S unutarnje strane...

petak, 21.12.2007.

Solsticijska čestitka

U trenucima kad nam svemir šapće da nas očekuje jedna dobra godina, godina znanja i radosti, prije svega vam želim da budete spremni za nju!

Tamo duboko u sebi, tamo gdje vlada duboki mir i sreća zbog života samog, tamo ste spremni, znam. Ali, budite spremni i izvana – osvjestite svoju spremnost.

Zapitajte se: “Mogu li ja prihvatiti radost? Mogu li prihvatiti znanje?”
Kad ovog petka Sunce bude na najdubljoj točci svog potonuća, kad tama bude najdublja, znajte da se upravo tada svjetlost ponovo rađa. Zapravo, znajte da nije ni umrla, samo se sklonila na sigurno, dok ne prođe ciklus tame, jednako vrijedan i potreban kao i ciklus svjetlosti.

Raširite ruke, a s njima i svoje srce, i znajte da se u tom trenutku i vi ponovo budite. Vaše unutarnje Sunce ponovo će se podići, samo ako mu to dopustite.

Hoćete li? Hoćete li prestati postavljati prepreke pred ljubav i istinu? Hoćete li oprostiti svima kojima zamjerate, a ponajviše sebi, za sve loše što ste učinili i što su učinili vama?

Jer, ako dolazeću svjetlost dočekate s mnogobrojnim zavjesama i preprekama, nećete ju ušutkati niti uništiti. Ali ćete svoj život odvojiti od nje i provesti ga u tami, još jednu godinu, do sljedećeg buđenja.

Dolazi jedna dobra godina. Budite spremni za nju. Jer baš kao što nam je dana moć da budemo sretni, dana nam je i moć da dobro ne zamijetimo, da radost pretvorimo u ravnodušnost a znanje u nepotreban teret. Nemojte to učiniti ovaj put!

Hajde, otvorite svoje srce, barem sada, barem u trenutku kad nastaje svjetlost. Ne dozvolite sami sebi da vašim životom upravljaju stare rane, nesporazumi i slabosti. Znate vi i bolje od toga. Dolazi vrijeme kad će sva vrata biti otvorena i kad će vam sreća i znanje biti na dohvat ruke. Sve što morate učiniti jest – zakoračiti u njihovom smjeru.

Ovh dana, kad se svjetlost budi, recite sami sebi i svima koji vas okružuju da se rađate novi, čisti i savršeni, kakvi i zaslužujete biti. Recite svemiru da ste spremni za njega i da otvorena srca primate radost i znanje koje čeka na vas!

Oprostite sve slabosti, sebi i drugima, zagrlite cijeli svijet u svojoj duši, i nasmiješite se novom ciklusu života.

Dopustite mi da podijelim sa svima vama ono što ćemo svi mi dijeliti na dolazećim proslavama. Na kraju posta nalazi se tekst kojeg možete shvatiti kao ritualnu pjesmu, obećanje ili afirmaciju. Učinili biste mi radost kad biste ga, negdje tijekom dolazećih dana, u miru i tišini, pročitali glasno, sami ili u društvu, uživili se u te riječi, razmislili o njima i osjetili ih u srcu.

Želim vam mnogo svjetlosti u danima koji dolaze. Neka vas prati podrška svih zakona prirode i neka vam život bude ispunjen radošću i znanjem!

***

Ja ne vidim mržnju koja pripada svijetu,
vidim samo patnju i bol, te želju za srećom.

Ne vidim ni zavist, ni ljubomoru,
samo posrnule ljude pod teretom privida.

Ne susrećem pohlepne i sebične,
samo one koji su pogriješili u procjeni svojih potreba.

Ne poznajem niske, zlobne ili okrutne,
ali sam viđao one koji, ne svojom krivicom, nisu upoznali slast dobrote.

Čak ni siromašnih nema,
samo onih koji su zaboravili ključeve svoje škrinje s blagom.

Nema ni odbačenih ili ostavljenih,
ali ima onih koji misle da je važno ono što nije.

Ne vidim ni nesposobne ili gubitnike,
ali vidim djecu kojoj nije ponuđena škola života.

Nasuprot tome, vidim toliko ljudi dobroga srca,
tamo gdje svijet pokušava vidjeti naivne i budalaste.

I vidim ljubav na licima mnogih,
iako ih drugi smatraju slabićima.

Čujem riječi povjerenja u život,
čak i onda kad ih nazivaju glupošću i idealizmom.

Vidim snažne i moćne ljude, sposobne za pomicanje planina,
mada su mnoge od njih uvjerili kako je bolje da to ne čine.

I vidim nadu,
tamo gdje je nekad bilo neznanje.

I zato, jer to vidim i tako osjećam, stajat ću čvrsto pred svijetom
i na mržnju odgovoriti smanjenjem patnje i širenjem sreće.

Na ljubomoru i zavist odgovorit ću uklanjanjem prepreka i privida.

Na pohlepu i sebičnost, odgovorit ću ispravnim životom,
a na zlobu dobrotom.

Siromaštvo ću napasti prisjećanjem na zametnute vrijednosti,
a nesposobnost znanjem i učenjem.

One dobroga srca ću podariti još većom dobrotom,
a s ljubavnicama i ljubavnicima života slaviti neviđenom snagom i moći.

Onima koji imaju povjerenja, nadodat ću još i svoje, tako da pred nama nestane svake prepreke.

I učinit ću sve što mogu da snažne ali uspavane stvaratelje razbudim i uvjerim da ima djela vrijednih činjenja.

I, na posljetku, ne samo ovih dana, već i svakoga dana koji će doći, sve do nove proslave života, moj će izbor biti svjetlost, ljubav i život. U tome me ništa neće spriječiti, jer za mene ništa drugo ni ne postoji.

Samo svjetlost, ljubav i život…

ponedjeljak, 17.12.2007.

Kozmička tradicija

Pred nama su mnogobrojne proslave, što je sasvim u redu, jer njihovo podrijetlo je drevno. Zimski solsticij na sjevernoj hemisferi, trenutak kad Sunce najdublje tone i najmanje je vidljivo, istodobno je i trenutak kad ono počinje svoj ponovni rast. Novo buđenje svjetlosti, stvaranje novog života u srcu najdublje tame – završetak jednog ciklusa i početak drugog… Od najstarijih vremena ljudi slave upravo taj trenutak. S pravom se može reći da se radi o kozmičkoj tradiciji.

Ne bih želio nikog kritizirati, posebice ne uoči takve kozmičke proslave, ali kad se već govori o tradiciji, možda je dobro znati odakle njeni elementi dolaze. Prisvajanje tuđeg nije u “duhu Božića”, a taj “duh Božića” ipak pripada kozmičkoj tradiciji – davanje, podrška, nada, dobrota, novi život…

Okitite bor ili unesite zimzelen u svoje domove – oduvjek su ljudi to činili, jer je zimzeleno bilo simbol vječne mladosti. Naravno da to nema nikakve veze s jednim, u povijesnim razmjerima, tek nedavnim rođenjem. Ali, ima veze s nastankom novog života, što je jedino važno.

Zazvonite zvončićima (ne samo u pjesmi koju ćete ovih dana ćuti milijun puta u raznim izvedbama) jer je zvuk zvona od davnina budio svjetlost na primordijalnoj razini. Usred najdublje tame, ljudi su zvonima (a i drugim zvukovima i prirodnim instrumentima) slavili svjetlost, koja se u punini pokazala tek mjesecima kasnije. Ali, zvonki zvukovi su ju probudili, čak i kad se ništa nije moglo vidjeti očima.

Palite svijeće i pored njih neka uvijek budu ogledala – to je simbol umnožavanja svjetlosti, čak i kad ih fizički ne možete prenijeti na neko drugo mjesto.

Nešto kasnija slavenska tradicija svjetlost je slavila paljenjem badnjaka (no, niste valjda mislili da izraz “badnjak” ima neke veze s ovim novim tradicijama?) – hrastovog panja. Topla vatra dok je vani hladno i pada snjieg nešto je sasvim drugo od topline radijatora. Ako inače ne uživate u živoj vatri, onda je sada vrijeme da to učinite, barem za vrijeme solsticijske noći.

Većina tih simbola ostala je s nama do dana današnjega, ali su ih novije tradicije prekrile i prisvojile, sasvim u svom stilu, iako sasvim suprotno deklarativnom “duhu Božića”. I kad smo već kod pravog “duha” ovog vremena, i on je tu s nama, pomalo iskrivljen, ali preživio svu torturu i nasilje kojima je bio izložen: Djed Mraz. (Ne, ne, ono “Djed Božičnjak” je izmišljotina stara samo nekoliko desetaka godina, a “Santa Clouse” iliti “Sveti Nikola” je pokusaj da se pravom duhovnom stvorenju ovog trenutka oduzme ingerencija nad solsticijem i preda je nekom drugom.) Djed Mraz je preživio zahvaljujući dječoj mašti i davanju kao životnom načelu. Vjerojatno je da je prvobitno imao bradu i kopita na jarčevim nogama (što je značilo da je plodan ko’ jarac), ali to je znakovlje kasnije dobilo sasvim drugačiju simboliku.

Sve u svemu, ne treba nikog sprečavati da radi što mu drago, samo neka je u “duhu Božića”! Možda bi jedno bilo pošteno tu i tamo reći istinu o tome odakle je došla sva ta scenografija i zašto je kozmička.

Uzgred, ne zaboravite, pravi duh Božića se budi u subotu, 22.12., u 07:08 ujutro po našem vremenu (ako imam točne podatke) u trenutku zimskog solsticija. Noć uoći toga, najduža je noć u godini – vrijeme za proslavu, svijeće, vatru, zvona, glazbu, vječnu mladost i – davanje!

ponedjeljak, 10.12.2007.

Što je ljubav?

Pitali me važno pitanje. A evo što odgovaram, uz rizik da se odmaknem od praktičnosti i zaronim u apstrakciju. Ali, razumjevanje ljubavi ima izravne posljedice na naše odnose, a zatim kroz to na zajednice, a zatim kroz to na svijet.

Evo.

Ljubav je doživljaj božanskog.

Ljudi se često pitaju gdje je Bog/inja? Dok ne dođete u stanje da ju vidite očima, izgleda kao da je nema. A kada tamo – svi mi, cijelog života osjećamo njenu prisutnost onda kad volimo. Naš duh/tijelo sustav (i tijelo, i duh i sve, ravnopravno) je receptor za božansko. Ne u dijelovima, već u cjelini. Kad taj “receptor” osjeti božansko, mi osjećamo ljubav. I naravno, ima receptora razne osjetljivosti… I onih koji ne rade kako valja… No to je druga priča.

Dakle, za mene, ljubav nije samo osjećaj prema nekome, a posebice ne samo tjelesna reakcija. Još jednom - ljubav je zapažanje božanskog.

Nadam se da će ovo pomoći, ako ne u doživljaju, onda u razumijevanju…

Kad nekog volite, morate mu biti do beskonačnosti zahvalni što je kroz njega/nju do vas došlo ono što inače ne vidite i ne osjećate. Zapazite suprotnost s voli-boli psihologijom. U njoj postoji “objekt vaše ljubavi” koji odmah, po definiciji, pripada vama. I ako taj objekt makar samo usmjeri pozornost negdje drugdje, hop, evo ljubomore.
Moje, moja, moj… to ne pripada ljubavi, već voli-boli osjećaju.

Ljubav, eh, kao izravan doživljaj božanskog nije sposobna za granice, niti nema potrebe, niti… sve ono o čemu smo već pisali, a što predstavlja uobičajenu predstavu o “ljubavi” među današnjim ljudima.

nedjelja, 09.12.2007.

Voli-boli u srcu

Predložio sam preispitivanje ljubavi kao osjećaja, odnosa i načina života. Hajde da počnemo s osjećajem.

Znamo li mi kako to izgleda doista voljeti? U komentarima se pojavljivala riječ “bezuvjetno”, pridružena riječi “ljubav”. Iako u postovima nisam tako nešto spominjao, nekako se to samo nametnulo. Iskreno, bio bih jako zadovoljan kad bi ljudi počeli razmišljati o smanjenju uvjeta – to bi za početak bilo sasvim dovoljno.

Također, za početak, nemojte ni višeljublju pridavati pridjev bezuvjetnog. Ne mora biti. Uglavnom, polako, neka se stvari razviju same od sebe, bez da ih gurate u jednom ili drugom smjeru.

Možda da razmislite o uvjetima koje pstavljamo pred svoje voljene. Tamo se nalaze korjeni voli-boli psihologije. Ako malo zagrebemo ispod površine romantične “bezuvjetne predanosti” jednoj osobi, pronaći ćemo niz uvjeta. Prvi je naravno, već spomenuti uvjet o isto takvoj predanosti nje ili njega nama. Nadalje, kad vidite što zapravo ljudi traže od svojih partnera, odmah ćete uočiti izjave poput: “meni odgovara ovakav partner” ili “ja tražim od partnera ovo ili ono”; ili “pravi muškarac (žena) je takav i takav”. Time izričemo svoje uvjete, naravno. Oni proizlaze iz naših osobnih zahtjeva i potreba.

Zanemarujemo pritom činjenicu da smo se možda i sami mnogo puta zaljubili, ili nas je privukla, osoba koja uopće nije takva. Jesmo li napravili pogrešku? Ili možda srce zna bolje i više od naših uvjeta?

Možda je ponekad u pitanju jedno, a možda drugo, ali u svakom slučaju, zaboravite ovo “bezuvjetno”. Nema vajde od toga da si razbijate glavu (i srce) postavljanjem takvog cilja. Ljubav je bezuvjetna sama po sebi. Kad jest ljubav.

Problem je, naime, u tome što ovo što većina ljudi radi i nije ljubav.

subota, 08.12.2007.

Voli-boli na kušnji

Kako zanimljivi komentari! Opet ih je puno, pa da u novom postu odgovorim na neke za koje mi je misao zapela… Neću spominjati imena, jer se neka pitanja ponavljaju, ali to nije ni važno, tako dugo dok smo u potrazi za odgovorima...

Neki su pokušali povjesno ustvrditi postojanje matrijaharta u prethodnim razdobljima, ne na osnovi dokaza, već na osnovi pretpostavke da je netko morao vladati kad muškarci nisu. No, tako nešto, čak i ako je sporadično postojalo, nikada nije predstavljalo dominantni društveni ustroj. Ne znam što bi bilo kad bi bilo, ali ostaje činjenica da žene to nikada nisu učinile, a muškarci jesu, i to u određenoj točci povijesti. Vjerujem da je stvar u člinjenici da je žena rađala djecu, oživljavaljavajući tako u sebi najvažniji vid stvaranja, a zatim i zaštite, njegovanja… Teško da će se nasilje javiti u takvim pihofiziološkim uvjetima. Muškarci su očigledno bolji poligon za “skretanje” s tog pravca.

Kako znam za 5000 godina? Toliko je stara naša civilizacija. Sve prije toga se prigodno naziva pretpovješću (prema udžbenicima). Ustvari znamo kako i zašto se dogodila naša civilizacija, pitanje je samo kad ćemo to priznati – nadam se ne prekasno.
Planirao sam napisati jedan post o povijesti (ne)nasilja, valjda i hoću na kraju. Ukratko, dokazi se nalaze u povijesnim i arheološkim ispitivanjima neolitskih i paleolitskih društava. Bila su sasvim različita od naše civilizacije (koja je počela prije 5000 godina). Ta naša je jedina civilizacija koja je potaknula ljude na nasilje kojemu danas svjedočimo. Bilo je i drugih ljudskih civilizacija koje to nisu činile, ali su istrebljene pod izlikom da su primitivne, ne-božje, nemoralne, ili na bilo koji način neprihvatljive. Naravno da su neprihvatljive, jer kad bi ljudi vidjeli da se sasvim ljepo, odnosno mnogo ljepše, bolje i sretnije može živjeti BEZ ili IZVAN naše civilizacije, mnogi bi ju napustili. A to se mora spriječiti po svaku cijenu, zar ne? Pričama, doktirnom, uvjerenjima, mitologijom, psihologijom, duhovnošću… svim raspoloživim sredstvima.
Uglavnom ostala je samo jedna civilizacija (stara 5000 godina) koja sada piše povijest i proglašava nejasnim ono što je sasvim jasno – idemo u smjeru katastrofe i bilo bi dobro da to promijenimo, dok i ako još stignemo i možemo.

U ovom slučaju, dakle za uklanjanje voli-boli psihologije, predlažem razbijanje obrasca obitelji kakva danas postoji. Ali, ko što netko reče, nije to lako - pojest će te okolina za doručak, zagorčat će ti život do kraja (spašavajući do smrti ideale civilizacije u kojoj živimo), da ne govorim da ćemo se najprije morati probiti kroz šumu svojoih vlastitih predrasuda, obrazaca i očekivanja. Na primjer...

Muškarac koji je predan jednoj ženi do kraja života? Pretpostavljam i žena koja to isto radi za jednog muškarca? I tu priču znamo, temeljito su nam je ispričali i postavili na pijedestal ideala kojemu treba težiti. Usput su prigodno zaboravili da je to potpuno nepotrebno s evolucijskog stajališta, pa čak i s duhovnog stajališta (ionako kroz razne ljubavi rastemo, tijekom života i iz života u život), odlučili zatvoriti oči pred činjenicom da po prirodi stvari (o tome govorimo cijelo vrijeme, zar ne?) jako, jako mali broj ljudi to stvarno može i treba napraviti. Problem u čovjeku? Po prirodi nipošto. Čovjeka treba samo osloboditi nametnutih ideala i indoktirnacije, i pustiti ga da živi slobodno.
Kao što je otprilike jedan posto ljudi po prirodi usmjereno prema "pustinjačkom" životu, jednako toliko ih je usmjereno prema čistoj monogamiji. Svi ostali su između. Po prirodi stvari, posebice danas. A ipak, ideal je postavljen, da mu težimo kao nečem uzvišenom, iako to po prirodi ne možemo napraviti. Ta ista priroda proglašena je “zmijom”, a kontrola nad njom “dobrom” i “moralnom”. U društvenim okvirima, prihvaćenom se smatra serijska monogamija koja jednako uspješno održava društvenu jedinicu (obitelj) s kojom je vrlo lako manipulirati (civilizaciju treba održati po svaku cijenu, čak i po cijenu ljudske patnje i nesreće).

U svjetlu toga, nadalje, predlažem temeljito ispitivanje ljubavi kao osjećaja, ljubavi kao odnosa i ljubavi kao načina života.

petak, 07.12.2007.

Voli-boli iza zavjese

U komentarima prethodnog posta neki su pretjerali u izražavanju svoje uvjerenosti! Molim da ovdje ne ne iznosite osobne procjene drugih. Suprotno mišljenje se može izraziti i - suprotnim mišljenjem! No, dobro, izgladili ste stvar, lijepo da nas ima raznih, ali doista molim za uljuđenost (jer smo prirodno dobri i suosjećajni, ne?)... :-)

Dakle, poanta koju želim istaknuti cijelo vrijeme je, još jednom (očito ni ja nemam baš uspjeha u kratkom i jasnom!):

1. u nekoj točci vremena čovjek je stvorio civilizaciju koja se odmakla od prethodnog, prirodnog, načina života
2. to nije bilo tako davno, ali smo mi u svojoj oholosti tu promjenu poistovjetili s “početkom” i uobrazili da je to jedino što može biti, pa čak i rezultat “napretka”
3. taj odmak nije bio nužnost već rezultat odluka i spleta okolnosti
4. čak i da je bio nužnost, sagledavanjem izvorišta problema (onog što smo učinili), doći ćemo u poziciju to promijeniti

Jedno izvorište je u ljubi-ubi psihologiji – većina ljudi, kad im se ukaže na nju, odmah shvati u čemu je stvar, pa čak i kad ne žele nešto previše mijenjati, razumiju uništavajući učinak koji ona ima na naš život.

No, izgleda da su voli-boli korjeni malo teže uočljivi.

Ne bi bilo dobro da se cilj postavi u točku u kojoj nismo. Pokušavam vam ukazati da je cilj u onome što po prirodi jesmo.

Voli-boli psihologija između ostalog kaže da nismo sretni ako stvari, ljudi i svijet ne pripadaju nama. Jesmo li takvi rođeni? Da li je to po prirodi tako? Ili smo i to usadili u sebe u nekoj točci vremena, ne kao nužnost, nego kao JEDAN od mogućih MNOGO smjerova kojima smo mogli krenuti?

Jedan od najvećih pratitelja takve psihologije je naš način poimanja obitelji, krvne veze i odnosa koji iz toga proizlaze. Pojava obitelji iznimno jako koincidira s pojavom hijerarhijskoig društva, društvene nepravde (klasa) i ratova. Dakle, usklađena je s pojavom društvenog nasilja jednih nad drugima.

Jasno mi je da je teško prihvatiti uzročno-posljedičnu vezu između te dvije stvari. Ako postoji, ona je složena, pa je ovakvo pričanje o tome nužno osuđeno na pojednostavljivanje. Ali, neka, zato je ovo blog a ne znanstvena rasprava!

Usklađenost povijesnog pojavljivanja je svakako ovdje, pa se pitam, ako smo svi protiv nasilja, kako možemo biti za obitelj kakva je danas?

četvrtak, 06.12.2007.

“Voli-boli” psihologija

I sad, nakon svih tih rasprava, vjerujem da će i ovo biti svojevrsna “bomba”. Svjesno se izlažem velikom riziku da uznemirim i one najotvorenijeg uma. No, što je, tu je…

Dakle, drugi izvor nasilja je posjedovanje. Imati nešto, oduzeti to drugima, koristiti to za sebe. I, druga strana tog istog osjećaja. pripadati nečemu, biti dio toga.

Moglo bi se pomisliti da, ako su stočari krivi za psihologiju u kojoj su se spojile kontradiktorni osjećaji i postupci, mora da su poljoprivrednici krivi za posjedništvo, a shodno tome i vezanost, ljubomoru i zavist.
No, neolit, kojeg inače smatram uzornim vremenom u povijesti čovječanstva pokazuje nešto drugo. Mnogo tisuća godina obrade zemlje nije dovelo do značajne promjene u psihologiji ljudi.

Ratova nije bilo (o tome ćemo u “Sociologiji ne-nasilnosti), to je sigurno. Oni su počeli nekako paralelno s jednom drugom promjenom – onom obiteljskom. Naime, prije nego što su muškarci preuzeli vlast na ovome svijetu, obitelji nisu bile tako jasno definirane. Uvijek se znalo tko je majka, ali ne i tko je otac. Pripadnost nije bila tako jasno definirana a pogotovo nije bila ograničena na uski krug ljudi (dvoje roditelja).

Današnje obitelji, koje su se u ovakvom obliku pojavile prije samo 5000 godina, izvor su posjedničke psihologije. Dijete se rađa pripadajući uskom krugu ljudi. Otac i majka su vlasnici djeteta, svaki sa svojom ulogom. Od najranijih dana dijete uči što je njegovo, a što ne. Ranija pripadnost zajednici koja nije bila tako oštro definirana, sada je zamijenjana strogim granicama.

Izravna posljedica toga je ljubomora i vezanje ljubavi s posjedovanjem. Volim te, a to znači da si moj/a. I to znači da me boli, ako te netko "uzme".

Drugo (ili treće) zlo koje u psihologiji stvara obitelj kakvu znamo je psihologija hijerarhije. Netko je na vlasti i netko upravlja. Obično otac. Hijerarhijaska društva nisu mogla nastati prije nego se ta psihologija pojavila. Kraljevstvo, plemstvo, upravljači i ostali nisu mogli upravljati ljudima koji u sebe nemaju ugrađenu psihologiju hijerarhije. Čvrste granice obitelji i inzistiranje na krvnim vezama omogućavaju takvu manipulaciju.

***

Ovim smo dobrano zašli na područje društvenog ustroja. Prije nego nešto o tome napišem, samo da ponovim: psihologija koja leži u korijenu nasilja stvarala se uglavnom posljednjih pet tisuća godina. Ne radi se o prirodnom porivu u čovjeku, već o stvorenim uvjetima. Osnovni uzroci psihologije nasilja su “stočarski mentalitet” (voli a zatim ubij), te hijerarhijska i psihološka struktura obitelji.

Izlaz iz nasilničkog ponašanja nalazi se u promjeni tih osnovnih elemenata: uklanjanju “ljubi-ubi” postupaka na svakoj razini te razbijanje obiteljske strukture kakva je danas, što će ukloniti ili barem značajno umanjiti “voli-boli” psihologiju.

I sad me baš zanima, hoću li biti kamenovan ili neću…:-)

utorak, 04.12.2007.

Ljubi-ubi u loncu

Prije nego postiram dalje, nadahnula me priča o baki iz komentara prethodnog posta. Imam i ja jednu sličnu… Kad sam imao trinaest odveli su me kod bake na kolinje. Rekli su mi da im je potrebna pomoć i da moram držati prasca za rep dok ga kolju. Napravio sam to, dječje nesvjestan da se radi o šali, i da su samo htjeli vidjeti kako ću reagirati na njihovu "zabavnu" rabotu.

Reagirao sam dobro, ali nakon toga nisam okusio mesa, eto ima već 33 godine. Ne kažem da je to bio uzrok – već i ranije sam se izmotavao, birajući ono što nikako nije sličilo na nešto živo. No, to je bio moj izbor, usprkos gladi.

Uzgred, kao vegetarijanac sam prošao kroz vojni rok u bivšoj JNA. Na stranu to što sam bio u pritvoru zbog toga (stalni razgovori sa “službom bezbednosti” rezultiurali su zaključkom da sam pod utjecajem vanjskog neprijatelja i da namjerno spuštam moral svojoj jedinici izdvajajući se kao "netko poseban"). Gora stvar je bila što sam doslovce gladovao. Nisu me puštali van, pa nisam mogao ni do dućana (bilo je to u Kragujevcu, zapravo negdje blizu njega, usred ničega), tek su mi rijetki prijatelji koji su smjeli van donosili nešto jestivo, dok su mi roditelji slali pakete (koje su “bezbednbjaci” pomno pregledavali). No, sir je prošao cenzuru, pa sam ga čuvao u vojničkom ormariću i polagano jeo dok se nije usmrdio. Jedino je bilo kruha. I bljutavog čaja.

Ne znam što bi se dogodilo da sam doista bio u smrtnoj opasnosti. Vjerojatno bih pojeo nešto mesno. Ovako sam izdržao, srećom sam čvrste konstitucije, a godine sporta i boravka u prirodi su me učinile jakim čak i tada. Ali, da sam bio gladan – jesam!

Natrag na bake – nisu one krive, a ni klinci koji oblizuju prste. Meni se čini da je najvažniji dio priče – izvorna reakcija na smrt životinje s kojom su se do malo prije igrali. Stavite bilo koje dijete u tu situaciju, i ako neko od njih reagira srećom i uživanjem, ja ću vam pokazati jedno vrlo bolesno dijete!

To potvrđuje tezu o izvornoj čovjekovoj nenasilonosti. No, međutim, glad je glad, preživjeti se mora, a bake su od svojih baka naučile da je to u redu.

Ipak, kako god bilo, taj obrazac stvara pukotine u psihi. Naravno da većina ljudi te pukotine zatvara (a to znači da ne dozvoljava da se one prošire na ljude) ponajprije izvornom ljudskom dobrotom i suosjećanjem, a zatim i moralnim kodeksima i društvenim pravilima (izmišljenim da bi pukotine držali pod kontrolom). Zbog toga je većina ljudi zapravo ipak nenasilna – kontrolira slabosti nastale primjenom ljubi-ubi psihologije. Međutim, neki ljudi to ne mogu učiniti, ili imaju s tim teškoća. Iako, oni te “teškoće” uglavnom tako ne zapažaju. Za njih je normalno ne obazirati se na bol, povredu i štetu koju čine drugima, ako time koriste sebi. Takvi obično povuku druge za sobom – nasilje rađa nasilje. Također, postoje posebne situacije u kojima većina ljudi popušta pod pritiskom nagomilanih untarnjih slabosti (ratne situacije, primjerice).

Sve u svemu, ljudi su danas takvi kakavi jesu, ali barem znamo da nisu od prirode takvi, već su naučili takvima biti. Ukazivanjem na jedan od izvora problema, možda ćemo ga u konačnici ipak uspjeti i riješiti.

A sad je već stvarno vrijeme za “voli-boli” psihologiju (da nastavim u rimi, ono “voli-posjeduj” mi nekako nije dovoljno šareno!) :-) Sutra, ili najkasnije prekosutra…

ponedjeljak, 03.12.2007.

Ljubi-ubi u "vatri"!

Rasprava se doista rasplamsala!
Hvala svima na sudjelovanju, i onima koji misle ovako i onima koji misle onako. No, budući da je ovo moj “dom” da tako kažem, iskoristit ću tu povlasticu, pa neke bitne odgovore staviti u poseban post. Previše komentara na jednom postu otežava čitanje, a mislim da je neke stvari potrebno istaknuti.
Evo nekih mojih misli nakon čitanja komentara.

Ratovi nisu dokaz čovjekove prirodne nasilnosti jer nisu bili s čovjekom oduvijek – počeli su s nastankom naše civilizacije, prije, otprilike, 5000 godina - o tome ćemo kasnije u "sociologiji (ne)nasilja.

Mozak primarno nije nasilni organ - naravno da ga možemo (zlo)upotrebljavati svakako, u tome i poanta ovog razgovora. Ipak, ističem, primarno, nema nasilnih značajki u čovjekovoj fiziologiji. Da je bilo što bilo namjenjno tome, imali bismo tjelesne značajke "nasilnika".

"Ubijati" za hranu nije isto što i stvarati "ljubi-ubi" psihologiju, dakle najprije njegovati, a onda ubiti. Čovjek je stotinama tisuća godina živio bez toga (ubijajući u lovu i skupljajući iz prirode). S tim da je ljubi-ubi psihologija mnogo dalekosežnijeg utjecaja kod primjena na životinje koje su nam fiziološki bliske (lakše je s toga preći na ljude) nego na biljke koje tako izravno ne pokazuju osjećaje, strah, bol i slično.

Naglašavam: nemojte pomiješati uklanjanje ljubi-ubi psihologije s nekakvom idealistilčkom filozofijom apsolutnog nenasilja, neubijanja i nepostojanja smrti, borbe ili bilo kakvog izraza uništavajučih zakona prirode. Pokušajte razumjeti u čemu je stvar: miješanje ljubavi i smrti u istom postupku, presudno je za stvaranje unutarnjeg plodnog tla za frustraciju, nekontrolirano izražavanje nasilja, distorziju vrijednosti i slično. Kao što je netko napisao – nitko nakon takvog postupka ne može ostati zdrav, čak i ako to čini uz prigodno zatvaranje očiju i kupnju ubijenih životinja u trgovini. Jesti meso i izbjeći ljubi-ubi psihologiju mogu samo oni oni koji meso priskrbljuju lovom i to bez prethodnog “njegovanja”. Takvi ljudi su lovci, psihološki zdravi i stabilni. Uzgred, takvih više nema mnogo, odnosno ima ih jednako malo kao i istrebljenih tradicionalnih naroda.

Ako gledamo metafizički, i karma je negdje počela, omogućena slobodnom voljom. Mesožderstvo samo po sebi nije uzrok nasilnosti, već je to, kao što sam ponovno istaknuo, “stočarski mentalitet”.
Ipak, uvjeren sam da je psihologija ne-mesoždera sasvim različita od one mesoždera. Međutim, postoje i drugi razlozi nasilnosti. "Ljubi-ubi" psihologiji sam u ovom slučaju dao 50% vrijednosti, otrprilike... :-), Primjerice, razlog nasilnosti ljudi koji ne jedu meso sasvim lako može biti u drugom najvažnijem razlogu: “volim-posjedujem” psihologiji. Ona je uzrok posesivnosti i pohlepe, ali o tome u drugom postu…

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv