utorak, 11.03.2014.

devedeset i prvi dan

Ja za koju misle da sam jača od čelika, imam trenutke koji su od stakla lomljiviji, a to su moja sjećanja. Sjećanje u koja se vraćaju… u kojima je slika kada sam, vračajući se nakon mokrenja do autobusa, čula sam neku djevojčicu koja bolno ječi u snu. Druga djevojčica na podu okreče se ka njoj. Prepoznajem da su iz one grupe cura iz kojih su izdvojili njihovu drugaricu koja nije imala sreće pa su je silovali i ubili u šumarku…
Samo kažem da je lako čuti one što viču, ali probajte čuti one koji više ni ne šapuću.
Ne mogu jasno misliti ni donijeti nikakav zaključak. Ništa nema nikakvog smisla. Zastajem pored njih i osjećam vonj dječjeg znoja, prepoznajem svoju novu postelju i liježem među njih. Ta ni sama nisam puno starija: tek što sam pred prije pola godine navršila osamnaest godina i imam četiri mjeseca bračnog staža…
Znate li ono stanje kad ste prazni, umorni i iscrpljeni... slomljeni od riječi?!
Namještam ruku pod glavu i čudim se sama sebi – kako sam se brzo prilagodila novonastalim okolnostima. Okolnosti koje mi nudi svakodnevica moje budućnosti je činjenica da nikada nisam prekoračila prag ničijeg doma. Nema nikakvog osobitog razloga za to.
Život nije fer, ali je blesav.
Čak bi se moglo reći da posjedujem urođenu radoznalost i dječju znatiželju, ali nisam bila njihov lakovjerni izdanak. Oči su mi od rođenja širom otvorene, a vid mi se izoštrio u krajolicima izloženim vjetrovima duha pa mi se ponos kvari pri pogledu na moj narod, – sluganski soj – ponižavana od samog početka, šutke prihvaćam sudbinu. A nije da nisam htjela drugačije. Toliko sam puta zastajala ispred vrata susjeda u zgradi gdje smo u podrumskom stanu utočište ja i moj voljeni, ali nikada se nisam usudila preći prag.
Nikada se neću nijedne obale... Vječna tuga moj je usud.
Nisam htjela smišljati razloge radi čega im ne mogu uzvraćati posjetu pa ih ugostiti u našem malom podrumskom stanu, ali nisam voljenog mog htjela izlagati sažaljenju. Njegovo postojanje vrijeđa sve što se izdiže iznad razočarenja. I najmanja utjeha bila je ravna ludosti, a proročanstvo o vječnom trajanju naše ljubavi – izgleda, u najmanju ruku, uvredljivo.
Samo bi mi bilo potrebno malo vise osmjeha.
Reklo bi se da je poimanje ljudi njihovo srce opasalo remenom pa ga stežu ne bi li bolje jaukali, a zatim darežljivo brbljaju koještarije o onome što ne mogu dokučiti.
Je li izbor ako dvoje idu istim putem pa jedan poklekne a drugi izabere: da ga uhvati pod ruku ili da uhvati tutanj.
To je dakle ta branka, to što me prijeći da odem do žene u kojoj sam prepoznala djevojčicu koja je u autobusu sjedila pored prpošne cure nastradale u šumarku pored koje smo zastali – da i ona jednom ne osvane na moja vrata…

- 11:40 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se