četvrtak, 13.03.2014.
devedeset i treći dan
Tko može ispraviti pogrbljeni usud nesretnika?
Uvijek postoji ta neka pitanje koje postavljaš sebi i taj neki odgovor koji ti sjebe raspoloženje.
Svaki čovjek treba shvatiti da sve na svijetu može nestati začas: žena, posao, kuća, auto ili nešto drugo što posjedujemo uključujući ljubav. I samo nebo mršti se od mučnine izazvane samilošću pa s visina prezrivo obasipa darovima prikladnim svakome ponaosob, onim što mu pristaje: bijednike s još bijede, imućne s još imutka, očajne s više očaja, razdragane sa više smijeha. Budući da sam samilosna ja sam pronašla nekoga komu trebam.
Dobrota nije nepotrebna. Treba ispunite svoj um istinom, svoje srce ljubavlju, a život uslugom…
No nije to pravi razlog da i sljedeću večer posjetim mladu ženu čije ime ne želim otkriti.
Naravno da ću poslije reći 'zbog čega'. Sad još prepričavam naše čavrljanje:
„Nisam sigurna zašto sam napustila posao,“ govori otpivši gutljaj čaja s malo mlijeka što sam donijela sobom. „Sjećam se da sam, kad si otišla iz lokala gdje smo se iznenada susrele pored šanka, pomislila da neću podnijeti još jednu noć drmusanja oko šipke mašući guzicom pred licem nekog tipa zato da mi ugura lovu u prsluk pa sam izašla i više se nisam vratila… “
„Aha,“ rekla sam i nisam nastavila.
Ako se više ne želi baviti plesom oko šipke?!
Ali, nisam ušutjela zato jer me nije zanimala njena priča ili zato jer joj ne mogu pomoći. Duboko u sebi znam zašto joj se sve dogodilo, ali budući da nije htjela objašnjavati i ja nikako nisam mogla sa sigurnošću tvrditi da sam točno naslutila, pretvaram se da je to odista trenutni hir, a naprečac donesena odluka – da ne znači da se promijenila.
Bilo mi je lakše misliti da je to njen odabir nego se suočiti sa pravim uzrokom.
Siroti i beskrajno nesretni postoje da još više rastuže one koji su se bespomoćni i tužni rodili.
U sumračnoj i iscrpljenoj svijesti tobožnja sućut je usud svake beznačajne žene.
Ona opstaje zahvaljujući gotovo nezakonitim i polupoštenim radnjama što dodaju tešku sjenu beskrajnoj tami gdje boravi njena duša. Samo na taj način ta duša zaslužuje da još smije disati, samo ako izopačenost nije stanje kojim je zaražena. Da li se za olakotne okolnosti može prihvatiti to što ju je navelo da tako provodi života? Prošlost ne ostavlja izbor. Nasilno je, nesmiljeno i protiv vaše volje. Usmjerava, stvara navike i podčinjava – briše slobodnu volju i čezne za slatkim predjelima sreće. Čisto je preživljavanje i to zato jer se svi boje smrti.
- 18:53 -
