Spajalica :)

30.07.2005.

Rozan je tražila izvještaj... Dakle, još uvijek ne mogu vjerovati da sam uspjela spojiti jedan par. I toliko sam sretna zbog njih da se ne sjećam jesam li ikada zbog tuđe sreće bila ovoliko sretna. Kao da sam ja zaljubljena! :)))

Eto kako ide pravi, životni ljubić:

ONA - Moja draga prijateljica. 39 godina, veliki ožiljci od dugogodišnje propale veze. Nesigurna i oprezna poput svih povrijeđenih ljudi. Bivši joj je bio pravi psihopat, nakon višegodišnje veze ostavio ju je u debelim dugovima, da ne govorim o svemu što joj je napravio mimo financija. Nije bila fizički zlostavljana, ali uz nju sam naučila da ima i gorih rana... U četiri godine imala je samo površnih veza. Izgledom je vrlo atraktivna i zapravo joj nitko ne bi dao te godine, prava rockerica, a srce ima veliko poput oceana.Kad voli, voli iskreno i duboko. Ali kao da je na sebe navlačila nesreću. Loše stvari redale su se jedna za drugom, od posla do privatnog života.

ON - Kolega s posla g. Apstinenta. Jedan od rijetkih ljudi koje smo odmah primili u svoju blizinu. 40 g, rastavljen, bez djece. Dobrodušan, miran, strpljiv, pažljiv, uspješan u poslu (ali ne onako ambiciozno, već zato što doista zna posao i voli to što radi). Svakome želi pomoći, zrači toplinom... Nije toliko zgodan, koliko je šarmantan. Kada se nasmije to je iz dubine srca. Skroman je i ni u čemu ne pretjeruje. I on, kao i ona, djeluje puno mlađe. Naprosto je nevjerojatno kako se među nama ne osjeća razlika u godinama. Oboje su od nas stariji 10 godina, a družimo se sa njima kao da su naše godište. I zapravo nam odgovaraju više od mnogih naših kolega i poznanika...

Ono što ih oboje povezuje jest usamljenost i nesigurnost, a oboje imaju toliko toga za dati... I tako sam jednom zaključila da ih svakako moramo upoznati. Istih su godina, slobodni, dobri... Razlike koje postoje u karakteru su mi se činile baš kompatibilnima. Ona je tip koja svojom energijom može pokrenuti njegovu, a on je tip koji bi joj svojom mirnoćom i staloženošću mogao pružiti mirnu luku i sigurnost koja joj je i više nego potrebna.

I tako smo prošloga tjedna pozvali njih dvoje i moju kumu u kino. Iskrice su bljesnule već na prvi pogled. On je u njenim očima bio neizmjerno simpatičan i jako joj se sviđao njegov iskren smijeh (da ne govorim kako joj je bio zgodan), a ona je za njega bila jako veselo stvorenje (jer je, kaže, malo onih koji se smiju čak i lošim stvarima). Oboje su se htjeli ponovno vidjeti, pa smo Apstinent i ja, svaki sa svoje strane, bili u rukavicama zamoljeni da organiziramo sljedeći susret. Našli smo se kod nas, pozvali smo ih da igramo Srabble. Došao je ošišan, uređen, lijep ko slika, a o njoj da i ne govorim. :) Druženje je završilo oko pola pet ujutro, barem su mi tako pričali jer sam ja zaspala na kauču od premorenosti malo iza ponoći. :))) Sa mojim su dragim puštali glazbu, organizirali su retromaniju i pijuckali pivo. Kao u ljubavnim romanima, razmjenjivali su poglede, osmjehe, slučajne dodire... Poput prave djece - mi smo bili ozbiljniji od njih. :) Dalje su se stvari odvijale ubrzano; putem nas su razmjenili brojeve telefona, našli se, otišli u kino (spetljali se kao sajle, pa zbog svoje nesigurnosti skoro sve minirali) i dva dana kasnije se upustili u vezu. Zaljubili su se jako, oboje su presretni... Čak će sljedećeg tjedna sa nama u Makarsku. :)

Naravno, svi znamo da je to još daleko od happy enda, to je tek početak i tko zna kako će završiti. Ali oboje su bili željni, da ne kažem izgladnjeli barem nade jer ih je prošlost ubila u pojam. Zapravo su bili u fazi u kojoj su mislili da za njih prave šanse više ne postoje i da više ne mogu naći nekog tko bi se u njih iskreno zaljubio. Samoća od čovjeka učini avet, a zaljubljenost je nevjerojatan dah života. Jako smo sretni zbog njih, zbog prilike koju su jedno drugome dali. Ako stvari potraju, kumstvo nam ne gine... :))))

Eto Rozan, nisam te uskratila za detalje. :)))




Kratko vruće ljeto

28.07.2005.

Mic po mic rješavam probleme... Jučer sam napokon pomakla najam vjenčanice, pa mi je kamen pao sa srca. Sutra ću pokušati urediti sa šogoricom da mi digne papire u Sloveniji, a ako neće moći, onda ću morati sama. Za vikend moramo u crkvu... Sljedeći tjedan na dva-tri dana u Makarsku... Sređujem kredit... Ima posla za obaviti, ali barem ću mirno spavati.

Tema nemam, bavim se uglavnom spajanjem (nadam se uspješnim) frendice i frenda. Upravo su većeras u kinu i sutra čekam kompletni izvještaj. :) Ima još nekih mogućnosti vezanih uz ljubić (ovoga puta drugi), no o tome kad dođe vrijeme...

Tipkamo se kad malo dođem k sebi, možda se javim izravno iz Makarske :) Hvala vam svima na komentarima i podršci. Oprostite što me nema na vašim blogovima...

Opet noćna mora...

21.07.2005.

Kako otprilike izgleda noćna mora u vrijeme PMS-a, a 9 tjedana prije vjenčanja? Još uvijek mi je zlo... Dakle, sjedim u naslonjaču, uživam u činjenici da je vikend kad mi odjednom dolazi svekrva i govori: "Što je mala? Zar se nećeš spremiti? Pa danas se udaješ!" Vrisnem, skočim iz naslonjača i odjurim do sobe. U jednom trenu vidim svoje roditelje (jer na putu do svoje sobe trčim preko Kaptola?!) i čujem tamburaše koji su došli po mene (!) Pokušavam viknuti da neću seosku zabavu i tamburaše, a još i vidim moje roditelje kako umorni, ali veseli plješću u ritmu groznog tamburanja. Ljudi se okupili, znaju da je dernek. Poskakujem kako bih mogla od nagomilanih, stranih ljudi mahnuti mojim roditeljima. I odjednom me mama vidi - na njenom licu očaj jer je shvatila da sam u (da stvar bude još gora) poderanoj i prljavoj trenirci!

Jurim do moje sobe i manijakalno otvaram ormar, svjesna da će za par minuta doći po mene i to s onim odvratnim tamburicama. Sa mnom je moja kuma (a to uopće nije moja kuma nego nekakva žena obučena u neopeglanu robu) i pokušava me smiriti, a ja tu ženu uopće ne želim kraj sebe. Hoću svoju kumu, no, svjesna sam da se time sada ne stignem baviti... Otvaram ormar i vadim vjenčanicu. Oblačim je, ali shvaćam da mi je prevelika, da na nekim mjestima vise konci. No, natežem je na sebe do kraja s mišlju: "Nema veze, glavno da gore sjedne, a vjenčanice su obično ionako dugačke, pa ću je dignuti dok hodam". No kako sam podigla suknju, shvatim da sam u prljavim čarapama (ma, molim te!) i da uopće nemam nikakve svijetle najlonke niti donje rublje. Tada postanem svjesna da nemam niti sandale, već samo crne cipele... Kako sam to shvatila, pogledam se u ogledalo. Vjenčanica nije onakva kakva je bila maloprije, već sa dubokim izrezom na leđima i ispred, tako da se vidi nekakav ofucani grudnjak!

Već vrištim, a kao začin svemu, ulazi moja svekrva u sobu. Na licu joj vidim šok zbog strahote koju imam na sebi, pa se razočarano okreće i izlazi. Opet se pogledam u ogledalo i očajna odustanem od vjenčanice, ali me strese druga stvar - nemam baš nikakvu frizuru. Pa ne mogu raspustiti kosu, imam veo. I tada shvatim da nemam ni pristojne špangice... Panika raste. Pokušavam vezati kosu, sa običnom, smeđom špangom učvrstiti veo na tjemenu, ali ne drži ni najmanje. Očajno stajem pred ogledalo i tu je došlo do posljednje scene zbog koje sam se probudila tresući se - pogledam ramena i vidim da se tobožnja vjenčanica počela raspadati i to tako da je više uopće nisam mogla popraviti. Kad sam spustila pogled, čak više nije bila bijela, već je izgledala poput onih starinskih, debelih zavijesa sa nekakvim zelenim, odvratnim uzorkom!

Ajme, kako sam bila sretna što sam se probudila... Sjećate se mojih tumačenja snova? I ovaj mi je rekao puno toga, ali ne želim ulaziti detaljno u objašnjenje svih, nedvosmislenih simbola. Da, možda bi bili najsretniji da se zaista vjenčamo sasvim tiho, bez svatova, a da nakon toga napravimo tulum za prijatelje po svom ukusu. Svjesna sam toga da je to predstava za roditelje, nešto na što smo se odlučili da bismo njih zadovoljili. Netko će to osuditi, reći da je to naš dan i da smo trebali sve organizirati prema našim željama. No, isto tako je činjenica da previše poštujemo i volimo naše obitelji te da ne bismo bili sretni kada i oni nebi bili sretni. Sjećanje na takvo vjenčanje bi nam stalno davalo gorak okus u ustima. Uostalom, nama je najvažnije što ćemo višegodišnju vezu okruniti brakom jer smo svoje zavjete odavno potvrdili u duši. Ali morat ću srediti sve detalje zbog kojih očito ne mogu mirno spavati...

Troškovi vjenčanja i ljubić (dio 2.)

18.07.2005.

Ako još niste rekli to sudbonosno i romantično "da", a spremate se na taj korak, spremite se i na gubitak barem dijela romantike kad napravite okvir troškova (pitam se što će se tek dogoditi kad se budu svi troškovi stavljali u realnom izdanju na papir).

Dakle, jutros sam se, zahvaljujući nesanici, igrala sa procjenama troškova vjenčanja kako bih mogla planirati iznos kredita (drugačije se, na žalost, ne mogu pokriti). Kredit koji su digli za te namjene moji roditelji, otišao je na kupnju namještaja za novi stan...
Odmah naglašavam da smo pokušali biti maksimalno racionalni, da smo izbacili sve one gluposti tipa zahvalnice, konfeti i tako to. Također, želim zahvaliti svojoj kumi i najboljoj prijateljici koja mi je pokrila troškove iznajmljivanja vjenčanice, a kum će nam osigurati tortu od krokanta (za one koji nisu upoznati s običajima u Dalmaciji, na vjenčanju mladenci ne režu klasičnu tortu, već do kraja razvale tortu od krokanta tako da komadi frcaju na sve strane).

Ovo će možda pomoći i nekim budućim mladencima prilikom sastavljanja troškovnika, a ako vam padne na pamet nešto što sam propustila, a nije na listi, bila bih zahvalna na podsjetniku. Također, neke su cifre (poput cijene glazbenog sastava) doslovno pogađane jer nisam našla nigdje na webu cjenik.

Ajmo redom...

Mjesto vjenčanja: Makarska
Datum: 24.09.2005.
Broj uzvanika: max. 100 (računica je i rađena na toj bazi)
Srednji tečaj € (NBH 1€ = 7,3 kn)

Troškovnik:
(nakon komentara dodajem korekcije)

Restoran (mogućnost nabave vlastitog pića, 30€ po stolici) 21.900 kn
Prstenje 1.500 kn
Vjenčanica 1.250 kn
Odjelo 1.500 kn
Cipele (ž) 600 kn
Cipele (m) 600 kn
Pozivnice (vlastiti dizajn i priprema) 650 kn
Glazbeni sastav 4.500 kn (saznala sam da duet košta duplo manje nego što sam računala na početku)
Snimanje svadbe (dvd + foto) 2.000 kn
Ružmarin (za uzvanike sa vrpcom) 200 kn
Šminka, frizura, buket 700 kn
Ukrašavanje prostora (pun je zelenila pa ćemo staviti samo buket na stol i svjećice na stolove) 500 kn
Cvijeće za auto ?
Papirologija (do sada me ništa nije koštala) ?


UKUPNO 35.900kn


Rekla bi ona pjesmica: Što sad ljubav, što sad ljubav ima s tim... (bez nastavka da te više ne volim... :))

Slabo mi je...

PS. Cijene su u Makarskoj daleko niže nego u Zagrebu, a niz stvari poput slatkarija, torti, vina i sličnih stvari donosi obitelj iz "vlastite proizvodnje". Kada ne bismo slavili u restoranu, tada bi i pašticadu sa makaronima radile mame i bake. (Inače, tradicionalni jelovnik u Makarskoj uključuje jela poput pašticade i crnog rižota. Moje Purgere ću samo morati upozoriti na uništavanje torte od krokanta naprosto da ne dožive šok kakav sam ja prvi puta doživjela. :)))

Ajde da se vratimo na onaj moj ljubić... U njima se ionako nikada ne spominju troškovi, što je opuštajuće... :)


(2)

Već dugo nije osjećala putnu groznicu, odnosno kako je njezina mama znala govoriti – rajzefiber. Noć prije polaska jedva je oči sklopila, provjeravala je tri puta popis stvari koje ne smije zaboraviti, pregledavala i ponovno slagala dokumente, lijekove, kozmetiku. Tjedan dana provela je sa Žaki u kupovini jer je shvatila da nema čak ni kupaćeg kostima pa je obnovila gotovo cijelu ljetnu garderobu. Po prvi puta nakon nekoliko godina htjela se osjećati ženstveno, a ne poput androida koji poslušno i temeljito izvršava svoje zadatke. Čak je izvukla plave pramenove i raspustila kosu. Kada se dotjerana dan prije godišnjeg odmora pojavila u firmi, šefu je trebalo nekoliko trenutaka da progovori. Zadovoljno se osmjehnuo dok se pred njim veselo zavrtila na petama.
- Dakle draga moja kolegice! Tek sada vidim kakav ste biser skirvali u školjci. No, s obzirom da ste ga otkrili, vjerujem da će ubrzo biti ukraden, možda već na krstarenju. – učinilo joj se na trenutak da je u njegovim staračkim očima primjetila iskricu ljubomore ili možda želje, no ubrzo je nestala u iskrenom osmjehu.
Iz Zagreba su krenuli u ranim jutarnjim satima kako bi na vrijeme doputovali u Veneciju. No kada su napokon stigli u luku, svaki umor je nestao dok je bez daha promatrala nekoliko katova visok ploveći grad. «Sea fairy» s pravom je nosio svoje ime - blještao je na jarkom jutarnjem suncu i mamio uzdahe. Žaklina se više nije trudila sakriti svoju nestrpljivost i bilo je jasno da je nezadovoljna što ih Slaven nije dočekao na palubi.
- Poslala sam mu poruku, javila mu da smo u Veneciji, no još mi nije odgovorio... – gotovo je prevrnula teški kovčeg dok ga je nervozno vukla na putu do njihovih kabina.
- Smiri se Žaki, sigurno ima puno posla. Pa nije na krstarenju radi užitka kao nas dvije
- Jedno je posao, a drugo kultura. Mogao je barem odgovoriti «ok», tek toliko da znam da je primio sms... – i dalje nije prestajala gunđati dok joj u jednom trenu mobitel nije pao na pod i rasuo se u komade.
- I da se želi javiti, više ne može – očajavala je Žaklina skupljajući dijelove. U jednom trenu je ušutila postajući svjesna da gotovo kleći pred lijepim, plavokosim muškarcem blistavih plavih očiju i neodoljivog osmjeha.
- Čini mi se da trebaš pomoć nekoga tko se razumije u tehniku – kimajući glavom, sposobna tek za zbunjeni osmjeh, predala mu je dijelove i stavila ruke u džepove pokušavajući prikriti drhtaje.
- Vi ste Slaven ako se dobro sjećam – prekinula je Veronika šutnju i napetost koja se mogla rezati nožem.
- Veronika, tko bi vas mogao zaboraviti? Da nije bilo vaše i Žaklinine pomoći, tko zna bi li naša agencija i dalje radila sa ovim klijentom. Sviđa vam se brod?
- Oduševljena sam, ostavio me bez daha – Veronikina je očaranost bila iskrena, još nije mogla vjerovati da ovo nije san. Gledala je bazen pokraj kojeg su se neki putnici već smjestili na ležaljkama uživajući u koktelima.
- Mislim da vam ništa sa kopna neće nedostajati. Tu su dučani, tri restorana, noćni klub, kozmetički i frizerski salon, fitness centar, četiri bazena... – Slavenova nabrajanja gotovo i nije čula jer se gubila u prostranstvima morske vile. Ostavila je zaljubljenu prijateljicu u društvu njezina princa i povukla se u kabinu. Ni mnogi hoteli u kojima je odsjedala tijekom službenih putovanja nisu imali ovako luksuzno opremljene sobe. Na brzinu se otuširala, raspakirala stvari i legla na udoban i velik krevet. Uzbuđenje je učinilo svoje te je osjetila nesavladiv umor...

***

Da je Žaklina nije nazvala, sigurno bi prespavala ručak. Obukla se, izašla na palubu i duboko udahula. Od blagotvornog mirisa morske soli gotovo je osjećala opijenost. Veliki je brod sigurno i mirno sjekao morske valove dok je pogledom lutala velikim, smirujućim plavetnilom. Iz razmišljanja ju je trgnula prijateljica bacivši se oko njezina vrata. Bila je toliko uzbuđena da je zbog njezinog brzog brbljanja tek među redovima uspjela razumjeti kako joj je Slaven popravio mobitel, nakon čega su zajedno otišli u kabinu, pili šampanjac dobrodošlice i pričali bez prestanka puna dva sata. Bilo je očito da joj Veronikina pomoć koju je spomenula kada su po prvi puta razgovarale o krstarenju sigurno neće trebati.
- Pridružit će nam se na ručku sa prijateljem, navodno direktorom nekakvog poduzeća...
- No, krasno, baš mi je to trebalo – Veronikino raspoloženje se naglo pokvarilo.
- Kako to misliš? Zar je tragedija upoznati nekog novog?
- Daj Žaki! Kako možeš biti tako naivna? Sigurno mu je pričao što smo sve učinili za Magic Tours, a mogu se kladiti da njegovom prijatelju treba usluga. Trebala sam znati da ovo nije samo zahvala za dobro obavljeni posao, nego mito za neki novi...
- Ti si ponekad stvarno pesimistična – Žaklina je nervozno micala kosu sa lica u kojoj je vjetar napravio pravi nered.
- Znaš, po prvi puta sam se napokon uspjela opustiti, barem na par sati. Naprosto mi se čini da je previše dobro, a da bi bilo istinito... – mrzovoljno je ušla u veliki restoran ne primječujući bogatstvo švedskog stola na kojem su mirisali morski, ali i mesni specijaliteti.
- A da prvo upoznaš čovjeka, a onda sudiš? Uostalom, mislim da ih vidim...
Žaklina je veselo mahnula dvojcu koji im je prilazio, dok se Veronika trudila sakriti grč na licu. Pružila je ruku visokom muškarcu četrdesetih godina i progovorila nekoliko uvježbanih ljubaznih riječi.
- Hladne su vam ruke, sigurno ste gladni – zbunjena njegovom izjavom nabacila je lažni osmjeh i bez riječi krenula prema stolu.
- Kako sam čuo, vi radite u kozultantskoj kući? – Robert je pokušao potaknuti na razgovor šutljivu djevojku koja je nervozno vilicom nabadala tjesteninu. Žaklina i Slaven su već poodavno započeli neke svoje razgovore.
- Da – odgovorila je kratko, pokušavajući dati do znanja da joj se o poslu ni najmanje ne razgovara.
- Rekao mi je Slaven da ste vrlo uspješni – nastavio je dok je Veronika svim silama pokušavala suzbiti bijes. Razgovor je išao u očekivanom smjeru, a to joj se ni najmanje nije sviđalo. Nakon niza komplimenata i «ljubaznog» čavrljanja uslijedit će obrazlaganje problema u njegovoj firmi i tako redom dok je na kraju ne zatraži uslugu.
- Uspjeh je relativan pojam...
- Ipak, malo je onih koji uspiju... – njegovu je rečenicu prekinuo tresak vilice po tanjuru. Čak su i Žaklina i Slaven ušutjeli, promatrajući u čudu što se događa.
- Roberte, ovdje sam na godišnjem odmoru i vjerujte mi da je posljednja tema o kojoj želim razgovarati tijekom narednih deset dana moj posao! – iako nije podigla glas, ton je bio mrzovoljan, gotovo prijeteči.
- Oprostite, nije mi bila namjera uvrijediti vas... – rekao je zbunjeno, dok je njezino lice postajalo sve crvenije zbog nelagode. Požalila je zbog izgovorenih riječi, ali više nije imala strpljenja.
- Nemate mi se zašto ispričavati – rekla je tiho i ustala – oprostite, umorna sam, put je bio naporan...
Vratila se u kabinu. Ovo joj zaista nije trebalo, nije mu dala niti da dođe do riječi. Tek sada je postala svijesna kakvim je pritiscima svih ovih godina bila izložena. Robertu duguje ispriku, a odlučila je i objasniti mu svoje ponašanje, iako nije bila sigurna da će je moći razumjeti.



Eto me, eto me :)

16.07.2005.

Nisam nestala, samo su mi radni dani jako kratki... Pjenila sam ovih dana jer su zbog godišnjih odmora napravili neke izmjene po pitanju sadržaja Večernjaka, a koje nemaju previše veze sa zdravom pameti. Ali ipak se nadam da je riječ o greškama zbog nepoznavanja populacije čitatelja te da će s vremenom sve doći na svoje.

Nakon što smo dragi i ja sve dogovorili, napokon sam se malo smirila. Odlučila sam svoj mozak dovesti do jedne lijepe mirne linije. Nećete vjerovati na što sam trošila slobodno vrijeme ovih dana - pisala sam ljubić. :))) To mi je oduvijek bilo poput meditacije - pustim mozak na pašu, odrasle da se igraju sa svojim odraslim problemima, a ja odlepršam daleko, daleko... Kao klinkica u pubrtetu pisala sam satima. Nema tu nekakve književne vrijednosti, nikada takve stvari nisam pisala zbog objave, već bih se naprosto na taj način opuštala. I shvatila sam da još uvijek mehanizam funkcionira. :)

Pa eto, mogla bih i ja poput kolege kemoterapije objavljivati pričicu u nastavcima. Ionako je sezona kiselih krastavaca, kako u novinarstvu, tako i u mom životu (vidjet ćemo koliko dugo :)))).

Dragi moji čitatelji, stavljam vam na kritiku prvi dio ljubića koji još nema nikakvo ime - to ću smisliti u hodu. :)


(1)

U Zagreb se doselila mlada i neiskusna, no izuzetno uporna. Bila je klasični primjer djevojke iz manje sredine koja po dolasku na fakultet počinje otkrivati grad. Nikada nije zaboravila prvu zagrebačku zimu. Smrzavala se u maloj podstanarskoj sobici jer gazdarica, stara udovica, nikako nije uspjevala prikupiti dovoljno novaca za popravak etažnog grijanja. Tada je ujedno i shvatila zašto je sobicu dobila tako povoljno. Ne samo što se iz starih kanalizacijskih cijevi svakog drugog dana širio nesnosan smrad i što je pored njezinog ormara povremeno pretrčavao mali sivi miš, već je i radijator bio hladan. Mama joj je poslala autobusom malu električnu pećicu koja bi joj možda i pomogla da je nije ustupila gazdarici uz molbu da se strpi još koji tjedan dok ne prikupi dovoljno za stanarinu. Iako nikada nije bila gladna, njezini roditelji su se teško snalazili sa škrtim prihodima. Majka je bila u mirovini otkako je, zbog visokog tlaka, završila u invalidskim kolicima, a otac je konobareći u lokalnom restoranu jedva zarađivao dovoljno za plaćanje računa. Vjerojatno se Veronika nikada nebi školovala da nije bilo bakinog nasljedstva – nakon njezine su smrti prodali trošnu prizemnicu i skromnu zaradu namijenili kćeri za fakultet. Često su joj ponvaljali da zaslužuje bolji život od njihovoga i da će joj znanje otvoriti mnoga vrata. Nikada nije doživljavala svoju sudbinu vrijednom žaljenja, naprotiv. Ranije od većine svojih vršnjaka naučila je izboriti se za bolji život. Zato je u prva četiri mjeseca života u Zagrebu dobila mjesto poslovne tajnice u privatnoj tvrtki, platila dug gazdarici i na odlasku joj poklonila električni radijator. Zato je u zadanom roku položila sve ispite i s odličnim uspjehom diplomirala. Zato je primljena na mjesto asistenta direktora financija u uglednom trgovačkom lancu s plaćom koja joj je dozvoljavala ne samo lagodniji život već i slanje redovite mjesečne pomoći svojim roditeljima. Ali upravo iz tog istog razloga gotovo nikada nije stala na loptu i s radošću pogledala svijet oko sebe. Njezin se život sastojao od ranojutarnjeg buđenja s grčem u želucu, razbuđivanja uz jedinu dnevnu šalicu kave, odlaska na posao gdje bi provodila i po 12 sati u potpunosti posvećena analizama, projektima, izvještajima, te povratka kući navečer... Često se nije sjećala niti kako je legla u krevet, a kamoli zaspala. Zatvorila bi i otvorila oči i tako iz dana u dan. Tko zna do kada bi bilo tako da jednoga jutra nije slučajno prosula sok Žaklini po hlačama. Tada još nije znala njezino ime, niti je znala da rade u istoj tvrtki. Ono što je Veroniki privuklo pažnju te je začudilo bio je Žaklinin iskren smijeh. Nikako joj nije bilo jasno kako se netko može smijati ako ga se, makar i nehotice, nečime zalije? Ispričavala se, crvenila jer je uzrokovala ovakvu nezgodu, a Žaklina ne samo što je srdačno prihvatila ispriku već je predložila i da popodne zajedno ručaju. Od tada su prošle tri godine tijekom kojih je Žaklina postala jedina osoba kojoj se Veronika povjeravala.
- Ne mogu više ovako Žaki, umorna sam – uzdahnula je tražeći po maloj kuhinji čistu šalicu. Tu je noć provela u uredu svjesna da su rokovi odavno probijeni i da se projekt mora privesti kraju ukoliko žele zadržati klijenta.
- Govoriš kao da je to nešto što bi trebalo čuditi... Kada si posljednji puta bila na godišnjem? I to «onom pravom» godišnjem odmoru? – Žaklina se dobro sjećala prošlog ljetovanja kojeg su zajedno provele na Braču. Prijateljica je svaku večer provodila barem tri sata za prijenosnim računalom, a telefon joj je zvonio tijekom cijelog dana. Već tada ju je upozoravala da se tako nikada neće odmoriti.
- Ne znam, ne mogu više ni misliti...
- Gle, imam prijedlog za odmor kakav ti treba, ali tada ćeš mi nešto morati obećati... – velike smeđe Žaklinine oči žarile su se kao i svaki puta kada bi imala na umu nešto zaista dobro.
- Ne traži me da ti nešto obećajem. Znaš i sama da sam grozna na odmoru.
- A ne! Ovoga puta ćemo se dogovoriti ili ništa od moje zamisli.
- Zaista znaš biti uporna – nasmijala se Veronika – ajde, da čujem što tražiš...
- Tri tjedna bez laptopa i s isključenim mobitelom kojeg ćeš koristiti samo u hitnom slučaju i to stvarno hitnom slučaju! – odlučno je odložila šalicu kave i uživala u prijateljičinom zbunjenom izrazu lica.
- Jesi li ti Žaki malo poludjela?! Jesi li svjesna što od mene tražiš?
- A jesi li ti Veronika postala ovisna o tome da te siluju u mozak na svakom odmoru? – odgovorila je istim tonom gledajući kako Veronika nervozno u ruci vrti olovku što bi činila svaki puta kada bi se osjećala pritisnutom uza zid.
- Nadam se da mi možeš ponuditi nešto prokleto dobro ako zaista očekuješ da pristanem na tvoje uvjete – odgovorila je smješeći se nakon kraće šutnje.
- Krstarenje! Dvanaest dana čistog užitka! – Žaklina je iz torbice izvadila promotivni letak.
- Sjećaš se Slavena iz Magic Toursa? Bili su naši klijenti prošle godine... Povezala sam ga kasnije s nekim ljudima koji su mu napravili vrlo dobar promet i želi mi vratiti uslugu krstarenjem po 70% nižoj cijeni... Mogu povesti koga hoću, a trebat će mi i tvoja mala pomoć...
- Pomoć? U čemu? – začudila se Veronika pregledavajući razglednice Sredozemnog mora.
- Slaven ima ono nešto... Simpa je i drag, pametan... Bit će i on na brodu...
- Shvatila sam, ne moraš mi objašnjavati detalje – Žaklinino je lice poprimilo blago rumenu boju što Veroniki nije promaklo. Bilo joj je drago jer se očito Žaki napokon, nakon tjeskobne i mučne veze sa Leom, ponovno zaljubila, no ipak je osjetila svojevrsnu ljubomoru. Ne zbog njezine sreće, već zbog svoje samoće. Kao i svaki puta kada bi se nalazila u blizini zaljubljenih, Veronika bi postala bolno svjesna činjenice da njezino srce već dugo zbog nikoga nije zatreperilo... Predugo... Prazne noći postale su joj poput kamena koji bi je vukao na dno svaki puta kada bi sklopila premorene oči. Osim poslovnih poziva, Žaklina je bila jedina osoba koja bi je nazvala i pitala kako se osjeća, što radi, kako živi život. Za sve ostale bila je broj u poslovnom imeniku, osoba koja će sigurno znati što treba učiniti u kriznim situacijama i koja će učiniti sve da se računu tvrtke vrati pozitivan predznak. U njezinom ormaru prevladavala su siva odjela i kostimi strogo poslovnih krojeva, a rijetko bi svoju dugu, valovitu kosu nosila raspuštenu. Živjela je strogo se pridržavajući rokovnika, a rijetka neformalna druženja uključivala bi samo Žaklinu. Više se nije sjećala kako izgledaju svijet bez odgovornosti, smijeh bez interesa i suze radosnice. Čak je i njezin direktor u jednom od rijetkih opuštenih razgovora primjetio da u njegovoj najsposobnijoj asistentici gasne život.
- Verice – rekao je toplim, gotovo očinskim glasom i skinuo naočale – ova firma će preživjeti i bez vaše pomoći. Usporite tempo, izgorit ćete... – pogledala je kroz prozor i neprimjetno obrisala suzu. Ipak, nije progovorila niti riječi.
- Mladi ste, imate cijeli život pred sobom. Ne radite istu grešku koju sam ja učinio. Nemojte si uskratiti vrijeme za sebe jer ćete se jednog jutra probuditi i shvatiti da su pokraj vas na krevetu samo papiri...
Znala je da ima pravo jer je njezin život strmoglavo jurio upravo u tom smjeru. Mislila je o tom razgovoru dok je Žaklina nestrpljivo očekivala njezin pristanak. Odložila je letak i otpila gutljaj čaja koji se već ohladio.
- Imaš pravo, vrijeme mi je za pravi godišnji. Kada krećemo?
Od prijateljičinog čvrstog zagrljaja jedva je došla do daha.

Pretumbacije

10.07.2005.

Nije me bilo tjedan dana jer zbog pritisaka nemam ništa pametno za napisati. Dakle, bili su ovdje roditelji mog dragog i cijeli koncept svadbe okrenut je naglavačke. Kako sada stvari stoje, ipak se nećemo vjenčati u Zagrebu nego u Makarskoj (točnije Tučepima)... Danas bi nam trebali javiti kako stvari stoje s terminima. Što se mene osobno tiče, to mi odgovara; sviđa nam se crkva, manji su nam troškovi jer ćemo i vjenčanje i svadbu organizirati isti dan (time nam je manji i stres), a činjenica je i da ćemo najmanje snositi organizacijski teret jer će većinu posla morati obaviti njegovi roditelji. Uostalom, Makarska je daleko romantičnija i opuštenija nego Zagreb...
Jedino si ne mogu pomoći jer me boli želudac od papirologije. Imam osjećaj da mi vrijeme vrtoglavo leti...

Na poslu gužva. Kolega mi je otišao na godišnji i bit ću dva tjedna solo. Pri tom su pretumbali i naše regionalno izdanje (uveli su Vama na odmoru), pa se mijenja cijeli koncept posla. Kad sam se jutros probudila, mislila sam da je ponedjeljak - napeta sam kao puška. U svemu tome samo me tješi to da ću napokon poslagati sve što mi u posljednje vrijeme izaziva grčeve. Radim već šest mjeseci kao urednik, a ovakve situacije pomažu u svojevrsnom dokazivanju - više sebi nego drugima.

Što se tiče mojih pretraga, sve je čisto. Samo su mi u urinu izolirali Escherichiu coli u prilično visokom postotku (10 na petu...). Morat ću piti antibiotike i čajeve, ali isto tako je pretpostavka da ona nije izazvala blighted ovum - ona može zakomplicirati trudnoću ukoliko postoji plod, a kod mene ga nikada nije ni bilo... Također, nije nađena u cervikalnim brisevima koji su čisti, što govori tome u prilog. U kolovozu se vraća dr. Zlopaša s godišnjeg, no vjerojatno ću kod nekog otići ranije.

Po pitanju leteče džezve - buduća svekrva je u njoj grijala vodu i ništa joj se nije dogodilo. Ipak, kupit ću drugu čim se dočepam dučana :)

Ako ništa drugo, počela sam normalno spavati. Svaki dan odvalim minimalno sedam sati, pa mi se ipak snaga koliko-toliko vraća...

PLO - poznati leteči objekt

03.07.2005.

Eh, pa o tome sam zaboravila nešto napisati... :) Taj događaj nije u kategoriji čuda iz prošlog posta, ali vjerujem da je u kategoriji čuda nekog od proizvođača. Sigurno postoji objašnjenje, samo ne znam koga ću pitati... Dakle, neću nagađati uzrok, samo ću opisati činjenice. Srećom što imam i svjedoka koji može potvrditi da se to doista i dogodilo...

Rano jutro, budući svekar u posjeti, spremam nesicu dragom i sebi. Svekar pije samo toplo mlijeko sa par zrna kave, pa stavljam džezvu na štednjak. Pijuckam svoju kavicu i čekam ispred štednjaka da se mlijeko zagrije. U stanu pravi jutarnji ugođaj, mir i tišina... Od jednom, iz čistog mira, džezva sa mlijekom poleti u zrak uz svojevrsni prasak i mlijeko se razlije po lamperiji, zavjesi, elementima, posuđu...! Kako se cijedilo po ladicama, tako se unutra i zavuklo, sve je smrdilo po vrućem mlijeku. Letjela je kao da je raketa na mlazni pogon! Ona nije samo poskočila već se doslovno lansirala sa štednjaka. Od straha sam poskočila i kavom se zalila po bijeloj spavačici. Dragi je sve to vidio iz dnevnog boravka, svekar je na moj vrisak dotrčao u kuhinju i nikako mu nije bilo jasno što se dogodilo. Tresla sam se i gotovo hiperventilirala, jer sam u toj sekundi odmah pomislila na eksploziju plina. Jedva sam objasnila da je džezva sama od sebe poletila, bez da sam je takla, a iz priložene bijele i smrdljive kuhinje je bilo jasno da nije riječ samo o prolijevanju.

Ta džezva se i prije čudno ponašala, pucketala je i tresla se, ali još nikada nije ovako odletila. Ostala je u komadu, nigdje nije bilo nikakvog vidljivog oštećenja. Sve je to djelovalo kao kad stisnete plastičnu bocu, pa kada se ispravi, tada i odskoči. Ali ova je stvarno letjela visoko... Čistom srećom nije odletjela na mene već prema zidu te nisam zaradila nikakvu opekotinu. Dok sam narednih sat vremena čistila kuhinju, nagađali smo što bi sve mogao biti uzrok, ali ni jedno objašnjenje ne drži vodu. Ona ima dvostruko dno i činjenica je da se ne zagrijava baš ravnomjerno, ali može li je to i lansirati?

Mislim da trebam kontakte od Muldera i Scully, a možda bi mi i egzorcist dobro došao... :)))

Svakodnevna mala čuda

01.07.2005.

Dugo sam razmišljala hoću li ovo napisati ili ne... Vrlo je intimno i pomalo zalazi u sferu o kojoj ovdje izbjegavam pisati. Riječ je o vjeri u svakodnevnom životu. Ni sada ne želim ništa analizirati, iznositi detalje, naprosto želim ispričati kratku priču o jednom malom čudu, a koje mi je dalo veliku snagu i nadu.

Ne znam jeste li ikada koristili Bibliju (ili neko drugo sveto pismo) u traženju odgovora na vaša životna pitanja... Davno sam negdje čitala o tome kako je ponekad dobro zatvoriti oči, otvoriti Bibliju i staviti prst na neko mjesto te da će nam citat sam po sebi pružiti odgovor. Doista sam često dobivala odgovore, ali ovako izravne nikada. Moram priznati da sam se pomalo i prestrašila kada se to dogodilo.

Moju priču uglavnom znate - dva spontana pobačaja, nakon kojih se iz dana u dan ponavlja pitanje "zašto?". I tako je, prije otprilike dva tjedna prst stao na sljedećem citatu kod proroka Hagaja:


Hagaj 2:18-19 Stoga dobro pripazite od današnjeg
dana unapredak -
od dvadeset i četvertoga dana
devetoga mjeseca,
kad se stao graditi Hram Jahvin,
pripazite dobro,
ima li još žita u žitnici?
Ni vinova loza ni smokva,
ni morganj ni maslina nisu rađali!
Al' od ovog dana ja ću blagosloviti.


Ako vam je promaklo u mojim prijašnjim postovima, dragi i ja ćemo se vjenčati 24.09., odnosno dvadeset i četvertoga dana devetoga mjeseca... Možete li zamisliti kako me je stresao citat? Tko može zatvoriti oči pred takvom podudarnošću? Od 368. stranica Biblije ja sam baš slučajno otvorila knjigu na toj strani? Pročitala sam cijelog Hagaja i naravno, dobila sam svoj odgovor:


Razmotrite svoje putove!
Sijete mnogo, malo dovozite;
jedete, a niste siti;
pijete, a napojit se ne možete;
odijevate se, a nije vam toplo.
Poslenik zarađuje plaću,
a stavlja je u podrt tobolac!
Ovako govori Jahve nad Vojskama:
Razmotrite svoje putove!
Idite na goru, dovezite drva
i podignite opet Dom;
bit će mi to milo, i proslavit ću se -
govori Jahve.
Nadaste se obilju, a gle, malo je;
što dovezete kući, ja otpuhujem.
A zašto? - riječ je Jahve nad
Vojskama.
Zato što je Dom moj razvaljen,
dok svaki od vas brine za dom
svoj.

Stog je nebo uskratilo rosu,
a zemlja uskratila usjeve.
Ja dozvah sušu
na zemlju i gore na žito i vino,
na ulje i na sve što zemlja rađa,
na ljude i stoku,
i na svaki trudno stečen plod.


Ne mogu opisati koliko je moje osobne istine u ovom citatu, jer ne mogu svoj život u potpunosti staviti u ovaj blog. Naravno da Hagaj nije napisan zbog mene, ali poslužio je da mi se izravno objasni ono što sam i sama slutila... Stanje moga duha (Doma)...

Možda bi netko rekao da je to hvatanje za slamku očajnika, pa ipak sam to doživjela kao pravo čudo. Pa da i nije riječ o Njegovom obečanju, već samo o neobičnoj slučajnosti, vraćena mi je nada u bolje sutra - a to znači jako puno...

Inače, dobila sam prve nalaze i za sada je sve dobro. Još očekujem hormonalne nalaze... Ispada da sam zdrava kao dren i da nema konkretnog objašnjenja. Naprosto sam pogodila dva ćorka na životnoj lutriji.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se