Jučer me prijateljica pitala:
- I? Što ima novoga u tvom životu?
Shvatila sam da joj baš ništa na to ne mogu odgovoriti. Već dugo mi se nije dogodilo da više ne razmišljam ni o čemu drugom nego o poslu i vjenčanju. Na poslu mi ide sjajno, izvan svih očekivanja, otvara mi se niz mogućnosti. A po pitanju vjenčanja je gotovo sve dogovoreno. Čak sam kupila i cipele. I što onda da joj kažem? Da mi je jedina briga gdje ću nabaviti grudnjak bez naramenica, ali sa silikonskom trakom na leđima zbog izreza na vjenčanici?
Tako sam odjednom došla do toga da ne samo da nemam o čemu govoriti već i pisati, a da se ne ponavljam ko švabo tra-la-la. Već sam dosadna sebi i drugima, čak me i u firmi zafrkavaju «daj se već jednom udaj» - to je glavna šefova poštapalica.

Kao da sve sanjam, ali kao da se sve to događa nekom drugom. Mnogi me pitaju kako ću se prezivati. Već godinama sam svjesna da će njegovo prezime prije ili poslije postati moje, ali kada ga sada izgovorim, zvuči mi tako neobično... Zbog posla ću u potpisivanju zadržati i svoje iako ga na dokumentima neće biti jer mi je čak i ime dugačko pa ne želim imati do kraja života nekakvu kobasicu. Uostalom, ma kako patetično zvučalo, čast mi je uzeti njegovo prezime jer obožavam i njegovu obitelj (užu i širu) zbog kojih se od prvog dana osjećam kao kod kuće.

Zanimljivo i kako mi je Makarska postala drugačija, doista nisam takve promjene očekivala. Jučer sam na televiziji gledala u «Dobro jutro Hrvatska» prilog o starom profesoru koji zapisuje povijest grada kroz život ljudi. Spomenuo je i nekog Makaranina koji je bio glavni liječnik u sarajevskoj bolnici u vrijeme ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, a koji je bio proglašen nepodobnim te da navodno nije učinio sve kako bi ga spasio zbog svoje averzije prema Austrougarskoj... Prikazivali su Kalalargu, Kačićev trg, a to su odjednom bili detalji mog grada. Tamo sam doma, kao i u Zagrebu, a tamo je i moja obitelj... Blesavo zvuči, znam. Činjenica je da sam se u Makarsku zaljubila prvog dana kad sam izašla iz autobusa prije osam godina, ali ovako nešto nisam osjećala ili barem nisam na taj način o tome razmišljala.

Svih ovih dana vjenčanje je bilo nešto daleko, no odjednom je, do opipljivosti postalo blizu... Dva tjedna sam bila sama. Morala sam se vratiti u Zagreb jer sam sav godišnji stavila na rujan, a on je ostao dolje kako bi sredio pozivnice, glazbu, detalje, sve što smo u onih par dana dogovorili. Vidjela sam da se i kod njega počela događati slična promjena, samo u smjeru Zagreba. Nikada nisam iz njegovih usta čula da se želi vratiti... Kada bi otišao u Makarsku, iskoristio bi svaki dan, svaki sat svog boravka kod kuće koju posjećuje samo tri puta godišnje. Ali sada je priznao da više nije isto... Također, nije netko tko bi bio sklon telefoniranju, a osobito slanju SMS poruka. No, u ova dva tjedna sam primila toliko poruka koliko od njega nisam dobila tijekom svih ovih godina. U našem je životu počela neka nova faza i čini mi se da oboje na nju nismo bili spremni, barem je nismo očekivali.

Očito se uči tijekom cijelog života... :)