petak, 14.02.2014.
šezdeset i šesti dan
Ako je ljudski griješiti, izmišljati, obmanjivati sebe ili druge, tko zaslužuje raj?
Ne mogu objasniti za čime čeznem. Nikom. Ali eto, obuzima me stanje kao nekad doživljeno tapšanje po ramenu u pet poslijepodne na čaju u kuhinji kod susjede koja kaže:
„Pa što je to osobito, molim lijepo, u ovoj šalici vrućeg čaja? Šalica kao i druge, više-manje slične onima kakve iznosi svaka od nas u svojoj kuhinji kad na nju dođe red. Od keramike je, bijela, ima dršku i jednake zapremine...“
Tamo bi se ispredale gotovo beznačajne priče. Gotovo ništa.
Samo velim da je sav ovaj život ovakav koji se odigrava stvoren za nas od nas samih.
Pokušat ću opisati to tugaljivo stanje u koje tonem na dno stvarnosti i ispričati ipak barem jednu od tih nedodirljivih, nepoznatih, nedohvatnih, nepojmljivih priča:
Ali sve što se događa kao da se već dogodilo i opisano je kao nešto jako slično, a mi to ponovo proživljavamo tumačeći u odnosu na sebe sreću, nesreću, bol ili odsutnost bola..
A što se tiče priče koju želim reći ona započinje tako jednom kada se na obalama rijeke sakupilo puno ljudi. S mosta kojim se prelazilo preko te rijeke skočio je, valjda očajan čovjek. Ili je pao i na trenutak isplivao, pokušavao se održati na površini, vikao, gušio se, grcao ili pljuvao vodu i opet tonuo.
Ako odlučite skočiti sa mosta zbog neuzvraćene ljubavi, budite sigurni da ću ja uvijek biti tu da vas gurnem. Ako vas ja ne gurnem vjerojatno ću se daviti sa kokicama i smijati koliko ste u stvari glupi kao onaj utopljenik koji je mlatarao rukama na sve strane i vikao da ga spase.
Život je surov, a pakao je prazan jer svi vragovi su ovdje gdje gomila je mrko gledala, ali nitko nije priskočio upomoć.
„Utopit će se“, izjavi netko.
„Jasno da će se utopiti“, potvrdi neki momak tankih usnica i zatim nadoda: „Želi li se netko kladiti na to da će se spasiti?“
Tu moram napomenuti da sam i ja od onih žena koje rijetko kad pogode koja je lijeva, a koja desna strana, ali bez obzira na to ne voli osobe koji ne govore ni 'dobar dan' ni 'hvala' ni 'ne mogu sakriti svoje osjećaje' te spomenuti da se među okupljenima našao neki rasipnik, kockar koji je, naravno, izgubio novac jer se onaj nesretnik utopio.
Pa što mi želi poručiti prisjećanje baš na tu priču?
Čovjek pomisli da mu je sve posloženo u životu, a onda samo zapuše vjetar i zatim se mnoštvo razišlo.
Da li mi to govori da i ja tonem ka dnu svog konačnog umiranja?
Po drugi puta sama sebi djelujem tako jadna, napuštena, usamljena…
Htjela bih živjeti u snježnoj grudi. Tamo sve izgleda mirno i sretno, zamrznuto i nepokretno. Netko ponekad dođe i sabije rukama grudu , ali sve se opet vrati na mirno i sretno, zamrznuto i nepokretno – nepromjenjivo.
Htjela bih da mi voljeni moj opet može šaputati nježne riječi i da me očaran promatra svojim očima…
Htjela bih čedo naše ljubavi…
Htjela bih s nekim progovoriti o svemu što mi se događa, prije nego postane prekasno, prije nego se utopim i padnem na dno rijeke prolaznika.
Nemojte izgubiti sebe pokušavajući naći nekoga.
Čudno, prošle su godine mojih večernjih izlazaka i zatim vračanja u postelju gdje me čeka ispaćeno tijelo mog voljenog, a da nisam priznala istinu – bar ne potpunu istinu kad sam izjavila, kad mi se vratio i kad su ga u njegovom stanju unijeli u naš novi dom, stan koji su nam iznajmili i rekla mu „Jednako te, zauvijek ljubim i jedino je važno što smo zajedno.“ učinila sam to s nečistom savješću jer znala sam da više nikad neće niti može biti kao prije.
- 09:58 -
