subota, 08.03.2014.

osamdeset i osmi dan

Život je prekratak da bi se u njemu događalo više dobrih i poželjnih stvari. Ako doživiš samo jednu moraš je zauvijek zadržati u svom srcu da bi imao utočište kamo se možeš vratiti…
Moram ustati i pomokriti se.
Najjače oružje u borbi protiv poteškoća je sposobnost odabira zamisli koja otjera mučne misli.
Sinoć su nam stražari pokazali veliku otvorenu i ispražnjenu konzervu u kutu svinjca.
Ne mogu se rješavati problemi koristeći isti način razmišljanja kao kad nastaju..
Oprezno se okrećem na bok i ustajem. Već se malo razdanilo.
Koji broj ispadne ako se sabereš?
S jedne strane leži ista djevojčica koja je u budućnosti postala žena kakva bi i ja bila da nisam skrbila o voljenom pa joj zato uporno, već četvrti dan ponovno odlazim u posjetu, ali nikako da opet pokucam na vrata njenog stana. S druge strane je mlada majka koja u zagrljaju drži četiri mjeseca staro čedo i ispušta kroz nos neki zvuk nalik na zvižduk udaljenog vlaka.
Sve se plaća, samo je novac različit i nije uvijek ni od papira ni kovine, ali ni školjka nego ponekad je čist osjećaj u ljudskom srcu..
Na golom podu leže žene stisnute jedna uz drugu kao da će ih blizina drugog tijela zaštititi od nevolja. Ne mogu im razaznati lice.
Njihov alarm će se aktivirati za dva sata i osamnaest minuta.
Ako pogledaš kroz prozor bit će dan ili noć. I dok prolazi vrijeme, a ti stariš i dalje će uvijek čim pogledaš kroz prozor biti dan ili noć, pomislim u polumraku gledajući krajolik 'ženske sobe' i izgleda mi da uronjena u sjenu lica žena više ne pripadaju njima, da su sva jednaka jer to što ih je prije činilo različitima zatočeništvo je izbrisalo.
Nježnost pokazuju samo hrabri.
Do te velike konzerve koja je tko zna kad bila gulaš za omanji odred mogu doći puzeći uza zid i pri tom paziti da nekoj ženi ne nagazim ruka ili noga.
Prošlost, sadašnjost, mašta i želje piju kavicu i čavrljaju zajedno u našim sanjarenjima.
Polako napredujem preskačući uspavane i držeći se zida. Jedino se nadam da konzerva od kakvih desetak litara još nije puna. Konzerva nije poklopljena i obrub joj je nazubljen od noža kojim je otvorena pa se mora čučnuti visoko nad nju i paziti da se ne dotakne. Iz nje se širi nesnošljivi smrad. Pod uokolo je mokar od mokraće. Kad su ga uspjele uprljati?
Svakom problemu koji nema rješenje treba se diviti.
Nikad ne bih pomislila da ću biti smještena u svinjac bez prozora, bez kreveta i bez zahoda.
Čudni su putovi mozga. Pogotovo glupavog jer… jer glupost i hrabrost se nadopunjuju.
SMS mog voljenog:
„Vrati se kad budeš gladna dodira.“

- 18:48 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se