petak, 21.02.2014.

sedamdeseti treći dan

Besciljna, duga vožnja liječi.
U autobusu drijemam. Omamila me vrućina i umor. Naslonim glavu na rame ženi koja se progurala i sjela između mene i nesretnice zatvorenih očiju čijeg su muža jutros ubili.
Nježni nagli zaokret.
Ništa ne pruža ni mrve utjehe. Svaka pomisao je bezizgledna i beznadna.
Daj si zamisli da radiš kao spiker na autobusnom kolodvoru. Čitaš koji autobus odlazi ili dolazi na I peron pa II peron, a niti te tko sluša nit razumije.
Odjednom se prenem. Oblizujem suhe usnice i gutam pljuvačku. Žedna sam. Gotovo čitav dan nisam popila ni kap vode. Moram nešto i staviti u usta. Obamrlost bez misli prekinula je glad i žeđ. Nemam volju za ničim. Koliko čovjek može trpjeti, a ne pomakne se da zadovolji potrebe? Ali nije važno? Ne bi me nikad prožela toliko ponižavajuća bezvoljnost da nisam bila tako bespomoćna. Unatoč svih nagovještaja užasa još uvijek u svijest mi ne dopire strašno predviđanje. Zašto nisam primijetila naznake stradanja?
Kada sam odustala od savršene slike svijeta u kom živim?
Pred nevoljom zatvaramo oči. Prepustimo se nepomičnim slikama sanjarenja. U krajoliku naših snova zvijezde ne pale požare proročanstva nadolazećeg vremena, – a vrijeme postaje sve gore. Bit će još pogubnije, još bešćutnije, još surovije. Ni najmanje naznake da će se sudbina smilovati. Čitav je svemir podložan zlu i nama upravlja zlokobno. Mi moramo poslušno poći u sužanjstvo i okove patnje objesiti oko svog vrata. Nema uzmaka.
Gdje mi je sjaj u očima, glad za životom? U što sam se pretvorili, zašto postajem lutke na koncu?
Sa nebesa nas zapljuskuje kiša stradanja od kojih se ne može zaštititi ni kišobranom ni kabanicom ni velikim gumenim čizmama.
Ne morate baš sve svoje tuge i misli izraziti odjednom. Treba dozirati.. U tome je bit. U tome je čar.
Zbog jednoličnog stalnog otkrivenja jedino sve novog stradanja, s nelagodom očekujemo budućnost. Kad ukus nesavršenog pomuti spoznaju, nagovarajući na propast, uzvišenost je bljutava. Ovaj svijet se ostvaruje zato što se nad njim nadvila smrt.
Kada jednom puno poslije znaš put kuda te je odveo, one riječi što su izgovorene, oni dodiri pod kožu što ti s jezom ulaze, sva ta sjećanja što su dio tebe…
Dok se krećemo po njemu dobro znamo da nigdje nećemo naći mira jer Zemlja je još uvijek negostoljubivo mjesto.
Nije bitno kako i zašto ako nešto želiš s nekim…
Mudraci, znanstvenici i učitelji koji su svojim djelima pokušali izreći utješne riječi, odustali su i zašutjeli.
Ali je bitno da prepoznaš umornu dušu od iščekivanja, želja, očekivanja od života i padanja, ta duša tvoja koja nema više želja osim te jedne…
Mudraci su spoznali su da hirovite slučajnosti kakve doživimo ne vode ka sretnom kraju pa ni ja nisam.
Sve druge želje nisu želje dostojne te koju je u tebi nikad glasno izrečena…
Tamo gdje me vozi autobus ne očekuje ništa dobro, ali… ali iz nekog razloga o tome ne razmišljam…
Jedino ta neizrečena želja je mogla da me digne visoko ili spusti najniže…
SMS-poruka mog voljenog:
„Hladne noći griju vrela srca.“

- 10:49 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.