nedjelja, 16.03.2014.

devedeset i šesti dan

Eto u što se pretvaraju ova druženja, nešto kao: jučer sam bila zaljubljena, danas se udajem, a sutra... sutra ne znam što ću? – to je pravi opis pitanja koje me muči dok se već peti dan zaredom potajno raspitujem o…
„To što radim pravi je očaj,“ govori mi žena koja je nekoć bila djevojčica iz autobusu što nas je odveo u nepoznato, „no onda ipak dobijem više novaca za manje sati i ne trebam nikome dati njegov dio kao što sam morala u onom lokalu. “
„Morala si im plaćati? Ne razumijem!?“
„Sve plesačice oko šipke rade same za sebe, ali lokalu plaćaš za ples u stražnjoj prostoriji što znači da svaku večer moraš zaraditi toliko novca da klubu platiš naknadu, a sve što dobiješ povrh toga, zadržiš. Ponekad, ako je večer loša i cure su više od tebe očajne i nabrijane pa ne zaradiš ni toliko da platiš naknadu. Onda si na gubitku…“
„Znači…“
„To znači da je ovo što sada radim na stanovit način u nekom smislu ipak bolje… unosnije svakako jer ako imam mušteriju uvijek ostvarim dobit.“
„Zar ti ne smeta?“
„Zar mi ne smeta… što?“
„Zar ti ne smeta što to radiš sa neznancima premda te više nitko ne primorava?“
Nije odmah odgovorila. Njene oči odlutaju kao da na trenutak razmišlja. Naposljetku reče:
„Znam što si zapravo pitala, ali nemam pojma. Zapravo nikada nisam razmišljala o svom sadašnjem životu kao o nečemu gdje sama donosim odluke. Nekako sam upala u kolotečinu. Neki posjetilac plesnih večeri u stražnjoj prostoriji kluba prepoznao me je prilikom susreta na ulici i upitao da li zarađujem 'sa strane'. Pomislila sam 'zašto ne?!' i pošla s njim u auto. Sve je bilo brzo gotovo, a ja sam zaradila petsto kuna. Ustvari, tako je krenulo. Sad to radim i za manje. Nemam osjećaj da je to pogrešno kao kad su nas vojnici… To je samo dozvoliti nekom da ti nabije svoju stvar.“
Nisam ništa odgovorila.
Nisam čak ništa pomislila u obliku kakvog osjećaja u kome bih uspoređivala to sa osjećajima kad bih lijegala pored voljenog… kako su dodiri naših tijela bili puno više samo od tog.
A zatim… zatim, puno poslije smijem se u sebi idući ulicom kući i kada sam napokon legla pored voljenog, ne pitam ga ništa. Samo pustim da sve ide putem sna. Ponijela sam one obećane, sakupljene misli samo za njega na taj put u san... A on to zna.

- 01:59 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se