srijeda, 19.03.2014.

devedeset i deveti dan

Opet sivilo, opet tužna sjećanja na logorske dane i žene dok stoje u dvorištu oko slavine. Puno nas je pa se svaka od nas može vrlo kratko oprati i napiti se vode. Gledam ženu s djetetom koje tek što je prohodalo kako mu šakom usmjerava mlaz ka ustima, a ono pije u dugačkim gutljajima i zatvorenih očiju. Kapi blještave s odrazom zlatnog sjaja jutarnjeg sunca klize mu niz bradu i grlo.
„Mamo, kako je voda tako fina,“ kaže dijete brišući nadlakticom škakljanje klizanja kapi oko usta, a mati ga gladi po glavi.
Napokon i moje je lice pod mlazom. Prljava sam od putovanja, od ležanja na podu svinjca. I umorna. I još je jutro i prohladno, sunce grize hladnoćom babljeg ljeta. Ne znam točno koliko je sati. Ostala sam bez malog zlatnog sata u medaljonu što mi je svekrva poklonila za vjenčanje i kojeg sam nosila oko vrata. Ni vjernicu više nemam. Jedan je pijani vojnik nakon što je autobus preko skele prešao Savu počeo sakupljati lančiće, prstenje, narukvice – sve što je bilo od zlata.
„Zlato na sunce“, viknuo je.
U jednoj ruci držao je šajkaču, a u drugoj bocu rakije. Skinula sam medaljon sa zlatnim satom s vrata i prsten i spustila ga u njegovu umašćenu kapu. Kada su pali na malu hrpicu zlatnog nakita činilo mi se kao da sam dala milodar poganom božanstvu. Kasnije sam opazila kako plijen dijeli sa šefom i oboje se zadovoljno smijulje. U onom trenutku na dvorištu dok gutam vodu, a zubi mi trnu od hladnoće, ja zatvaram oči i sjećam se da sada kada sam ostala bez nakita, ove kapi kojom je poprskana moja koža jedino je zlaćenog sjaja. Za jedan čas ne postoji ništa osim tog trenutka mene i vode. Osjećam svoje tijelo, hladnu kožu, mišice, žeđ, užitak tijela da je živo. Možda je jedino tako moguće preživjeti: živeći iz časa u čas, od trenutka do trenutka. Neprekidni tijek vremena za me više ne postoji: samo izdvojeni trenuci koje nije moguće povezati u smislenu cjelinu.
Žedna me ruka gura u stranu. To nije ruka stražara nego žene koja čeka svoj red, stoji iza mene i promatra me grubo, ljutito, kao da sam ja njoj otela nešto…

- 13:37 -

Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se