Najsretniji trenuci u životu

28.03.2005.

Često kada se osjećam loše, uzmem u ruke fotoalbume i prelistavam. Sada ću učiniti slično, samo bez slika. Zaključila sam da su mi u posljednje vrijeme zapisi previše mračni. Također, nisam u mogućnosti otići negdje na odmor makar bi mi sada odlično došla promijena okoline.

E pa da razbijem barem pisanjem taj ciklus loših događaja, odlučila sam sastaviti top 4 listu najsretnijih trenutaka u životu. To su albumi mog sjećanja i želim napraviti malu analizu - kada sam i zašto u životu bila doista jako sretna... :)

Neću početi od onih trenutaka kojih se ne sjećam. Recimo, mama mi je pričala da sam bila presretna svaki puta kada bi me stavili u kolica. Strašno mi se sviđao nekakav šaraf i navodno sam stalno buljila u njega i smješkala se, a često se i smijala. Ne znam da li mi se sviđao zato što je svjetlucao ili sam vidjela svoj prekrasan odraz u njemu. :) U svakom slučaju, sjećanje mi nije zabiljezilo tu moju veliku ljubav, pa o tome ne mogu pisati...

Top 4 listu sastavit ću kronološkim redom:

1. Univerzijada 1987. godine. Cijelo djetinstvo gledala sam prvomajske sletove sa zavišću. Jako sam željela u njima sudjelovati, ma kako glupo zvučalo. Sudionici su uvijek imali nekakve kostime, trčali su, plesali, a ukupno su izgledali fantastično. Nitko nije bio sretniji od mene kada su i u našem razredu pozvali dobrovoljce za slet prigodom otvaranja Univerzijade... Uživala sam u svakom danu priprema, a tada je napokon došao i taj dan... Nastupali smo u prvoj i posljednjoj točki otvaranja. Bilo je nezaboravno - stotine nas na terenu, prepuno gledalište, hrpa novinara, glazba i na kraju našeg nastupa - vatromet... Bila je to moja prva životna želja koja se ostvarila. Danas možda zvuči smiješno, ali što može poželjeti dvanaestogodišnje dijete? Zaista mu malo treba za sreću... :)

2. Večeri ribolova s tatom, bratom i mojom prvom ljubavi - Andreasom. I to su bile zlatne osamdesete. Ljetovali smo godinama na Malom Lošinju gdje moji imaju vikendicu. Uvijek sam se (osim odlascima na plažu) najviše veselila večerima kada smo tata, brat i ja odlazili u lučicu Sveti Martin gdje smo pecali ribe. Ne samo da sam uživala u ribolovu (kao i danas, ali nemam prilike), nego nam se pridružio i Andreas. Bio je to plavi Lošinjanin čija se kuća nalazila u luci. Satima smo uživali u ljetnoj tišini, dugim razgovorima i pecanju. Usuđujem se tvrditi da je to bila i prva ljubav koja mi je bila uzvraćena. Otputovala sam te godine (čini mi se '85.) u Zagreb, a da mu nisam javila da odlazim. Baka i deda su još godinama sa smijehom pričali kako me Andreas tražio. Došao me pitati kako bi sa njime i mamom otišla u kino. Kada je saznao da sam otišla, navodno se jako uzrujao jer mu nisam ništa rekla. Baki i dedi je to bilo simpatično i smiješno, a ja sam se grizla još narednih par godina zbog propuštene prilike... :)

3. Moj prvi poljubac 1991.g. - On je imao 21. g., a ja 16... Bila sam jako zaljubljena (općenito sam bila izrazito zaljubljive prirode) i jako naivna. Šetali smo pse svake večeri i tako tjednima. On je iza sebe imao bolno ljubavno iskustvo, a ja nikakvo. :) Fascinirao me - stariji, iskusan, dreser pasa, student fizike... Nije bio ni najmanje zgodan, ali je bio izrazito šarmantan. Iako sam potajno maštala, nisam se usuđivala niti pomisliti da bi među nama moglo nešto biti. Duga je priča kako je napokon do toga došlo... Ukratko, nisam više mogla izdržati, rekla sam mu što osjećam i njemu prepustila odluku. Te smo večeri sjeli na klupu, bio je bucmasti, sjajni mjesec ko u filmovima, sklopila sam oči, i... Dogodilo se, napokon sam i ja mogla pričati da sam se poljubila. Nezgodno je bilo što je prva njegova izjava nakon poljupca bila: "znaš, ne moraš otvarati usta kao riba." Ježi ga, njemu riba, a meni su frcale zvijezde i vrtio se cijeli svemir.:))) Idila je trajala tri tjedna - držali smo se za ruke, ljubili i šetali pse... I onda ona priča koju bih sada već mogla predvidjeti: "znaš, ti si jako mlada, dobra, ja te ne bih htio povrijediti, još ne mogu voljeti bla-bla-bla"

4. Moj dragi i prvi dolazak u Makarsku 1998. - od prvog poljupca, pa do trenutka kada se on pojavio u mom životu, imala sam iza sebe tri propale veze i hrpu gluposti. Napokon sam shvatila da trebam nekoga s kim ću moći razgovarati, tko će mi biti ne samo ljubavnik već i najbolji prijatelj. Kada bi me sada tražili da izdvojim trenutak koji mi se najviše urezao u sjećanje, bilo je to jutro 1.1.1998. Naša veza je započela sat vremena prije Nove godine, kod mene sam priredila tulum. Ostao je prespavati kako bi mi pomogao u spremanju (ne, nismo spavali zajedno :)). Sjećam se kako sam sjedila na krevetu ispijajući kavu, a on se već primio posla i meo tepih. Niz pitanja mi se rojio glavom: hoće li mu smetati što sam dvije i pol godine starija? Želi li on uopće ozbiljnu vezu? Smeta li mu što sam Zagrepčanka? Od svih tih pitanja postavila sam mu samo jedno:
- Smeta li te što sam starija? - pogledao me i uputio mi najljepši osmijeh na svijetu.
- Jesi šašava, meni to imponira.
(E stvarno nisam mogla postaviti blesavije pitanje :))).
Ali trenutak kada sam shvatila da ga zaista volim dogodio se u Makarskoj osam mjeseci kasnije. Bio je to moj prvi odlazak u Dalmaciju. Kao što sam se zaljubila u svog dragog, tako sam se zaljubila u njegovu Makarsku - oduševilo me Biokovo, plaže, Makarani, njegova obitelj... Bilo je iznad svih mojih očekivanja. Šetali smo navečer plažom i tada sam shvatila da mu naprosto pripadam...

Eto, to je moj mali album. O svakom bih događaju mogla napisati barem još toliko koliko sam napisala, ali sutra je radni dan... Možda ću sljedeći puta nastaviti dalje. :)

Kako reći posljednje zboçom? 0   0  

Jučer, na Uskrs, je umrla baka. Bila sam zahvalna Bogu što joj je skratio muke jer već duže vremena nije imala ništa od života. Živjela je u svom svijetu, ničega nije bila svjesna, a njezina težina se svela na manje od 30 kilograma... Na sreću je umrla mirno, naprosto je usnula...

Ne, ne boli me njezina smrt, ali me boli nešto drugo... Moja baka je u drugom svjetskom ratu izgubila više članova obitelji (majku, gotovo svu braću i sestre) i od tada se izjašnjavala kao ateist. Na svaki pokušaj razgovora o vjeri, postavljala bi isto pitanje: "Zar bi Bog mogao dozvoliti takav pokolj, ubojstva i mučenja tolikih nevinih ljudi? Ako postoji, gdje je tada bio? Kakav je to zao Bog?". Bila je u nizu onih kojima su ostavili tijelo na životu, ali su ubili vjeru... Izričito je tražila sprovod bez svećenika i dužni smo poštovati njezinu posljednju volju. Kada je mama rekla da bi netko trebao govoriti na sprovodu, bez dvoumljenja sam se javila. Učinila sam to instinktivno, sa nekim čudnim osjećajem u srcu...
Glavom mi je prošla misao da Bog uslišuje svaku iskrenu molitvu, da je uslišio brojne moje te da će to sigurno učiniti i ovoga puta. Nešto mi je reklo da moje riječi, odnosno riječi svakog iskrenog vjernika mogu nadomijestiti svećenikov blagoslov, osvijetliti bakinoj duši put...

I sada sam se našla pred teškim zadatkom... Još danas bih trebala sastaviti tekst, a riječi mi nedostaju. Osjećam da moraju imati pravu snagu, a ne znam od kuda bih započela. Čini mi se da je to najvažniji tekst koji ću ikada morati napisati, a od jučerašnje sigurnosti u sebe mi nije ostalo gotovo ništa...



Ogledalo

26.03.2005.

Napokon sam odrezala "repove" u poslovnom smislu i obavila sve što sam dugovala. Osigurala sam svom mozgu prostor za odmor, zato se tako dugo nisam ni javljala... No, vrag se i dalje koti, pa ne znam koliko će još njegovih mladih doći na svijet. Serija loših događaja je zadesila moju obitelj, a sve se dogodilo tijekom samo mjesec dana. Najprije je umrla baka (po tati), zatim sam ja pobacila, moj mali nećak je imao jaku gnojnu upalu uha i još ne znaju koliko će mu biti oštećenje sluha, šogor je imao bubrežni napadaj, sestra je dobila dva čira (jedan na želucu, drugi na dvanaestercu), mama je postala depresivna, a upravo ovih dana umire i moja druga baka... To je da čovjek naprosto ne povjeruje! Kada se u četvrtak navečer mojoj baki pogoršalo stanje, tata je pomirljivo izjavio: "ne brini za nas, mi smo to očekivali... Kad krenu loše stvari, događaju se jedna za drugom..." Uz sudbine pojedinaca, očito su vezane i sudbine obitelji. Iz dana u dan gutam loše vijesti i pitam se gdje će i kada napokon stati? Mozak mi je razvio nekakav surov imunitet - ne mogu se niti uzrujavati. Osjećam se poput gledatelja u kinu: sjedim na svom mjestu, pratim na platnu događaje i ništa se od toga ne događa meni... Nemam nikakvih žestokih emocija osim povremenih tjeskoba i neizmjerne iscrpljenosti. Srećom, upoznata sam s činjenicom da sve to ipak gutam i znam da će prije ili poslije negdje isplivati na površinu. Pa da bih spriječila pucanje po šavovima s odgodom, morat ću naći još nekakav "ispušni ventil". Zahvalna sam na ovom blogu - ipak mi je veliko olakšanje kada imam prostor gdje barem mogu pisati...

Ovih dana su mi se razne teme motale glavom... Najviše sam razmišljala o prolaznosti vremena, osobito gledajući moje roditelje koji sve ovo najteže podnose. Bliže se sedamdesetoj i za razliku od nas mladih, teško nalaze nekakvo svjetlo na kraju tunela. Ma koliko mi govorili da ne brinem, osjećam koliko im je teško. Osobno me ne brine moja trideseta koja će doći za manje od mjesec dana, ali priznajem da mi teško padaju godine mojih najdražih. Kada je u siječnju sestra proslavila četrdeseti rođendan, kao da me neko pogodio kamenom u glavu. Žalila se na proširene vene, na bolove u leđima, sada su je zadesili i čirevi... Bili smo taj dan svi na okupu - moji izmučeni roditelji, sestra i šest godina stariji brat sa svojim obiteljima. U mojim mislima još su svježa sjećanja na period kada smo svi bili zajedno. Uvijek sam se hvalila da osim roditelja imam još jednu mamu i tatu. Sestra i brat su se brinuli za mene gotovo isto kao i roditelji, a zbog velike razlike u godinama su predstavljali autoritet, ljude sa iskustvom... Nikada među nama nije bilo ljubomore i nikada u obitelji nije bilo fizičkih obračuna. Zahvaljujući njima sam uživala u djetinstvu, osigurali su mi pravu bezbrižnost. Bilo mi je teško vidjeti kako su ih godine sustigle. Uostalom, ni pred njima više nije stajala mala sestrica, već žena tridesetih godina pred udajom i sa dva spontana abortusa iza sebe...

Tko zna, možda me takve scene pogađaju zato jer su oni moje ogledalo? Svoje godine ne doživljavam jer sam se u mislima zaustavila negdje na dvadesetoj. Više-manje uspješno se borim sa lošim stvarima, a promjene vezane uz godine se ipak ne događaju preko noći. Jedan dan primjetim borice oko očiju, drugi dan shvatim da mi se vena na nozi (poklon neuspjelih trudnoća) ne povlači i pitam se kako ću izgledati na ljeto u kupaćem kostimu, neki treći dan se smrznem jer mi studenti govore "vi" pa jednostavnom računicom dođem do zaključka da sam fakultet upisala 1994. godine te da me od današnjih brucoša dijeli 11 godina razlike... A ja i dalje imam svoju obitelj - mamu, tatu, sestru i brata za koje sam još uvijek njihova najmlađa... I tada ih vidim na okupu, a slika mi se duboko ureže u srce: izmučeni i sijedi roditelji, sestra koja je ušla u peto desetljeće života sa proširenim venama i dvoje školaraca, brat kojemu je čelo zbog gubitka kose sve veće, koji ima ženu i dvoje djece, a sve više nalikuje svojim kolegama, premorenim liječnicima s Rebra... Tek tada sebe stavljam u pravi kontekst vremena. Moj brat me više nikada neće u zafrkanciji zaliti hamperom vode, niti će me moja sestra ganjati kuhinjskom krpom i u igri mi izrezivati leptire od papira. Došli su neki novi klinci i ovo je vrijeme njihova djetinstva, a doba naše zrelosti. Ja sam četverostruka teta koja se može pohvaliti da je nećaci vole kao i njihovi roditelji, koja se sa njima igra na kompjuteru, vodi ih u kino, ima još dovoljno mašte da razumije njihov svijet i potpuno se izgubi u njemu...

Doista, nisam u potrazi za izgubljenim vremenom, niti bih se vratila u djetinstvo jer svaki period života nosi svoje (o tome sam već pisala). Više je stvar raščišćavanja nekih dvojbi i pitanja hoću li imati dovoljno vremena za napraviti sve što sam naumila u životu? Sjetila sam se i pokojnog djeda koji je bio vrsni intelektualac, a zvali smo ga i hodajućom enciklopedijom. U svojoj dubokoj starosti je često znao govoriti kako čovjek zaista na kraju životnog puta shvati koliko zapravo malo zna...

Nemojte ovaj zapis smatrati depresivnim, zaista nisam loše. Vjerojatno je stvar u blagdanu Uskrsa, danu koji obilježava kraj zemaljskoga i početak duhovnoga. To je pravo doba za rekapitulaciju životnih vrijednosti, ponovno promišljanje o listi svojih prioriteta, upozorenje da je fizički život konačan i da je potrebno otvoriti oči. Tako i ja moram pustiti svoje djetinstvo, dozvoliti svojim najmilijima da ostare, te shvatiti da naša obitelj (kao i njihove sadašnje obitelji) nisu bili samo zajednički izleti, igre ili nedjeljni ručkovi... Naša obitelj je bila i ostala ljubav koja nije podložna vremenu i koja će uvijek biti ovdje - u nama i našim potomcima koji će je naslijediti. Sretna sam jer sam upoznala obiteljske vrijednosti, osobito u vremenu u kojem je sve više rastavljenih brakova, djece koja se nađu u unakrsnoj vatri njihovih roditelja, jedinica i jedinaca bez braće i sestara jer financijske prilike i surov ritam življenja nisu omogućili roditeljima imati još koje dijete... Zato i dalje, unatoč svemu što život nosi, mogu reći da sam rođena pod sretnom zvijezdom...

Želim vam od srca sretan Uskrs i mir u srcu. Svatko od nas ima neki svoj križ i želim vam ljubav najdražih koji će vam pomoći trpiti njegov teret.

O poeziji

20.03.2005.

Prije svega želim svima zahvaliti na zagrljajima i podršci. Pjesma koju sam napisala možda je ipak mračnija nego što se doista i osjećam. Odraz je sjećanja, emocija koje su tražile način da se izraze. Morala sam to napisati, naprosto sam morala nekako sročiti In memoriam svemu što sam prošla.

Ne pišem stihove često, dolaze ovisno o stvarima koje me duboko dotaknu, a nije sve u životu lijepo. Ipak, nisam zato izgubila svoj optimizam. Moje pjesme su slike, uhvaćeni i zadržani trenuci od kojih su neki imali svoj epilog, a neki ne. Moj dragi je primjerice ostao, a bol ipak prolazi i ustupa mjesto pitanju: što dalje možemo (i ako možemo učiniti) da se spontani ne ponove.

Ostavila sam neke svoje tekstove na siteu "Pisaća mašina" (www.cip.hr/pm). Čitajući komentare i djela drugih autora, pomalo mi se smrklo. Iz totalne destrukcije i kaosa u poeziji, jasno se vidi u kakvom vremenu živimo. Što su stihovi nerazumljiviji i što je manje rime i plastičnosti, tim je ocijena viša... S obzirom da je poznato da svatko tko piše bilo što (pa tako i blog) na taj način izražava sebe i svoje emocije, pitam se kakvo će tek biti vrijeme koje dolazi? Nekada su mračnim zvali Srednji vijek, no meni se čini da će biti još mračnija nova era... Uništi, razori, spali... Jeza.

Ja ću ipak ostati vjerna rimi, pa makar je ne koristila u klasičnim formama. A teme sigurno neće uvijek biti ovako teške... Za to ću si morati i malo organizirati život: srediti zaostatke koji me muče, izvaditi zub (što već tjednima izbjegavam), napraviti pretrage...

Iza kiše doći će sunce, a proljeće je uvijek vedrije. Ipak nisam Sergej Jesenjin, pa neću pjesmu napisati svojom krvlju i onda se obijesiti. Iako trenutno iscrpljena, još uvijek nisam depresivna, samo malo tjeskobna (a rekao bi moj brat: bilo bi nenormalno da nisi nakon svega što si prošla).

Pusa svima i još jednom veliko hvala.

Malo drugačiji zapis

18.03.2005.

Hormoni daju sve od sebe...


Mojoj nerođenoj djeci

Hladna bolnička soba
U ustima okus peperminta
Baca me u bunilo koktel apaurina.
Održavaju me budnom:
Vaše ime, godine, krvna grupa;
A sve je kao u snu, buncam ko od dobrog vina...
Iz utrobe mi doktor ostatke grebe
Stanice što trebale su biti moja djeca
Dvije nerazvijene gastacijske vrećice
Dvije moje nesuđene, malene srećice...
Ali bunilo je jače od srca koje jeca.
Stišćem ruke sestrama, osjećam oštru bol –
«Još malo» govori mi nakaza u bijelom,
No sve mi je svejedno, što hoćeš radi s tijelom.
Ionako sam znala da umirem bar jednim dijelom...

«Gotovo je, bili ste hrabri»

Krvarim ostatke, porađam svoje snove,
Vrele mi suze vlaže suhi obraz,.
U duši gorak dokaz da je pakao na zemlji
Vrištim stisnutih usta, ne mogu priznati poraz.
«Zašto daješ onoj koja neće,
a uzimaš tamo gdje goruća je volja?!
Zašto dozvoljavaš da tako strašno peće?
Zar mogu voljet više?! Od dobre bit još bolja?!
Čime ću bar jednu dušu zaslužiti..?»

Ali On šuti. Molitva je ostala po hladnoj sobi kružiti
Kao avet, traži one što mi nije htio pružiti
Zove moje nerođene blizance,
Sestrice ili bratance,
Moje malene mrvice...
Prokleti smrad sukrvice...

----

I ponovno ta ista bolnička soba
U ustima mi ponovno okus peperminta
I sve se na ovom svijetu kreće
Umire se i rađa, al iz moje utrobe neće...
I ponovno neće...

Proljetni umor

15.03.2005.

Već sam zaboravila na ovaj fenomen... Prve tople dane jedva preživljavam otvorenih očiju. Hvata me nekakav umor, vučem se s noge na nogu, a koncentracije ni od kuda. S druge pak strane na površinu isplivavaju potisnute emocije - ne, nije žalost već nervoza što izaziva nesanicu. Obaveze koje nisam ispunila se gomilaju poput neispeglanog veša, postajem svjesna da neka dana obećanja nisam ispunila, a jače od svega me doziva moje vlastito ja da mu se posvetim...

Gladna sam ljubavi i nježnosti, no čak i do toga teško dolazim. Jer i dragi je otišao nakon svih ovih događaja u minus fazu i on je iscrpljen, tjeskoban, pa čak i kad se smješka osjećam da ulaže napor. Ne zato jer ne bi htio, već je naprosto poput probušenog balona, baš kao i ja - treba puno, a nema što za dati. Čini mi se da su takvi periodi u vezama najmučniji. Jučer je stigao kasno, legao je pokraj mene i samo me zagrlio - oboje nismo imali volje čak ni govoriti, svako je žvakao vlastitu gorčinu...

Potražila sam jedan tekstić, tek toliko da me malo makne od ove fjake...


Besmislica

- Što radim ovdje? Zašto si me pozvala u svoje snove?
- Samo ovdje mogu iskreno sa tobom razgovarati. I sam znaš da ti nikada ne kažem sve.
- Kako to misliš?
- Pa jesam li ti ikada otvoreno rekla koliko te volim? Nisam, jer ne smijem. A kad bolje razmislim, niti želim...
Šutao je. Vidjela je njegovu borbu sa bijesom, otkako ga poznaje bio je takav. Po namrštenom čelu mogla je pogoditi koliko je blizu istini. Napad je najbolja obrana, to je bio njegov moto. No, ovo je san i on neće proliti otrove u nadi da će je ugušiti. Morao je dopustiti da mu napokon otvori srce.
- Da, volim te. Zato ne mogu otići iz tvog života. No, u njemu ne mogu ni ostati, oboje znamo da je tako. Ali nisam zbog toga nesretna jer ti si dio mene i uvijek ćeš biti tu, kao i sada...
Bijes na njegovom licu kristalizirao se u kamen. Previše je toga izgovoreno, nije smjela započinjati tu temu.
- Što zapravo hoćeš od mene? - upitao je naizgled hladno, ali u očima se skrivao nemir. Bile su zelenije nego ikada, prodornog pogleda kojeg je osjećala u kostima. Drhtala je čak i u snu osjećajući njegovu nadmoć. Samo je pred njim bila slaba, ranjiva, u zimskoj je odjeći stajala naga. Htjela je pobjeći, no mostovi su bili porušeni i povratka više nije bilo.
- Baš ništa osim tvoje pažnje. Želim biti poslušana i shvaćena jer ovoga puta, barem u snu, želim biti doslovna. Umorna sam od skrivanja u dvosmislenim rečenicama, umorna sam od pretvaranja i lažnih osmjeha. Umorna sam od vlastite nemoći pred tobom i nedostatka hrabrosti da ti napokon kažem pravu istinu. Imao si moje tijelo, a sada želim da me imaš u cijelosti. I nije me briga želiš li čuti što ću ti reći i hoće li ti se to sviđati ili ne.
- Ovo je tvoj san, ionako nemam izbora... - moralo je prsnuti nekoliko kapi kiseline, ali više je nisu pekle. Koža joj je postala otporna.
- Puno sam razmišljala o slovu R i riječima koje njime počinju. U početku bijaše Riječ... Raj... Radost... Tako bez njega ne bi bilo ni početka, ni blaženstva ni smijeha...Njime započinje i tvoje ime, zanimljivo... Tko zna, možda te volim zbog slova? Sve je moguće, ionako te volim zbog nevjerojatnih sitnica. Recimo, jesi li znao da ponekad imaš izraz lica poput djeteta? Kada si me prvi puta tako pogledao bilo mi je smiješno jer je predamnom stajalo prosijedo, neobrijano i tvrdoglavo dijete. Volim i tvoju kožu, uvijek je tako topla. Iako gruba, podatna je i poželjna, mirisna.
Zatvorila je oči i na trenutak stala. Polako se otvarala školjka u kojoj se skrivao, slutila je.
- I sada se sjećam tvojih ruku - tiho je nastavila - sjećam se naših isprepletenih prstiju, čvrstog stiska kojim si me prikovao na jastuk. Te ruke nisu lagale, moji dlanovi su osjećali istinu, sa svakim tvojim dodirom bila je jasnija. Govorile su o želji, potrebi, strahu i ljubavi. Uvjeravale su u svoju iskrenost klizeći mojim obrazima i dodirujući mi vjeđe, šaputale mi jagodicama prstiju na vratu... Volim te ruke.
- Kuda sve ovo vodi? Što želiš postići? - pitao je dobro poznatim, promuklim glasom. Nije više pružao otpor, postigla je svoj cilj.
- Rekla sam ti, stavljam karte na stol. A možda, samo možda se nadam da ćeš i ti meni otkriti barem jednu kartu...
Ponovno je šutao.
- Ne boj se, ne mislim da ćeš to zaista i učiniti. Ti voliš izgledati hladno i surovo, u rijetkim ćeš prilikama ponuditi svoje prijateljstvo, ali srce ćeš čvrsto čuvati skriveno. Previše je na njemu rana, nema mjesta za još jednu više... Meni si poklonio povjerenje i to si posebno naglasio kako bih znala da sam postigla puno. Jer tvoje se povjerenje treba zaslužiti i malo je onih koji u tome uspiju. Bila sam sretna; ne zbog povjerenja, već zato jer si tako nazvao svoju ljubav. U strahu ne želiš koristiti njezino ime, draži su ti sinonimi... Čak i zbog toga te volim.
- Zar bi imalo smisla da sam ti bilo što rekao? Pa naša veza nikada i nije mogla postati nešto više od prijateljstva.
- Možda i ne bi, ali ovo je san. Ovdje ne postoji smisao i zato nije važno što je trebalo biti učinjeno, a što nije - nasmijala se i nastavila - napokon sam shvatila! U stvarnosti naša budućnost ne postoji i naša veza smisla. U snu ionako ništa nema smisla, pa tako ni ti. Dakle, dolazimo do neminovnog zaključka - ljubav prema tebi je besmislica u snu ili na javi... Kako god bilo, nije vrijedna spomena.
U trenu je nestao, ishlapio... Mislila je da će boljeti, ali čak je i bol odjednom izgubila smisao...


Budi muškarac! Meni za ljubav...

14.03.2005.

Naježila sam se kad sam danas čula te riječi.

Bili smo na večeri u "Staroj Savi". S obzirom da su mi poslovi intenzivno vezani uz komunikaciju, moglo bi se reći da imam profesionalnu deformaciju - gdje god se nalazili, uvijek čujem što se priča za susjednim stolom. Dobro su mi poznate sve "šprance". Upravo je nevjerojatno kako malo današnjih ljudi smisleno govori. Masovno se koriste poštapalice: ovaj, onaj, mislim, kužiš i slično, a rijetko će se čuti da netko od početka do kraja izgovori cijelu rečenicu. Sadržaj razgovora ne želim ni komentirati. Općenito, mrzim besmislene razgovore i osobno ih izbjegavam jer mi se čine kao gubitak dragocijenog vremena...

No, sad moram paziti da se i ja ne izgubim u besmislenom monologu i vratit ću se na početak. :) Dakle, ni večeras nisam uspjela "isključiti" uši i morala sam čuti razgovor za susjednim stolom. Bio je to bračni par u četrdesetima, pretpostavljam (po naglasku) negdje iz Istre. Dogodilo se da je konobar pogrešno shvatio njihovu narudžbu, pa ženi nije donio pizzu. I počelo je beskonačno cveketanje, očito je bila u hipoglikemiji (možda i sa PMS-om), a da ne spominjem da je bilo jasno ko bijeli dan da se želi posvađati s mužem. Razlog nije bio bitan, on je naprosto morao biti kriv. Od sitnog zanovijetanja, njezin je ton rastao na sve višu frekvenciju i dosezao razinu koja me polako dovodila do ludila. Po ne znam koji puta sam uočila nevjerojatnu kreativnost duge jezičine: rečenicu koja je po prilici glasila "ti si kriv jer konobaru nisi naglasio da želimo dvije, a ne jednu pizzu" doslovno je pola sata izgovarala na bezbroj različitih načina mijenjajući poredak riječi u rečenici i intonaciju koju u pismenom izražavanju obilježavamo točkom, upitnikom (u spomenutom slučaju je konstataciju pretvarala u retoričko pitanje), uskličnikom, upitnikom i uskličnikom u kombinaciji... Mog dragog je zabavljalo jer sam točno pogađala reakcije njezinog muža i razvoj događaja. No, tada je uslijedila izjava koju nisam očekivala iako sam možda trebala pretpostaviti da će do nje prije ili poslije doći: Budi muškarac i reci mu što ga ide! (pa onda umiljato) Napravi to meni za ljubav... Hoćeš?

E tu bih se možda po prvi puta složila sa glavnim "spamerom" blogova i samozvanim kritičarem ženskog roda, papijem. Ova je zaista bila primjer prave, pravcate kokoške! E zbog takvih se ponekad sramim što sam žensko. Kakav je to štos?! Možda je problem u mom odgoju jer u obitelji nije bilo nekakvih glumica koje traže muškarčinu za velikog zaštitnika. Razumijela bih da se radi o potrebi za fizičkom zaštitom u situaciji gdje je žena zaista ugrožena, ali tražiti od muža da bude "muškarac" jer je nju uvrijedio konobar?! Pa takva lajača onog jadnika sa pregačom može pretvoriti u kašu svojom jezičinom, a ne da od dragog traži dokaz ljubavi preko konobarovih leđa.

Što je najgore od svega, zbog takvih koza i postoje predrasude o ženama. Jadne i slabašne skrivaju se iza svojih snažnih muškaraca koji moraju braniti njihovu čast... S druge pak strane sipaju otrov na sve otvore. Došlo mi je da joj kažem "pa budi ti žensko, sebi za ljubav".

Veliko finale moglo bi se opisati uzrečicom "svakom loncu poklopac" - on naručuje ljubazno još jednu pizzu (a za ljubaznost je, naravno, pobrao još jednu dozu klepetanja) i zatim joj je izrezao kao malenom djetetu jer ona sama očito ni to nije mogla učiniti... Pokazao se velikim zaštitnikom, pa su njezina nježna duša i nimalo slabašan ego (barem privremeno) bili zadovoljeni. Bljak...

Kolo sreće se okreće...

13.03.2005.

Okreće se kolo sreće,
vrteći se ne pristaje,
tko bi gori sad je doli,
a tko doli ka gori se kreće.

Ivan Gundulić


Nevjerojatna je ta mjena dobra i zla, yinga i yanga... I onda iz te neravnoteže nastaje ravnoteža koja se zove Život. Obožavam neke poslovice i izreke jer su nevjerojatno točne:

Nakon kiše dolazi sunce.

ili
Kad se vrag koti, nikad nema samo jedno mlado.


Ukratko, mislim da mogu reći da sam opet ušla u ciklus dobrih događaja, pa se čak i bojim pisati koliko mi je dobro.

Najprije, sredili smo se financijski... Iznajmili smo jednosobni stan u kojem smo prije živjeli, a istodobno je moj šef dragome nadoknadio dio plaće, pa tako napokon mogu odahnuti bez grčevitog straha hoću li zagaziti u nedozvoljeni minus ili ne.
Na poslu preporod. Došlo je do nekih kadrovskih promijena koje sam jako priželjkivala i sada mi radni dan predstavlja užitak. Radim posao koji obožavam u sredini koja mi odgovara.

A najviše me iznenadio poziv koji bih mogla nazvati "poklonom sudbine" - zvao me moj mali, voljeni, kosooki učitelj tai chi-a... Prije nego što mi se život pretvorio u kaos promijena (počelo je još prije trudnoće) vježbala sam u Makronovi tai chi. Odlazak na treninge bio je ostvarenje mojih snova. Godinama sam na televiziji gledala sa zavišću kako Kinezi vježbaju u parkovima, a već sami pokreti su mi djelovali smirujuće. No, nikako nisam u Zagrebu naišla na zadovoljavajuće treninge, uvijek mi je nešto smetalo... U Makronovi učitelj mi je bio Hao, pravi kineski intelektualac. Većina nas pri spomenu na kineske Hrvate zamišlja vlasnike kineskih restorana ili trgovina za, rekla bi Seve, uvoz, izvoz, svašta. Ne, nisam rasist, ali imala sam dojam da k nama dolaze samo očajnici koji u svojoj zemlji ne mogu ništa napraviti. Hao je već na prvi pogled ostavljao drugačiji dojam... Teško govori hrvatski, no simbolima, pokretima te s nekoliko naučenih izraza nam je odlično uspjevao prenjenti znanje... Jednom je došla prevoditeljica i tada sam se uvjerila da sam ga dobro procijenila. Završio je dva fakulteta - fiziku i akademiju borilačkih vještina. Nije nam ni pokušao uz vježbe "uvaliti" i nekakvu, zapadu prilagođenu istočnjačku filozofiju. Prikazao nam je tai chi kao sustav vježbi, meditaciju u pokretu, odnosno kako ga neki i zovu, poezijom pokreta. Važno je samo da prestanete misliti o bilo čemu osim o svojim pokretima, govorio je... Sviđao mi se i kao osoba - ne sluša njihove "narodnjake" već Pekinšku filharmoniju, ima odličan smisao za humor, dobrodušan je, nedostaju mu žena i sin koji nikako ne uspijevaju dobiti vizu... Već tri godine živi u Hrvatskoj, a osim što vodi treninge, radi svašta kako bi preživio. Ukratko, vrijedan i pametan. Jako smo se navezali na njega - ne samo ja, već cijela grupa. Čak su jednom bili kod njega na večeri (tada me, na žalost, nije bilo) i kažu da odlično kuha. Mogla bih reči, pravi učitelj iz filmova... :)
Skoro mi je puklo srce kad je prestao raditi u Makronovi. Prešao je u drugi klub gdje mi termini nisu odgovarali. A još mi se i život zakomplicirao i tako je od tai chia ostao samo slatkasti okus sjećanja...

Ovih dana sam intenzivno razmišljala o tai chiu. Nevjerojatno je blagotvorno na mene utjecao. Znala sam odlaziti na vježbe sasvim bezvoljna, ponekad i žalosna, no nakon treninga sam doživljavala stanje slično euforiji. Fizički i psihički sam se preporađala, kao da sam se kupala u zdencu života. Vidjela sam da je Hao zadovoljan mojim pokretima, sve manje me ispravljao i mislim da je i on shvatio koliko u tome uživam. Nakon ovog pobačaja koji je obilježio vrhunac lošeg ciklusa, jako sam se poželjela vratiti, ali više nisam znala gdje da ga tražim...

Da ne duljim, u petak me nazvao. Nisam najprije prepoznala tko je pri telefonu, no tada je telefon preuzeo neki njegov suradnik. Očito je napokon pronašao "managera". Objasnio mi je da će Hao sa grupom raditi dva puta tjedno u NSB-u i to u terminima koji mi odgovaraju. Oduševila sam se, kolege su me gledali kako skačem po redakciji... Kad mi je čovjek rekao da je on sredio prostor i termine, samo sam izvalila "ja vas volim" na što se nasmijao i rekao da i on mene voli iako me nikada nije vidio... :)))

Jako sam sretna, zaista. Srušene kockice se ponovno slažu, sve dolazi na svoje... To je čarolija života koju treba znati prepoznati... Napokon se mogu odmoriti, srediti život tako da mi bude omogućeno prikupljanje snage za dalje. Proteklih se dana pripremila moja "kupelj" u kojoj ću se opustiti... Čak ni ponedjeljak nije uvijek loš dan, već samo još jedan početak. :)

Pravo žensko

08.03.2005.

Čim mi je pala temperatura, prvo što sam izjavila bilo je: "u ponedjeljak idem kod frizera". Očekivana ženska reakcija - ne možeš promjeniti glavu, pa ćeš promjeniti frizuru. Ponovno sam plava, točnije plavih pramenova. Bila sam vrlo zadovoljna odrazom u ogledalu jer je napokon "ono sivo i izmrcvareno" počelo ličiti na "nju u punom sjaju". Otišla sam danas po nalaze u Petrovu. Šminkala sam se barem pola sata i potrudila se izgledati jako dobro. Kao da mi je proradio neki inat, ne dam se udesiti i hoću da im to bude jasno čim me vide. :) Takva ću i sutra na posao, odlučila sam se vratiti. Ne mogu više sjediti unutar četiri zida, treba mi vanjski svijet...
Eh da, da ne zaboravim! Kupila sam se i nekakve male bambuse u teglici za stol, pa sam kupila kremu za lice i bademovo ulje, a jučer sam i u Krašu ostavila 60-tak kuna za slatkarije (za moje starce i nas)... Ukupno sam za oporavak te vrste izdvojila petstotinjak kuna. Dragi će me zadaviti, iako mu se frizura sviđa... :)))

Here we go again... :)

P. S. Sretan vam dan žena drage moje blogerice :)

Ne daj se...

06.03.2005.

Od svoje 14.-te godine ovo je moja najdraža pjesma... Arsen Dedić u izvođenju Rade Šerbeđije. Imali smo staru ploču, slušala sam je na gramofonu satima, pucketanje igle uz Šerbeđijin smirujuć glas i tihu glazbu su me potpuno obuzimali... Ponekad kad spremam recitiram je poput nekakve meditacije - naravno, takve stvari radim kad sam sama. :) Oduvijek sam voljela poeziju, u osnovnoj školi sam iz gušta učila Cesarićeve pjesme na pamet. Zbirku najljepše ljubavne poezije XX. stoljeća "Gorki med" stalno čituckam, a nedavno sam si napokon kupila Jesenjina...

Ali Ne daj se, Ines je zauzela posebno mjesto u mom srcu. I nedavno me dragi razveselio, našao je mp3 na netu i sad se guštam. Znala sam se šaliti, pa sam rekla mami koja je također generacija 1938.-ma, da sam sigurno inkarnacija neke prerano otišle duše iz tog vremena... :)

Ako ima slučajno još koji ljubitelj...


NE DAJ SE INES

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba obješena u zraku kao naranča
kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovića
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko traži"

Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s jos milion nježnih
i bezobraznih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
odlazeći da se počesljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice

Znam da će još biti mladosti,
ali ne više ovakve - u prosjeku 1938.
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
kao što već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo

Ne daj se Ines

Terapija glazbom

Jednom sam gledala prilog na televiziji o terapiji glazbom. Neki psihoterapeut već godinama ljudima uspješno pomaže pomoću glazbe... Sjećam se nekih uputa (poželjno je da je čovjek u vrijeme terapije sam :)):

- odaberite pjesme koje najbolje utječu na vaše raspoloženje
- kada osjetite da vas neka pjesma dira u srce pojačajte toliko da vas potpuno obuzme neovisno o jačini
- plešite, gibajte se koliko god želite - čim više uživate u tome, tim bolje
- pustite da emocije prođu kroz vas: ne zaustavljajte suze, smijeh, bilo koju vrstu raspoloženja

Dalje se ne sjećam...

Mama mi je pričala da sam u djetinstvu jako trzala na pjesme koje bi mi se sviđale. Kaže da joj je to znalo biti neizmjerno smiješno - recimo, ne jednom se dogodilo da sam plakala ko kišna godina, a ako bi u tom trenu sviralo nešto po mom ukusu, odmah bih prestala plakati i počela plesati...

Nikad nisam imala posebno omiljen bend ili pjevača. Naprosto mi pjesma odgovara ili ne - rijetko pamtim imena izvođača i nazive. I nisu uvijek iste pjesme na mom "jelovniku", sve ovisi isključivo o raspoloženju, pa tako i potrebi za "glazbenim dopingom". Često nema veze sa tekstom, barem ne cijelim već određenim stihovima, a prije svega sa ritmom i melodičnosti. Nikada u mom odabiru nije bio techno ili metal - ti ritmovi mi izazivaju agresiju, a toga imam u životu i previše.

I sad sam nabila slušalice...

Naravno da nisam potpuno ok (nadovezujem se na neke komentare iz prošlog posta). Nakon svakog događaja koji čovjeka potrese postoji period žaljenja, javljaju se tjeskobe, prisilne misli... Vodim i ja svoje bitke. Moja terapija su ovaj blog, glazba, a mama je ionako po struci neuropsihijatar, pa iako je u mirovini, dobro dođe (mama i psihijatar u jednoj osobi - vjerujte mi, savršena kombinacija za današnja vremena). :)

Stalna na tom svijetu samo mijena jest...

Kako uspješno živjeti dalje nakon spontanog pobačaja?

05.03.2005.

Možda bi bilo najbolje ovaj zapis ostaviti i na nekom trudničkom forumu, naprosto zato jer mi se čini da bi mogao pomoći ženama koje nisu izbjegle spontanom pobačaju. Odmah želim naglasiti da svoje emocije i stavove ne smatram hrabrošću (kao što je bilo rečeno u nekim komentarima) već posljedicom iskustva od prvog pobačaja, pa tako i spremnosti na sve u drugom pokušaju. Također, ne mislim da sam iznimka jer iskreno vjerujem da mnoge žene koje kažu "ja to ne bih mogla izdržati" zapravo ni ne poznaju taj dio sebe (a kako bi i mogle ako to nisu proživjele), ne mogu niti procijeniti kolika je snaga života u svima nama.

Počet ću od tri (kako da ih nazovem...?) elementa (recimo) za koje trenutno mislim da su odredili moj sadašnji mir i optimizam.

Prvi je vjera. Ne religija, već vjera. Osobno ne mislim da postoje ateisti jer svi u nešto vjeruju, ako ništa drugo onda u sebe ili u prirodu ili što već... Vjera je osnovni dio nas i naprosto postoji kao i naše kosti, meso te je svejedno kamo i kako je usmjerena. Kao kršćanki smatram da mi je lakše jer doista vjerujem u Božje postojanje, u izjavu "Ja sam Put, Istina i Život", jer se sa srcem mogu prepustiti i reči "Neka bude volja Tvoja". Lakše je vjerovati da nam boli može olakšati Bog nego da ćemo boli olakšati sami sebi. U duhovnost ne želim dublje ulaziti, naprosto zato jer smatram da je to intimni dio svakoga od nas.

Drugo što me trenutno određuje jest svijest o tome da se gotovo sve u životu svodi na naš izbor. Netko bi sada rekao: pa nisi ti birala pobačaj. Ne, sudbinu ne možeš izabrati, ali ako preživiš, možeš izabrati svoj stav i put. Preda mnom su bila dva izbora - jedan je bio da sjednem i tugujem nad svojom tragedijom, a drugi je da nastavim živjeti dalje. Osobno mi se ne provodi život u paklu žalosti, ne vuku mi se repovi prošlosti. Čovjek živi u sadašnjosti - ne u prošlosti i ne u budućnosti! Što imam od toga da vrtim film onoga što je bilo, bacam sebe u depresiju, a da ne govorim o mom dragom kojem također nije bilo lako? Pa imamo perspektivu, imamo ljubav, imamo toliko divnih stvari zbog kojih se isplati živjeti. Prošlost se ne može popraviti. A hoće li nas ona ograničavati u životu, ovisi o tome kako ćemo se prema njoj postaviti. Osobno sam zahvalna na apsolutno svemu što mi se ikada dogodilo jer to je moj život, moja škola, na svakom lošem događaju sam naučila daleko više o sebi nego na onim dobrima. :) Primjera radi, već sam spominjala kako se naša veza u emotivnom smislu pretvorila u brak nakon prvog pobačaja? E pa sada se dogodilo isto. Svijest o sreći što imamo jedno drugo postaje toliko snažna da nakon tolikih godina tek u ovakvom trenutku shvatiš u što si "ulagao" svoje emocije... Kako da to opišem? Recimo da svakodnevno zajednički život pređe u nekakvu rutinu - normalan je poljubac na odlasku, ujutro, navečer, normalna je zajednička večera, normalno je satima razgovarati i uživati u prisutnosti i sve je vrlo lijepo, ali nekako usporeno i ponekad - previše "normalno". I tako se ponekad javljaju pitanja: jel' to sigurno "to"? Jel' ta ljubav dovoljna za suživot? Jel' normalno da nema više leptirića (rekla bi mala mujer :))? Zapravo svakodnevno viđamo samo cigle ljubavi. A kada nastupi nesreća, tada u moru suza odjednom ugledamo prekrasan dvorac, raskošan i bogat kojeg smo tim našim ciglama iz godine u godinu gradili... I to je nešto predivno, u tom ogromnom dvorcu se još toliko toga može učiniti, nadograditi, popraviti... :)

I napokon, dolazim i do trećeg što zaista smatram velikom istinom života. Mnogi to ne prihvaćaju, pa čak niti ne razmišljaju o tome jer to vjerojatno smatraju previše "isfuranim", previše jednostavnim ili naprosto previše glupim da bi bilo istinito. Osobno me, dobrim dijelom, upravo prihvaćanje i shvaćanje te izjave oblikovalo u ono što danas jesam: kada bismo stalno u životu bili sretni, tada sreću ne bismo uopće cijenili niti bi nam ona išta na ovom svijetu značila. Čak i u ekonomiji postoji "pad vrijednosti valute do kojeg dolazi uslijed prevelike količine novca u opticaju..." :) Sve gubi na vrijednosti kada toga ima previše, to je pravilo. Možda ne baš tako bukvalno, ali kada se npr. svakodnevno po barem deset puta govori "volim te", na kraju to postane jednako vrijedno kao npr. "operi suđe". A takvih primjera ima puno... :) Isto je i sa srećom. Onaj kome su stan kupili roditelji, nikada mu se neće veseliti kao onaj koji je godinama bio podstanar, podnosio svakojake vlasnike ili dolazio u grozne situacije. A takvih primjera ima puno. Sreću doista mogu cijeniti samo oni koji su iskusili nesreću.

Doista, ne govorim o hrabrosti iako trenutno jesam hrabra, ali to (vjerujte mi) nema veze s pobačajem. No, eto što je moja hrabrost. Osobno se panično bojim novih lijekova i njihovih nuspojava. To je već slučaj za psihijatriju, nema veze sa zdravim razumom. :) Djelomično razlog leži u tome što sam iz liječničke obitelji pa raspolažem sa hrpom poluinformacija. I tako sam uslijed ovih temperatura i lakših komplikacija stavljena na vrlo jak antibiotik Cipromed (za svaki slučaj). A on može utjecati na živce... Da ne duljim, moja hrabrost je dva puta na dan popiti tabletu Cipromeda. Ponekad me čak i oblije hladan znoj, tjera me na povraćanje i izaziva paniku. E pa tu možemo razgovarati o hrabrosti :)))

Da sad više ne duljim i ne radim digresije poput ove o hrabrosti, završila bih s porukom za sve žene, a osobito one koje misle da nisu jake ili "hrabre": žene su emotivno daleko snažnije nego što se to misli. Sjetite se samo (kao što sam se i ja sjetila) svojih baka i prabaka koje su pobacivale, rađale mrtvorođenčad, čija su djeca umirala i sve to u daleko većem postotku nego danas. Sve one su nalazile snage za dalje, ponovno rađale, dizale na noge svoje živorođene. Neka mi muškarci oproste, ali ako bolje pogledate svoje partnere, oni će često fizičku bol s lakoćom podnijeti, ali emotivnu... Muškarcima srce duže krvari nego ženama, neovisno o tome koliko uspješno i surovo te rane skrivali. Namjerno neću dublje ulaziti u ovu temu jer ne želim da me se pogrešno tumači, no možda ću jednom, kada budem imala inspiracije i volje, napisati o tome jedan duži tekst. Za sada samo želim poručiti da nikada ne potcijenjujte snagu svog srca - ljudi često svijet i svemir poznaju bolje nego sebe... :)

Čitamo se... :)

P. S. Izvučeno iz kontektsta, ali prikladno... :)


I will survive
as long as i know how to love
I know I will stay alive
I've got all my life to live
I've got all my love to give
and I'll survive
I will survive



Dora - šovinistički show ili gay show ili...?

04.03.2005.

Danas mi je prvi dan bez temperature, a i krvarenja pomalo prestaju... Vraća mi se snaga koju ću odmah iskoristiti za jedan kratki zapis jer naprosto još ne mogu vjerovati.

Zanima me jesu li se žene koje su jučer gledale prvu večer Dore osjećale isto kao i ja? Četiri muška voditelja, a ostalo hostese koje stoje kao (iskoristit ću komentar mog dragog) lijepi i glupi nosači pizde. Nešto ipak ne štima?

Iskreno se pitam o čemu razmišlja (ako uopće razmišlja) ekipa na HTV-u? Jesu li oni uopće svijesni kako to izgleda? Ne znam hoću li biti osamljena u svom zapažanju ali meni nikako ne ide u glavu da nema niti jedne jedine voditeljice. Stavimo na stranu to što sam se kao žena osjećala uvrijeđeno jer je emisija upućivala jasnu poruku - ako žene nisu u stanju pjevušiti, onda se moraju potruditi izgledati atraktivno, napirlitano i moraju šutiti pokraj pametnih i elokventnih voditelja. Recimo da sam zbog temperature koja me držala danima i svega što sam prošla pretjerala. Ali prva asocijacija kad sam vidjela voditeljski četverac je bila - gay show! Osobito Mirko Fodor i onaj drugi u šarenom Abba izdanju... Grozno!

Ma previše sam umorna da bih mogla komentirati cijelu sramotu Dore - mali studio, krepana publika koju valjda "pljeskač" mora stimulirati (ako je netko sudjelovao, primjerice u Kolu sreće, tada mu je poznato da iza kamera stoji osoba koja publici diktira ritam pljeskanja), pjesme jadne i bijedne, atmosfera umjetna...

Show koji bi valjda ipak trebao umrijeti, a ne postati tradicionalan jer ovi naši više očito ne žele i/ili neće u njega ulagati ni novac, a bome ni trud. Moja osnovna struka je marketing, dugo sam u njemu radila i mogu samo kazati da bi Doru bolje napravila nekakva minijaturna marketinška agencija uz minimalan budžet nego što je to napravio HTV. Sve što su uložili u one žalosne emisije "Kome zvoni Dora" trebali su dati profesionalcima koji znaju napraviti posao. Valjda su sad i oni Irci shvatili zašto uglavnom ne postižemo ništa na Eurosongu.

Žalosno...

Ukratko...

02.03.2005.

Pišem s temperaturom 38,7... Izgleda da se na sve nacijepila gripa ili neko drugo sranje. Pretrage na Rebru prošle ok, sutra idem u Petrovu...

Fuck, bilo je fizički predobro da bi bilo istinito...

Osmjeh ne košta ništa, a djeluje čudesno

01.03.2005.

Kada se digla cijela ova prašina oko potpomognute oplodnje od koje mi je i ovako i onako pozlilo, ugledala sam među onima koji sebe usuđuju nazivati katoličkim liječnicima i dotičnog dr. Despota iz Petrove. Doista nisam osoba sklona mržnji i izrazito je malo ljudi u mom životu koje ne mogu vidjeti očima. Dr. Despot, koji glasi kao naš najpoznatiji stručnjak za ultrazvuk, prošle je godine zapravo postao prvi čovjek koji je u meni uspio izazvati neizmjerno gađenje. Vjerujem da ne trebam objašnjavati kakav šok i bol izaziva spoznaja da je trudnoća izgubljena, osobito kada se to paru dogodi prvi puta.

U travnju prošle godine na, kako ja to nazivam, konačan pregled u Petrovoj me je primio prekrasan i sposoban mladi liječnik dr. Goluža. Obzirno, sa puno razumijevanja me saslušao, pregledao i odveo na UZV kako bismo utvrdili činjenice. Nesposobna da dajem od sebe znakove života, sjedila sam u čekaonici dok je Goluža potražio dotičnog stručnjaka... Sjećam se njegove prepotentne pojave kada je živčano koračao hodnikom tražeći ključ. Već se u njegovom držanju osjećala arogancija i mogla sam u zraku osjetiti bijes jer ga je kolega pozvao da izvan radnog vremena pogleda u nečiju, oprostite mi na izrazu, pizdu. Od ulaznih vratiju me nije niti pogledao, a kamoli da bi osjetio potrebnim osobno mi se obratiti. Dr. Goluža mi je u njegovo ime morao govoriti što da radim - molim Vas skinite se i lezite... Bilo mi je slabo, znala sam kakva me vijest očekuje. Deset tjedana amenoreje, ploda ni od kuda... Samo se čudom mogla pojaviti nekakva naznaka života. Nervozno je sondom kopao po mojoj maternici i vidjela sam kako mu lice postaje sve mračnije. I dalje me nije gledao, pričao je Goluži kako su ga ovi i oni zaribali. A "izvještaj" iz moje maternice mu je vjerojatno dodatno dignuo tlak i na kraju se prepustio emocijama. Gotovo se izderao na kolegu: "Ne vidim zašto ste je uopće doveli! Pa vidite da ovdje ništa nema, sve je šuplje! Bligted ovum!" Nije ga se pretjerano ticalo kako se ja osjećam u trenu kada sam čula konačnu dijagnozu. Njegova se kršćanska duša nije pretjerano zamarala činjenicom da je trudnoća bila izrazito željena, nije se čak ni bavio time da sam barem zaslužila da mi se osobno obrati. Bila sam vjerojatno još jedna od kravetina koje se žele oteliti, a ne znaju kako se to radi. Teško da bih mogla naći riječ koja bi ga bolje opisivala kao čovjeka nego pravo, pravcato đubre. Zbog takvih pizduna (pardon, katoličkih pizduna) je Petrova na zlu glasu, a njihovi postupci toliko su lišeni ljudskosti da bacaju u sjenu zaista divne i nimalo manje stručne ljude. Ti su liječnici shvatili da je učinak osmjeha i ljubaznosti često blagotvorniji od bilo kakvog lijeka...

Gotovo godinu dana kasnije ponovila se slična situacija, ali u emotivnom smislu daleko drugačija... Zašto? Zbog osmjeha i tople riječi.

Privatni ginekolog kod kojeg odlazim već godinama, također je nekadašnji stručnjak iz Petrove. S obzirom da se dugo poznajemo, otvoreno sam mu rekla što mislim o dotičnom Despotu, ne ustručavajući se od pridjeva od kojih sam dio i ovdje iskoristila. Bolje da ga više nikada ne vidim, rekla sam svom giniću, jer ću se potruditi ne samo da me pogleda, već i da zapamti moje ime i prezime. Ne treba mi vrhunski profesionalac, bitniji mi je čovjek... I kada su kola krenula nizbrdo, ginekolog je nazvao Petrovu i poslao me - dr. Trutinu.

Nisam znala kakav pristup mogu očekivati, nemam previše dobrih iskustava, a Petrovu sam do sada obilazila samo kad mi je bilo stvarno loše: prvi pobačaj, bolovi zbog puknute ciste, pa sada drugi pobačaj... Naravno da mi ta zgrada nije pretjerano draga. Doduše, sada sam znala kakav će biti krajnji ishod, a emotivno sam većinom raščistila stvari prije nego što sam ušla kroz vrata. Spremna na najgore po pitanju ponašanja, ušla sam na UZV kod dr. Trutina. I prvo što sam vidjela bio je osmjeh - topao, iskren, pun razumijevanja... Vidio je gotovo isti prizor koji je prije godinu dana gledao Despot, morao je i on kazati konačno mišljenje. Nikada neću zaboraviti dobrodušno lice tog starijeg liječnika koji neovisno o rutini nije izgubio svoju čovječnost. Okrenuo je ekran prema meni, odvojio je par minuta da mi objasni zbog čega daljnje pretrage više nemaju smisla, a ono što bi vjerojatno šokiralo dr. Despota, potrudio se i da me utješi. Za njega nisam bila samo broj, krivac što je plaćen manje nego što bi bio plaćen u inozemstvu, izvor frustracija... Na njegovom sam stolu bila žena čiju je bol razumio. I on me je jučer kiretirao. Neovisno o omamljenosti zbog apaurinske injekcije, sjećam se svake njegove ljubazne riječi, da ne govorim o tome da je zahvat obavio izrazito pažljivo. Sjećam se i da sam plakala jer nisam mogla kontrolirati svoje ponašanje, a medicinska sestra me zagrlila poput djeteta, ponavljajući: još ćete Vi roditi, vidjet ćete... Kroz maglu se sjećam da me dr. Trutin nekoliko puta obilazio dok sam se oporavljala od omamljenosti. Posljednji me puta sa toplim i ohrabrujućim osmjehom pogledao i pomilovao po glavi kao da sam djevojčica, a ne žena u tridesetoj...

Nikada im to neću zaboraviti. Zbog sestre, a osobito zbog dr. Trutina sam cijeli dan bila dobre volje, puna optimizma, a vjerujem da će tako biti i dalje. Žalosno je što se imena takvih ljudi ne pojavljuju u medijima jer su oni "samo" ljudi, a ne deklarirani katolici, vrhunski profesionalci... Za dr. Trutina čak nisu čuli ni njegovi kolege - iz liječničke sam obitelji, moji poznaju širok krug ljudi... On je bio moj anđeo i uistinu ne pretjerujem u izražavanju. Bio je izravni odgovor na moje molitve - nisam tražila da mi se pobačaj ne dogodi, tražila sam samo da mi bude dana snaga da prihvatim Njegovu volju ma kakva bila. I poslao mi je snagu u njegovom osmjehu...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se