petak, 28.02.2014.

osamdeseti dan

Što je oholije od ponosne zamisli koja nad svima lebdi i nadahnute zlobom što povremeno silazi među stvari?
Ta fina granica između podrugljive duhovitosti i čiste zlobe koju neki od vas nikad neće uočiti.
Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i podsmjehuje se. Uvijek sumnjičav i podrugljiv. Samog sebe uvjerava da ne čini zlo. Neizmjernoj žučljivo muti pogled i truje laži ne bi li uživala u smrtnom izdisaju. Lišava život uzaludnosti.
Sanjala sam umirujući neki san. Probudim se sva u zagrljaj pretvorena
Spoznaje je razlog događanja naše stvarnosti. Postaje pothvat i poriv, a strast za promišljanjem biva pošast razbora i bunilo bistrog uma. Odjednom prestane lebdjeti, skupi krila pa se strmoglaviš ne bi li zarila pandže u vlastitu stvarnost.
Majka priroda i gola istina...mučnina, tuga, radost, sreća...pa, opet. Je l' se to zove osjećajnost il' nekako drugačije?
Otkriva se nagon grabežljivice. Rane koje ostavlja u plijenu dubinom govore o njenoj snazi. Njezin duh je orao i zmija, pandže i otrov. Svim želi gospodariti, sve posjedovati, a ako se nečeg ne dokopa sve razbija u komadiće.
Kupovina vremena je zahtjevna. Vrijeme nećete nadmudriti tako da ga požurujete. Nitko nije lukaviji od vremena.
Unatoč uopćenom objašnjenju slika mojih uspomena ta mlada osoba iz grupe još djevojčica koje, na putu u nepoznato, žamore u autobusu punom mladih žena i zatim jedne više nema… jednu od njih, kojoj nisam znala ime, susrela sam u sumnjivom lokalu iznenada, pored šanka gdje sa šalicom čaja u ruci vrebam mog uzničara. Namjeravam s njom razgovarati samo ne mogu odlučiti kad pa još neko vrijeme puštam da me rijeka prolaznika nosi dok tko zna gdje brodim u mislima.
Dobra vremena postati lijepe uspomene, a loša vremena postanu dobra životna ščola.
Možda su to pokušaji da zaboravim to što je bilo?
Nikad ne treba odustati. Uvijek treba potražiti razlog da se dalje pokušava...
Zar se može zatomiti sjećanja i izbrisati uspomene?
Ljudi se mijenjaju, a ne uspomene.
Koliko je još živo od ženske čeljadi s kojima sam zajedno ušla u mračnu, ogromnu prostoriju kad smo došle u logor i već je pala noć?
Sreća je u srcu, a ne u danim okolnostima.
A onda se u mom sjećanju zaustave autobusi na kraju šljunkovitog puta. Ispred žičane ograde. Nisko, iznad vrhova stabala obližnje šume. Pun Mjesec je obasjao stazu, dvorište i nekoliko zgrada od kojih nama najbliža izgleda kao štala. Oko nas je mrak. Crne sjene brda i zastrašujuća šuma. Čuje se muški glas. (Vojnik? Stražar?) Nekom kaže da je to mjesto gdje će nas držati za razmjenu…

- 22:51 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.02.2014.

sedamdeset i deveti dan

To što mogu reći kad sam ušla u carstvo grijeha i bila u leglu poroka je da ne vjerujem u svijet ljudi što izrasta bez kušnje, demonske kušnje kakve u krilu čovjeka izvode vješte plesačice.
Uhvati me neko ludilo pa ga ne puštam!
Iskušavaju ga sa trideset i dvije čarolije žudnje. Ne uspijevaju. Zatim šezdeset i četiri. Uzalud.
Blaženo ljudsko biće ostaje kamen dok ne iscrpi sve čarolije.
Da bi vjerovao u čaroliju, moraš i sam biti začaran.
Ja, koja sam doživjela tolike okrutnosti, – a ponajprije poniženje i ništavnost tijela poraženih žena – odbacivala sam jedini grijeh koji je potvrdio nauk. Žudnja može poraziti čovječnost u ljudskom srcu na njezinom terenu. Ubojstvo zbog požude bespredmetan je zločin. Krepkost kojom silovita okrutnost zagriza u kožu smrtnice: kakav to samo predstavlja simbol vječnosti i ništavila! Da ljudsko biće podlegne iskušenju, slikovitost te suprotnosti u krajoliku gdje zalaze i vampiri i ljudi, premetnula bi se u istinitu stvarnost.
Podupireš ono što ne možeš ili se ne usudiš biti, a istomišljenike gaziš jer te podsvjesno previše podsjećaju na tebe.
Neučinkovitost iskušenja i nemogućnost opiranju požudi baca ljagu na prosvijetljene duhove u bezdanu Ništavila gdje se odriču Života mada nije manje ništavan nego tek sočniji.
I sve počiva na strahu.
Smjelost duha raskrinkava postojanje, a ja oprezno zatim kročimo po njegovim mrvicama!
Postali smo instant nezadovoljnici, što ne nađemo na prvoj stranici, a druga ne ne treba ni biti napisana.
Kažnjavamo svoju odvažnost i drsko traganje za istinom, a naša se duša raznježi nad ostacima nečega što je nagrizla grabežljivost ljudskog uma.
Red kukavičluka, red malodušja s namazom lijenosti i eto ti neprobavljivog društva.
Odnos političara na vlasti i ostalog puka u državi gdje provode svoju politiku je krimić u kom se zločinac rijetko privede i još rjeđe osudi.
Ovakav život, u kojem žene ne rađaju i čitav dan kenjkaju o politici, a muškarci plažu nad sudbinom džinovskih kornjača že nas uništiti ...
Sve je uzalud mada kad ih netko opljačka većina ljudi želi naći lupeža i vratiti oteto, ali… ali razbojnik se vješto prikriva.
Ah život je jednostavno takav: živiš ga unaprijed, a shvaćaš unatrag.
Lopov stalno smišlja uvijek novi način da se dokopa plijena dok u busiji vreba žrtvu – to je ta njegova politika. Pljačkaš je žilav i uporno nam nameće svoju politiku jer, izgleda, da mu nije moguće obuzdati zločinačku narav. Ja postavljam samoj sebi pitanje: je li ipak ostvarivo nemoguće pa na ovom naprednom stupnju razvoja suvremenog društva uništiti kradljivce i lažove na vlasti? A umjesto odgovora stiže SMS-poruka mog voljenog:
„Tu sam za tebe onoliko koliko si i ti za mene.“

- 17:29 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 26.02.2014.

sedamdeset i osmi dan

Današnji dan obećava. Ali svi znamo što je obećanje: 'ludom radovanje'!?. I zato nema ništa od nebeskog spokoja, od vedrih čari, blagih osmjeha na mjesečini.
A nema ni pravednog božjeg gnjeva!
Ludost, blesavost, mahnitost, glupost, sve što ne podrazumijeva pamet...
Koliko li sam samo nebesa zakopala u sebi?
Pametan se pravi glup, a glupan pametan.
Toliki pali bogovi u umijećima zvjezdoznanaca što zazivaju svjetlost i anđele dok u tvojoj krvi lepeću krilima stvarajući jeku sudbine u duši?
Od glupih osoba volim samo sebe! A i to je preko veze! Rodbinske.
Prolazeći ulicama prepuštam rijeci prolaznika da me nosi.
Težinu svojih grešaka shvatite tek onda kad sretnete osobu koja ih ne oprašta.
Opet ugledam curu koju nisam vidjela drugačiju nego u besprijekornom stanju – čak i u tri sata ujutro, nakon čitave noći obavljanja najstarijeg zanata na svijetu i njenog momka koji je dojurio na skuteru pa čim se popiški u pokrajnjoj uličici i silovito šmrknuo nos prilazi svojoj ženskoj i daje joj krupni zvučni poljubac, a uz to je srdačno pljesne po stražnjici
Na kojoj strani života ti se uhvatila mahovina u tom smjeru nije sjever nego pakao!
Početak je drugog desetljeća trećeg milenija. Domovina je napokon uređena po mjerilima EU, njena članica. Dosegli smo društveni stupanj razvoja i život za kakvim težimo da će prevladati nakon Domovinskog rata kad napokon postanemo samostalni.
Oduvijek sam imala svoj pogled na svijet. Svjesna sam da je kut mog gledanja ponekad bio suviše oštar… Suvremena politika EU provela je svoju misiju onog jedinog uspješnog institucionaliziranja što nameće: pretvorbu nacionalnih država u institucije siromaštva – Demokraciju u kojoj vlada tiranija Bankokracije što kamatama tjera prezadužene ovisnike potrošačkog društva iz vlastitih domova stvarajući od njih beskućnike i roblje jednako kao i pogrom kakav sam ja prošla – nimalo surovije od mog broda luđaka kojim i nadalje plovim, u sadašnjosti, rijekom prolaznika nakrcana metaforom, pjesničkom sujetom i ludilom stradanja kakvim mi je u sad već jako davno doba opskrbilo.
Kada poželiš da odeš nekuda daleko, a znaš da nema nikoga blizu isto kao što znaš da je neko zauvijek otišao tada ti nije više važno gdje si ti i gdje je on. I nije strasno ako ne jedeš ni kada ne spavaš... Strašne su misli koje izazivaju to…
Zagledam nepomične treptaje sazviježđa.
Od svih igračaka na svijetu, ljudi odaberu za igru baš to da se poigravaju sa osjećanjima drugih ljudi?!
Trebao bi da te sastavlja onaj tko se igrao pa te slomio.
Neću se okretati minulim vremenima u kojima leže dokazi okrutnosti i nasilja. Zašto buditi slabost plača u probdjevenim noćima?
Trudim se sebi da objasnim nečije postupke, pa odustanem od nemoguće misije.
Nemam suza za oplakivanje križeva i humaka. Ostali su na putu iza mene i ostavile misli od crne čipke. Ako u njima nešto i ima smisla onda to nije ljubav.
Nemam sklonost ka prolaznom uskrsnuću mog pamćenja. Naprotiv, pogromi svijeta u kom živim želim brazdati poezijom, stihove svoje krvi točiti u riječi bez rime razvalina vremena i prostora.
Ne pričajte mi o ljubavi vi koji ostavljate druge. I kada kažete da volite nekoga odlazite ako su tu problemi jer vi volite samo sebe, a ne druge…
O Zemlji neću sanjariti da izranja iz mrtvih voda, nego kao o hridinama što ih mrvi morska pjena.
Ne odustajem od života zbog sebe. Ne odustajem zbog voljenog...
Oluja poludjelih zvijezda nakalemila se na žestoku groznicu što mi obuzima misli.
Um daljinu mjeri kilometrima, a srce osjećajima. Po srcu, moj mi je voljeni uvijek previše blizu.
Zašto svijet ljudi ostaje netaknut dok te iskre grme pršteći u visinama po svodu noćnog neba?
Nisu kilometri problem ako postoji ljubav. Daljina je samo zemljopis, a ljubav pobjeđuje sve.
Kad bi samo nebo buknulo u snažni požar, a njegovi plameni jezičci ljudima liznuli glave!?
Odustati - to je uvijek pogrešno…
Čemu zauzdati otkucaje svog srca spremnog za grmljavinu i požudu da se opjeva tuga?
Zajeban je život, nas, odmetnika od života!
SMS mog voljenog: „Duša je najdublja rupa na svijetu,“ a ja mu odgovorim nakon dovoljno vremena da prinese slušalicu uhu: „Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.“

- 17:25 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 25.02.2014.

sedamdeset i sedmi dan

Pet sati. To je doba dana kad je ili prekasno ili prerano da se uradi to što se namjeravalo činiti.
Čudan čas poslijepodneva. Danas je nesnosan dan. Već dva dana nisam popila čaj, prekjučer jer sam izjurila osupnuta riječima, a jučer nisam skupila snage…
Toliko brodoloma preživiš jer kad jednom naučiš nikad ne zaboraviš plivati.
Nejake zrake zimskog sunca otkrivaju bijelu prašinu na oknu sobe gdje se oblačim za svoj večernji izlazak. Nebo se bijeli od oblaka iz kojih povremeno rosi kiša. Smrzava se na tlu.
Ne događaju se čuda nego se samo dogode neki ljudi drugim ljudima.
Na radijatoru grijem odjeću prije nego ću je navući. Unaprijed osjećam hladnoću u kostima. Ništa vrijedno spomena ili značajno da se zabilježi osim, možda kada se spusti noć. To je zbog sunca. Priljubljeno uz obzor blješti u oči kroz podrumski prozor našeg stana i nejasno pozlaćuje prljave bijele magle što vise u zraku između vlažnih zidova.
Pa zar ne primjećujete da je grad pun ljudi koji pričaju sami sa sobom? Zašto ih promatram kada sam i ja jedna od njih.
Oplahnulo je prostor i rasprostire blijedu neprozirnost.
Nije teško zaključati srce. Svaka nova greška, brava više.
Savršen dan da čovjek utone u razmišljanje o sebi: ova hladna svjetlost koju sunce rasipa izravno u oči stvorenja kao kakvu strašnu osudu – ono ulazi u mene kroz oči i obasjava mi utrobu. Iznutra me obasjava svijetlost – mjesto odakle su iščupali moje dijete.
Najteže je poslije svega otključati srce.
Samo je petnaest minuta izloženosti bilo dovoljno da sam se zgadila sebi samoj.
I ako u trenutku kad nekoga ili nešto ugledate pomislite da to neće dobro uticati na vaš život, ostanite pri tome, predosjećaj vas ne vara.
Zahvaljujem svijetlu, ali nije mi potrebno prosvjetljenje. Odričem se ogovaranja susjeda.
Vodim razgovor u sebi, sama sa sobom:
„Ej! Što si se zamislila?“
„Ma nisam, slušam glazbu.“
„Pa nemaš slušalice na ušima, a i nigdje se ne čuje glazba.“
„U mojoj glavi se čuje.“
I dalje sjedim klonula na stolici pored radijatora, a moj voljeni spava na postelji u susjednoj sobi ili bez hrabrosti bez jezika i očiju ne može ni reći ni vidjeti ni raspitivati se ni uvjeriti da li se i nama događa bračna nevjera svih propalih brakova u čiju nas neminovnost tako usrdno uvjeravaju otkada je čovjek izumio ogovaranje.
Eno na polici za knjige u mojoj sobi onih riječi kojima se stvara veliki život kakav nikada neće dospjeti u srca većine ljudi.
Takvo tajanstveno danas važno pitanje došlo je dotle da ne mogu otići, ako me bilo kakvim pokretom pokuša zaustaviti.
Ne mogu zaboraviti ono čega se ne mogu prisjetiti.
Kriju li moji večernji izlasci nekakvu tajnu?
Prošlost mi se susreće sa sadašnjosti, a sadašnjost se izgubila u vremenu.
Da li je išta stvarno?..
Kad mi pitaju glava ili pismo ja uvijek biram pismo. S glavom mi nešto nije u redu.
Ali voljeni moj leži nepomično na postelji. Preko zelenih i rascvjetanih polja u njegovim snovima, gonjeni suncu u trku jure oblaci rumenih obraza. Pčele zaboravljaju srkati svoj med pijane od sunčeva blještavila i ludo posrću i zuje. Slavuji biglišu iz krošanja ljubavni zov bez ikakva povoda. Voljeni moj sniva naš zavičaj dok još naši domovi nisu bili razoreni. Nepromijenjenu sliku davne prošlosti on je sačuvao zauvijek i nikakva stvarnost je ne može promijeniti. Ona zaziva osmjeh na njegova usta, a radost mu se žari na obrazima i ja po tome prepoznajem kad utone u san.

- 21:41 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.02.2014.

sedamdeset i šesti dan

U tri riječi ja mogu zaključiti sve što sam naučila o životu: on ide dalje.
I tako čitavog bogovetnog dana tumaram sa okrutnom slikom jučerašnjeg poslijepodneva.
Što nam vrijedi selektivno pamćenje kad selektira da pamti ono što ne treba.
Susrela sam ženu koja je bile sa mnom u autobusu i kasnije zatočene, a sad smo se prepoznale na mjestu gdje u pet sati odlazim popiti šalicu čaja.
Šećem kroz uspomene, a znam da neće biti dobro.
„A čime se baviš?“ upitam sad tu nekoć petnaestogodišnju djevojčicu u grupi mladih cura koje su završavale osnovnu školu ili tek upisale srednju,
„Čime se bavim? A što bih radila? Što očekivati? Što sam drugo naučila i što mogu raditi? Ta zar i ti iz istog razloga ne dolaziš ovamo? Što misliš, što tražim na ovom mjestu? I kakav, nakon svega, drugi posao znam osim s muškarcima…“
I to je zapravo sve, taj eho ili odjek pitanja i odgovora:
„Što drugo mogu, čemu sam i nakon sveg za što bih još bila sposobna raditi?“
Ako stvarno želite učiniti nešto, naći ćete način da to uradite. Ako ne učinite, pronaći ćete izgovor.
Neprestano je ječao još i dok silazim stubištem prema podrumskom stanu i slušam ženu s prvog kata da se jada ženi iz prizemlja kojoj je pokucala na vrata. Samo što prođem pored njih kad joj susjeda iz stana ispod otvori. Ona iz prizemlja odgovara mučno i kratkim rečenicama. Još nije dobila svoje zubalo i stajala je na vratima gotovo gola, u rastvorenom ružičastom kućnom ogrtaču, s pohabanim papučama pokojnog muža. Ona s kata iznad bila je prljava i stalno gleda u pod, a tek od vremena do vremena podigne pogled i zagleda sugovornicu. Govorila je bez prekida i razborito:
„Bilo bi mi sto puta milije da je ženskar. Bila bih sasvim ravnodušna da je tomu tako, ukoliko mu ne bi škodilo zdravlju…“
Neki ljudi uđu u tvoj život s namjerom i ciljem da te satru i onda samo odu bez pozdrava i objašnjenja.
Govori o svom mužu s kojim je u nesretnom braku. Muž je ne tuče i ne vara, ali pije. Svaku večer dolazi kući potpuno van sebe, a i njegovo zdravlje nije najbolje. Otkazuju mu jetra.
Shvatiš odjednom da i dalje živiš za neki trenutak koji je odavno prošao.
Kad sam ga mjesec dana prije slučajno susrela na ulazu u zgradu bio je žut i mršav.
„Ako se ne suzdrži od alkohola, dogodit će ti se isto što i meni: postat ćeš udovica“, rekla je udovica iz prizemlja, a onda otključam vrata i uđem u stan gdje me čeka voljeni moj.

- 19:48 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.02.2014.

sedamdeset i peti dan

Kad sam uvečer izlazila, sljedeće poslijepodne, poslije susreta sa zatočenicom koja je istim autobusom došla na istu farmu… prolazeći pored vrata udovice u prizemlju, čujem je da pjevuši. Ona pati kao škrtica. Bit će također da škrtari u ljubavi prema bližnjem.
Maska vremenom sraste, zar ne?
Pitam se da li je voljela svoga muža? Da li je u stanju patiti zbog ljubavi u svom srcu i utopiti se u vlastitom očaju? Znam i odgovore: njoj je to nemoguće. Ona ima zakržljalu dušu.
Potrošene vrijednosti.
Nije kao ja češće kušala plodove smrti nego plodove života.
Ustvari ja nigdje i ne pripadam. Ja sam usamljenica…
Cvjetovi boli i tuge rascvali su se u vrtovima moje duše.
Nedostajanje lomi duh.
Ja nisam lakomo pružala ruke u želji da ih uberem niti sam grozničavo žudila za stradanjima. To se naprosto dogodilo.
Potonuo nisam jer ja to ne mogu… samo sam dublje zaronila.
Sanjala sam zaborav, zamišljala smiraj i spokoj u ništavilu gdje ništa se ne događa, a budila se u stvarnosti na valovima nabujalim u znoju straha. Zacijelo sam iznikla iz sjemena zlokobnog uroda. Kad želim osjeti treperenje života, u svom buđenju otkrivam da sam mrtva.
Jedino što sam uspjela naučiti od života to je prepoznati mjesto gdje ne pripadam.
Izlazim poslije zalaska sunca, jer i moj život je u dobi dana kada je već pao sumrak pa ga svojom blagošću obasjavaju zrake zvjezdanog neba.
Ne pitaj za razlog onog tko nekamo odlazi.
U mraku, u tamnoj sjeni mog postojanja, na mjestu gdje ponekad zatreperi moja duša – oko mene obigravaju sjene, a ja umirem u crnilu odraza ljubavi...
Stopile se misli moje podsvijesti sa svjesnim stanjem.
Nikada nisam osjetila žudnju za životom, a da nisam željela smrt.
Imam voljenog u mislima i srcu i to bi trebalo biti dovoljno…
U čemu ustrajavam više: da li tražeći življenje ili umiranje?
Dogovor sa sobom uvijek je drugačiji.
Lijek protiv duševne boli tražila sam u samoći, u promišljanjima dok hodam ispod zvijezda, u krajolicima, vonju i ljubavi u vlastitom srcu jer lijekovi kakve mi nudi stvarnost su otrovi u kojima ljudi umiru, a ne spoznaju sućut.
Boli me dupe što nemam novaca i što nema što nemam ali imam voljenog koji nemaju cijenu
Okrutnost je zlo, ako se može dogoditi i u sadašnjem vremenu.
Kao prošlost ona izgleda veličanstveno, baš poput pjesme.
Blesava je svaka nada da će se nešto suštinski promijeniti. Blesava sam i ja ako sam tako prokleto romantična.
Trenutak kad se nešto dogodi nepovratno odlazi u vječnost, a odsječci stvarnosti, prizori iz stvarnog života, druženja u kojim ljudi ili grizu sami sebe ili jedan drugog.
Većinu odgovora dobijemo i bez pitanja.
Sigurna sam da volim, ali ne mogu sprati vonj nesretnosti koje se utiskuju u naša sjećanja.
Idu ljudi, svatko svojim putem, a i ja idem za njima.
Polagano, nečujno uspomena iz mračne dubine nas savladala te više nismo sposobni da se utješimo, a ni prepustimo svom bolu.
Sve pogrešne riječi kojima pokušavam opisati svoje stanje su uvijek moje.
Ta bol, malo pomalo, posve neprimjetno ih izjede. Kljuca.
I na kraju polako umorile mi se riječi.
One više ništa ne znače osobito onim ljudima koje tješi ako je nekom jednako loše ili još lošije nego njima.

- 10:02 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 22.02.2014.

sedamdeset i četvrti dan

Sebe mogu izgubiti, događalo mi se i ranije kad me nema makar jesam…
Kao kada se opet, već po navici, dovučem se i smjestim na stolicu pored šanka kao pijanica koja će skapati u kavani.
A kamo bih inače pošla? Gdje tugu umirila oholijom i okrutnijom žudnjom?
Neki dani me podsjete na sve ono što nisam.
Čak se uspijevam dobrodušno nasmiješiti prazninama veselih budala koje me okružuju i uz šalicu čaja zatomljujem čežnju za lutanjima ulicom… dok gosti žamore i svađaju u malim raspravama, ja dajem maha svojim prividima.
Samo neka se nešto dogodi. Bilo što.
Pada mi napamet put autobusom koji me, ne znam koliko dugo i kamo, vozio. Pamtim, dvaput smo zastali: jednom pored puta, a zatim čekali skelu da nas prebaci preko Save.
Moj kut gledanja.
U oba zaustavljanja blizu nije bilo kuća. Tek šumarak.
Uspijevam se razboljeti od nekih riječi i nekih sjećanja.
Žene su izlazile, trče do šume i brzo se vračaju. Dozivaju se, kao djeca na izletu koja se boje da će se izgubiti. Ni jedna od nas nije pomislila na bijeg usprkos zlostavljanja djevojke iz grupe srednjoškolki u mom autobusu nekoliko sjedala iza i koja više nije među živima.
Uzvišena počast divnoj taštini. Kao glazba umjesto riječi.
Iako joj nikad nisam saznala ime, u sebi sam je prozvala Nasmijana. Možda je krivica njeno glasno smijanje radi čega se to dogodilo. Među kolegicama se isticala jer je najmanje uspjela obuzdati prpošnost. Vojnici su je izdvojili i odveli u šumu.
Riječi i sjećanje oštrije od ivice noža.
U svakom ratu poraženi biva u nemilosti pobjednika i koristi ga u okrutnim igrama svoje razbibrige.
Kao da je, nažalost, ponekad potrebno napraviti malo prostora... dozvoliti da neke stvari umru, da bi drugim nekim napravile mjesta za život.
U ratno doba kad samo jedan rafal iz mitraljeza pokosi čitav odred osvajača spremnih na sve, tražiti da se u predahu nakon i između bitki ne opuste prazneći se u snošaju sa zarobljenicama nije ostvarivo.
Pokušaji zbližavanja koji me udalje za čitav svemir.
Ne vjerujem da su se pri odabiru rukovodili bilo kakvim naumom i izdvojili najglasniju od djevojaka koja izgleda kao da je upravo sišla sa stranice ženskog modnog časopisa.
Ne, nisu ni bili onakvi kakvi bi željeli biti.
Oni su pred sobom vidjeli putenu curu poželjnu kao kost psu ili miš mački i koja je spremna da gasi njihovu požudu.
Između uzbuđenja i ravnodušnosti.
Gleda li se, moglo bi se reći, na sve, kao nešto posve prirodno. Nasilnost kojom su uzeli od nje što su htjeli redajući se jedan za drugim i smijući se njenim: „Molim vas nemojte…“ pa zatim kad nakon sveg nije mogla ustati i pridružiti nam se u autobusu, jer joj je tijelo izdala snaga, jedan između tih bradatih vojnika pucati joj u glavu, jer dovraga, zar tko očekuje da zarobljenicu donese u naručju? I zatim umjesto odgovora njegove riječi:
„Ako nije u stanju sama da hoda onda je bolje neka je mrtva…“

- 07:50 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 21.02.2014.

sedamdeseti treći dan

Besciljna, duga vožnja liječi.
U autobusu drijemam. Omamila me vrućina i umor. Naslonim glavu na rame ženi koja se progurala i sjela između mene i nesretnice zatvorenih očiju čijeg su muža jutros ubili.
Nježni nagli zaokret.
Ništa ne pruža ni mrve utjehe. Svaka pomisao je bezizgledna i beznadna.
Daj si zamisli da radiš kao spiker na autobusnom kolodvoru. Čitaš koji autobus odlazi ili dolazi na I peron pa II peron, a niti te tko sluša nit razumije.
Odjednom se prenem. Oblizujem suhe usnice i gutam pljuvačku. Žedna sam. Gotovo čitav dan nisam popila ni kap vode. Moram nešto i staviti u usta. Obamrlost bez misli prekinula je glad i žeđ. Nemam volju za ničim. Koliko čovjek može trpjeti, a ne pomakne se da zadovolji potrebe? Ali nije važno? Ne bi me nikad prožela toliko ponižavajuća bezvoljnost da nisam bila tako bespomoćna. Unatoč svih nagovještaja užasa još uvijek u svijest mi ne dopire strašno predviđanje. Zašto nisam primijetila naznake stradanja?
Kada sam odustala od savršene slike svijeta u kom živim?
Pred nevoljom zatvaramo oči. Prepustimo se nepomičnim slikama sanjarenja. U krajoliku naših snova zvijezde ne pale požare proročanstva nadolazećeg vremena, – a vrijeme postaje sve gore. Bit će još pogubnije, još bešćutnije, još surovije. Ni najmanje naznake da će se sudbina smilovati. Čitav je svemir podložan zlu i nama upravlja zlokobno. Mi moramo poslušno poći u sužanjstvo i okove patnje objesiti oko svog vrata. Nema uzmaka.
Gdje mi je sjaj u očima, glad za životom? U što sam se pretvorili, zašto postajem lutke na koncu?
Sa nebesa nas zapljuskuje kiša stradanja od kojih se ne može zaštititi ni kišobranom ni kabanicom ni velikim gumenim čizmama.
Ne morate baš sve svoje tuge i misli izraziti odjednom. Treba dozirati.. U tome je bit. U tome je čar.
Zbog jednoličnog stalnog otkrivenja jedino sve novog stradanja, s nelagodom očekujemo budućnost. Kad ukus nesavršenog pomuti spoznaju, nagovarajući na propast, uzvišenost je bljutava. Ovaj svijet se ostvaruje zato što se nad njim nadvila smrt.
Kada jednom puno poslije znaš put kuda te je odveo, one riječi što su izgovorene, oni dodiri pod kožu što ti s jezom ulaze, sva ta sjećanja što su dio tebe…
Dok se krećemo po njemu dobro znamo da nigdje nećemo naći mira jer Zemlja je još uvijek negostoljubivo mjesto.
Nije bitno kako i zašto ako nešto želiš s nekim…
Mudraci, znanstvenici i učitelji koji su svojim djelima pokušali izreći utješne riječi, odustali su i zašutjeli.
Ali je bitno da prepoznaš umornu dušu od iščekivanja, želja, očekivanja od života i padanja, ta duša tvoja koja nema više želja osim te jedne…
Mudraci su spoznali su da hirovite slučajnosti kakve doživimo ne vode ka sretnom kraju pa ni ja nisam.
Sve druge želje nisu želje dostojne te koju je u tebi nikad glasno izrečena…
Tamo gdje me vozi autobus ne očekuje ništa dobro, ali… ali iz nekog razloga o tome ne razmišljam…
Jedino ta neizrečena želja je mogla da me digne visoko ili spusti najniže…
SMS-poruka mog voljenog:
„Hladne noći griju vrela srca.“

- 10:49 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.02.2014.

sedamdeseti drugi dan

Kad se približilo podne već nas ima za nekoliko autobusa, a čim sam to pomislila na ulici ispred moje kuće zaustave se dva pa nas odvode iz dvorišta...
Ima ljudi koji ne znaju biti obzirni prema drugome. Ili ne znaju to pokazati?!
Stojimo u redu. Strpljivo. Pokorno. Kao da se nešto dijeli.
Treba mi proljeće. Sada odmah.
Više od sveg čudi poslušnost žena. Podložnost naredbama.
Što je gluplje od ženske logike? Naravno: muška taktika.
Pokušavam to objasniti činjenicom da vojnici imaju oružje, ali slutim da je pravi razlog jer još uvijek vlada nevjerica, privremena ukočenost, naznaka da odbijaju prihvatiti što se događa.
Minut žalosti za sve prilike koje sam propustila.
A možda se radi o naivnosti, o uvjerenju da netko zna što i zbog čega radi – da postupak ima opravdanje. Ni sama nisam u stanju razlučiti što zapravo jest. Kasnije ću u tom prepoznati strah koji paralizira misli, pokrete i osjećaje. Ulazimo. Jedna po jedna.
Bitno je doći do toga da priznaš sebi da si budala, posle je sve lakše.
Mlađa žena u redu iza mene je prodavačica iz trgovine mješovite robe blizu mog novog doma pada u nesvijest čim je ušla u autobus. Čula sam od drugih žena da su joj muža jutros ubili na pragu kuće kad su ih razdvajali. Ja je podižem na sjedište pored i stavljam glavu u krilo.
Nije zagrljaj ako možeš da dišeš.
Blijeda je, a čelo joj je hladno na dodir. Diše jedva čujno.
Zaspati sa željom da sanja voljenog, jer zna da drugo poželjeti ne može
Otkopčavam pojas njene haljine.
Ponekad sam sjenka, ali uglavnom sam žena iz sjene.
Obukla je svijetlozelenu, pomalo svečanu haljinu, preko koje nosi tamnozelenu bluzu s velikim crvenim cvjetovima. Čini mi se kao da ću zaplakati od pogleda na svilenu bluzu mlade žene koja je jutros izgubila muža.
Slažem se da su dvije glave pametnije od jedne, ali ponekada ta druga glava treba samo da šuti i snažno zagrli…
Netko, preko sjedala, pruža bocu i ona pije, a ja otresam kapi vode što padaju na bluzu pa je smještam u uspravan položaj.
Jačina zagrljaja ni malo ne ovisi od tjelesnoj snazi.
Ne otvara oči čitavo vrijeme kao da su joj zatvoreni kapci posljednja obrana pred istinom.
Od vječnosti do trenutka. I onda opet ta vječnost. Zauvijek
„Kreći!“ vikne netko i autobusi kreću.
Što smo stariji to nam češće razgovori završavaju sa zaključkom: 'život je smeće'!
U svakom su po dva vojnika pored vrata. Žene sjede između pokrivača, jastuka, plastičnih vrećica s hranom, košara, torbi, kofera… ostataka normalnog života.
Ono kad duboko uzdahneš da nekome nešto objasniš pa shvatiš da je uzalud i uzdisaj pretvoriš u izdisaj to se dogodilo kad se jedna žena provukla između sjedišta i uvukla između mene i žene zatvorenih očiju. Ima kakvih trideset i pet godina.
„Ne boj se dušo,“ veli mi i tapše me po ruci.. „Još smo žive.“
„Ne bojim se,“ odgovorim jer, a što drugo mogu odgovoriti?

- 11:13 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 19.02.2014.

sedamdeseti prvi dan

Neko vrijeme u dvorištu vlada čudna tišina.
Najveće čudo je odraz vlastita srca u srcu onog drugog. To se neće dogoditi ako srce zatvoriš u strahu od povrede..
Čini mi se da žene drži obamrlost. Kao da nisu svjesne položaja.
Glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi
Beba plače u dubini dvorišta. Prigušeno. Kao da ju netko prejako privio uza se.
Kada sam na kraju prvog razreda osnovne škole pisala domaću zadaću na temu što želim biti kad odrastem napisala sam samo dvije riječi "sretno zaljubljena"..
Neka curica od najviše šest godina pita majku tko su ti ljudi koji su ih okupili.
Rekli su mi da nisam razumjela zadaću i da se ne može napisati sastavak od samo dvije riječi a ja sam im odgovorila učiteljici da ona ne razumije život..
Mati joj steže ručicu i stavi prst na usta, a ja opazim da zjenice širi od straha dok gleda vojnike. Zabavljaju se zlostavljanjem mlade žene znatno dulje trudne od mene.
Ne krije zmija noge jer ih nema
Ženu koja će za dva ili tri mjeseca će roditi izdvojili su je iz grupe i ne daju joj sjesti ili nasloniti se na zid.
Život ispunjen osjećajima svih boja i u svim nijansama... ispunjen maštom i sanjarenjima..
U tom času dječačić od kakvih sedam godina izjuri iz najveće grupe mladih žena.
Da li moguće promijeniti čuvstvo u našem srcu povodom nekog događanja? Pa naravno ako prije svega promijenimo vlastiti stav u prosudbi takvog slučaja u kome netko drugi, sretan u tužnom svijetu, ne misli poput nas...
Dječarac pojuri ka izdvojenoj trudnici. Vješa joj se za ruku. Vojnik ga kundakom grubo gura, a dječak pada na zemlju i ostaje ležati pred nogama trudne majke. Sklupčan. Plače. Ona izbezumljeno gleda u nj nemoćna da se, radi nabreklog trbuha, sagne.
A i ja se i dalje kockam s 'prevarantom životom' koji iz rukava svakoga dana izvlači nekog novog asa?!
Možda bi se ona trudna žena – majka dječaka – i bacila na koljena, ali zbog tog što su joj radili vojnici više ne zna da li smije?!
Znate sve te stvari koje oduvijek želite raditi? Treba ih učiniti.
Jedna se žena izdvaja iz grupe u kojoj desetak najstarijih ima malu djecu uza se. Saginje se pored dječaka. Isti vojnik i nju udari kundakom u leđa.
Ponekad mi dođe da pljunem samoj sebi u lice jer pokušavam biti čovječna prema gadovima, a znam da će mi se obiti o glavu.
Gledam: pada polako. Jako polako.
Preboljet ću što sam usisana u sav taj užas, ali ne i to što je ugušio moje snove.
Klonula je i prekriva dječaka koji ispod nje grca, a vojnik repetira pušku i neko vrijeme je drži uperenu u bića koja pred njim leže u prašini, ali ne puca.
„Jedan metak za njih dvoje,“ kaže glasno pa odustane, objesi pušku na rame i pridruži se svojoj skupini uzevši iz ruku jednog bradatog druga bocu s rakijom.
Žao mi je onih koji misle da su 'cool' jer nisu pročitali nijednu knjigu u životu i imuni su na 'trabunjanja' o ljudskosti.
U dvorištu sad vlada potpuni mir.
Život je klizište, ljudi su izgubili sebe, duša je iskliznula nekud iz njihovih tijela. Oni su mrtvi iznutra. Ubilo ih je beznađe.
Žena udarena kundakom u leđa se polako diže iz prašine, uzima u naručje dječaka koji je ležao ispod nje i odnosi ga među žene s kojima je bila. Trudna majka je slijedi.
Bolje je plakati nego ljutiti se jer ljutnja nanosi boli drugima, a suze teku tiho kroz dušu i čiste srce.
Među ženama vlada muk od prestravljenosti.
Ljudi uvijek zaborave što je netko rekao, ljudi zaborave što netko učini, ali ljudi nikada ne zaborave kako su se osjećali.
Strava se uvlači u nas i gnijezdi da zauvijek ostane tu.

- 18:19 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 18.02.2014.

sedamdeseti dan

Sjećam se odlaska iz kuće gdje smo ja i voljeni moj savili gnijezdo, trenutka u kom se osvrćem tražeći na katu što bih još mogla ponijeti?
Nisam pesimista, samo sam realista. A to je u ovom slučaju jedno te isto.
Ruksak je poluprazan. Iz ormara vadim haljinu i lakirane cipele s visokom petom – dvije najljepše stvari što posjedujem. Cipele još uvijek mirišu na kožu.
I što god odjenula, ništa ne može sakriti.
Zatim silazim. Dok izlazim iz kuće u pratnji golobradog mladića. Čeka u kuhinji.
Osmjehni se neprijatelju onda kada te najviše povredi, povjerovat će da si neuništiv. Odustat će. Ah, kada bi barem bilo tako.
Osjećam da mi je upravo život ispraznio od običnih i normalnih sadržaja.
Život klizi kroz prste i samo jedan tren pa je budućnost iza nas.
Dvorište se polako natrpava. Žene sjede na kovčezima, putnim torbama i vrećicama na brzinu natrpanim. Pedesetak. Neke u naručju drže malu djecu. Uglavnom su mlađe. Desetak je cura koje još nisu završile srednju školu.
Jedina što osjećam je strah jer znam da će nebo odjednom, bilo kad, pasti mi na glavu
Na vratima mog dvorišta je stražar s automatom i dva redenika preko prsiju. Svaki čas briše znoj s čela. Petnaestak naoružanih stražara raspoređenih u grupicama po dvoje-troje razasuto je duž ograde. Nekoliko u maskirnoj vojničkoj odori, a ostali u civilu. Piju rakiju iz boce što kruže iz ruke u ruku.
Ništa je pod kontrolom.
Prepoznam dvojcu iz susjedstva. Jedan domahne.
Nedostajanje preplavljuje čitavo moje biće i guši me
Ili mi se to učinilo jer se mladić uputio ka njemu pa okrenuo i rukom pozvao da im priđem.
Usred nekih prisjećanja poželim da mi odjednom u misli upadne krdo zombija i pojede uspomene ili svejedno, mogu se i potući sa tim zombijima jer tobože branim ta svoja sjećanja, samo neka se promijeni tema za razmišljanje. Ali neće.
Opažam da je ponosan jer se druži s opasnim odraslim muškarcima.
Svi smo mi nekada čekali neku poruku za koju smo znali da nikada neće stići..
Pred drugim muškarcima obraća mi se grubo. Gas mu je dublji, kako i priliči nekom tko naređuje. Kaže mi da zato jer je to dvorište moje kuće ja trebam paziti na druge žene.
„Kako paziti, što to znači?“ pitam.
„Pa tako da sve uđu u autobus, a ne da se neka sakrije,“ veli gladeći pušku.
Zanemarujem prijetnju. Već se počinjem isključivati, već počinje šutnja u koju ću uskoro utonuti baš kao i stado žena satjeranih u dvorište moje kuće. Dogodilo mi se tada po prvi put ono što će mi se događati ponekad: da budem potpuno prazna i ništa ne osjećam – ni ljubav ni mržnju ni strah, – ništa. Da sam šuplja, prava pustinja!

- 14:20 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.02.2014.

šezdeset i deveti dan

Čovjek je kao biljka koja pušta duboko korijenje. Nije ga lako ni otrgnuti ni iščupati iz sredine, a malo ljubavi može biti kapljica vode koja cvijetu daje snagu da se opet uspravi.
Čvrsto se drži za poznato, prianja za stvari, za zemlju, za ljude, jezik…
Zato i nisam mogla povjerovati da me golobradi mladić iseljava iz mog doma… o svemu nisam drugačije razmišljala nego kao o odlasku na putovanje… drugo je nepojmljivo.
Mora se vjerovati u povratak, ako se radi i o privremenom boravištu, a ako se život promijeni i postane teži, moraš promijeniti sebe i postati jači.
Voljenog nisam vidjela već gotovo dva tjedna. Nisam znala gdje se nalazi ni što je s njim.
To su dani što nemaju nikakvu poentu.
Zato nisam izlazila iz kuće ni odlazila u sigurnija skloništa i duboke podrume gdje su se okupljali drugi sugrađani… čekala sam ga da se dođe odmoriti kao što je običavao nakon akcija branitelja… a kad je završilo nadala sam se probio iz okruženja. Otišao…
To su dani u kojima je bolje ništa ne saznati nego išta znati.
U tom trenutku još se ništa ne događa i zato se pokušavam razborito ponašati. Nastojim ostati sabrana. Trebam ponijeti samo najnužnije. Valjda će me smjestiti u prihvatilište za izbjeglice, a to ne traje dugo… a možda me protjeraju preko granice ili iskoriste u razmjeni zarobljenika. U limbu između života kakav je bio i onoga kakav tek treba postati, u podsvijesti je uvijek primisao da ću u svemu ipak biti prepuštena sama sebi.
Odjednom sve izgleda kao da je to nešto što se meni ne događa, što se događa nekom drugom.
Uzimam ruksak što sam do nedavna nosila na školske izlete. Iz ladice u spavaćoj vadim donje rublje, nekoliko majica, bluzu, pulover… uz to i omanji album fotografija s vjenčanja, kutiju sa zlatnim lančićem, dva para naušnica, medaljon, dvije olovaka, bilježnice s pjesmama i jednu praznu bilježnicu… zatim četkicu, paste za zube, sapun, kreme, papirnate maramice… dodajem i dva paketa uložaka i paket vate – sve što tog časa imam kod kuće.
Netko je rekao da doživjeti nepravdu ili nevolju nije ništa, ukoliko ne nastavite prisjećati se toga …
Ne, ne mogu se sjetiti da li mi još štogod može zatrebati na putu u nepoznato.
Postoje dva osnovna nadahnuća za život: strah i ljubav
Uzela sam i ljubavna pisma što mi je nekoć voljeni pisao, a i poneku poruku dok je ležao u rovu na prvoj crti.
U tom trenutku pomišljam kako bih mu najradije pričala viceve i nasmijavala ga.
Stavljam pisma u džep sa strane ruksaka, ali mi pada napamet da bi ih tamo, kamo nas vode, tkogod mogao pročitati…
Kada smo uplašeni, mi se povlačimo od života. Kada smo zaljubljeni, otvoreni smo za sve što život nudi – strasno, burno i prihvaćajući...
Ta misao je nepodnošljiva pa vadim pisma, uzmem šibicu i palim ih iznad zahodske školjke.
Da nam život uzvrati ljubav, moramo voljeti i sebe..
Pisma kratko gore. Na kraju potežem vodu da mlaz spere pepeo sa keramike.
Voljeti sebe kao učenje kada savladavate umjetnost samo-ljubavi ili kako voljeti druge..
Ne osjećam žal nego nevjericu pa bauljam stanom i sakupljam stvari, ali istovremeno mi se čini i da sam se prilijepila za strop pa samu sebe promatram.
I ne znam tko sam: da li ona koja se promatra ili trpam pa vadim stvari iz ruksaka?
Zamisli da si krenula na put balonom oko jednog posve novog i nepoznatog svijeta..Odbaci sve vreće oko košare koje te vuku dole i vini se u visine. Odbaci sve što nema doista vrijednosti. Riješi se nereda u glavi i oko sebe. Sve što ne trebaš prodaj ili pokloni...
SMS-poruka mog voljenog:
„Čekam trenutak u kome će tvoje usne opet dobiti smisao.“

- 09:36 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.02.2014.

šezdeset i osmi dan

Predosjećam da opet započinjem ona priča koja traje dva sata i završi sa: nemam što za reći jer nema se bogzna što za reći o mom raspoloženju kad još jedne večeri odlazim popiti šalicu vrućeg čaja i nisam predosjetila da će biti različito od jučer, prekjučer, prekprekjučer…
Činim što hoću, a ne ono što drugi očekuju od mene.
Prije, dok bi se prepuštala rijeci prolaznika da me nosi, uznosile bi me zamisli. Oko mene su ugodno lepršale rečenice bliske stihovima pjesme u prozi i promišljanju mudraca što se sad očituje kao sjeta. Na osobit su način skrivale stvarnost mom pogledu.
Neprozirnost kao da, recimo, pokušamo uhvatiti rub haljine teške tuge i stradanja prošlosti, a ona stalno izmiče, ali nikad ne pobjegne daleko.
Taj su 'slikoviti opis' nadahnulo lepršanje suknje oko štapićastih nogu žene u visokim štiklama koja nesigurno korača ispred mene pa ulazi na isto ozloglašeno mjesto gdje ću i ja popiti čaj. Prateći pogledom njen neprirodni hod opazim nešto poznato.
Jedne se stvari zaborave da ih život ponovno zagrebe i iščeprka. I tako u krug.
U prvi čas pomislim da je povezana sa današnjicom, ali ne; sadašnjost obično ne slijeće niti se gnijezdi u moje misli. Ona odmah odleprša što dalje iz mog uma.
Svaka sumnja je jedan kratak silazak sa uma.
Da upravo tako je gadno bilo prepoznati u onoj ženi koja je prije mene ušla u ozloglašeni lokal i sjela pored šanka zatočenu curu iz iste farmi gdje su mi iščupali dijete iz utrobe.
Nema stajanja u nastojanjima.
Bilo mi je kao ptici kad ugleda mačku u krošnji da je vreba na grani gdje slijeće.
Nemam mjere u namjerama.
Ali kad ljudi nekog primijete to znači da im je stalo do te osobe.
Zavodljivi i začinjeni mirisi opasnog.
Mada nikad sebe nisam osudila na izbjegavanje druženja to je bila naznaka da sam pogrešno prosuđivala o svom stanju.
Htjela bih se predozirati zadovoljstvom.
Čovjek je društveno biće, a obazirati se na nečiju prisutnost naznačuje druželjubivosti, pojavnost za kakvu sam očekivala da sam je izgubila.
Životne situacije su mjerilo spoznaje vlastite snage.
Možda djeluje neprirodno razlagati tim tonom, ali bojim se da se nalazim u nepodnošljivom stanju smrti, a da zapravo nisam umrla.
Ne volim ljude koji nemaju vlastito mišljenje, već usvajaju mišljenje osobe sa kojom provode najviše vremena.
Moje izjašnjavanje ostavlja duboki trag hladnoće. Dodir stvarnosti je surov.
Da je do mene žene bi plakale jedino onda kada pokazuju neizmjernu sreću. Jer je to jedina ženska suza kojoj ja neizmjerno vjerujem.
Slutnja da za mene ne vrijede pravila iz svijeta živih proizlazi iz uvjerenja da sve postaje drugačije. A to se i događa. Misli mi postaju vatromet. Pršte.
Sve uvijek biva neugodnije. Na usnama osjetim blagi polet i tračak osmjeha.
Na životnoj cesti, cipelice laži su uvijek udobnije od bosonoge istine.
I pitanje: zašto oni koji misle dobro nikad nisu složni kao oni koji siju zlo?
Ganulo me to opažanje. Najavilo je pomalo obično stanja svagdašnjice, a meni odjednom bi jasno i bolje se sjećam topline u srcu kakva me obuze radi neočekivanog susreta i za koju sam smatrala da ju je izbrisala tuga stradanja.
Ranije, nisam doživjela sve što većina od moja generacija jeste i sada sam sve što ona nije...
SMS-poruka mog voljenog:
„Besplatno podučavam zagrljaje. Dođi.“

- 11:33 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 15.02.2014.

šezdeset i sedmi dan

A i danas ću trošiti ono što se nema, jer život je takav.
Kad sam oko pet sati u kasno poslijepodne ušla u onaj ozloglašeni lokal i ispred sebe ugledala šalicu toplog čaja nije se dogodilo ništa novo ako zanemarim prisjećanje na čavrljanja uz čaj u pet poslijepodne u susjedstvu iz drugačijih, sretnih vremena.
Podsjećam se na već zaboravljene stvari. Zapravo kao da se nastavilo stanje od neki dan.
Neki meni nepoznati dašak, neka klica nečeg što sam slutila, a nisam je ni htjela ni dozivala i zapravo sam potiskivala znajući da je dojam kakav god prožima tek utisak i privid – ali i klijanje života.
Da li sam se stidjela života?
Pustite me da ne znam, ja imam pravo na to
Divno je kako čovjek uvijek pronalazi način da se budi i tješi za loše stanje svoje duše.
I uvijek se trudim pamtiti samo lijepo, takva sam žena. Kažem, trudim se, ne i da mi uspijeva
Očevidno, uvijek postoji način da se, kao što i ja to činim, nedužno čavrlja sama sa sobom na čaju u pet poslijepodne…
A to što sad mrziš prežganu juhu i palentu sa mlijekom ne znači da si dama i da imaš prefinjen ukus nego da te to podsjeća na vrijeme kad si bila gladna…
Isti trenutak ponovo me prođe drhtaj kajanja kakav sam osjetila prisjetivši se riječi izrečenih voljenom kada sam ugledala njegovo ispaćeno tijelo: „Jednako te, zauvijek ljubim i jedino je važno što smo zajedno,“
To nije bila potpuna istina, ali niti laž to ako kažem da nikada ništa više neće biti kao prije to bi moglo ponešto objasniti.
Ja ga nisam prestala ljubiti, ali za ljubav je potrebno puno više od 'volim te'.
Ipak postoje ljudi koje jednostavno voliš tek tako. Ni zbog čega posebno. I lijepo ti je od same pomisli da oni postoje…
Kada sam se u bezazlenom solilokviju na poslijepodnevnoj sjedjeljci pored šanka u polumraku gotovo prazne prostorije bezuspješno nastojala osloboditi krivnje odnekud je doprla svirka. Kad ti pucaju osjećaji dokrajči te pjesmama.
Ne prestajem vjerovati u čuda.
Htjela sam pronaći spas u šalici čaja. I nadala sam se da će da će stvarnost na mene zaboraviti u tim trenucima. Ali nije. Ostala je tu. U meni. Bolna i teška.
U njoj sam mogla naslutiti sve one uspomene koje prethode.
Legende nastanu pa iščeznu. Tako će i to.
Zašto sam se ipak stalno vračala tužnim mislima?
Zašto mi se duša briga nakupila, a ništa mi se dogodilo nije, živa sam i zdrava?
Možda je razlog poriv koji se zove životni nagon, ali svakako i radi navike.
U nedostatku hrabrosti izgovori su uvijek najbolje rešenje.
Što se skriva u prešućivanju onih koji ne misle?
Ponavljanje obrazaca je pravilo ponašanja živih bića.
Ni ja nisam mogla izbjeći te sam počela bacati površne poglede na zbivanja te sam kao kroz neku maglu jedva razabirala obrise. Ali, iščezavanje nije bila namjerno.
Znate onu sortu koja se izmiče čim se pojavi problem i pravi se nevina. Hoću reći da ne mogu biti od te vrste govana. Ja, što sam izvana naizgled mirnija, iznutra sam nemirnija.
Negdje pred mojim očima stalno je treperio naum koji me je ovamo doveo; saznati istinu o sinu kojeg sam rodila. I svjesna sam da dnu boce je vrh tuge pa zurim u šalicu vrućeg čaja i prozirni oblak pare koji se puši nije nudilo ni odgovor ni stanje duševnog mira ni neobjašnjivog kajanja. I nisam naviknuta da tražim lagodnosti i predah da se time zadovoljim.
SMS poruka mog voljenog:
„Pripadaš mi po duši.“

- 09:15 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 14.02.2014.

šezdeset i šesti dan

Ako je ljudski griješiti, izmišljati, obmanjivati sebe ili druge, tko zaslužuje raj?
Ne mogu objasniti za čime čeznem. Nikom. Ali eto, obuzima me stanje kao nekad doživljeno tapšanje po ramenu u pet poslijepodne na čaju u kuhinji kod susjede koja kaže:
„Pa što je to osobito, molim lijepo, u ovoj šalici vrućeg čaja? Šalica kao i druge, više-manje slične onima kakve iznosi svaka od nas u svojoj kuhinji kad na nju dođe red. Od keramike je, bijela, ima dršku i jednake zapremine...“
Tamo bi se ispredale gotovo beznačajne priče. Gotovo ništa.
Samo velim da je sav ovaj život ovakav koji se odigrava stvoren za nas od nas samih.
Pokušat ću opisati to tugaljivo stanje u koje tonem na dno stvarnosti i ispričati ipak barem jednu od tih nedodirljivih, nepoznatih, nedohvatnih, nepojmljivih priča:
Ali sve što se događa kao da se već dogodilo i opisano je kao nešto jako slično, a mi to ponovo proživljavamo tumačeći u odnosu na sebe sreću, nesreću, bol ili odsutnost bola..
A što se tiče priče koju želim reći ona započinje tako jednom kada se na obalama rijeke sakupilo puno ljudi. S mosta kojim se prelazilo preko te rijeke skočio je, valjda očajan čovjek. Ili je pao i na trenutak isplivao, pokušavao se održati na površini, vikao, gušio se, grcao ili pljuvao vodu i opet tonuo.
Ako odlučite skočiti sa mosta zbog neuzvraćene ljubavi, budite sigurni da ću ja uvijek biti tu da vas gurnem. Ako vas ja ne gurnem vjerojatno ću se daviti sa kokicama i smijati koliko ste u stvari glupi kao onaj utopljenik koji je mlatarao rukama na sve strane i vikao da ga spase.
Život je surov, a pakao je prazan jer svi vragovi su ovdje gdje gomila je mrko gledala, ali nitko nije priskočio upomoć.
„Utopit će se“, izjavi netko.
„Jasno da će se utopiti“, potvrdi neki momak tankih usnica i zatim nadoda: „Želi li se netko kladiti na to da će se spasiti?“
Tu moram napomenuti da sam i ja od onih žena koje rijetko kad pogode koja je lijeva, a koja desna strana, ali bez obzira na to ne voli osobe koji ne govore ni 'dobar dan' ni 'hvala' ni 'ne mogu sakriti svoje osjećaje' te spomenuti da se među okupljenima našao neki rasipnik, kockar koji je, naravno, izgubio novac jer se onaj nesretnik utopio.
Pa što mi želi poručiti prisjećanje baš na tu priču?
Čovjek pomisli da mu je sve posloženo u životu, a onda samo zapuše vjetar i zatim se mnoštvo razišlo.
Da li mi to govori da i ja tonem ka dnu svog konačnog umiranja?
Po drugi puta sama sebi djelujem tako jadna, napuštena, usamljena…
Htjela bih živjeti u snježnoj grudi. Tamo sve izgleda mirno i sretno, zamrznuto i nepokretno. Netko ponekad dođe i sabije rukama grudu , ali sve se opet vrati na mirno i sretno, zamrznuto i nepokretno – nepromjenjivo.
Htjela bih da mi voljeni moj opet može šaputati nježne riječi i da me očaran promatra svojim očima…
Htjela bih čedo naše ljubavi…
Htjela bih s nekim progovoriti o svemu što mi se događa, prije nego postane prekasno, prije nego se utopim i padnem na dno rijeke prolaznika.
Nemojte izgubiti sebe pokušavajući naći nekoga.
Čudno, prošle su godine mojih večernjih izlazaka i zatim vračanja u postelju gdje me čeka ispaćeno tijelo mog voljenog, a da nisam priznala istinu – bar ne potpunu istinu kad sam izjavila, kad mi se vratio i kad su ga u njegovom stanju unijeli u naš novi dom, stan koji su nam iznajmili i rekla mu „Jednako te, zauvijek ljubim i jedino je važno što smo zajedno.“ učinila sam to s nečistom savješću jer znala sam da više nikad neće niti može biti kao prije.

- 09:58 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.02.2014.

šezdeset i peti dan

U danima promjene što nastupa dok počinjem iz večeri u večer zalaziti pored šanka gdje sa šalicom toplog čaja ispred sebe u gotovo praznoj prostoriji pomišljam na one dane kad sam neko vrijeme jednako tako provodila s gospodom boemima. Ima nešto u tim kavanama gdje ljudi provode vrijeme poprimajući da svi, u toj kavani, misle iste stvari.
Neki su tako usrano uvijek tamo. Oni kao da čak dođu prije otvaranja. Kako je ti nepristojno. Kako provincijski. Ah Bože moj, zar je toliko snažna moja želja da im pripadam?
Ranije su ljudi iz poštovanja skidali šešir. Sada kada vidim da se poznanici susretnu na ulici vade iz ušiju slušalice. Kakva se silna važnost pripisuje jednakom pogledu na život?!
Mislim da niti jedan pjesnik, uključujući i sebe samu, još uvijek nije napisao pjesmu koja je odraz tog stanja. Dovoljno je pogledati kako iskrive lice kad između njih prođe jedno od bića koje se čini kao da gleda unutar sebe i s kojim se nikako ne mogu poistovjetiti.
Obožavam jednostavna životna zadovoljstva. Ona su posljednja utočišta nas kompliciranih.
Posvuda se pojavljuju stvari kao što je šalica čaja preda mnom na šanku. Čim je ugledam, dođe mi da kažem: „Dosta je, ne igram se više.“
Više cijenim dugogodišnji postojan plamen nego trenutni bljesak i vječnu tamu.
Predobro razumijem da sam stigla, da sam preduboko utonula. Pretpostavljam da se ljudsko biće ne bi smjelo "potpuno zakopati" u šutnju, samoću i predati. Što to znači?
Na površinu izbijaju neka nedostajanja.
To ne znači da sam ustrašena. Da se bojim. Da se trebam plašiti neodređene i nepoznate strahote pa, prije nego legnem u postelju s voljenim, zaviriti ispod kreveta kao da će otud ispuzati užas ili… ili će banuti se usred noći i naglo otvoriti vrata – nahrupiti bjesomučni bezumnici. Više ne zapadam u takva stanja. Međutim, ipak sam uznemirena.
Taman kada postaneš dovoljno iskusan u svemu, shvatiš da si proporcionalno nesposoban da ta iskustva primijeniš u praksi.
Evo već pola sata izbjegavam pogledati šalicu čaja. Gledam povrh, ispod, nadesno, nalijevo, ali nju ne. Vrlo dobro mi je poznat ritual ispijanja toplog napitka u pet popodne i bezbrižnog čavrljanja. Znam vrlo dobro za okupljanje dokonih susjeda u zgradi gdje su nam udijelili podrumski stan kad su nam dokinuli status izbjeglica i prognanika.
A kažu da je sreća stanje uma i da možeš odlučiti biti sretan?!
Osvrnem se oko sebe. Nastupilo je doba kad ljudi više nemaju novaca. To se vidi. Ne izlaze.
Možda je nekoć odjekivao žamor, ali sad prostor zjapi. Uglavnom su stolovi prazni s ponekim usamljenim očajnikom kao suhi lista u ogoljeloj krošnji početkom zime – kao da su ga napustili svi prijatelji i tko zna kamo otišli, valjda trbuhom za kruhom…
SMS mog voljenog:
„Igra poljubaca i dodira.“

- 17:44 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 12.02.2014.

šezdeset i četvrti dan

Slijedeću večer opet stražarim nasuprot ulaza problematičnog ugostiteljskog objekta.
Zar ima potrebe da kažem da sam luda, zar to nije vidljivo?
Ako se ne varam, ako su svi znaci što se gomilaju vjesnici novog poremećaja mog života, zbilja se bojim, a ja ne znam koji dio ove rečenice ima najmanje veze s mozgom.
Moj život nije ni ispunjen ni važan. Ni dragocjen. Bojim se tog u što se pretvaram, što me obuzima – odvlači nekud, a ne znam gdje?
Postoji umirujući i uznemiravajući zvuk kise. kada plešeš na njoj, ne čuješ ništa.
Hoću li se probuditi za nekoliko tjedana, mjeseci ili godina, posve slomljena, razočarana i usred novih razvalina?
Moralo se i to jednom desiti.
Prije nego bude prekasno hoću jasno prodrijeti u samu sebe.
Dođe mi tako da samu sebe izgrlim i izljubim.
Nema ništa posebno novo u mojim promišljanjima jer život je kao nepomilovani zatvorenik, a to što se nazire u dašku bivstvovanja od postojane nestvarnosti silina je kojom me privlači.
Snovi su šarene staklene perle. Pazi da ih ne ispustiš.
Pune slike sanjarenja životvornim sokom pa se doimaju kao očekivanje i nade.
Razmišljanje je djelić očitovanja, kao kratka zaljubljenost u postojanje.
Imam lavor pored kreveta da povratim svaki put kad se domislim na neki novi romantični stih
Izaziva naš ushit time što jesmo, ali kad bolje razmisliš sjetit ćeš se gdje griješiš
I naš životni put ili stranputica kojom koračamo stidljivošću sanjara – kaljaju sjene.
Ipak najmanji čin ljubaznosti vrijedi više nego sjajne namjere.
U trenu budnosti, tek načas, gazimo ih samouvjereno i sigurno pa pukne mreža jednostavne stvarnosti i možemo vidjeti kakvi smo: privid vlastite zablude. Tu misao zastaje. Prekida je iznenadni osjećaj gladi i više me brine želja da zagrizem u sendvič od sveg ostalog.
Opuštajuće je ne razmišljati o sutra
Nakon sat i pol stražarenja pred ulazom odlučila sam ući i nekoliko trenutaka zatim sjedim pored šanka i jedem sendvič.
Dubokoumno značenje naizgled malih, običnih pojava?!
Sve je to više-manje obično. Uostalom, nikad nema ničeg osobitog u izgledu unutrašnjosti ugostiteljskih objekata, a naročito u ozloglašenim. Poslužitelj na šanku ima na licu utješan izraz podmuklosti. Oči su mu ružičaste, a držanje živahno i odlučno. Približava se kraj poslijepodne smijene i briše čaše upravo izvađene iz stroja za pranje.
„Gospođo, je li s Vama sve u redu?“ pita dobacivši pogled u mom pravcu.
Ne odgovorim. Zagrizem sendvič i smiješim se jer mu u očima prepoznam iskrenu brižnost.
SMSW mog voljenog:
„Izgaram!“

- 10:32 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 11.02.2014.

šezdeseti treći dan

Ja sam se upravo uvečer onog dana što je bio za strpat misli u naprtnjaču i šetat ih po gradu, odvažila pa, bez premišljanja, ušla u ugostiteljski objekt između šest i sedam sati.
Naučila sam da nikada ne napravim korak natrag kad je teško.
Prostorija zjapi gotovo prazna. Ničim nimalo ne podsjeća na kavanu gdje se okupljaju gospoda boemi.
Kao san koji me natjera da se smijem. Kao jutro koje me uvjeri da sačuvam osmijeh iz sna na usnama. Zato sam i otputovala u mislima u taj neki drugi način življenja pa me zvukovi koji uskoče kroz vrata jednog gosta koji izlazi vrate tu gdje jesam.
Za šankom je poslužitelj koji me je sinoć poslužio sendvičem. S glupim izrazom lica donosi šalicu čaja i ode u prostoriju iza. Ugasio svijetlo, a zatim se smjesti na drugoj strani šanka. Zapada u stanje kao kad čovjek zaspi.
Uostalom, po čemu ljudi ocjenjuju životni uspjeh? U broju popijenih piva, izgubljenih dugmadi na rasporaku ili žuljeva na stopalima.
Ostale mušterije sjedile su u polumraku: neženje, otpušteni činovnici i utučeni rastavljeni muževi. Gotovo nepokretni. Ne prihvaćajući se poručenog, Morali su nekud izaći, moraju se negdje okupiti i potrošiti poslijepodnevnu dosadu u, kako to oni zovu, 'prčvarnici'.
U meni se odvije brzi razgovor same sa sobom:
„I što sad?“
„Ništa, samo se nastavi smiješiti.“
„Ti nisi normalna.“
„Znam.“
Dolaze amo na neku vrstu obiteljsko okupljanje gubitnika. Popiti piče. Ako se udruže igraju karate. Poražen časti Uglavnom su tihi. Zagalame li, ne viču preglasno i nikog ne ometaju.
Tako i ja plešem svoj život. Ljuljanje i poniranje.
Na neki način tu spadam.
Izviruje mi se iza nekog ćoška bez nesigurnog osmjeha i sa nestrpljenjem.
Pretpostavljam: tu zalazi i moj uzničar. Doduše, večeras nije došao no to me ne smeta.
Sjedim postrance, sama za šankom. S nikim ne pokušavam razgovarati, ne prihvaćam da me itko časti, ne tražim ničiju bliskost. Upetljam se u vlastite misli, ne uspijevam naći put natrag ali mi ipak ugodnije nego biti u stvarnosti.
Hoće li me uspomene zatrpati kao snježna lavina dok skupljam, kako se kaže, hrabrost ali još trebam isplanirati kako pristupiti?
Da li ga častiti ili tek plaho upitati:
„Imaš li malo vremena večeras i možeš li mi reći što se dogodilo djetetu koje sam rodila?“
Ali možda nekad zakompliciram previše pokušavajući da objasnim, da opišem.
A samo želim da i drugi osjete isto što i ja.
Pitanje bih, naravno, uputila mladiću koji je banuo na vrata kuće i nije mi rekao kamo će nas, žene, odvesti. Ni koliko će putovanje trajati. Sigurna sam da ni on tad nije imao pojma. Samo ponavlja da požurim. Autobus čeka.
Čemu to jednolično trajanje? Štoviše, oni koji bi trebali potrajati prebrzo se završe, a oni drugi, eh, oni nikada da prođu…
I pitam se zašto se neki dani ne mogu malo ubrzati, a neki drugi rastegnuti?
U sjećanju glas mog uzničara zvuči oporo. Ali ne kao njegovog zapovjednika čije ime ne želim spomenuti mada mi pomisao na tu prispodobu nudi puno slikovitije nadimke koje smo mu davale u različitim životnim okolnostima. Ali, ni njih neću navoditi. Spomenut ću tek da smo ga zvale Krvopija i da je na vratima ćelije jedna od pretučenih i silovanih jadnica noktima urezala kletvu s njegovim imenom.
Neke riječi ostaviš za sebe jer bolje da nešto prešutiš nego svi da pate.
Valja reći da mi protok vremena nije ublažio gađenje čim pomislim na nj. I nisam previše razočarana što njega nisam ugledala u odrazu izloga i njega nisam susrela…
SMS mog voljenog:
„Ubit će me nestrpljivost.“

- 08:04 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.02.2014.

šezdeseti drugi dan

„Sjedni,“ napokon kažem. „Hoćeš li kave?“
Ne znam što bih drugo rekla. Želim reći da nemam više kud pobjeći pa čemu žurba da se dogodi što mora?
Podrška svim nerazboritim ljudima.
Mladić prihvati. Sjeda za stol. Puška mu između koljena. Ne usuđuje se nasloniti je na zid. Ljude je najlakše zbuniti obzirnošću jer nisu navikli. Fakat nisu.
Sjela sam nasuprot njemu i bez žurbe, kao da nas se zbivanja izvan kuhinje ne tiču, srčemo upravo skuhanu kavu. Vruća je. Preslatka.
Zabunom sam usula odviše šećera mada su moji pokreti djelovali proračunato.
Sjedila bih sad radije s nekim uz radio uz radio, jela orahe i slušala glazbu s patinom.
Ni danas ne mogu objasniti zašto ga, iako smo vršnjaci, u mislima zovem mladićem ni zašto sam ga ponudila kavom.
Možda mi se sažalio djetinjast i nespretan, a možda je rastvoreni rasporak bez gumbi kriv da ga nisam ozbiljno shvatila.
U svakom slučaju u još nisam naslutila da će postati moj uzničar.
Proklete mrve sjećanja, mojoj se sramoti izruguju krhotine uspomena, a moja nesreća ne može mi raznježiti srce željno zlokobnih draži.
Neću mrvice, one su dovoljne samo vrapcima.
Dok pijemo i šutimo sve je mirno.
Ipak dobaci, molim te, barem još jednu mrvicu mirnog trenutka.
Ne pada mi napamet niti jedna ona obična jednostavna riječi koje ljudi izgovore pa bude super. Još se ništa ne događa.
Čak mi je i mučno. Ne znam je li to od mog stanja ili šutnje.
Na trenutak pomislim upitati što će biti, zašto je tu?
Na ovoj adresi nema kolača samo uskovitlanih misli u kojima je samo to jedno jedino pitanje: zašto je banuo u kuću gdje smo voljeni moj i ja sagradili dom? – čuči u meni kao divlja životinja spremne na skok.
Stvarno, što bi se dogodilo da mu postavim to pitanje?
Da li bi osjetio da nije taj s kim želim piti prvu jutarnju kavu?
Da li bi ga to uvrijedilo pa…
Misli možeš mrviti do beskraja, ali nijedna nije povod da ga pitam. Baš nijedna.
Pitanje je ostalo visjeti u zraku. Ne bi razumio. Pobjesnio bi da sam ga počela ispitivati.
Zato šutim, pijem kavu i gledam u nj: prištavo čelo, šaku koja nespretno drži ručku porculanske šalice. Gruba je. Mora da je do jučer kopao njivu.
Draže su mi ruke graditelja kućica za ptice, nego ruka ovog ratnika koja drži šalicu kave što je pije sa mnom.
Nisam primijetila da je odjednom mladićeva šalica prazna.
Odmah je odlučio pokazati da je osvajač. Vojnik. Namršti čelo, ustane, opipava pušku i kaže:
„Spremi se. Odlaziš na put…“

- 19:12 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.02.2014.

šezdeseti prvi dan

Svaki san je jedna zvijezda sa noćnog neba koja se ugasi zorom ma koliko htjeli da se to ne dogodi ono što će se dogoditi.
Čak i u trenutku neposredno prije nego je na vrata banuo 'moj uzničar' – časak u kome još traje samo tek sanjivi pogled i miris kave.
Po kojoj zvijezdi, po kom snu bih mogla nazvati ovo jutro?
To hladno jutro i izvana, iz dvorišta ispred kuće – gdje smo sagradili svoj dom ja i voljeni moj čim sam se udala – čuje se žamor i dovikivanje.
Ona kava što ima ukus mog voljenog, ukus jedva čekanja, očekivanja koje se neće ispuniti.
Jedan san, jedna gotova ispričana priča u jednoj rečenici: Postojao si i to je sve što se od tebe očekivalo.
Čvor u grlu i jutro u kom pristižu žene umjesto mog voljenog. Rekao mi je:
„Sanjaj, budi unaprijed sretna.“
Nije znao da smo mi već postali san u snu, a što znači da mi smo od onih koji su za jednu jedinu noć propješačili Mjesec i odnijeli utjehu svih budućih sreća zbog čega se odigravaju scene što sam ih nekoć gledala u vijestima na televiziji: izbjeglice i prognanike, one koje napuštaju područja zahvaćeno ratom – nešto što sam smatrala da nije moguća stvarnost da i je doživim…
I dok se gasi svjetlost zvijezda, ugušen je krik nedostajanja.
Tko zna zbog čega, ali vjerovala sam da se meni nešto slično ne može dogoditi, da mi se ne mogu desiti budni snovi, koji mi ne dozvoljavaju zaspati?
Još do jučer stradanja su se događala negdje drugdje i događala su se samo drugima.
Trebalo bi zavrnuti nogavice snovima da se ne sapleće o trenutak stvarnosti.
U stvarnosti dišem kroz snove.
Možda svi ljudi smatraju da se grozne stvari njima ne događaju?!
Ništa ne zaboli kao prešućen uzdah.
Stvarnost nikad, poput snova, neće imati istinsku pobudu da se zarumeni od stida.
Nade koje pruža zbilja hrđaju, a strasti hlape. Nesreća se pak širi u svoj svojoj raskoši dok me spopadaju misli koje ne želim da izgovorim. Promatram, ali i dalje šutim o snovima koje je voljeni moj ostavio na našem jastuku dok duša pjesnikinje u tijelu jedne žene koja sam ja bezglavo juri i izgara u groznicama gorčine; dok prevaljuje taj rub svijeta koji nije predviđen nijednim nacrtom božjeg stvaranja i izmiče božjoj namjeri, a i sami je vragovi zaobilaze – misao žalosnih sjećanja na dane što je trebao prekriti veo zaborava podižu stratište ufanju.
Sve što u srcu cvjeta vješa svoje snove o uže.
„Udahni ovo jutro satkano od riječi raspršenih snova i izdrži“ kažem samoj sebi i upitam bez glasa: „O najdraži moj, nedosanjani snu, zbog čega noćas spaljuju mjesečinu od koje je satkana tvoja najdivnija odjeća?“
Onda svlačim svoje nemire i dozvolim noći da me stigne pa je dozivam:
„Dođi. Nismo se još preživjele, samo smo dijelile maštu nedosanjanih snova.“
I tišina nakon uzdaha kao predah od sna i zatim jedno pitanje koje postavljam samoj sebi:
„Sjećaš li me se, pjesnikinjo, koja si se skutrila u dubini moje duše, iz onih noći izmrvljenih snova?“
Tiha melodija raštimanog klavira i, na kriški jutra, razmazani snovi dok mi uspomena na mladost uspavljuje strahove i budi nove snove pa ih rasipam iz probušenih džepova sanjara, te snove kao divne zvijezde padalice jutarnjeg neba, a zatim oblačim svjetlucave riječi jer se ne pronalazim u onoj stvarnosti što me je zadesila..
I pomišljam na ono još ranije, dok se tek širila vijest da vojska ima namjeru zauzeti naš grad, neki su ljudi poslali djecu rođacima izvan granica Domovine. Neukroćene snove da na takav način možda preživimo?!
Rekla sam voljenom svom da ću dijete, plod ljubavi naše roditi u našem zavičaju.
Ne bježi se od tišine, bježi se od snova skrivenih u njoj.
A tko zna što bi bilo da sam drugačije postupila?
Zaboravila sam kako je kad umočiš prste u noć i slikaš čežnju.
Mnogi su odlazili računajući kako je sve tek neki trenutni nesporazum koji će se na koncu izgladiti pa će se vratiti kad se situacija smiri kad osvane tiho jutro nakon proključalih snova
Većina je ipak ostala.
Treba zagrliti snove jer ako te zavole možda te neće napustiti.
Nismo imali kamo otići. I samo smo osluškivali kako lijepo pucketaju naši snovi u jutarnjoj tišini nakon izgorjelih riječi.
SMS mog voljenog:
„Noć u boci s porukom na ivici dodira.“

- 15:15 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 08.02.2014.

šezdeseti dan

Ima dana kada čovjek naprosto umre iznutra, a da to nitko ni ne primijeti.
Tako, usprkos dugo vremena potiskivanim uspomenama, čim sam u izlogu s haljinom koja me podsjetila na sličnu što sam odijevala nedjeljom kad bi me roditelji nedjeljom vodili na misu poslije koje bi trčala s voljenim po livadama držeći ga za ruku…
Postoje tri stvari koje se nikad ne vraćaju: vrijeme, riječ i prilika .... zato ne gubi vrijeme, biraj riječi i iskoristi prilike koje ti se u životu pruže.
Sjećanje na pitoreskni krajolik moje mladosti polako sakri odraz lica mog uzničaru s uspomenom iz drugog prošlog, ali zlog vremena prokletog zakutka svijeta gdje plešu gubavo kolo uz zvuk pogrebne trube…
Ali dogode se i neke pojave poput olujnih oblaka – čim odu prekrasan dan.
Usprkos nenadanom nadahnuću što nadilazi sanjarenja i pokazuje ružne snove još uvijek čak i sad kad sa ulica za me bezimenog grada u kom su mi pružili utočište, pogledam nebo i oblake što sipe bjelinu, neću zaboraviti svod nad predgrađem gdje smo voljeni moj i ja započeli zajednički život u proljeće iste godine koja još nije završila, a naš je dom postao razvalina na zgarištu.
I zatim dijete otrgnuto mi s njedara…
Život je kučka, ljudi koji se u nj upletu još gori.
Nikada se ne bi trebalo prestati radovati malim stvarima …
Postoje dvije vrste žena: domaćice i romantične. Domaćice kada vide prašinu na stolu one je odmah obrišu, a romantične nacrtaju srce.
Nekad tako poželim opisati čaroliju boje neba, posegnem za nekim osobitim izrazom i nazovem to: 'nemogućnost plavetnila'.
Ali kako da nađem svoju drugu polovicu, onu sretnu sebe kad ni drugu čarapu ne mogu pronaći?!
Vidjela sam tu boju 'nemogućnost plavetnila' u okviru širom otvorenih vrata iznad glave mladića koji ne samo da ne nudi objašnjenje zbog čega je tu ni što trebam učiniti onog jutra?
Život je kao matematika. Ako ide suviše lako, sigurno se potkrala neka greška.
Uvukao se u moje zdanje, čardak ni na nebu ni na zemlji u otrcanom puloveru kojim su se počastili naraštaji moljaca i iznošenim hlačama s otkopčanog rasporaka bez ijednog dugmeta. Na dječačkom licu zamjećuju se trag prve brade i brkova.
Ne volim one koji samo šutke stoje. Takvi su najgora vrsta.
Stojim pored štednjaka ukočena. Ne usuđujem se pomaknuti. Ni zucnuti. Svjesna sam da gledam lice rata. Oči u oči. Naprosto, netko je nogom opalio u vrata i u dom, u život je ušao bez poziva i nenajavljen… znam da između mene i rata više ničeg nema.
Ništa se ne mijenja ako okreneš prazan list.
Odmjerava me. I ja ga procjenjujem nepomičnim pogledom. Hoće li me udariti? Hoće li tražiti zlato? (U međuvremenu sam nadohvat stavila kutijicu s nakitom) Ne djeluje opasno makar drži pušku. Izgleda zbunjeno. Obrazi su mu se zarumenjeli.
„Izvini, ja se to tebi sviđam? Je l' možeš to malo očiglednije?“ rekla bih da mogu bilo što reći.
Možda ga je netko u djetinjstvu podučio pokucati na vrata jer nije pristojno banuti.
Nerviraju me oni koji znaju odgovor, a neće reći kao i oni koji ne znaju odgovor, a neće pitati.
Možda je načas pomislio na svoje djetinjstvo načas kad se našao u kuhinji ispunjenom mirisom kave, ali i zaboravio.
E, draga moja ja, sve znam, a umrijet ću glupa.
Nosi oružje. Veliki ratnik više ne treba kucati. Gleda curu ukočenog pogleda i zna da je može još više uplašiti ako podigne pušku do očiju i nacilja u nju.
Dogodi se iako ti se čini da se neće dogoditi.
Ipak ne čini to. Polako vješa pušku na rame pa se predomisli.
Prođe iako ti se čini da nikada neće proći.
Hvata pušku za vrh cijevi i spusti s kundakom na pod kao da je pastirski štap kojim se podupire.
Ponekad čitav život stane u jednu točku na plafonu.
Nisam se pomakla i on je zadovoljan.
Ponekad bi žene trebale ustima raditi onako kao što muškarci najviše vole – šutjeti.
Odaje ga blagi smiješak.
Zahvalno mu uzvratim osmjeh – i puno ću ga kasnije u sjećanjima, radi tog smiješka, nazvati: 'moj uzničar'.
Moglo je i bez toga. Moglo je i da ne boli. Al' nije.
SMS mog voljenog:
„Ti nisi samo želja nego jedina žena koju želim.“

- 11:36 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 07.02.2014.

pedeset i deveti dan

Gromko odjeknula tišina od ustrajnog granatiranja što se protezala nad gradom i beskrajno produljila iščekivanje što drijema nad razrušenim krovovima…
Zagledam se u vedro nebo i maštom stvorim jedan predivni oblačak pa ga promatram kako plovi, a vrijeme prolazi i nitko se ne pojavljuje na vratima.
Ipak, ne usuđujem se izaći mada vjerujem da, osim zlata, od mene nemaju što tražiti.
Samo mi se učinilo. Naravno da nije moguće, je l' da?
Mislim da će me vojnici zaobići i zato više ne treba u podrumu tražiti sklonište.
Znam što ne znam. Znam i da ću naučiti. Zato što hoću.
Baš dok sebi pripremam kavu, začujem komešanje i struganje nogu pred vratima. Znam da su došli k meni. Osjećam se kao da sam zakasnila na posljednji vlak ili propustila nešto, a ne znam što? Padne mi napamet da sam mogla pobjeći. Možda sam mogla otići ranije, čim je počela pucnjava ili još noćas preskočiti ogradu dvorišta iza kuće i pod okriljem mraka potrčati kroz kukuruzišta. Zašto sam ostala? Što sam čekala, čemu se nadala?
Opet ne spavam noćima. Opet slažem slova u nekom čudnom nizu. Mom nizu
Voljeni moj ionako je uglavnom izbivao. Bivak je našao među braniteljima.
Poklonite mi nekoga da me nauči da prespavam noć. Ili dan. Svejedno. Samo da se naspavam.
Naglo, od udarca noge, otvore se vrata…
Ponekad budemo grubi, prema onima koje volimo bez ikakvog razloga,
Stegne me u grlu. Na ulazu stoji mladić. Izgleda kao da je siguran da baš njega očekujem.
Ja, još uvijek osamnaestogodišnja djevojka u četvrtom mjesecu trudnoće.
Stojim pored štednjaka. krećem glavu prema njemu i zastajem u pokretu. Ne govorim ništa.
„Sastavi slagalicu, udahni život slici koju stvoriš. To je magija koju posjeduješ.“ kažem u sebi bez glasa samoj sebi.
„U vašem ćemo dvorištu okupiti žene,“ kaže došljak glasno makar ga ništa ne pitam.
Prospu mi se misli nekad kao špekule po podu pa ne mogu da ih pohvatam već samo ostanem nepokretna i gledam kako se kotrljaju okolo.
A onaj nezvani gost ne kaže ni koje žene ni zašto, a, čini mi se, trebao je objasniti jer vrata nisu bila zaključana.
Riječi nisu potrebne ako znaš pročitati pogled.
Duboke misli daleko putuju: voljeni bi se ponekad noću ušuljao u naš novi dom pa spustio u podrum ispod. Da pričamo o glupostima i smijemo se. Obožavam ga kao pjesmu što je prava usporedba kad govorim o njemu, o onom mjestu tamo gdje sam tih ružnih dana pisala svoje pjesme, poeziju makar od nje ionako nema pomoći, ja to znam…
Šetala bih sada. kilometrima, u bilo kom pravcu sa nekim koga poznajem a ne znam i po tko zna koji puta sama sebi postavljala to jedno isto pitanje:
„Tko zna čemu služe bića s dušama krcatim stihovima ljubavnih pjesama?“, a još uvijek nisam sigurna da razumijem zašto se okrutna stvarnost upetljala u moj život i hvata za gušu.
SMS mog voljenog:
„Duboke misli daleko putuju.“

- 15:59 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.02.2014.

pedeset i osmi dan

Izazovi su ono što čini život zanimljiv. Prevladavanje je ono što životu daje smisao
Imala sam srce prepuno ljubavi, pa se istrošila sva. Odnijeli je neki, u ono vrijeme pravi, a pogrešni u ovom sad vremenu, oni zbog kojih zbog kojih opet u sjećanjima vraćam se u trulu stvarnost gdje suhu, crvenkastu prašinu beskorisne balkanske ilovače popuhuju vjetrovi zajedno s ljudima.
Ti su ljudi nešto kao zraci sunca usred zime tamo...
Tamo se trijezniš od mirisa i misaonih čipki privida. Tamo se urušava sanjarenje kojim gradiš vlastiti hram u sjeni nebeskog raja. Tamo te tove smradom u kom se valjaju ljudske prnje i na kraju zaboraviš sjaj dražesnog duha.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
O kad bi se samo moglo podesiti mozak kao što mijenjamo program na računalima i mobitelima, bilo bi savršeno.
Ako želite nešto nemoguće onda moraš i učiniti nešto što nikada nije učinio.
Svi znate nosite tugu ponizno, a srce skrivate od očiju svih i svega, zar nije već došlo vrijeme da se obrnu pravila?
Nebo nikoga ne natkriva. Izgubljeno je, a zajedno s njim i ljudi.
Oni neki ljudi koji su hodajuće muzičke kutije.
Oni neki ljudi iz mog sjećanja u kojima prepoznajem im ritam u koraku, ritam stupanja čete za egzekuciju, ritam pogrebnog marša… I ne znam odgovor na začudno pitanje upisano u namrštene obrve: zašto bi se ta bića – rođena s podočnjacima i borama, ostarjela od ništavila, iscrpljena zbog urođene nemoći – zaustavila na obali Dunava?
Rijeka tim bićima 'rođenima s podočnjacima i borama, ostarjela od ništavila, iscrpljena zbog urođene nemoći' okrutno uskraćuje utapanje. Bljuju ljudske prispodobe na drugu obalu. Izbacuje ih. Sva se njihova gramzljiva pohlepa slila u tamne sjenke Karpata.
Plovila bih danas, ali nemam plovnu reku. Mogu samo misli smjestiti u papirnati brodić i poslati ga ih nekud…
Ne možemo riješiti probleme s istim načinom razmišljanja kakvo je bilo kad su stvoreni.
Nisu bila dobronamjerna.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
Kako bi sudbina iz njihovih ruku uopće mogla imalo utješiti jadnike kojima donose darove? Ipak, kada izgubite nešto, ne misli da je to kao gubitak nego prihvati to kao dar koji dobivaš na putu što si trebao putovati.
Ondje sloboda cvjeta nad truplima, a budućnost se smiješi nad očajem.
Crna zemlja, na kojoj nijedan dični korak nije ostavio trag, upija krv.
Boja krvi postaje crna, a pogled dignut ka nebu gleda izravno u središte pakla.
Treba donijeti odluku i pokrenuti se. Ako ne stavimo ponešto na kocku nećemo nikada spoznati za što smo sve sposobni. Ali ja to nisam učinila kad me iz susjedne kuće preko puta probudio glas, bilo je jutro u kom sam autobusom zauvijek otišla iz doma gdje smo voljeni i ja započeli zajednički život, vojnici idu od kuće do kuće što su još preostale, pretražuju razvaline ispod rupa u krovovima i kažu da traže oružje, ali tko zna što traže?
„Molim te nemoj,“ kaže ženski glas nekom.
Glas je razgovijetan. Najprije molećiv, a zatim plačljiv. Kao da je pored mene u sobi i ne dijeli nas zid boje breskve i bijela zavjesa. Muškarac kom upućuje molbu očito je poznaje. Njegova se vika gubi u njenim jecajima. Žestoko psuje:
„Gdje je oružje… gdje si ga sakrila… gdje ti je muž?“
Stojim pored prozora, zaklonjena iza zavjese i gledam kako ulicom prolaze dva neznanca u uniformi. Sobom vode starca u civilu.
Poznajem ga. Živi sam. Bolestan je.
Vidim da jedan od njih ulazi u dvorište gdje pored plota stoji žena kojoj trga lančić s vrata. Možda to traže, obični su razbojnici koji se prave da su oslobodioci… pokušavam se sjetiti ladicu ladice gdje sam stavila dragocjenosti jer ako im ih dragovoljno dam, mogli bi me ostaviti na miru.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
SMS mog voljenog:
„Zagrljaj koji odiše čežnjom i nedostajanjem.“

- 16:04 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 05.02.2014.

pedeset i sedmi dan

Ako ne možete biti zahvalni onom što imate budite barem zahvalni za to od čega ste pobjegli.
Ali gdje se sakriti od beskonačnog, učinkovitog, upornog uništavanja i istrebljenja?
I unatoč tomu što kroz život upoznajemo dvije vrste ljudi: one koji te ispune i oni koji vas prazne, guše, uništavaju… ali na kraju obima zahvaljujemo to što su nam pomogli da budemo to što jesmo.
Strah od pakla!?
Strah ne obuzdava buduće nedaće, on uništava današnju mir.
Bila sam premorena od granatiranja, od dana provedenih u podrumu, drhteći za život.
Postoje ti neki dani kada sami u sebi, u svojoj nutrini trebate napraviti svoje vlastito sunce da izroni u osvit zore….
Obuzeta očajem, zasitila sam se vlastite neokaljanosti, trpeljivosti i neuzvraćenih udaraca pa sam taj izvor svoje nepokretnosti promatrala s mržnjom i odbojnošću…
Za sve izgubljene osjećaje čovjek stekne neke druge.
Pa kad već srce poklekne pred tolikim razaranjem, a misao ustukne pred prostodušnom neučinkovitošću svijeta – da li postoji izlaz iz okrutnosti stvarnog svijeta?
Njegovog ustrojstva o opstanku jačeg što ubija svaku dušu ako je rađa nesiguran izmaštaj.
Svaki ožiljak ima priču. Nemojte se bojati to reći.
To jutro, kad konačno nekim čudom prestane preobrazba u zlo, najprije začujem glasove.
Govorim o istome onom jutru što završava odlaskom autobusa, odvezena sam iz prvog kruga pakla u drugi gdje dotad razumljive stvari odjednom postaju nerazumljive, ja tuđe vlasništvo, a moje tijelo stroj za zadovoljavanje tuđih potreba.
Gdje više ne postojim. Rastačem se. Izmičem poimanju. Zbilji…
Mada nikada ne treba odustati od ničega. I mada se čuda događaju svakog dana.
Još u polusnu čujem muške glasove, psovke, dovikivanje.
Ali nikad ne treba ništa tražiti na silu. Samo neka bude. Ako je suđeno da bude, to će i biti.
Otvaram oči. Promatram bijeli zastor na prozoru. Leluja na povjetarcu. Vijori poput zastave predaje. Plaho dotiče zid spavaće sobe. Obojen je u žućkastu boju breskve što smo odabrali ja i voljeni moj kad smo se vjenčali pa uselili u svoj novi dom, kuću iz predgrađa Vukovara.
Ipak ponekad moraš izgubiti poneku bitku da pobijediš u ratu za život.
To mi za trenutak vrati samopouzdanje, ali povjetarac koji ulazi kroz prozor napinje zastor kao jedro na čamcu spremnom da me povede nekamo i donosi čudne, strane glasove…
Svjesna sam da sve je sve s čime se suočimo moglo biti drugačije, ali se ništa nije moglo promijeniti u trenucima suočavanja...
I ne treba moliti za jednostavan život, treba moliti za snagu da izdržimo težak.
Na trešnji u susjednom dvorištu cvrkut ptica prigušuje buku.
Nikad ne dopustite da radi onog što se događa u stvarnosti zaboravite ono zbog čega morate biti zahvalni istoj toj zbilji.
Ako ustanem i izvirim kroz prozor vidjet ću odakle dopru glasovi, tko su ljudi koji prolaze ulicom u praskozorje. Načas ponovno utonem u san nadajući se da će me mimoići i uminuti buka. Možda sve što se vani događa i nije povezano sa mnom?
Tajna sreće je ustvari prihvaćanje svake okolnost onakvom kakva ona jest, – umjesto zamišljanja onoga što smatramo da treba biti, – a zatim stvaranje najbolje od njega.
SMS mog voljenog:
„Kad riječi zadrhte, uzdah progovori.“

- 09:19 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 04.02.2014.

pedeset i šesti dan

Što učiniti danas, a da se time ponosiš slijedećih godina?
Možda baciti pogled kroz prozor gdje ste istresli mrve nakon ručka pa ugledati vrapca kako grabi komadić kruha s prozorske daske i s njim u kljunu odleti u sigurnost obližnje krošnje?
Ne boji se promjena i ne boji se činiti sitnice. Možeš izgubiti nešto od onih malih stvari koje sačinjavaju velike, ali možda možeš dobiti nešto dragocjeno.
Baš suprotno dragosti spomenutog prizora ja, nakon što sam ugledala odraz mog uzničara u izlogu dućana s haljinom, u dubini duše zagledam slike jadnih uspomena.
Bez obzira na to koliko ste otišli na pogrešnom putu, još uvijek možete okrenuti.
Tužna sjećanja na doba sužanjstva ostavljale su u srcu dojam posve protivan tom kakav izaziva ljupkim opis hranidbe ptice što sam već gotovo uspjela potisnula u zaborav.
Oprostiti treba ali zaboraviti nikada.
Kasno je popodne. Autobusu nas vozi u nepoznato. Nema zraka. Žene sjede nagurane čak i u prolazu između dvaju redova sjedala. Između njihovih nogu, putnih torbi, kofera, zavežljaja i najlonskih vrećica s hranom – proviruje zahrđali lim podnice.
Nikada se ne treba toliko zauzeti preživljavanjem da ste zaboravi na stvaran život.
Znojna dječja glavica visi preko majčine ruke kao da će se svakog trenutka otkotrljati.
Ako se dogodi nešto loše, morate znati da uvijek može biti i nešto još gore.
Ja se odljepljujem sa plastičnog sjedišta uz središnji prolaz i provlačim ka prozoru jer sam ugledala branitelje koji su se predali pa ih goloruke opkoljavaju i tjeraju u zgusnuto krdo.
Ako se nešto poduzme iz ljubavi ne pita se za cijenu.
Naginjem se i pratim pogledom.
Ljubav je uvijek očitovanje, a ne samo skup riječi ili nepokazivanje osjećaja.
Tražim, hoću li prepoznati svog voljenog. U daljini se vide razvaline i zgarišta ostatka grada.
Vjera nije vjerovanje da će Bog učiniti ono što želite. Vjera je uvjerenje da će Bog učiniti to što je ispravno – pa zato, u tom trenutku, ja mu nisam uputila nikakve molitve.
Žitelji su protjerani. Ostale su poneki kućni ljubimci od nekoć, a sad lutalice.
Strah ubija više snove nego će ih promašeni životi ikada pogubiti.
Psi zavijaju na zgarištima, a mačke šutke prekapaju pepeo. Nigdje se na nebu ne ocrtavaju ptice. Samo stupovi dima. Znam da, ako se još jednom osvrnem, neću vidjeti ništa osim sivog kovitlaca što zastire sunce i posumnjat ću da je ikad postojao grad gdje smo ja i moj voljeni otpočeli zajednički život.
A vele da je sreća u srcu, a ne u okolnostima koji se jave u nekom trenutku.
Jedan davni jesenski dan što godinama pokušavam zaboraviti…
Mi ne prestajemo sanjati i tražiti sreću u ljubavi jer starimo. Mi starimo jer smo prestati sanjati i tražiti sreću u ljubavi.
Ti prizori iz sjećanja iskrsnuli bi mi pred očima nenajavljeno i posve iznenada. U trenutnom bljesku. U hipu bih ugledala ovlaš djelić nečeg što se zbilo u mojoj prošlosti i zatim bi to zagonetno iščezlo iz mojih misli u rijeci prolaznika.
Oni koji slijede gužve obično se izgube u njemu.
SMS-poruka mog voljenog:
„Predugo je čekanje.“

- 09:48 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.02.2014.

pedeset i peti dan

Postoje ta neka sjećanja začahurena u meni, a žele van iz svog zatvora... Borim se i ne dozvoljavam im izaći jer se sve drugo promijenilo. Ipak ponekad se premotaju ti neki moji filmovi u glavi, filmove u kojima je sve nestvarno, sve uloge podijeljene, a mene kao da nema niti se je dogodilo to vrijeme niti se išta od toga zbilo.
A zauvijek ću pamtiti sliku žena koje mirno ulaze u autobus. Jedna po jedna. Kao da idemo na izlet. I miris našeg znoja i tišina koja para uši pa kretanje autobusa.
Riječi nanose najviše štete jer im vjerujemo. One su te koje te dovedu u zabludu jer se nadaš da je sve tako kao što one opisuju i ustrajavaš u tome, u toj zabludi.
Odjednom osjećam da se kupam u znoju, a kapi znoja mi se cijede niz lice, ispod pazuha, po trbuhu, između nogu.
Oni dodiri od kojih se umire a ne umire.
Obuzima me nelagoda. Da, možda to predosjećam što će se dogoditi; izvanredna vožnja nije imala usputne stanice i nisu odvezli u sabirni logor na Ovčaru već su krenuli u drugom smjeru – to mi najviše ostaje u sjećanju o danu kad je pao Vukovar, taj izlet protiv vlastite želje – bilo je prvi znak da moje tijelo ne pripada samo meni i da ubuduće s tim moram računati.
Ima valjda još u toj mom nestvarnom filmu i nečega lijepog pa hajde onda da to ozvučimo, učinimo da ima ritam i obojimo.
Nikad mi se nebo nije činilo tako dalekim kao kad sam ga gledala kroz prozor autobusa.
Život ne bi bio život kada bi jedno oduševljenje prošlo bez minimum drugog razočaranja.
Njegovo truckanje po neasfaltiranom putu kroz polja i njive odjednom protego u beskrajno putovanje dosadnog uvijek pogrešnog nagađanja kud?
Vidiš trun tuđe gluposti a balvan vlastite ne vidiš.
Čak i da sam znala razlog vožnje kvrgavom stranputicom, ne bih iskočila na rosulju što velikodušno sipila suze na krajolik kud prolazimo.
Učinilo mi se da sam platila ta davna prokletstva i da sada ide ono vrijeme kada ću poslije puno godina prodavati pa zaraditi na svemu ali jebi ga, život je čudo!?
Neću zaboraviti sivilo što lebdi iznad nas.
Nalazi se na mojim crtama lica, u beskraju mojih misli.
Opisujući tu boju služim se izrazom: nemogućnost sivila da izgleda plavičasto.
Ne nose svi ljudi iste bore. Milimetri na licu kriju hiljade kilometara u prirodi ili pak gotovo dodir…
Oblaci se polako razilaze, ali zakrpe modrine nisu se susretale.
Nisu u stanju sastaviti vedro nebo. Nisu ulijevale nadu.
Nedostatak hrabrosti za hvatanje u koštac sa životom proizvodi mržnju prema onima koji ne odustanu.
Raspršeni tragovi sunčanih zraka. Kroz neodlučnu izmaglicu prodiru prema tlu i spuštaju na sjenu hridine svijetlih odraza. Sivo-bijeli sloj stalno nešto skriva od pogleda. Nebo je drugdje. Nebom se ne može zvati to što dodiruje krajolik na obzoru.
Ljubav često pobjegne od ljudi ako shvati da je ne zaslužuju.
Od pustog se očekivanja na kraju stapaš a bjeličastom maglom koja izvire u tvom okruženju. Minut šutnje za sve male i jadne duše koje nisu u stanju da se raduju tuđoj sreći.
U njoj gubiš razočaranu žudnju za jasnim plavetnilom, nestaješ u sivilu hirovite palete nebeskog svoda.
O tako se bojim glupih ljudi, onih koji ti iz nehata postave nogu pa se spotakneš.
Nejasno pomišljaš na 'onkrajnost' – i jednostavno pretpostavljaš da te nešto nepoznato očekuje. Jedino u što si siguran to je da je sumorno.
SMS mog voljenog:
„Jedan tvoj dodir, srce zadrhti i na sve zaboravim.“

- 11:05 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.02.2014.

pedeset i četvrti dan

Da li mi se odista nešto promijenilo u životu?
Uzrok većine nesretnosti duguje žrtvovanju onog za čim se najviše žudi zbog onog što se želi upravo sada ovog trenutka.
Ako nije to, kako nazvati te moje večernje izlaske odjednom, zastajkivanje u rijeci prolaznika, promatranje lica i traženje uzničara?
Možemo izabrati da bacimo kamenje nekamo, u vodu recimo i zatim gledamo kako se šire krugovi, gađamo nekog kao kad kamenujemo grešnicu, jednostavno se spotičemo o kamenje putem kojim prolazimo ili se penjemo preko njih, ili izgradimo nešto s njima.
Vjerujem da se preobražavam. To je najtočnija dijagnoza. I najneugodnija.
Najgore je od svega izgubiti dan, dozvoliti da prođe tako, a da se uopće nismo nasmijali.
Činjenica je da sam prestala zbrkano razmišljati.
Vi postajete ono o čemu razmišljate čitav dan.
U meni se nagomilalo mnoštvo sitnih promjena, a da ih nisam bila svjesna.
Sve što u životu ne prihvatimo stvara problem dok smo se pomiriti s tim
Puno tog nisam opazila dok jedne lijepe večeri nije razbuktan pravi prevrat. Odjednom kao da život promatram u razbijenom ogledalu: slike su izlomljene, izgled neskladan.
A već tri dana susrećem tu prpošnu beštijicu, tu curu. Uvijek izgleda kao da je upravo izašla iz kozmetičkog salona, uvijek spremna za seks.
To je jedna od onih mogućnosti da se ostvare snovi, a život učini zanimljivim
Na licu mi se javlja sretan osmjeh. Nespojiv sa zakonom uzročno-posljedične veze.
Postoje mnoge staze i stranputice koje nikuda ne vode ili odlaze ondje gdje ne želimo otići, ali se s vremenom, ma kojom pošli, dođemo do neželjenog kraja. U smrt.
Zračim kao da sam očarana besmislenošću. (Besmisleno je bilo i ovo moje čekanje uzničara koji je na neki tajanstveni način nestao.)
Sve je prolazno. Pa i bol i tuga su samo privremena stanja. Ona se javljaju da nas poduče o životu i kada shvatimo koliko je oprečnih pojava suprotstavljeno zbog ljepote postojanja tada i one nestanu u noći umiranja...
Dakle, posljednjih dana nastupila je stanovita promjena. Ali kakva?
Čovjek koji postigne ono za čime žudi na štetu svoje savjesti nema uspješan život.
To moja umišljena promjena ne počiva na nekoj činjenici. A širi se, međutim, zahvaljujući zabludi da očekujem kako se događaji odvijaju u slijedu po kome sve što proizlazi ima svojstvo svog Tvorca, a ja to tumačim kao nagovještaj sreće i na usnama mi se pojavi sretan osmjeh. Ali avaj! Život počinje na drugoj strani očaja.
Postoji razlika između uzroka i posljedice.
Treba naučiti prepoznavati znamenja, a slijede ih.
Zamisao da je nešto izvor nečeg što po svojim osobinama ima jednaka svojstva ili biva s njima u skladnom odnosu – to zadovoljava samo našu sklonost kad pokušamo razumjeti.
Uvijek treba imati na umu da u sebi nosite silinu, strpljenje i strast koje vam daju snagu da posegnete za zvijezdama i promijenite život. Međutim, ako smo svjesni da pojave nisu čin određene namjere nego da upijaju eteričnu ukupnost iz okruženja – uvidimo da nam njihov izgled ništa ne govori ni o njihovom položaju ni o njihovoj biti.
Nešto kao ljubazni osmjeh trgovca koji vas navedi da kupite nepotrebnu stvar
Ali ne treba dozvoliti da se optereti bremenom briga. I treba razmisliti o tome tko je stvorio misli?! I zašto, zar ne, nespokojna ostati u zatvoru ako se vrata odškrinu?
Mudrost je moć da se sve vrijeme i znanje koje crpimo iz iskustva stečenog tijekom života ispravno iskoristimo.
Velike stvari se ne događaju neusiljeno i nagonski nego nizom malih stvari koje se sjedinjuju.
Može pobijediti halapljivu vječnost. Čak, ako pritom namjerno griješi.
Ne bojte se trnje u svom životnom putu jer ono služi samo do pušta podmićenu krv lažne požude u srcu.
Među sjenama što na svijet bacaju teret različitosti postojanja i stvarnosti u kojoj se to događa – to je mrlja od ništavila što ga okružuje i u koju utone.
SMS od mog voljenog:
„Vrijeme je za grljenje.“

- 09:28 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 01.02.2014.

pedeset i treći dan

Nakon što su ljudi izmislili svijet u kom žive, a zatim se izgubili u prostranstvu svemira i otuđili od svijeta kuda ih je Bog prognao, uvide da čeznu za nečim skrivenim duboko u srcu – ljubavi – sjenkom postojanja u odsutnosti bivstvovanja za kakvom žude.
Smiješno je da ljudi koji se mijenjaju, uvijek su oni koji se zaklinju da su oduvijek bili isti.
Pravo mi je zadovoljstvo promatrati kad iznurena protuha dojuri na skuteru do cure koja će se ubrzo smjestiti negdje na ulicu leđima oslonjenim na zid zgrade. Zahvalna mu je. To je očito. Poljubila bi ga i u guzu kad bi se to smjelo javno učiniti.
Sve što se događa u životu zbilo se da se nešto promijeni.
Religija nam otkriva puteljak sreće – ako platimo za neposluh.
Na vrh, n planinu, penje se zato da se može vidjeti svijet, a ne svijet može vidjeti vas.
Ali, zabluda je da mi je draža od spokoja koji bi iz mog srca izbrisano voljenog pa da sve što mi se dogodilo u životu ne bude i nema ljubavi u mom srcu.
Najbolje i najljepše stvari u životu ne mogu se ni vidjeti ni dotaknuti, ali se osjete u srcu.
Zato i jesam odustala tražiti spasenje svoje duše u molitvama i prestala upućivati prijekore nebu.
Ponekad se nešto neočekivano uplete u vaš život kao blagoslov, a drugo dođe da vas poduči.
Da, nešto se dogodilo; to više ne smijem sumnjati. Došlo je kao bolest, a ne nešto očekivano, ne očevidno. Malo-pomalo, ušuljalo se podmuklo. Osjetila sam se malo čudno. Kao da mi nešto smeta. Neka slutnja.
Ne znam kako je to s ključem za uspjeh, ali ključ za neuspjeh se pokušava prilagoditi svima.
O da, u mojim postupcima se svakako pojavilo nešto novo. Osobito to proizlazilo iz načina kako sagledavam pojave ili prihvaćam udovoljavanju potreba. Primjerice, kako viljuškom prebirem po tanjuru i prinosim je ustima.
Ako i pokušavate zaboraviti na ono što te povrijedio u prošlosti, baš nikako se ne smije zaboraviti ono čemu te je podučilo.
Zapravo, ne znam postoji li izvjestan način kad se viljuška uhvati koji odaje užitak, ali način na koji sam je držala i ono što sam osjetila pri tom bilo je nešto što već dugo nisam osjetila.
Ne, nikada nećete pobjeći od stvarnosti kakva ona jeste dok se ne odlučite gdje bi radije bili.
Međutim, da barem malo koristim razum, sad bi bio čas da se poslužim njime pa razložno protumačim promjenu što se počela odigravati u mom životu, a očito je po promijeni u mom razmišljanju i ponašanju.
Skloni smo zaboravu da sreća ne dolazi kao rezultat uzimanja onog nečeg što nemamo, a da pritom ne cijenimo to što imamo.
Kad sam se ugnijezdila u zasjedi, očekujući da ću ponovno ugledati mog uzničara, umirio se nemir, a ja sam samu sebe uvjeravala da mi nije ništa, lažna uzbuna.
Potrebno je imati hrabrosti za razgovor same sebe sa sobom u sebi, ali još više hrabrosti treba da se posluša razborit solilokvij svog uma.
Pomislim i da sam još nedavno sanjala da sam mrtva i izlazila u sumrak da na noćnom nebu, među zvijezdama, tražim rasute mi kosti, a našla sam pod svojim nogama nadu što se ne bi mogla nazvati nadom makar je bila blagi nagovještaj.
Slušanje je često jedino što je potrebno da bi nešto spoznalo.
Ne smatram da svako promišljanja slute istinu, ali, ustvari, uglavnom uvijek razbor opravdava to što nam se ne dopada. Častohleplje, sebičnost i probitak na primjer.
Skloni smo o drugima prosuđivati po njihovom ponašanju ali samo na osnovu naših prikrivenih želja i namjera koje potiskujemo i prikrivamo pred drugim ljudima.
SMS od mog voljenog:
„Ljubav, nade, snovi, život – ti si sve to moje…“

- 10:49 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se