nedjelja, 23.02.2014.
sedamdeset i peti dan
Kad sam uvečer izlazila, sljedeće poslijepodne, poslije susreta sa zatočenicom koja je istim autobusom došla na istu farmu… prolazeći pored vrata udovice u prizemlju, čujem je da pjevuši. Ona pati kao škrtica. Bit će također da škrtari u ljubavi prema bližnjem.
Maska vremenom sraste, zar ne?
Pitam se da li je voljela svoga muža? Da li je u stanju patiti zbog ljubavi u svom srcu i utopiti se u vlastitom očaju? Znam i odgovore: njoj je to nemoguće. Ona ima zakržljalu dušu.
Potrošene vrijednosti.
Nije kao ja češće kušala plodove smrti nego plodove života.
Ustvari ja nigdje i ne pripadam. Ja sam usamljenica…
Cvjetovi boli i tuge rascvali su se u vrtovima moje duše.
Nedostajanje lomi duh.
Ja nisam lakomo pružala ruke u želji da ih uberem niti sam grozničavo žudila za stradanjima. To se naprosto dogodilo.
Potonuo nisam jer ja to ne mogu… samo sam dublje zaronila.
Sanjala sam zaborav, zamišljala smiraj i spokoj u ništavilu gdje ništa se ne događa, a budila se u stvarnosti na valovima nabujalim u znoju straha. Zacijelo sam iznikla iz sjemena zlokobnog uroda. Kad želim osjeti treperenje života, u svom buđenju otkrivam da sam mrtva.
Jedino što sam uspjela naučiti od života to je prepoznati mjesto gdje ne pripadam.
Izlazim poslije zalaska sunca, jer i moj život je u dobi dana kada je već pao sumrak pa ga svojom blagošću obasjavaju zrake zvjezdanog neba.
Ne pitaj za razlog onog tko nekamo odlazi.
U mraku, u tamnoj sjeni mog postojanja, na mjestu gdje ponekad zatreperi moja duša – oko mene obigravaju sjene, a ja umirem u crnilu odraza ljubavi...
Stopile se misli moje podsvijesti sa svjesnim stanjem.
Nikada nisam osjetila žudnju za životom, a da nisam željela smrt.
Imam voljenog u mislima i srcu i to bi trebalo biti dovoljno…
U čemu ustrajavam više: da li tražeći življenje ili umiranje?
Dogovor sa sobom uvijek je drugačiji.
Lijek protiv duševne boli tražila sam u samoći, u promišljanjima dok hodam ispod zvijezda, u krajolicima, vonju i ljubavi u vlastitom srcu jer lijekovi kakve mi nudi stvarnost su otrovi u kojima ljudi umiru, a ne spoznaju sućut.
Boli me dupe što nemam novaca i što nema što nemam ali imam voljenog koji nemaju cijenu
Okrutnost je zlo, ako se može dogoditi i u sadašnjem vremenu.
Kao prošlost ona izgleda veličanstveno, baš poput pjesme.
Blesava je svaka nada da će se nešto suštinski promijeniti. Blesava sam i ja ako sam tako prokleto romantična.
Trenutak kad se nešto dogodi nepovratno odlazi u vječnost, a odsječci stvarnosti, prizori iz stvarnog života, druženja u kojim ljudi ili grizu sami sebe ili jedan drugog.
Većinu odgovora dobijemo i bez pitanja.
Sigurna sam da volim, ali ne mogu sprati vonj nesretnosti koje se utiskuju u naša sjećanja.
Idu ljudi, svatko svojim putem, a i ja idem za njima.
Polagano, nečujno uspomena iz mračne dubine nas savladala te više nismo sposobni da se utješimo, a ni prepustimo svom bolu.
Sve pogrešne riječi kojima pokušavam opisati svoje stanje su uvijek moje.
Ta bol, malo pomalo, posve neprimjetno ih izjede. Kljuca.
I na kraju polako umorile mi se riječi.
One više ništa ne znače osobito onim ljudima koje tješi ako je nekom jednako loše ili još lošije nego njima.
- 10:02 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...
(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.
