subota, 01.03.2014.

osamdeset i prvi dan

Nisam ja tužna što sam ja iz nekog drugog svijeta. Tužna jer moj svijet nije njihov svet.
Što može utažiti glad za dobrotom?
Šteta baš, a mogla sam imati ljepše uspomene.
Kad poharaš stvarnost i njegove oblike, a zbog drske bezočnosti koju upoznaš, klecaju ti koljena i kajanje.
Poljube nam srca, makar samo jednom, i onda taj otisak usana nosimo do kraja života.
U mislima obnavljaš pustinje što niču za tvojim nesigurnim koracima.
Ne odustajem ni kad mi drugi kažu da je nemoguće. Sve je moguće, samo upornost. Umorna sam od vlastite upornosti.
Zaboraviš vidljive znakove stvarnosti, a obmana postane melem za dušu.
Pravi prijatelji prepoznaju tugu i prije nego što im je ispričaš.
Raskrinkavanje laži je mrlja krvi na istini. Oholost nevjerice širi se nad njom poput ubojice.
Legenda kaže da je postojala žena koja nije bila u pravu
O, kako samo znamo biti nježni kad se na kraju puta u nepoznato pojavi nešto nama zgodno i prihvatljivo kao lepršava haljina u izlogu...
Želim najjače što mogu.
Zar se tad ne prepustimo sanjarenjima i zaboravimo na otrovne strelice kojima su nas gađali?
Uradiš sve što je do tebe i opet nije dovoljno, opet čekaš.
Mirimo li se sa svijetom krvareći?
Ili je nesanica ili se ludilo vratilo. Da, to je opet zavladalo ludilo, a ne nesanica.
No u toj je patnji radost nesebično nadvije nad žrtve nevidljiva krila i ubija naše buđenje.
Izbrišeš stara razočarenja samo da napraviš mjesta novima. Djeluje malo maloumno.
Maloumno je to što sam u mislima ponovno odlutala ui onu večer kada smo stigli u logor.
Riječ: 'razmjena' u času našeg dolaska zvučala je umirujuće i gotovo uvjerljivo.
Ne valja raditi sve za svakoga.
Osjetile smo olakšanje u činjenici da je putovanje gotovo.
Jedan smiješak, nesvjestan svog postojanja, otkriva tajnu ranog proljeća.
Stigle smo na kraj puta pa, makar to štala ili svinjac na imanju preuređenom za prihvatni logor, konačno ćemo se odmoriti. Sudeći po riječima žena, odahnule su. Mogu protegnuti noge. Čini se dobitak. Dobitak? U jednom jedinom danu očekivanja su svedena na najmanju moguću mjeru: na golo postojanje. Na kraju opake pustolovine preobražavamo se u čistu radost i otkupljujemo oskvrnute uzdisaja za čarima bez kojih ne možemo.
Životno je važno da vam pojmovi u glavi ostanu bistri, i da vas riječi ne zavedu.
Kao i žene oko mene, bez riječi liježem na betonski pod. Opet se pojavljuje dojam da u tom što ljudi čine ima nekog dubljeg smisla. Izgleda mi da samo ja ne mogu dokučiti razlog, ali…
Idem lagano i pažljivo gledam u pločnik, ne bih li ugledala neko izgubljeno vrijeme.
Je li ta užasna slutnja zato jer ništa drugo ne objašnjava?
Mislim da ću se odjenuti kao klaun. To me uvijek malo "podigne"…
Iako sam naučila promatrati zbivanja oko sebe i izvlačiti uglavnom točne zaključke, u novoj situaciji odlučujem se ponašati poput većine žena i ničim se izdvajati. Po prvi put se skrivam u gomili. Jedino po čemu se razlikujem je da sam svega svjesna.
Snove mi ne mogu oteti.
Dok ležim na golom betonskom podu, hladnoća mi ublažava žeđ. Noć je. Kroz otvor ispod krova prodire blijeda mjesečina. U velikom svinjcu, gdje su nas smjestili, nema prozora pa toplina iz tijela prekriva usnule vrućinom kao debeli pokrivač.
I onda odjednom shvatim: bila sam romantična, pa sam odrasla.

- 21:36 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se