srijeda, 19.03.2014.

devedeset i deveti dan

Opet sivilo, opet tužna sjećanja na logorske dane i žene dok stoje u dvorištu oko slavine. Puno nas je pa se svaka od nas može vrlo kratko oprati i napiti se vode. Gledam ženu s djetetom koje tek što je prohodalo kako mu šakom usmjerava mlaz ka ustima, a ono pije u dugačkim gutljajima i zatvorenih očiju. Kapi blještave s odrazom zlatnog sjaja jutarnjeg sunca klize mu niz bradu i grlo.
„Mamo, kako je voda tako fina,“ kaže dijete brišući nadlakticom škakljanje klizanja kapi oko usta, a mati ga gladi po glavi.
Napokon i moje je lice pod mlazom. Prljava sam od putovanja, od ležanja na podu svinjca. I umorna. I još je jutro i prohladno, sunce grize hladnoćom babljeg ljeta. Ne znam točno koliko je sati. Ostala sam bez malog zlatnog sata u medaljonu što mi je svekrva poklonila za vjenčanje i kojeg sam nosila oko vrata. Ni vjernicu više nemam. Jedan je pijani vojnik nakon što je autobus preko skele prešao Savu počeo sakupljati lančiće, prstenje, narukvice – sve što je bilo od zlata.
„Zlato na sunce“, viknuo je.
U jednoj ruci držao je šajkaču, a u drugoj bocu rakije. Skinula sam medaljon sa zlatnim satom s vrata i prsten i spustila ga u njegovu umašćenu kapu. Kada su pali na malu hrpicu zlatnog nakita činilo mi se kao da sam dala milodar poganom božanstvu. Kasnije sam opazila kako plijen dijeli sa šefom i oboje se zadovoljno smijulje. U onom trenutku na dvorištu dok gutam vodu, a zubi mi trnu od hladnoće, ja zatvaram oči i sjećam se da sada kada sam ostala bez nakita, ove kapi kojom je poprskana moja koža jedino je zlaćenog sjaja. Za jedan čas ne postoji ništa osim tog trenutka mene i vode. Osjećam svoje tijelo, hladnu kožu, mišice, žeđ, užitak tijela da je živo. Možda je jedino tako moguće preživjeti: živeći iz časa u čas, od trenutka do trenutka. Neprekidni tijek vremena za me više ne postoji: samo izdvojeni trenuci koje nije moguće povezati u smislenu cjelinu.
Žedna me ruka gura u stranu. To nije ruka stražara nego žene koja čeka svoj red, stoji iza mene i promatra me grubo, ljutito, kao da sam ja njoj otela nešto…

- 13:37 -

Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 18.03.2014.

devedeset i osmi dan

Opet na ulici preko puta sumnjivog lokala. Čekam. Već godinama ne radim ništa i namjera mi je to nastaviti do smrti – ne raditi ništa – jer ja nikad neću završiti ništa što započnem…
Gledam posjetioce i spazim uzničara. Ponovno se jave sjećanja na jutarnje komešanje i muške glasove kroz širom otvorena vrata svinjca. Stražari tjeraju žene na dvorište. Zapovjedi im zvuče kao pseći lavež. Prvi put na danjem svijetlu vidim svinjac gdje sam noćila: dugačku betonsku zgradu s krovom od salonita. Čini se da nije korištena. Izgleda nedovršeno. Žica dijeli dvorište ispred. U dnu, nasuprot svinjcu, pedesetak metara dalje, je kuća. Jednokatnica. Zgrada gdje živi vlasnik gospodarstva. Brzo gledam uokolo. U blizini nema ni traga selu.
Ne vidi se nijedan kućerak. Mjesto može biti bilo gdje. Potpuno je odvojeno od svijeta.
To pojačava dojam nestvarnosti.
Doista sve postaje moguće, čak i to da se ja jedno jutro probudim kao sužanj.
Čujem kako žene uokolo pričaju da se blizu, na rubu šume, nalaze brvnare gdje su noćili drvosječe, a sad je muški logor. Kažu da je puno veći…
Na ulazu u logor stražar propušta grupu od dvadesetak žena. Izvode ih u polje i tjeraju na livadu, iza ograde gdje nema grmlja da se sklone od tuđih pogleda.
Tamo, sred ledine, pred stražarima i svima, trebamo čučnuti i obaviti veliku nuždu.
Ja sam u četvrtoj grupi. Prvi puta pada mi napamet pomisao na bijeg. Bilo bi dovoljno ustati i trčati prema šumi dok se ne pobjegne ili te sustigne metak. Možda bih ipak uspjela utrčati među drveće, ali plaši me šuma. Bojim se da bih zalutala, izgubila se…
Bespomoćno se saginjem ka tlu i izbjegavam gledati oko sebe da ne privučem pozornost stražara pa ne pomisle da namjeravam bježati.
Čučim i mislim na voljenog: kako sam jednom, poslije nedjeljne mise, otrčala na livadu i čučnula, a on stao pored mene te smo se pomokrili smijući se.
Zemlja je suha i hladna na dodir. Uzimam grudu i mrvim je među prstima.
Gledam žućkastu zemlju i rijetku travu te se ne usuđujem podignuti pogled ka nebu.
Znam da sam izložena na milost ili nemilost i da ni ja ni itko išta može uraditi da me zaštiti.
Baš nitko pa čak ni Bog sve kad bi i htio.
SMS-poruka mog voljenog:
„Tajna ljubavi je tajna.“

- 15:41 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.03.2014.

devedeset i sedmi dan

„Možemo li razgovarati o nečem drugom? Dosadila mi je ta tema,“ rekla mi je danas žena koja je nekoć bila djevojčica u istom autobusu što nas je vozio u nepoznato, ali, mada mi je sad poznato, ne želim reći njeno ime.
„Da, naravno.“ rekla sam, a u sebi nadodala: zagrlit ćeš me i sve će biti lakše i podnošljivije mada moja bol neće prestati, a neugodnost i patnja će zaista razdirati moje tijelo.
Zatim smo oko sat vremena uz čaj koji sam opet ja skuhala u njenom stanu.
Brbljale smo o svemu i svačemu, no razgovor bi svako toliko prekinuo njen suhi kašalj.
Kako je vrijeme prolazilo shvaćala sam da je sve razdraženija i jetkija. Ljepljivo sivilo na licu joj se produbilo, a oči joj neprestano pogledavaju zidni sat. Približava se trenutak kad mora uzeti šut pa pomislim da je bolje da je ostavim u njenom carstvu droge.
Zagrli me na vratima i kaže da joj je drago pročavrljati sa mnom. Odgovorim da se volim viđati s njom i u to sam stvarno uvjerena. Unatoč prikrivenih misli što ih ne želim glasno reći i dalje je jedina osoba koju poznam i, osim mog voljenog, pripada mojoj prošlosti. Ponudim joj novac – imala sam tisuću kuna u novčaniku – i primijetila da je raširile oči dok je zurila u tanak snopić crvenih stotica.
Vidim da strašno želi zgrabiti novčanice i zgužvati ih u šaku, ali nešto ju sprječava.
„Ma, ne… hvala Ano. Draga si, ali uzeti od tebe novac je kao štenetu oteti koščicu iz gubice.“
„Je li sigurno nećeš?“ pitam.
„Molim te, skloni novčanik prije nego zbilja uzmem i sutra se osjetim još gore… puno gore.“
Sutra? Da sutra. Već znam da sutra neću doći do nje niti večer provoditi brbljajući s njom uz šalicu čaja jer… jer to što mi je na duši i čitavu moju priča već sam joj rekla pa bi tek dosadno tračale o tom što obje znamo… a i ona mi je sve važno o svom životu ispričala.
Ipak ne mogu prestati misliti o njoj. Činila se krhka. Ne znam koliko još može izdržati prije nego se nepovratno slomi, a i nisam htjela biti svjedok i gledati njen kraj. Kad bih joj samo mogla pomoći. Ali trenutno nisam mogla pomoći ni samoj sebi. Nisam bila u stanju zapovjediti si da provedem mudru odluku: „Napravi od ostatka svog života najbolji dio svog života.“ Moram učiniti nešto drugo i posvetiti se nečem drugom, zar ne? Trebala sam saznati sudbinu svog djeteta otrgnutog mi s njedara…

- 12:37 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.03.2014.

devedeset i šesti dan

Eto u što se pretvaraju ova druženja, nešto kao: jučer sam bila zaljubljena, danas se udajem, a sutra... sutra ne znam što ću? – to je pravi opis pitanja koje me muči dok se već peti dan zaredom potajno raspitujem o…
„To što radim pravi je očaj,“ govori mi žena koja je nekoć bila djevojčica iz autobusu što nas je odveo u nepoznato, „no onda ipak dobijem više novaca za manje sati i ne trebam nikome dati njegov dio kao što sam morala u onom lokalu. “
„Morala si im plaćati? Ne razumijem!?“
„Sve plesačice oko šipke rade same za sebe, ali lokalu plaćaš za ples u stražnjoj prostoriji što znači da svaku večer moraš zaraditi toliko novca da klubu platiš naknadu, a sve što dobiješ povrh toga, zadržiš. Ponekad, ako je večer loša i cure su više od tebe očajne i nabrijane pa ne zaradiš ni toliko da platiš naknadu. Onda si na gubitku…“
„Znači…“
„To znači da je ovo što sada radim na stanovit način u nekom smislu ipak bolje… unosnije svakako jer ako imam mušteriju uvijek ostvarim dobit.“
„Zar ti ne smeta?“
„Zar mi ne smeta… što?“
„Zar ti ne smeta što to radiš sa neznancima premda te više nitko ne primorava?“
Nije odmah odgovorila. Njene oči odlutaju kao da na trenutak razmišlja. Naposljetku reče:
„Znam što si zapravo pitala, ali nemam pojma. Zapravo nikada nisam razmišljala o svom sadašnjem životu kao o nečemu gdje sama donosim odluke. Nekako sam upala u kolotečinu. Neki posjetilac plesnih večeri u stražnjoj prostoriji kluba prepoznao me je prilikom susreta na ulici i upitao da li zarađujem 'sa strane'. Pomislila sam 'zašto ne?!' i pošla s njim u auto. Sve je bilo brzo gotovo, a ja sam zaradila petsto kuna. Ustvari, tako je krenulo. Sad to radim i za manje. Nemam osjećaj da je to pogrešno kao kad su nas vojnici… To je samo dozvoliti nekom da ti nabije svoju stvar.“
Nisam ništa odgovorila.
Nisam čak ništa pomislila u obliku kakvog osjećaja u kome bih uspoređivala to sa osjećajima kad bih lijegala pored voljenog… kako su dodiri naših tijela bili puno više samo od tog.
A zatim… zatim, puno poslije smijem se u sebi idući ulicom kući i kada sam napokon legla pored voljenog, ne pitam ga ništa. Samo pustim da sve ide putem sna. Ponijela sam one obećane, sakupljene misli samo za njega na taj put u san... A on to zna.

- 01:59 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 15.03.2014.

devedeset i peti dan

Zar je zbilja tako loše, ako zatrebaš novac, prihvatiti se posla izlažući golotinju svog tijela?
Ti dani što se ne razlikuju jedan od drugog, ti dani kao minute u jednom jedinom danu što beskrajno traje. O, nije točno da se nisam pitala za razlog zbog čega li sam ustrajala u toj misiji protiv same sebe. Oči uplašene srne, uzrujan pogled. Možda stoga ne uspijevam sagledavati život jer izgubila sam ritam i rimu ujednačenih, pravilnih otkucaja duše pjesnika.
I kakofonija prelazaka iz jednog u drugo nestabilno stanje s tim nekim nazovi rečenicama sabiranja životnog iskustva zabodenih u kolotečinu života…
Sama sam sebe osudila na ovu čudnu potragu tko zna čega? Čamotinje, žalovanja, patnje?!
O, zašto li se, kad me je već slučaj naveo na njih, nisam priključila gospodi boemima u njihovoj kavani i s njima traćila nego i prepustila se zaboravu kao u trenucima pijanstva?
Trenutku kada se nečeg odrekne je trenutak u kome je netko drugi pobijedio.
Prije tri mjeseca ili čak možda prije tri tjedna ni pomislila ne bih da se upustim u takvo nešto i odlučno bih rekla ne, ali sad to više ne mogu uvjerljivo reći.
Jesam li baš tako očajna? O da, jesam. Sve mi jasnije postaje da trebam novac.
Puno novca, ako ću se upustim u potragu za svojim djetetom i… i ništa se ne razmota samo po sebi, besplatno i u očekivanju bez traženja mog uzničara.
I ne znam zbog čega me odjednom obuzela ta potreba za puno novca? Što se odjednom promijenilo, kakva se to čudna pomisao budi? Zar se sreća kupuje?
Ne bih trebala zavaravati samu sebe. Ako nisi zadovoljan životom, potrebno ga je promijeniti.
A bila sam očajna, svjesna da trebam novac i makar još nisam sama sebi odgovorila na pitanje, moji odlasci sad već ženi koja je lako mogla biti i prpošna cura iz autobusu što ju vozi do posljednje stanice u šumarku gdje je ostala ležati s metkom u glavi, a ja ona.
Ponovno čavrljamo uz čaj, na koji sam počela kod nje dolaziti.
„Je li zbilja loše biti plesačica na 'šipci'?“ upitam.
Htjela sam je pitati o spavanju s muškarcima za novac, ali se ne usudim.
Ono, što je još do prije nešto više od dva mjeseca tek služilo za slikoviti opis podrugivanja, odjednom se preobrazilo u nešto posve drugo, ozbiljno pitanje ili odgovor rješenja mog životnog stanja pri čemu kao da se tom promjenom sudbina meni ruga?!
Te neke stvari iz prošlosti kojih, po nas bolje, da se nikada nisu dogodile.
„Ma i nije baš, ali s vremenom pogled na ista, poznata lica i iste stare izraze postane dosadno. Plešeš poput mehanizma, kao da te iznutra nešto pokreče, a zapravo ne daješ sve od sebe, zdušno, sto posto uživljenosti pokreta u glazbu da ponesena zaboraviš na sve ostalo što je potrebno ukoliko želiš zaraditi puno dobrih napojnica. Znaš, uvijek ima cura koje to obožavaju, osjećaju se moćno pred gomilom muškaraca koji sline iz gubice i plaćaju da ih gledaju kako se izvijaju… ja mislim da su ti gledatelji zapravo jadnici zbog čega sam i ja izvođačica predstave za njih jadnica…“ rekla je odsutnim tonom gledajući negdje ka stropu, „ali potreban ti je novac da živiš, a to je lako zarađena lova ako si očajna i, po mnogo čemu, bolje od ovoga što sada radim pa mi zato treba koji šut…“

- 15:32 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 14.03.2014.

devedeset i četvrti dan

Gledam ljude dok voze limene ljubimce i po tom kako voze vidim da ne vole niti su voljeni, a ne mare za seks i na sve čovječno su zaboravili i… i već treći dan zaredom posjećujem i sjedim kod nje.
U glavi vrtim sliku kako sam je tog poslijepodneva ugledala da ulazi u auto nekog muškarca.
„Bože, ne valjda,“ pomislim i ne želim nastaviti misao.
„Kako se snalaziš da plaćaš ovaj stan?“ upitam iako se nisam htjela upuštati ni u tu temu.
Shvatila sam da o tom želi govoriti jer tim može opravdati način svog života, a to je najmanje što mogu učiniti za nju.
„A što ti misliš? Dajem muškarcima da me prcaju za novac.“
„Bože, žao mi je…“
„Tako si draga, “ reče i lice joj iskrivi kiseli osmjeh, „ali ne znam zašto žališ Ano?“
„Pa žao mi je zato,“ rekla sam osjetivši se glupo, „što sve moraš proći… raditi, samo da bi živjela… živjela kao ljudsko biće…“
Možda sam drugačije trebala izraziti podršku, ali nisam znala.
„Ano, nemoj nikad izgubiti svoju toplinu, – obećaj mi da nećeš postati takva da… da te život u tom zlokobnom svijetu porazi pa izgubiš sposobnost suosjećanja i razumijevanja nekog kao ja… mada i ne zaslužujem poštovanje…“
Bila mi je prijateljica, možda ne na uobičajeni način nego više kao drugarica u patnji, zar ne? I zar sam trebala drugačije postupiti govoreći da čini nešto ružno i odvratno pa ne želim imati posla s njom?
Ne, ne mogu o njoj misliti drugačije, ne, pogotovo poznavajući što je prošla, u što se njena mladost naprasno pretvorila i u ralje kakvog je života uskočila.
Ne, kad i sama gajim jednako suludu obmanu sebe same.
Pritajeno i podsvjesno promišljala sam na sličan način iz razloga što ga radije neću izreći.
„Kako je to raditi?“ pitam pokušavajući od dva zla prodaje vlastitog tijela pohoti ljudskoj, odabrati ili odvagnuti manje. „Kakav je osjećaj biti plesačica na štangi?“
Je li odista moja namjera bila skrenuti pozornost s tuge koju sadrži pitanje:
„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam za raditi poslije svega?“ ili sam blago pokušala opravdati se obzirom da tako i ja mogu priskrbiti novac pa ne živjeti u podrumskom stanu jer kao što je rekao seljak u emisiji za selo: „Ne želim živjeti bolje već kao ministar poljoprivrede s njegovom plaćom, a on neka s mojom ne živi lošije od mene na mojoj farmi krava. “

- 14:18 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.03.2014.

devedeset i treći dan

Tko može ispraviti pogrbljeni usud nesretnika?
Uvijek postoji ta neka pitanje koje postavljaš sebi i taj neki odgovor koji ti sjebe raspoloženje.
Svaki čovjek treba shvatiti da sve na svijetu može nestati začas: žena, posao, kuća, auto ili nešto drugo što posjedujemo uključujući ljubav. I samo nebo mršti se od mučnine izazvane samilošću pa s visina prezrivo obasipa darovima prikladnim svakome ponaosob, onim što mu pristaje: bijednike s još bijede, imućne s još imutka, očajne s više očaja, razdragane sa više smijeha. Budući da sam samilosna ja sam pronašla nekoga komu trebam.
Dobrota nije nepotrebna. Treba ispunite svoj um istinom, svoje srce ljubavlju, a život uslugom…
No nije to pravi razlog da i sljedeću večer posjetim mladu ženu čije ime ne želim otkriti.
Naravno da ću poslije reći 'zbog čega'. Sad još prepričavam naše čavrljanje:
„Nisam sigurna zašto sam napustila posao,“ govori otpivši gutljaj čaja s malo mlijeka što sam donijela sobom. „Sjećam se da sam, kad si otišla iz lokala gdje smo se iznenada susrele pored šanka, pomislila da neću podnijeti još jednu noć drmusanja oko šipke mašući guzicom pred licem nekog tipa zato da mi ugura lovu u prsluk pa sam izašla i više se nisam vratila… “
„Aha,“ rekla sam i nisam nastavila.
Ako se više ne želi baviti plesom oko šipke?!
Ali, nisam ušutjela zato jer me nije zanimala njena priča ili zato jer joj ne mogu pomoći. Duboko u sebi znam zašto joj se sve dogodilo, ali budući da nije htjela objašnjavati i ja nikako nisam mogla sa sigurnošću tvrditi da sam točno naslutila, pretvaram se da je to odista trenutni hir, a naprečac donesena odluka – da ne znači da se promijenila.
Bilo mi je lakše misliti da je to njen odabir nego se suočiti sa pravim uzrokom.
Siroti i beskrajno nesretni postoje da još više rastuže one koji su se bespomoćni i tužni rodili.
U sumračnoj i iscrpljenoj svijesti tobožnja sućut je usud svake beznačajne žene.
Ona opstaje zahvaljujući gotovo nezakonitim i polupoštenim radnjama što dodaju tešku sjenu beskrajnoj tami gdje boravi njena duša. Samo na taj način ta duša zaslužuje da još smije disati, samo ako izopačenost nije stanje kojim je zaražena. Da li se za olakotne okolnosti može prihvatiti to što ju je navelo da tako provodi života? Prošlost ne ostavlja izbor. Nasilno je, nesmiljeno i protiv vaše volje. Usmjerava, stvara navike i podčinjava – briše slobodnu volju i čezne za slatkim predjelima sreće. Čisto je preživljavanje i to zato jer se svi boje smrti.

- 18:53 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.03.2014.

devedeset i drugi dan

Ipak… ipak opet pozvonim na vrata njenog stana. Došla sam joj pred vrata uvečer kao mokar mršav izubijan isprepadan olinjali psić da ga pusti unutra i nahranio te tako stekne prijatelja, ali doživim strašan šok kad mi je napokon otvorila vrata. Izgledala je kao kostur prekriven kožom i lice joj je udubljeno. Golemi, tamni koluti utisnuli su joj se ispod očiju. Nisam htjela upitati ako joj je susret sa mnom vratio sjećanja što sam i ja pokušavala zaboraviti jer i meni su se počela pričinjati puno jasnija viđenja zakopane prošlosti. Lice joj se ozarilo kad me je ugledala i bilo mi je zbilja žao da sam tako dugo čekala i nisam navratila. Pogotovo jer očito je nešto muči radi čega je jako bolesna. Zar je odista prošlo samo tjedan dana?
„Bože Ano, izgledaš potpuno drugačije. Kad si me prvi put obišla izgledala si tako… tako izbezumljeno. Da li si riješila problem što te je mučio ili takvo što?“
„Da,“ odgovorim smiješeći se i uvijeno izrekla laž jer nisam riješila ništa, a najmanje što me muči i radi čega sam došla. „Ja nemam velika očekivanja.“
„Ah, i ja bih trebala tako: bez očekivanja od života – ali me jednostavno uvijek nešto zanese i zatim se razočaram…“
Pidžama visi na njoj. Kućni haljetak što je, u mom sjećanju na prošli put, bio bijel gotovo je taman od prljavštine. Skliznuo joj je na jednu stranu s ramena. Očito je iscrpljena. Odvukla se na kauč, a ja sam otišla u kuhinju. Sve je čisto. Uredno. Izgledalo kao da je nitko ne koristi. U ladicama sam pronašla kutiju čaja, ali u hladnjaku nema mlijeka. To je bilo u redu obzirom da u ovom kraju nije uvriježeno piti čaj s mlijekom.
Kad sam zgotovila topli napitak i poslužila u dnevnoj sobi, sjednem na rub kauča i podvijem noge poda se. Namjeravam je pitati što se dogodilo, što odjednom ne štima, ali neću je siliti na razgovor o nečem što ne želi.
Sam bog zna da sam u stanju strpljivo i bez riječi čekati dok ne odluči reći što joj je na duši.
„Onda, vidim da je s tobom sve u redu,“ izjavi i nasmiješi se zatvorenih usta. „Radiš li?“
„Ne, nisam zaposlena, barem ne na način da primam plaću.“
„A od čega živiš? Od milostinje?“
„Pa moglo bi se to i tako zvati… ja i voljeni primamo invalidninu…“
Što sam drugo mogla reći? Zar da čak ni u ovim kriznim vremenima muškarac ne bi bio u stanju sam potrošiti sav bijedni novac sirotinje koju zaradi pa se mora oženiti…
Tražimo se u tuđim tugama i prijaju nam baš poput osvježavajućeg soka u koji umiješamo vlastitu tugu.

- 08:56 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 11.03.2014.

devedeset i prvi dan

Ja za koju misle da sam jača od čelika, imam trenutke koji su od stakla lomljiviji, a to su moja sjećanja. Sjećanje u koja se vraćaju… u kojima je slika kada sam, vračajući se nakon mokrenja do autobusa, čula sam neku djevojčicu koja bolno ječi u snu. Druga djevojčica na podu okreče se ka njoj. Prepoznajem da su iz one grupe cura iz kojih su izdvojili njihovu drugaricu koja nije imala sreće pa su je silovali i ubili u šumarku…
Samo kažem da je lako čuti one što viču, ali probajte čuti one koji više ni ne šapuću.
Ne mogu jasno misliti ni donijeti nikakav zaključak. Ništa nema nikakvog smisla. Zastajem pored njih i osjećam vonj dječjeg znoja, prepoznajem svoju novu postelju i liježem među njih. Ta ni sama nisam puno starija: tek što sam pred prije pola godine navršila osamnaest godina i imam četiri mjeseca bračnog staža…
Znate li ono stanje kad ste prazni, umorni i iscrpljeni... slomljeni od riječi?!
Namještam ruku pod glavu i čudim se sama sebi – kako sam se brzo prilagodila novonastalim okolnostima. Okolnosti koje mi nudi svakodnevica moje budućnosti je činjenica da nikada nisam prekoračila prag ničijeg doma. Nema nikakvog osobitog razloga za to.
Život nije fer, ali je blesav.
Čak bi se moglo reći da posjedujem urođenu radoznalost i dječju znatiželju, ali nisam bila njihov lakovjerni izdanak. Oči su mi od rođenja širom otvorene, a vid mi se izoštrio u krajolicima izloženim vjetrovima duha pa mi se ponos kvari pri pogledu na moj narod, – sluganski soj – ponižavana od samog početka, šutke prihvaćam sudbinu. A nije da nisam htjela drugačije. Toliko sam puta zastajala ispred vrata susjeda u zgradi gdje smo u podrumskom stanu utočište ja i moj voljeni, ali nikada se nisam usudila preći prag.
Nikada se neću nijedne obale... Vječna tuga moj je usud.
Nisam htjela smišljati razloge radi čega im ne mogu uzvraćati posjetu pa ih ugostiti u našem malom podrumskom stanu, ali nisam voljenog mog htjela izlagati sažaljenju. Njegovo postojanje vrijeđa sve što se izdiže iznad razočarenja. I najmanja utjeha bila je ravna ludosti, a proročanstvo o vječnom trajanju naše ljubavi – izgleda, u najmanju ruku, uvredljivo.
Samo bi mi bilo potrebno malo vise osmjeha.
Reklo bi se da je poimanje ljudi njihovo srce opasalo remenom pa ga stežu ne bi li bolje jaukali, a zatim darežljivo brbljaju koještarije o onome što ne mogu dokučiti.
Je li izbor ako dvoje idu istim putem pa jedan poklekne a drugi izabere: da ga uhvati pod ruku ili da uhvati tutanj.
To je dakle ta branka, to što me prijeći da odem do žene u kojoj sam prepoznala djevojčicu koja je u autobusu sjedila pored prpošne cure nastradale u šumarku pored koje smo zastali – da i ona jednom ne osvane na moja vrata…

- 11:40 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.03.2014.

devedeseti dan

A zatim se samo još jednom u ostatku mog života dogodilo nešto jako čarobno,
kao labuđi pjev, jebeno dobro i nestvarno,
samo jednom kad sam legla pored voljenog, vrativši se kući.
Bilo je to ono zbog čega opet izričem stihove ljubavne ove noći,
bilo je tek jedared tako u prvom desetljeću trećeg milenija – iz naše postelje vidjelo se nebo umjesto strop – u sobi gdje se volimo više,
jače i od sveg drugog daleko najbolje.
Bilo je kao da nebom pršte zvjezdani vatrometi
kao da razlijevaju tisuće boja svijetlosti,
a mi, voljeni moj i ja, držimo se za ruke dok se radosno smijemo.
Tako se promatramo
jer znamo da naš pogled obasjava ljubav u nama samima.
Naša je strast svjetlost kojom zvijezde u tami sjaje.
O da, mi smo ta jebena svijetlost kojom zvijezde osvjetljavaju.
Jer samo noćas mi smo svjetiljke što čitav svijet obasjavaju.
Naša je ljubav osula svod pjegama od svjetlećih iskara
jer mi smo sazviježđe što ponire u bezdan svemira,
a život se napaja ljubavlju u našim srcima, s našeg izvora.
Naša su tijela i plamtjela i svijetlila i žarila
i mi smo se primakli toliko blizu ludila
i sljepila, njegovog sljepila
u kojem je voljeni moj – mojim očima načas progledao
dok se od radosti do suza smijao
dok sam se od radosti do suza smijala,
a ja, umjesto mog voljenog slijepca, gledala.
Iz mojih je očiju, u odrazu pramičaka
toplina tvog i mog smijeha, poput glasnog povika,
otapala nečujnim uzdasima ljuljanje zidova sobe
gdje smo noćas bili ljubavnici koji se vole i ljube.

- 00:23 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.03.2014.

osamdeset i deveti dan

„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena koja je lako mogla biti prpošnu curu autobusu odveo do posljednje stanice u šumarku gdje je ostala ležati s metkom u glavi.
Moram reći da moj odgovor na njeno pitanje uopće nije odgovor jer da nije mog voljenog o kom skrbim i ja bih postala ista kao ona kao što i da sam rođena negdje na sjeveru Europe prirodna nepogoda u obliku snježne mećave bilo bi najpogubnije u mom okruženja. Da sam rođena u Africi vjerojatno bih gladovala. Kao kći nesretnog naroda kažnjena sam okrutnom sudbinom koju ni ljubav u srcu nije mogla ublažiti.
U životu ili voliš ili si voljen, a oko drugoga se trudiš i boriš. Rijetki su toliko sretni, mi ostali od jednog krenemo a za drugo se borimo.
Na marginama Balkana svijet mimoilazi ljude, a sjaj sunca guši balega i prostaštvo. Na vratima istoka Europskog kontinenta nikakav uzor ne hrani mrtvačku vedrinu njegovih stanovnika – robova vremena.
Najčešće prestaneš jesti kruh ako nemaš novca da ga kupiš jer si pojeo govno pomislim pa mi misli krenu drugim tokom i ja razmišljam o tome da dok si budan, skapavaš od čamotinje. Nasilna praznina bolne Domovine i pustinja u dušama njenih žitelja tjeraju te od kavane do bordela da u vukojebinijanskom transu zaboraviš višestoljetnu gorčinu svoje zemlje, jalovost srca i pomanjkanje ljepote. Stoga se opijaš i psuješ da ne kloneš i ne moliš Boga za milošte.
Nisam dovoljno pametna da znam kad trebam biti glupa.
Razočaran tolikim ne-ljudima, varaš bespuće zavičaja s pustopoljinama i dubravama. Oduvijek su tamošnji domoroci od osvajanja bježali u šumu; u šumu sam i ja pobjegla od njihovog strašnog nauma i kroz šumu došla u utočišta među njih.
Nije važno kako se polako ide nekim putem kroz život sve dok se ne zaustavi.
Zapisano je da, kao potomci neznanih i raspršenih naroda ovog surovog prostora nikad nećemo razmišljati o sreći te da će se kapljice naše krvi pridodati biserima na krunici jada što smo baštinili u izgubljenim bitkama poraženih naših predaka.
Zar je pošteno tražiti od drugih ono što nismo spremni učiniti sami?
Uzdah i prokletstvo strategije su nas pastira predodređenih za poniženje koji smo pali s tko zna koje zvijezde noćnog neba.
SMS mog voljenog:
„Treba mi neko kome sam i ja neophodan “

- 16:41 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 08.03.2014.

osamdeset i osmi dan

Život je prekratak da bi se u njemu događalo više dobrih i poželjnih stvari. Ako doživiš samo jednu moraš je zauvijek zadržati u svom srcu da bi imao utočište kamo se možeš vratiti…
Moram ustati i pomokriti se.
Najjače oružje u borbi protiv poteškoća je sposobnost odabira zamisli koja otjera mučne misli.
Sinoć su nam stražari pokazali veliku otvorenu i ispražnjenu konzervu u kutu svinjca.
Ne mogu se rješavati problemi koristeći isti način razmišljanja kao kad nastaju..
Oprezno se okrećem na bok i ustajem. Već se malo razdanilo.
Koji broj ispadne ako se sabereš?
S jedne strane leži ista djevojčica koja je u budućnosti postala žena kakva bi i ja bila da nisam skrbila o voljenom pa joj zato uporno, već četvrti dan ponovno odlazim u posjetu, ali nikako da opet pokucam na vrata njenog stana. S druge strane je mlada majka koja u zagrljaju drži četiri mjeseca staro čedo i ispušta kroz nos neki zvuk nalik na zvižduk udaljenog vlaka.
Sve se plaća, samo je novac različit i nije uvijek ni od papira ni kovine, ali ni školjka nego ponekad je čist osjećaj u ljudskom srcu..
Na golom podu leže žene stisnute jedna uz drugu kao da će ih blizina drugog tijela zaštititi od nevolja. Ne mogu im razaznati lice.
Njihov alarm će se aktivirati za dva sata i osamnaest minuta.
Ako pogledaš kroz prozor bit će dan ili noć. I dok prolazi vrijeme, a ti stariš i dalje će uvijek čim pogledaš kroz prozor biti dan ili noć, pomislim u polumraku gledajući krajolik 'ženske sobe' i izgleda mi da uronjena u sjenu lica žena više ne pripadaju njima, da su sva jednaka jer to što ih je prije činilo različitima zatočeništvo je izbrisalo.
Nježnost pokazuju samo hrabri.
Do te velike konzerve koja je tko zna kad bila gulaš za omanji odred mogu doći puzeći uza zid i pri tom paziti da nekoj ženi ne nagazim ruka ili noga.
Prošlost, sadašnjost, mašta i želje piju kavicu i čavrljaju zajedno u našim sanjarenjima.
Polako napredujem preskačući uspavane i držeći se zida. Jedino se nadam da konzerva od kakvih desetak litara još nije puna. Konzerva nije poklopljena i obrub joj je nazubljen od noža kojim je otvorena pa se mora čučnuti visoko nad nju i paziti da se ne dotakne. Iz nje se širi nesnošljivi smrad. Pod uokolo je mokar od mokraće. Kad su ga uspjele uprljati?
Svakom problemu koji nema rješenje treba se diviti.
Nikad ne bih pomislila da ću biti smještena u svinjac bez prozora, bez kreveta i bez zahoda.
Čudni su putovi mozga. Pogotovo glupavog jer… jer glupost i hrabrost se nadopunjuju.
SMS mog voljenog:
„Vrati se kad budeš gladna dodira.“

- 18:48 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 07.03.2014.

osamdeset i sedmi dan

Da je ovi dani moje svakodnevice bolest bila bi to upala pluća.
„Ali, što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena kakva bih i ja da nije mog voljenog o kom skrbim. Ja ga ponavljam sada kao u bunilu od vrućice, a zatim uvečer izlazila na ulicu da u rijeci prolaznika ispredam stihove svojih žalopojki, a ne da vodim dobronamjernu ljubav sa tuđim muževima da bi se poslije mene vratili ljubovati sa suprugama jer im se ona poslije mene više ne bi činile toliko loša...
„Baviš se drugima?!“ kažem sama sebi. „Jasno, kako bi onda i mogla sa sobom?“
Opet se javlja slika svježeg ali istog sjećanja na trenutak u kom želim umrijeti baš kao da je smrt pjesma po željama. To je poput izreke: ' Pustiš mozak na ispašu, a on te navuče na travu!'
Opet glavom bruje pitanja što sam ih sebi postavljala dok sam bila zatočena u logoru:
Zašto sam razdvojena od voljenog i ne znam što je s njim?
Zbog čega zajedno ne planiramo život za plod naše ljubavi koji nosim u utrobi?
Da se moram nositi s uobičajenim pitanjima koje život postavlja mladim bračnim parovima shvatila bih iskušenja koja treba prebroditi ali…
Zar smo razdvojeni samo zato jer je voljeni moj odlučio braniti rodnu grudu, zavičaj i dom koji smo izgrađivali u svojoj Domovini i nismo izbjegli u tuđinu?
Što sam propustila?
Bilo je lijepo sanjati voljenog, ali zagrljaj iz snova ne može da se mjeriti sa onim u stvarnosti.
Dok se još privikavam ležati između tijela nepoznatih žena na betonu svinjca, u glavi mi se odvija sukob dvije stvarnosti: prošlosti i sadašnjosti. Već mi je daleko što se dogodilo prije. Kao da se zbilo nekom drugom, a ja gledam film i prepoznajem djeliće svog doma dok pripravljam stol za ručak prije nego se voljeni moj vrati s posla.
Koliko ću se dugo tog sjećati?
Je li dobro sjećati se i vjerovati da će se sve nastaviti tamo gdje je naprasno sve prekinuto?
Onda dok sam naivno još vjerovala da je samo potrebno probudi se u bilo koje drugo vrijeme.
Voljeni moj i ja pripadamo različitim vjeroispovijedima koje štuju istog Boga.
Nisam htjela prigrliti tugu…
Zar se sve ovo nama dogodilo kao pokora zbog različitih obreda povod sudbini koja će nas razdvojiti, upitala sam se u jednom trenutku makar i nisam tražila odgovor.
Postoji specifična vrsta samopouzdanja koju može dati samo neznanje.
Zbog ljubavi, zbog istine, zbog iskrenosti što sam ćutila u srcu znala sam da je besmisleno svom usudu pripisat takav značaj i dozvoliti da tlapnje svećenika različitih crkvi uvuku čovjeka u ratno-huškački pohod. Zbog čega sam, dakle, unatoč svemu kažnjena?
Okreni se oko sebe i ne traži na pogrešnim mjestima. Ni s onima koji ne žele pružiti ti sreću…
SMS-poruka mog voljenog:
„Ah ljubav…“

- 14:52 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.03.2014.

osamdeset i šesti dan

„Ali, što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje izriče žena kakva bih i ja bila da nije mog voljenog o kom skrbim. Nisam mogla zavapiti:
„Upomoć 'Potrošački kode'! Brak mi se ne dopada. Vratit ću muža njegovim roditeljima, a oni neka mi plate vrijeme utrošeno na nj i sve što sam radila za nj.“
Zato uvečer izlazim na ulicu da u rijeci prolaznika ispredam stihove žalopojki.
Iz večeri u večer redaju se slike svinjcu prošlosti kad ispružena na podu sama sebe tješim da ustvari još nije strašno, barem ne meni. Isti me čas uhvati užas zbog ohole gluposti tog zaključka. Mala neudobnost? Došli su naoružani muškarci i zajedno sa bradatim vojnicima sakupili mlade žene, odvojili ih od obitelji, ustrijelili mlade muževe, strpali ih u autobus i odveli u logor.
Pada mi napamet žena koja se onesvijestila i njeno hladno čelo i ubijena djevojčica ostavljena u šumarku. Njima se najveća zlokobnost već dogodila, a ja… meni… ?!
Lažem, lažem samu sebe jer i meni se već dogodilo… ili je gotovo sve što može poći po zlu… ili se već u tom smjeru pokrenulo samo… samo još uvijek ne znam kakva je sudbina zadesila mog voljenog među braniteljima Vukovara.
Moram naći načina da saznam i uvjerim se ako je među živima!
Prijatelji su nam savjetovali da odustanemo od našeg zavičaja i potražimo na nekom drugom mjestu ognjište ili se barem sklonimo na sigurno.
To ne može dugo potrajati...

- 10:08 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 05.03.2014.

osamdeset i peti dan

„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena kakva bih i ja bila da nije bilo mog voljenog o kom skrbim, a zatim uvečer izlazila na ulicu da u rijeci prolaznika ispredam stihove žalopojki kao da sam sve svoje bračne dužnosti u predujmu prije braka podmirila svom voljenom pa sad mirno spavam čitav dan kod kuće, a noć provedem izvan nje.
Evo opet mojih sjećanja što su mi ostavile lijepo ludila. Eto opet nadolaze uspomene poput refrena i uvertira poznate pjesme, ali ne znam dalje…
Pred očima mi se javi slika kad se budim. Udovi su mi teški. Kao prikovana za betonski pod.
„Skrenite! Skrenite! Skrenite slike iz mog spomena na one logorske dane…“
Moje tijelo ne pripada mi, ne posvema i potpuno. Nije sasvim moje nego dio golemog svinjca, logoru, ispruženo između nepoznatih zaspalih tijela žena. Kao da je autobus dopremio tek djelić krhotinu mene same?! Prvi put uočavam nesklad u slagalici svog bića.
Današnja tema mojih misli: opet povratak u prošlost koju bih trebala zaboraviti.
Neku neudobnost i podijeljenost na dvoje ili više. Slutim pukotinu. Liniju rascjepa.
Pokušavam se u mislima prenijeti kući gdje očekujem voljenog, ali mi ne polazi za rukom. Čim upadnem između dvije oprečnosti, učini mi se kao da ja nisam ja. Odsustvo poznate stvarnosti osjećam kao mučninu. Već sam to iskusila, a sve mi je nepoznato.
"Svako od nas ima sjenku“, kaže Jung. „Što je manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća…“
Nemam se za što uhvatiti. Prestrašena sam zbog pogleda u neizvjesnost. Ništa ne razaznajem.
Još gore: ne sjećam se kako sam se tu našla. Tek nekih užasnih isječaka sa besmislenim pogubljenjem jedne prpošne djevojčice koja je još ili je tek izašla iz klupe osnovne škole, a na sjedištu iza moga sa kolegicama do čas prije stvara ugođaj maturalnog putovanja.
Zbog nerazborite sjenke nismo u stanju sagledati istinu unutar sebe, pa zato svoje nepoželjne osobine pripisujemo drugima..
Prepoznajem dojam, pokušava premostiti rascjep između dvije stvarnosti zaključkom: valjda ću tek nakratko bit zatočena i možda ću još danas biti razmijenjena?!
I riječi i šutnju uvijek se može popraviti postupcima…
Ne mogu uopće dokučiti zašto u velikom svinjcu bez prozora, u mraku, vojnici drže mlade žena od kojih neke u naručju drže malu djecu?
Naši ožiljci nam daju više iskustva i postojanosti nego naši uspjesi.
Muči me pomisao da mi još uvijek izmiče svrha događaja. Međutim i svjesna da sam usisana u rat i da su zbivanje izvan mog utjecaja, da je moja sudbina u rukama drugih, a nitko me više ništa ne pita. Slika stvarnosti se rastače kao da je prasnuo televizijski ekran, a rat se rasuo i preplavio mi dom pa me odnosi bujica što kulja kroz otvore, prozor i vrata moje kuće.
Vjerujem da smo puno više od samo tijela, da je naše meso i krv samo sredstvo kojim se služimo igrajući životnu igru kojoj je cilj spoznaja onog tko i što jesmo…
Prinuđena sam slušati te koji imaju oružje. Moj život i moja smrt više nisu čin mog odabira.
SMS-poruka mog voljenog:
„A čini se da nikog nema…“

- 18:44 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 04.03.2014.

osamdeset i četvrti dan

Već je više od tjedan dana prošlo od kad sam je ponovno ugledala. Prepoznala.
Sjedile smo u istom autobusu. Bila je na sjedištu pored 'Nasmijane', silovane pa ubijene. I ona se sjetila zatočeništva na istom mjestu. Predosjećaj u obliku krhotina uspomena iznenada je navro u bljeskovima dok sam sinoć hodala ulicom. Nagoviješta na teško objašnjiv način naš susret – s odraslom ženom koja sad prodaje tijelo. Nedostojno. Bijedno.
Zamišljam sad sebe na obali nekog mora, na pješčanom sprudu što ga zapljuskuju divlji valovi. Tako bi mi prijalo takvo popodne.
Ona moja poznanica vodi ponižavajući život. I ja bih kao ona provodila dane samo da mi poslije sveg nisu donijeli mog voljenog pa moram skrbiti o njemu.
Idem kroz život, ne znam što me čeka ni gdje ću se zaustaviti ali idem.
Valjda moju radoznalost potiče pomisao da bi i ja bila ona pa je zato želim pobliže upoznati – odlučim posjet ću je.
Jutros mi predavanje protiv protesta u klupi u parku gdje sam sjela da se odmorim sa vrećicom onog što sam kupila na tržnici održao čovjek koga već šest mjeseci srećem po gradu da nosi transparent s natpisom govori kako daje 5.000 eura onome tko ga neko zaposli.
Ona moja poznanica mi je dala adresu gdje stanuje. Otkad sam našla utočište u ovom gradu, još nikad nisam prekoračila prag ničijeg stana. Nisam se zbližila s nikim. U potpunosti sam zaokupljena skrbi za voljenog i ne želim se s nikim petljati. Dovoljna mi je vlastita tuga, a večernje šetnje su mi odušak. Pomalo me plaši, a pomalo privlači upoznati i taj krug pakla kom bih, kao što sam već rekla pripala da nije mog voljenog. Zato sam i pošla razgovarati s njom makar nisam znala o čemu jer pričati o danima što su nas povezivali nije tema o kojoj govorim s nekim.
Okrznuta opsjena.
Odlaženje je potrajalo čitav tjedan. Jedva sam skupila hrabrost i nevoljko pozvonila na vrata.
Samo jaki i hrabri rukovode se uvijek sa srcem. Kalkulacije su za slabiće i kukavice.
Pomodrjelih usana i bijelih kapaka izgledala je kao duh netom izašao iz vlastitog tijela. Kosa joj je zamaštena i prljava, a male šake stegnute. Jednom čvrsto drži kvaku kao da će poletjeti ili pasti ako je ispusti. Drugom se podbočila. Tapkala je u mjestu da ugrije noge. Iza leđa nazirao se polumrak iz kog dopire ne pretjerano glasna glazba za koju se običava reći da je narodna. Ništa posebno ili neočekivano. Činilo se da je sama u stanu.
„Smijem li nenajavljeno banuti ti na vrata?“
„Šipak nenajavljeno,“ veli otvorivši vrata da me propusti. „rekla sam ti adresu, a ti si je uzela i rekla da ćeš doći kad budeš imala vremena.“
Ne može kod mene volimo se, pa se ne volimo. Ni obrnuto. Ili te volim ili te ne volim. Nema dvojbi…
Ušla sam u stan, ali teško mi je reći nešto više jer što reći osim da smo malo prosjedile, a ja, uglavnom šuteći i bez riječi, zurila u šalicu čaja što je skuhala za me pa zatim otišla jedva izustivši da ću opet navratiti.
Ima dana kada mi se toliko ništa ne da, da je sreća što disanje ne ovisi o mojoj volji.

- 20:51 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.03.2014.

osamdeset i treći dan

Želja za nestajanjem – jer sve kad-tad iščezne – silno truje nagon za životom.
Kad naiđu sjećanja pravit ću se da nisam tu.
U protoku vremena, dah mi se gasi, a ja kopnim. Sumrak me obavija mnoštvom sjena.
Ljepota je trn u oku promatrača.
U svemu vidim prolaznost pa sam spremna da me mine poriv čim pronađem mog uzničara. Obzirom da sam svjesna da je sve postojeće, a istovremeno nije privid – jer uza svu žar u duši ne utječe na posljedice – htjela sam da se to dogodi. Ali sve se odvija svojim tijekom.
Istrenirala sam se na životnim greškama i toliko ih usavršila da se pitam ako su to uopće bile životne pogreške?
Potreba da ostvarimo vlastitu zamisao, ma koliko bila besmislena, pokreče nas istom silinom kakvom golema ljubav uzdiže iznad prirode smrti. Činilo mi se da srce šapuće da to vrijedi truda.
Nikada se nr treba toliko zaokupiti preživljavanjem da se zaboravi život ..
Stvarnost mi izmiče jer ne sudjelujem u njoj. Zatomljene suze nisu se okamenile u teški vapaj zbog ovozemaljskih jada. Umirale su u meni, razočarane neučinkovitošću zanosa.
Ljubaznost u riječima stvara povjerenje u razmišljanju, stvara dubine u davanju, stvara ljubav...
O, zašto li ja u vremenu nižem samo poraze?
Osjećaji prvo udare na srce, pa na glavu, pa na život. Sistemsko uništenje ako ih ne obuzdaš.
Znači li to da su suze u niski oko mog vrata perle na brojalici molitvi od čistog neuspjeha?
Ali postoje neke zvijezde koje sjaje toliko da ih vidim i danju.
Trebala sam biti strpljivija. Rasipala sam očekivanja, a mog uzničara nigdje.
Taj neugodan trenutak kada kao da mi netko pokazuje nešto stvarno smiješno makar ja ne mislim da je to uopće smiješno…
Opet čitavu večer tumaram ulicama pa narednu večer sjednem za šank uz šalicu čaja.
Protiv ovog današnjeg dana, magle, kiše, sivila… ovako pored šanka…
Ništa se ne događa zahvaljujući očekivanju. Ni priroda ne bi izgledala poželjno da nema naših osmjeha. Ako dušu zaključamo u tamnicu vlastitog srca i ako prigušimo osjetila – stabla će prestati pupati. Duša njeguje privide na kojima joj stvarnost zavidi.
I brod je siguran u luci, ali to nije ono za što su brodovi namjenjeni..
Svijet njeguje preobrazbu naše samoće kad na nj izađe. Boga je stvorilo obožavanje Boga, a to je krajolike prometnulo u sjenu pobožnosti. Zbog isijavanja težnji naših bića i nebo je bljeđe od zemlje, a čari postojanja napajaju se svirkom duša dok slušamo glazbu zvijezda kao trublju na dnu ponora. Tijekom života dijelila sam ljubav, a da nikad nije postala manja.
Ponekad je bolje ostaviti nedosanjane snove koji se ne mogu ostvariti i pokušati naći drugi…
Kad bi oni koje volim otišli i ja nisam znala gdje su, moja bi ih duša oplakivala.
Ostvarenje slijedi borbu, slijedi napor iza kojega slijedi još naporniji rad. On ne dolazi prije.
Nikada nisam bila ravnodušna na ovom svijetu. Zato i klizim u njegovu prazninu.
SMS-poruka mog voljenog:
„Možda nisam najbolji ali jesam…“

- 13:35 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.03.2014.

osamdeset i drugi dan

Ne mogu zaspati. Ponovno mislim na strah. Do tog trenutka nisam ni bila svjesna koliko sam uplašena i da svako živo stvorenje drhti pred smrću. Sve to što se dogodilo u taj jedan jedini dan u kojem su me odveli iz mog doma, nisam pomislila na to. Čak i kada su se začuli pucnji u glavu djevojčice što su je silovali pa ostavili mrtvu jer nije imala snage poslije svega ustati i odvući se u autobus…
Osluškujem. Sada uviđam da je razlog straha to odsustvo da bilo što ćutim.
Praznina.
Kao da na tren prestanu djelovati sva osjetila u tijelu…
Čini mi se da je dan prošao prebrzo i nisam imala vremena o ničemu razmisliti. Oni koje žalosti skučenost vremena ili prostora gdje se odvija stvarnost, oni koje ubija dosada zbog traćenja uzaludnog protjecanja sati – s kakvom li se razdraganosti prepuštaju bljeskanju munja koje bacaju svijetlo na sadržaje u okruženju! Za dušu koju mori praznina svijeta, – opsjednuta je nepogodom, nedaće su joj okrepljujuća hrana, najvažniji sastojak svakog časa – žestina koja stvara smisao usred sveopće besmisli. Mrzi sve što je plemenito, časno i strastveno. Kalja dušu kukavičlukom i onemogućava da osjeti zanos i ustreptalost.
Najžešće se obruši na svojstvo da budeš ono što jesi i tjera te da se zbog toga osvećuješ na nedužnima.
Toga sam dana, dolaskom onog nepoznatog mladića u moj dom, otpočela drugačiji život. Bojala sam se da uskoro više neću moći povezati taj prethodni svoj život s onim u što se preobrazio.
Neko sam vrijeme ležala samo tako i bez misli i promatrala hoće li se i kada će se proširiti tanka bljedunjava pruga svjetlosti koja dolazi ispod krova. Još je bila noć, ali već sam prizivala jutro novog dana Osluškivala sam usnule žene i od prigušenog ravnomjernog disanja podilazila me je jeza. Nijedno dijete nije zaplakalo.
Možda ne plaču jer već znaju da je to uzaludno, jer su nijema od straha. Ponekad djeca naslute više od odraslih, pomislim dok me je umor postupno savladavao pa, protiv volje, zaspim…

- 14:52 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 01.03.2014.

osamdeset i prvi dan

Nisam ja tužna što sam ja iz nekog drugog svijeta. Tužna jer moj svijet nije njihov svet.
Što može utažiti glad za dobrotom?
Šteta baš, a mogla sam imati ljepše uspomene.
Kad poharaš stvarnost i njegove oblike, a zbog drske bezočnosti koju upoznaš, klecaju ti koljena i kajanje.
Poljube nam srca, makar samo jednom, i onda taj otisak usana nosimo do kraja života.
U mislima obnavljaš pustinje što niču za tvojim nesigurnim koracima.
Ne odustajem ni kad mi drugi kažu da je nemoguće. Sve je moguće, samo upornost. Umorna sam od vlastite upornosti.
Zaboraviš vidljive znakove stvarnosti, a obmana postane melem za dušu.
Pravi prijatelji prepoznaju tugu i prije nego što im je ispričaš.
Raskrinkavanje laži je mrlja krvi na istini. Oholost nevjerice širi se nad njom poput ubojice.
Legenda kaže da je postojala žena koja nije bila u pravu
O, kako samo znamo biti nježni kad se na kraju puta u nepoznato pojavi nešto nama zgodno i prihvatljivo kao lepršava haljina u izlogu...
Želim najjače što mogu.
Zar se tad ne prepustimo sanjarenjima i zaboravimo na otrovne strelice kojima su nas gađali?
Uradiš sve što je do tebe i opet nije dovoljno, opet čekaš.
Mirimo li se sa svijetom krvareći?
Ili je nesanica ili se ludilo vratilo. Da, to je opet zavladalo ludilo, a ne nesanica.
No u toj je patnji radost nesebično nadvije nad žrtve nevidljiva krila i ubija naše buđenje.
Izbrišeš stara razočarenja samo da napraviš mjesta novima. Djeluje malo maloumno.
Maloumno je to što sam u mislima ponovno odlutala ui onu večer kada smo stigli u logor.
Riječ: 'razmjena' u času našeg dolaska zvučala je umirujuće i gotovo uvjerljivo.
Ne valja raditi sve za svakoga.
Osjetile smo olakšanje u činjenici da je putovanje gotovo.
Jedan smiješak, nesvjestan svog postojanja, otkriva tajnu ranog proljeća.
Stigle smo na kraj puta pa, makar to štala ili svinjac na imanju preuređenom za prihvatni logor, konačno ćemo se odmoriti. Sudeći po riječima žena, odahnule su. Mogu protegnuti noge. Čini se dobitak. Dobitak? U jednom jedinom danu očekivanja su svedena na najmanju moguću mjeru: na golo postojanje. Na kraju opake pustolovine preobražavamo se u čistu radost i otkupljujemo oskvrnute uzdisaja za čarima bez kojih ne možemo.
Životno je važno da vam pojmovi u glavi ostanu bistri, i da vas riječi ne zavedu.
Kao i žene oko mene, bez riječi liježem na betonski pod. Opet se pojavljuje dojam da u tom što ljudi čine ima nekog dubljeg smisla. Izgleda mi da samo ja ne mogu dokučiti razlog, ali…
Idem lagano i pažljivo gledam u pločnik, ne bih li ugledala neko izgubljeno vrijeme.
Je li ta užasna slutnja zato jer ništa drugo ne objašnjava?
Mislim da ću se odjenuti kao klaun. To me uvijek malo "podigne"…
Iako sam naučila promatrati zbivanja oko sebe i izvlačiti uglavnom točne zaključke, u novoj situaciji odlučujem se ponašati poput većine žena i ničim se izdvajati. Po prvi put se skrivam u gomili. Jedino po čemu se razlikujem je da sam svega svjesna.
Snove mi ne mogu oteti.
Dok ležim na golom betonskom podu, hladnoća mi ublažava žeđ. Noć je. Kroz otvor ispod krova prodire blijeda mjesečina. U velikom svinjcu, gdje su nas smjestili, nema prozora pa toplina iz tijela prekriva usnule vrućinom kao debeli pokrivač.
I onda odjednom shvatim: bila sam romantična, pa sam odrasla.

- 21:36 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se