četvrtak, 27.02.2014.

sedamdeset i deveti dan

To što mogu reći kad sam ušla u carstvo grijeha i bila u leglu poroka je da ne vjerujem u svijet ljudi što izrasta bez kušnje, demonske kušnje kakve u krilu čovjeka izvode vješte plesačice.
Uhvati me neko ludilo pa ga ne puštam!
Iskušavaju ga sa trideset i dvije čarolije žudnje. Ne uspijevaju. Zatim šezdeset i četiri. Uzalud.
Blaženo ljudsko biće ostaje kamen dok ne iscrpi sve čarolije.
Da bi vjerovao u čaroliju, moraš i sam biti začaran.
Ja, koja sam doživjela tolike okrutnosti, – a ponajprije poniženje i ništavnost tijela poraženih žena – odbacivala sam jedini grijeh koji je potvrdio nauk. Žudnja može poraziti čovječnost u ljudskom srcu na njezinom terenu. Ubojstvo zbog požude bespredmetan je zločin. Krepkost kojom silovita okrutnost zagriza u kožu smrtnice: kakav to samo predstavlja simbol vječnosti i ništavila! Da ljudsko biće podlegne iskušenju, slikovitost te suprotnosti u krajoliku gdje zalaze i vampiri i ljudi, premetnula bi se u istinitu stvarnost.
Podupireš ono što ne možeš ili se ne usudiš biti, a istomišljenike gaziš jer te podsvjesno previše podsjećaju na tebe.
Neučinkovitost iskušenja i nemogućnost opiranju požudi baca ljagu na prosvijetljene duhove u bezdanu Ništavila gdje se odriču Života mada nije manje ništavan nego tek sočniji.
I sve počiva na strahu.
Smjelost duha raskrinkava postojanje, a ja oprezno zatim kročimo po njegovim mrvicama!
Postali smo instant nezadovoljnici, što ne nađemo na prvoj stranici, a druga ne ne treba ni biti napisana.
Kažnjavamo svoju odvažnost i drsko traganje za istinom, a naša se duša raznježi nad ostacima nečega što je nagrizla grabežljivost ljudskog uma.
Red kukavičluka, red malodušja s namazom lijenosti i eto ti neprobavljivog društva.
Odnos političara na vlasti i ostalog puka u državi gdje provode svoju politiku je krimić u kom se zločinac rijetko privede i još rjeđe osudi.
Ovakav život, u kojem žene ne rađaju i čitav dan kenjkaju o politici, a muškarci plažu nad sudbinom džinovskih kornjača že nas uništiti ...
Sve je uzalud mada kad ih netko opljačka većina ljudi želi naći lupeža i vratiti oteto, ali… ali razbojnik se vješto prikriva.
Ah život je jednostavno takav: živiš ga unaprijed, a shvaćaš unatrag.
Lopov stalno smišlja uvijek novi način da se dokopa plijena dok u busiji vreba žrtvu – to je ta njegova politika. Pljačkaš je žilav i uporno nam nameće svoju politiku jer, izgleda, da mu nije moguće obuzdati zločinačku narav. Ja postavljam samoj sebi pitanje: je li ipak ostvarivo nemoguće pa na ovom naprednom stupnju razvoja suvremenog društva uništiti kradljivce i lažove na vlasti? A umjesto odgovora stiže SMS-poruka mog voljenog:
„Tu sam za tebe onoliko koliko si i ti za mene.“

- 17:29 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.