četvrtak, 13.03.2014.

devedeset i treći dan

Tko može ispraviti pogrbljeni usud nesretnika?
Uvijek postoji ta neka pitanje koje postavljaš sebi i taj neki odgovor koji ti sjebe raspoloženje.
Svaki čovjek treba shvatiti da sve na svijetu može nestati začas: žena, posao, kuća, auto ili nešto drugo što posjedujemo uključujući ljubav. I samo nebo mršti se od mučnine izazvane samilošću pa s visina prezrivo obasipa darovima prikladnim svakome ponaosob, onim što mu pristaje: bijednike s još bijede, imućne s još imutka, očajne s više očaja, razdragane sa više smijeha. Budući da sam samilosna ja sam pronašla nekoga komu trebam.
Dobrota nije nepotrebna. Treba ispunite svoj um istinom, svoje srce ljubavlju, a život uslugom…
No nije to pravi razlog da i sljedeću večer posjetim mladu ženu čije ime ne želim otkriti.
Naravno da ću poslije reći 'zbog čega'. Sad još prepričavam naše čavrljanje:
„Nisam sigurna zašto sam napustila posao,“ govori otpivši gutljaj čaja s malo mlijeka što sam donijela sobom. „Sjećam se da sam, kad si otišla iz lokala gdje smo se iznenada susrele pored šanka, pomislila da neću podnijeti još jednu noć drmusanja oko šipke mašući guzicom pred licem nekog tipa zato da mi ugura lovu u prsluk pa sam izašla i više se nisam vratila… “
„Aha,“ rekla sam i nisam nastavila.
Ako se više ne želi baviti plesom oko šipke?!
Ali, nisam ušutjela zato jer me nije zanimala njena priča ili zato jer joj ne mogu pomoći. Duboko u sebi znam zašto joj se sve dogodilo, ali budući da nije htjela objašnjavati i ja nikako nisam mogla sa sigurnošću tvrditi da sam točno naslutila, pretvaram se da je to odista trenutni hir, a naprečac donesena odluka – da ne znači da se promijenila.
Bilo mi je lakše misliti da je to njen odabir nego se suočiti sa pravim uzrokom.
Siroti i beskrajno nesretni postoje da još više rastuže one koji su se bespomoćni i tužni rodili.
U sumračnoj i iscrpljenoj svijesti tobožnja sućut je usud svake beznačajne žene.
Ona opstaje zahvaljujući gotovo nezakonitim i polupoštenim radnjama što dodaju tešku sjenu beskrajnoj tami gdje boravi njena duša. Samo na taj način ta duša zaslužuje da još smije disati, samo ako izopačenost nije stanje kojim je zaražena. Da li se za olakotne okolnosti može prihvatiti to što ju je navelo da tako provodi života? Prošlost ne ostavlja izbor. Nasilno je, nesmiljeno i protiv vaše volje. Usmjerava, stvara navike i podčinjava – briše slobodnu volju i čezne za slatkim predjelima sreće. Čisto je preživljavanje i to zato jer se svi boje smrti.

- 18:53 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se