petak, 14.02.2014.

šezdeset i šesti dan

Ako je ljudski griješiti, izmišljati, obmanjivati sebe ili druge, tko zaslužuje raj?
Ne mogu objasniti za čime čeznem. Nikom. Ali eto, obuzima me stanje kao nekad doživljeno tapšanje po ramenu u pet poslijepodne na čaju u kuhinji kod susjede koja kaže:
„Pa što je to osobito, molim lijepo, u ovoj šalici vrućeg čaja? Šalica kao i druge, više-manje slične onima kakve iznosi svaka od nas u svojoj kuhinji kad na nju dođe red. Od keramike je, bijela, ima dršku i jednake zapremine...“
Tamo bi se ispredale gotovo beznačajne priče. Gotovo ništa.
Samo velim da je sav ovaj život ovakav koji se odigrava stvoren za nas od nas samih.
Pokušat ću opisati to tugaljivo stanje u koje tonem na dno stvarnosti i ispričati ipak barem jednu od tih nedodirljivih, nepoznatih, nedohvatnih, nepojmljivih priča:
Ali sve što se događa kao da se već dogodilo i opisano je kao nešto jako slično, a mi to ponovo proživljavamo tumačeći u odnosu na sebe sreću, nesreću, bol ili odsutnost bola..
A što se tiče priče koju želim reći ona započinje tako jednom kada se na obalama rijeke sakupilo puno ljudi. S mosta kojim se prelazilo preko te rijeke skočio je, valjda očajan čovjek. Ili je pao i na trenutak isplivao, pokušavao se održati na površini, vikao, gušio se, grcao ili pljuvao vodu i opet tonuo.
Ako odlučite skočiti sa mosta zbog neuzvraćene ljubavi, budite sigurni da ću ja uvijek biti tu da vas gurnem. Ako vas ja ne gurnem vjerojatno ću se daviti sa kokicama i smijati koliko ste u stvari glupi kao onaj utopljenik koji je mlatarao rukama na sve strane i vikao da ga spase.
Život je surov, a pakao je prazan jer svi vragovi su ovdje gdje gomila je mrko gledala, ali nitko nije priskočio upomoć.
„Utopit će se“, izjavi netko.
„Jasno da će se utopiti“, potvrdi neki momak tankih usnica i zatim nadoda: „Želi li se netko kladiti na to da će se spasiti?“
Tu moram napomenuti da sam i ja od onih žena koje rijetko kad pogode koja je lijeva, a koja desna strana, ali bez obzira na to ne voli osobe koji ne govore ni 'dobar dan' ni 'hvala' ni 'ne mogu sakriti svoje osjećaje' te spomenuti da se među okupljenima našao neki rasipnik, kockar koji je, naravno, izgubio novac jer se onaj nesretnik utopio.
Pa što mi želi poručiti prisjećanje baš na tu priču?
Čovjek pomisli da mu je sve posloženo u životu, a onda samo zapuše vjetar i zatim se mnoštvo razišlo.
Da li mi to govori da i ja tonem ka dnu svog konačnog umiranja?
Po drugi puta sama sebi djelujem tako jadna, napuštena, usamljena…
Htjela bih živjeti u snježnoj grudi. Tamo sve izgleda mirno i sretno, zamrznuto i nepokretno. Netko ponekad dođe i sabije rukama grudu , ali sve se opet vrati na mirno i sretno, zamrznuto i nepokretno – nepromjenjivo.
Htjela bih da mi voljeni moj opet može šaputati nježne riječi i da me očaran promatra svojim očima…
Htjela bih čedo naše ljubavi…
Htjela bih s nekim progovoriti o svemu što mi se događa, prije nego postane prekasno, prije nego se utopim i padnem na dno rijeke prolaznika.
Nemojte izgubiti sebe pokušavajući naći nekoga.
Čudno, prošle su godine mojih večernjih izlazaka i zatim vračanja u postelju gdje me čeka ispaćeno tijelo mog voljenog, a da nisam priznala istinu – bar ne potpunu istinu kad sam izjavila, kad mi se vratio i kad su ga u njegovom stanju unijeli u naš novi dom, stan koji su nam iznajmili i rekla mu „Jednako te, zauvijek ljubim i jedino je važno što smo zajedno.“ učinila sam to s nečistom savješću jer znala sam da više nikad neće niti može biti kao prije.

- 09:58 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.