pažnje, podrške, nalaženje najveće sreće u trenucima kad ti netko kome si pomogao kaže "hvala") i na kraju, mirenje sa gubitkom (naučila sam na neuspješnim trudnoćama). Također, tvrdila sam da je svakome dan izbor između prepuštanja boli i dopuštanja slamanja do kraja ili mirenja sa gubitkom i razvijanja pozitivnog stava kroz (na neki način) savladavanje životnih lekcija.

Nisam bila uspješna u lamentacijama. Mama je i dalje ostala pri svome - i ona je, kaže, bila takva što je prirodno za mlade ljude, ali biološki starimo, pa tako i naši osjećaji idu svojim tokom. Sve to dođe prirodno, u starosti se na kraju sa time pomirimo...

Ne moram posebno isticati da mi je od našeg razgovora ostao nekakav gorak okus u ustima. Cijelo se vrijeme pitam ima li možda ipak nade da je pogriješila? Osobno ne želim takvu starost ili barem sada nisam u stanju na taj način razmišljati. Moj život se u velikoj mjeri oslanja na emocije - ljubav prema mužu i obitelji, ljubav prema poslu na koji sam se vratila isključivo gonjena emocijama i zato pristala na gore uvjete nego što sam negdje drugdje mogla imati, ljubav prema sredini u kojoj živim, prijateljima, životinjama... Možda zvuči teatralno, ali to jest moj život. Moglo bi se svesti pod nekakvu misao: volim, dakle jesam. Mnogi odbijaju takav stav prema životu smatrajući da će ih zbog toga ljudi povrijediti, da će biti razočarani, prevareni, ukratko - ranjivi. Nisu spremni preuzeti svojevrsni rizik ljubavi. Daleko od toga da mi se nije dogodilo da su neki pojedinci zaključili kako sam zbog svoje emotivnosti priglupa, pa su pomislili da sa mnom mogu raditi što hoće. No, često nisu bili svjesni toga da je na mojoj vagi ogromno težište stavljeno na koristi koje imam od emocija, a da samim time gotovo neutraliziram gubitke i slomove. Naime, za mene bi daleko veća šteta bila da se ne prepustim emocijama nego kada zbog njih dobijem po nosu. Naravno i da imam mjeru - ma kako zvučalo sve ovo što sam napisala, ipak sam savladala i lekcije o umjerenosti, prilagodila se društvu u kojem živim, naučila izražavati emocije na način koji će drugima biti prihvatljiv... No, svaki pozitivan osjećaj mi daje poseban začin životu, hrani i jača moju vitalnu energiju. Od emocija negativnog predznaka, a osobito onih čija je vrijednost nula u svih ovih 30 godina nisam imala apsolutno ništa osim gubitaka.
Sa druge pak strane, mama vjerojatno ima pravo - da tako ostane i u starosti, možda bih završila u ludnici jer ne bi postojao način da se pomirim sa odlaskom...

Kompliciram i trabunjam, vjerojatno zbog temperature... Htjela bih danas na posao, ali još uvijek nisam sigurna. Moram i vratiti neke dugove... Da završim citatom kojeg mi je mama često ponavljala kako bi me utješila u mislima o starosti. Riječ je o natpisu na nadgrobnoj ploči Jean Valjeana iz romana "Jadnici" Victora Hugoa:

I dođe prirodno uz sijede mu vlasi
ko noć kad se rađa, a dan kad se gasi.


Misli bolesnog uma

29.11.2005.

Nije ni čudo da su i mene i ovog mog spopale svakakve misli - na kraju smo se oboje razbolili. Ponašali smo se ko dvoje djece prije nego zakure pa postanu razdražljivi i kenjkavi, a sada smo valjda i u svojevrsnoj regresiji. Gradom hara nekakva viroza od koje se osjećamo kao da nas je tramvaj pregazio. Jučer sam dobila i temperaturu, pa ću danas ostati kod kuće. Zato sam i budna u ove sitne sate, zaspala sam sa kokošima...

Ali sa ili bez viroze moram priznati da mi već pomalo ide na jetra nedostatak tema. Čak i kave sa izuzetno dragim prijateljima postaju mučenje jer ne znam o čemu bih govorila. I dalje sam u fazi o kojoj sam već pisala, a to je da na pitanje "što ima novog u tvom životu" odgovaram sa "ništa, osim ako ne želiš slušati o poslu". Mislim, stvarno! Dokle će to tako?! Ima samo jedna tema (od onih koje su za javnost), a koju sam ovih dana vrtila glavom i koja bi mogla popuniti temoprazni prostor...

Naime, počela sam češće nego inače navečer izlaziti i to bez mog dragog. Ne zato jer ne bih htjela da idemo zajedno, već se tako stvari poklapaju. Ili sam sa društvom s posla ili sam u krugu ljudi koji njemu ne odgovaraju. Izlasci u kojima samostalno izlazimo ili smo svaki na svojoj strani u našoj vezi nisu ništa novo. Tako funkcioniramo od samih početaka, a oboje smo zaključili da upravo zahvaljujući slobodi koju si dajemo i jesmo tako dugo zajedno. Nikad se nismo znali pretvarati da nam neki ljudi odgovaraju samo znato što su u njegovom ili mom krugu poznanika i zato smo zajedno samo kada je riječ o našim zajedničkim prijateljima. Jedina razlika u odnosu na protekle godine je ta što je prije on više izlazio od mene - pikado liga, nogomet... Nikada ga nisam ispitivala gdje je bio, što je radio kao ni on mene. Tada sam često ostajala kod kuće ne samo zbog nedostatka interesa za njegove aktivnosti već i zbog svojevrsnog psihičkog stanja u kojem sam se nalazila. Pisala sam već o tjeskobama, a mislim da sam spomenula i da sam zbog njih u potpunosti izbacila sa svoje liste alkohol.

Međutim, stvari su krenule bitno na bolje i od nedavno sam u fazi u kojoj na svoj način nadoknađujem propušteno. Nakon svega što je bilo i čime sam silovala ove virtualne prostore (spontani, sprovodi, šokovi na poslu ovakvi i onakvi) počelo mi je odgovarati da se povremeno opustim i izludujem. Popijem čašicu-dvije (ne uljevam se niti postajem alkoholičar), isplešem se do mile volje (npr. u subotu sam sa prijateljicom i sestričnom izašla u Sax)... Ukratko, ponekad djelujem kao sam u zakašnjelom pubertetu što nije daleko od istine. Napokon sam prestala osjećati grč jednom mjesečno zbog čega mi se čak i ciklus doveo u gotovo savršenu normalu i napokon sam uspjela sve prepustiti Onome koji će o tome na kraju odlučiti. Doći će vrijeme za trudnoću, na tome radimo, a kad dođe, doći će... Za sada se ispucavam i to mi treba - dok nisam počela nisam ni znala koliko sam tijekom ovih mjeseci zamrla.

Da sad ne vrtim taj dio u nedogled i ne odmičem se od glavne teme - moj dragi protiv mojih izlazaka nema ništa protiv, sve je isto kao i prije. Međutim, odjednom sam shvatila koliko se sa brakom naš status promijenio u očima drugih. Mi se nismo promijenili, ali se promijenio način na koji nas drugi mjere i ocjenjuju. Ne govorim o prijateljima već o površnim poznanicima, a tu bih trebala spomenuti i roditelje. Ja sam udana žena, nije primjereno da se tako ponašam. Mislite da time pretjerujem ili da su takvi zaključci iz nekog drugog vremena? Ne, vjerujte mi da biste se prevarili. Uzalud pokušavam objasniti da nema razloga da sjedim kod kuće ako još nemamo djece. Iako nisam izravno čula te rečenice, bile su mi sugerirane, doduše među recima, ali jasno i nedvosmisleno. Te bi izjave uvijek pratio i šokiran izraz lica uz gotovo nezaobilazno pitanje: "I što tvoj muž kaže na to?!" Samo sam svojim roditeljima neki dan izravno odbrusila - ako njega ne smeta, nema nikakvog razloga da smeta i vas. Mama je dobro shvatila o čemu govorim i više nismo tu temu spominjali. Inače nemaju običaj petljati se u naš život i ovakvi su razgovori vrlo rijetki.

Shvatila sam da zapravo vodim i paralelnu bitku sa okolinom - uporno pokušavam dokazati da sam ostala potpuno ista. Užasavam se drugačijih tema razgovora odnosno stupnja konverzacije, užasavam se drugačije perspektive samo zbog prstena na ruci... Ako ništa drugo, do kraja sam osvjestila činjenicu da je svaki brak vrlo intimna stvar u koju nitko drugi nema pravo zadirati. To je isključivo i samo naš odnos, doista smo obitelj za sebe. Mislim da smo upravo u fazi izgrađivanja svojevrsnog štita, zaštitne membrane o koju će se razbijati sve ovakve i slične aluzije, primjedbe te ostale vrste "napada".

I kako da, nakon svega što sam ovdje natrackala, ikome objasnim što ima novoga u mom životu? U braku sam, to je očito veća novost nego što sam i sama mislila da će biti...

Leptiriću slomit ću ti krila :)

20.11.2005.

Jednom mjesečno mi je slabo, a to je dan kad plaćam račune. Nevjerojatno kako je lako trošiti - čovjek ni ne zna kuda su mu otišli novci. Upravo imam psihičke pripreme jer mi je slabo već od samog logiranja na svoj račun. Režije i slični tekući troškovi poput rata kredita još i nisu toliki problem, ali kad vidim kakvo mi je stanje i što mi (ne)ostaje za potrošnju, pada mi mrak na oči.

Gledala sam neki dan na televiziji prilog o ženi koja ima svoju agenciju u kojoj ljudima pomaže u planiranju i organizaciji kućanstva, pa razmišljam da iz čiste zafrkancije pokušam sama sebi izraditi organizacijski plan. Zapravo i nisam sigurna koliko bi to bila zafrkancija, a koliko bi mi tako nešto doista bilo potrebno. Nakupilo se toga - neopeglanog veša, neobrisane prašine, neispunjenih obećanja, pa i neplaćenih računa... A bilo je i nagomilanih frustracja koje smo muž i ja "u hodu" ovih tjedana rješavali. Dakle, to je i odgovor na pitanje kako nam je u braku, imali smo (barem pretpostavljam) zajednički PTSP. Život nam nije loš, daleko od toga, možda je i bolji nego prije, ali primila nas je nekakva premorenost, nervoza, općenita i ne sasvim definirana bezvoljnost. Kad bi me pitali što mi je, nisam nalazila pravi odgovor, kao što ga i sada nemam. Ni sa njim nije bitno bolje... Zatvorili smo se u svoje čahure i svaki na svoj način pokušali pregristi tihu krizu.

Iskreno, pojavio se jedan osjećaj koji nisam očekivala - strah. Ne mogu mu točno dati ime, konkretno se izjasniti čega sam se prepala. Recimo to ovako: godinama slušam priče o brakovima, ali nikada ih prije nisam doživljavala na svojoj koži. No, otkako smo se vjenčali sve proživljavam u prvom licu. Loše mi je kad slušam sve mračne lamentacije bijesnih supruga čiji muževi na njih ne obraćaju dovoljno pažnje, koji ne razumiju kako je teško raditi i podizati obitelj... A onda dođu i one priče o ljubavi i zaljubljenosti... Pa još i pročitam post o blogerici koja je još uvijek, nakon sedam godina, strasno zaljubljena u supruga pa joj lete leptirići u trbuhu. Htjela - ne htjela počinjem se pitati je l' sa mnom i sa nama sve u redu? Nama više ne lete leptirići, ali znamo da jedno bez drugoga ne vidimo budućnost. Pisala sam već i prije o tome, no ovih sam dana po prvi puta sumnjala u ispravnost zaključka da je brak daleko više od leptirića...

Kao što to obično biva, imala sam bliske susrete sa ljudima koji su posljednjih godina kod mene proizveli leptiriće kratkog vijeka. Kao da sam bila namjerno dovedena u situacije koje će me natjerati na razmišljanje i pružiti mi pravi odgovor. Gledala sam njihova lica, slušala što govore i shvatila kako ni jedan od njih nije osoba koja bi mi u kompletu odgovarala kao što je to moj dragi. Svi su oni tek njegov blijedi odraz u mojim očima... I morala sam se osmjehnuti kad sam shvatila zašto su mi ti leptirići uopće poletjeli iako sam u sretnoj vezi: svaki od njih imao je točno jednu, najviše dvije osobine koje moj dragi nema, a voljela bih da ih ima. Tako jednostavna računica da jednostavnija ne može biti. No, podjednako jednostavan, no neizmjerno dragocijen je bio i odgovor - samo je jedan koji ima 98% od svega što mi je u životu potrebno i samo je jedan koji me voli takvu kakva jesam, sa svim mojim manama. Ni jedan od onih koje znam nije me vidio sasvim slomljenu ili u napadajima bijesa i razmaženosti ili neodlučnu, odnosno u svim onim stanjima koja nisu za javnost. I uza sve to, pristao je da sa mnom stvori obitelj i ostari... Iskreno mislim da nema tih leptirića koji bi na svojim krilima izdržali sve naše mane.

Bio je i jedan trenutak koji nikada neću zaboraviti i tada su, čini mi se, svi moji strahovi i dvojbe pali u vodu. Prije par dana kada me primio PMS u punom sjaju i kada me strah praćen svojevrnom krivnjom sustigao žešće nego ikada, on je došao po mene. Sjedila sam na zadnjem sjedalu jer je i prijatelj bio sa nama, mučena razmišljanjima trebam li o svemu sa njime razgovarati... Naši su se pogledi sreli u retrovizoru, zagledao se u mene i osmjehnuo. Sjećate se kada sam pisala o pjesmi koja nam je svirala za prvi ples? "Ako nas tužne jutrom probude, i srce stisne se od nevoje, ja čuvam nešto za tebe - pogledaj u mene... Moj lipi anđele, pogledaj u mene, ako nas tužne jutrom probude ja čuvam osmjeh za tebe". E pa bilo je upravo tako... Buđenje prave istine koju sam u jednom trenu izgubila iz vidnog polja. Taj osmjeh je bio upravo pravi odgovor koji mi je bio potreban...

Opet sam se raspisala, rekao bi ovaj moj - primila me patetika. No, zato vam i nisam odgovarala na komentare. Trebalo je sažvakati stres na poslu i stres u kući. Jutros napokon imam dojam da možemo normalno nastaviti dalje. Vrijeme je da stisnem zube i platim račune...

Trening brzog čitanja

10.11.2005.

Kad samo pomislim da do ljeta neću na godišnji i kad se samo sjetim što će se dogoditi s 1. 1. 2006... Za sve koje zanima kako mi je u braku - isto kao i prije, nema većih promjena. Vjenčanje kao da je bilo davno... Pišem o tome telegrafski kratko jer sam ovih tjedana izgubila smisao za romantiku. Zbog ritma kojim živim više ne znam koji je dan u tjednu, koji je datum, što sve trebam obaviti, kojim redosljedom... Izlazim iz kuće ujutro, vraćam se navečer.

Sa Novom godinom, kako sada stvari stoje, bit ću (ako se tako mogu izraziti) promovirana na poslu. Sve je to divno i krasno, ali već od same pomisli me boli želudac jer nisam sasvim sigurna da sam spremna na to. Neću više raditi s kolegom sa kojim izvrsno timski djelujem i koji je zapravo na mene prenio svoj princip rada. Moram priznati da mi nije svejedno... Jedno je kad radim sa njim, a drugo je kad preuzimam njegove poslove. Uz to je vezano još nešto što bih do kraja godine morala uvježbati - brzo čitanje. Na Filozofskom fakultetu postoji tečaj, ali zaista nemam 930 kuna koje bih u to mogla investirati. Ako netko od vas ima kakve upute, bila bih jako zahvalna...

Pokušat ću se češće javljati. Što mogu, takav je život - ako krene na jednom području, na drugome mora malo zapeti. Ovoga puta je moj virtualni identitet platio cijenu...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se