nedjelja, 16.02.2014.
šezdeset i osmi dan
Predosjećam da opet započinjem ona priča koja traje dva sata i završi sa: nemam što za reći jer nema se bogzna što za reći o mom raspoloženju kad još jedne večeri odlazim popiti šalicu vrućeg čaja i nisam predosjetila da će biti različito od jučer, prekjučer, prekprekjučer…
Činim što hoću, a ne ono što drugi očekuju od mene.
Prije, dok bi se prepuštala rijeci prolaznika da me nosi, uznosile bi me zamisli. Oko mene su ugodno lepršale rečenice bliske stihovima pjesme u prozi i promišljanju mudraca što se sad očituje kao sjeta. Na osobit su način skrivale stvarnost mom pogledu.
Neprozirnost kao da, recimo, pokušamo uhvatiti rub haljine teške tuge i stradanja prošlosti, a ona stalno izmiče, ali nikad ne pobjegne daleko.
Taj su 'slikoviti opis' nadahnulo lepršanje suknje oko štapićastih nogu žene u visokim štiklama koja nesigurno korača ispred mene pa ulazi na isto ozloglašeno mjesto gdje ću i ja popiti čaj. Prateći pogledom njen neprirodni hod opazim nešto poznato.
Jedne se stvari zaborave da ih život ponovno zagrebe i iščeprka. I tako u krug.
U prvi čas pomislim da je povezana sa današnjicom, ali ne; sadašnjost obično ne slijeće niti se gnijezdi u moje misli. Ona odmah odleprša što dalje iz mog uma.
Svaka sumnja je jedan kratak silazak sa uma.
Da upravo tako je gadno bilo prepoznati u onoj ženi koja je prije mene ušla u ozloglašeni lokal i sjela pored šanka zatočenu curu iz iste farmi gdje su mi iščupali dijete iz utrobe.
Nema stajanja u nastojanjima.
Bilo mi je kao ptici kad ugleda mačku u krošnji da je vreba na grani gdje slijeće.
Nemam mjere u namjerama.
Ali kad ljudi nekog primijete to znači da im je stalo do te osobe.
Zavodljivi i začinjeni mirisi opasnog.
Mada nikad sebe nisam osudila na izbjegavanje druženja to je bila naznaka da sam pogrešno prosuđivala o svom stanju.
Htjela bih se predozirati zadovoljstvom.
Čovjek je društveno biće, a obazirati se na nečiju prisutnost naznačuje druželjubivosti, pojavnost za kakvu sam očekivala da sam je izgubila.
Životne situacije su mjerilo spoznaje vlastite snage.
Možda djeluje neprirodno razlagati tim tonom, ali bojim se da se nalazim u nepodnošljivom stanju smrti, a da zapravo nisam umrla.
Ne volim ljude koji nemaju vlastito mišljenje, već usvajaju mišljenje osobe sa kojom provode najviše vremena.
Moje izjašnjavanje ostavlja duboki trag hladnoće. Dodir stvarnosti je surov.
Da je do mene žene bi plakale jedino onda kada pokazuju neizmjernu sreću. Jer je to jedina ženska suza kojoj ja neizmjerno vjerujem.
Slutnja da za mene ne vrijede pravila iz svijeta živih proizlazi iz uvjerenja da sve postaje drugačije. A to se i događa. Misli mi postaju vatromet. Pršte.
Sve uvijek biva neugodnije. Na usnama osjetim blagi polet i tračak osmjeha.
Na životnoj cesti, cipelice laži su uvijek udobnije od bosonoge istine.
I pitanje: zašto oni koji misle dobro nikad nisu složni kao oni koji siju zlo?
Ganulo me to opažanje. Najavilo je pomalo obično stanja svagdašnjice, a meni odjednom bi jasno i bolje se sjećam topline u srcu kakva me obuze radi neočekivanog susreta i za koju sam smatrala da ju je izbrisala tuga stradanja.
Ranije, nisam doživjela sve što većina od moja generacija jeste i sada sam sve što ona nije...
SMS-poruka mog voljenog:
„Besplatno podučavam zagrljaje. Dođi.“
- 11:33 -
