petak, 31.01.2014.

pedeset i drugi dan

Dobre stvari dolaze onima koji vjeruju, bolje stvari dolaze onima koji su strpljivi, a najbolje stvari dolaze onima koji ne odustaju.
Mom uzničaru više nema traga.
Uspjeh je zbir malih napora ponavljanja iz dana u dan.
Najzad, možda je moja zasjeda ipak kratak nastup ludila.
Makar dobre stvari dolaze onima koji vjeruju, bolje stvari dolaze onima koji su strpljivi, a najbolje stvari dolaze onima koji ne odustaju.
Čudni osjećaji i misli kakve me zaokupljaju dok vrebam mog uzničara sad mi se čine smiješnim.
Vjera se sastoji u vjerovanju, kada je izvan snage razloga da vjerujem.
Više ih ne razumijem. U trenutku kad sam postala izbjeglica u vlastitoj Domovini zaspala sam i tek se počinjem buditi. I možda ću u godinama koje slijede od sada više biti razočarana time što radim nego onime što nisam učinila.
No duhu, kom tužni beskraj daje krila, san je stvarniji od istine. Stvarnost nije.
Tragedija u životu ne sastoji se u postizanju cilja. Tragedija je u tome da do svog cilja mi nikada ne uspijevamo doći.
I tragedija se stvara svaki put kad drhtaj zaboravljene prošlosti potpiri žeravica naše duše.
Moja duša je otok u oceanu ništavila. Sanja predstavu o ostvarivanju stvarnosti.
Ipak najmanji pokušaj je bolji od najveće namjere, a iz toga je očito kako ja oblikujem vlastitu stvarnost.
Čak i da nisam samo počela osjećati promjenu ona se odista počela događati. Barem mi se čini kao da stiže doba u kom ću se probuditi iz dugotrajnog sna. Kad će nastupiti java.
Java? Zašto se toliko pokušavamo uklopiti među druge ljude ako je u našoj prirodi isticanje?
Promatrajte ljude poput ogledala i gledajte kako se odražavate u njihovim očima.
Doduše, to je još uvijek slabašna stvarnost ispunjena stvarima što su izložene našem pogledu i voljni smo im udahnuti život.
Ali ako je cijeli svijet bio slijep, koliko ljudi će vas zadiviti?
Pitam to jer nije točno da ne primjećujem svijet oko sebe: eto recimo jednu djevojku mršavicu koja će se za kratko vrijeme oprostiti od svog makroa. Prištav momak dojurio je na skuteru gladan kao vuk, a ona ga obgrli i željno ljubi oči, nos, kosu… U tri riječi ja mogu sumirati sve što sam naučila o životu: život ide dalje.
Gotovo nevidljiva nit povezuje me još uvijek s onim neminovnim što se dogodilo u prošlosti.
Ako prihvatite očekivanja drugih, posebno ona loša, onda se nikada neće promijeniti ishod.
Na pozornicu se između biti ili nebiti smješta hrabrost. Kukavičluk plovi među svjetovima koji jesu ili nisu. Kukavice zatvaraju oči dok sve postoji, ali u visokom oklopu duha prelaze ravnim brazdama prirode i gaze po klicama iz sjemenja sanjarenja.
Sreću ćete pronaći čim prestanete promatrati sebe i svoj život u odnosu na druge ljude.
Ipak… ipak zbog čega se postupci i riječi ne slože makar bi se uvijek trebale međusobno slagati i nikada ne iznevjeriti jedno drugo?
Kako to da je biti ugodnije i ljepše od njegove suprotnosti?
Valjda zato jer se svi više bavimo svojim izgledom nego ugledom?
Valjda je to jer smo na to navikli?
Valjda jer je bolje biti živ nego mrtav?
Život ima toliko različitih poglavlja koliko i postavljenih pitanja bez odgovora. Jedno loše poglavlje ne znači da je kraj knjige.
Ali čemu, uostalom, služi spoznaja?
Zar samo da zamišljamo, a ne postupimo kako nam je u pameti?
Um je sve što mislite, želite i na kraju se ostvari.
Um treba usmjeriti na ispravan put i život će sam po sebi uhvatiti korak s njim.
Svrha života je davanje smisla životu – činiti što je ispravno, a ne što je lako i lagodno.
I ne dopuštati da jedan loš dan ostavi dojam da imate loš život.
Nikada se ne treba toliko okupirati preživljavanjem da se zaboravi na život.
Život se može pronaći i u najmračnije doba samo ako se domisli kako upaliti svjetlo.
U pojedinim danima naprosto morate sami napraviti svoje vlastito sunce jer svatko pa tako i ja sam zadužena za vlastito raspoloženje i to kako se osjećam.
To kako se osjećam: za danas sam odabrala… da stvarno: što sam to danas odabrala?
Ah da, čekati, čekati… čekati što? Uzničara? Odgovor na pitanje o djetetu što su mi ga oteli… dijete što sam izgubila spašavajući vlastiti život jer svako drhti za svoj život.
Uspjeh nije uvijek postizanje zadanog nego ne odustati ako gubiš.
Ako nešto činite iz ljubavi, ne obzirite se na cijenu.
Ta nije li bivstvovanje, ustvari, tek obmana ili san?
Pokušaj ostvariti svoj san, ma koliko drugi mislili da je nedostižan.
„Snovi nikad ne govore pravu istinu“, promrmljam pa misao nastavim u prijekornom tonu: „Zato ne smijemo ustrajavati, ako su to i tužni snovi. Oni postoje samo kao pribježište izbjeglicama od stvarnosti. Često su tužni i puna boli."

- 10:26 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.01.2014.

pedeset i prvi dan

Nikad ne treba odustati. Uvijek se mora naći razlog i dalje nastaviti pokušavati….
Moram biti spremna ako ponovno sretnem svog uzničara da mi opet ne izmigolji.
Snaga je kad imate toliko razloga za plakati ali se radije osmjehnete umjesto toga.
Prirodno je da se pri naknadnom bilježenju onoga što se već dogodilo, jasno uviđate što se zbiva i u glavi vam, kao neka vrsta zaključka, prostruji neobična zamisao...
Mogu samo reći da ni u jednom ni u drugom slučaju to nije ono što se obično zove događaj.
Prekjučerašnja ili još starija zgoda od puno prije, kad se stavi na papir u već poodmaklo vrijeme, tako je udaljena da prevlada podsvjesno opažanje, a prvobitni dojam pada u zaborav.
To kad se počnete pitati da li vjerovati nekome ili ne, to je kad već znate da ne možete.
Dobri stvari se samo tako ne događaju. Za njih je potrebno vrijeme, strpljenje i…
Uzničar me je obišao u uličnoj gužvi kao svaku drugu prolaznicu, ni ne pogledavši me, a ja sam sljedećih večeri nastavila čekati novi susret sve više uvjerena da će se ponoviti.
Ne možeš zaboraviti onog tko te povrijedio u prošlosti, baš nikad kao što je nemoguće zaboraviti ono što je učio .
Zastala bih i naslonila se leđima na pročelju zgrade koja je bila na suprotnoj strani ulice i zdanja u kom se nalazi ozloglašeno svratište gdje se pružaju usluge bordela mada iznad ulaza visi tabela koja ga oglašava kao ugostiteljski objekt.
Ako ostaneš, ostati zauvijek, ako želiš otići, učini to odmah, ako tražiš promijene, mijenjaj na bolje…
Nikad ne treba donositi trajne odluke ponesen privremenom osjećajima .
I dok odsutnim pogledom promatram posjetioce koji ulaze i izlaze, ponovo, kao po navici ili pravilu usvojenom u dugogodišnjim lutanjima svojih večernjih izlazaka, uranjam u uspomene.
Nakon što prihvatite svoje nedostatke, nitko ih ne može koristiti protiv vas.
Neki ljudi prolaze i odu, ali to nije kraj tvoje priče. To je kraj samo jedne rečenice u ulomku na jednoj strane u tvojoj priči .
Valjda izgledam sumanuto dok bacam poglede unaokolo jer su se neki derani, prolazeći pored, zaustavili i pogledali u pravcu kamo sam uperila pogled pa se nasmijali pretpostavivši da sam žena koja uhodi muža.
Jake žene nisu one koje zavedu na prvi pogled nego one koje ne odustaju ako se stvari odigravaju drugačije nego priželjkuju.
No to je privid. To što se događalo u meni nitko ne može naslutiti. To je stanje kakvo najbolje opisuje pjesnički izraz: u smrti se sniva.
Nisam ni najmanje raspoložena da me, zbog mojih začuđenih pogleda na stvarnost koja mi se odigrava pred očima, itko smatra ljubomornom luđakinjom koja vreba razvratnog muža.
Ne treba misliti izvan okvira. Treba misli kao da nema okvira.
Večeras je postalo još puno zamršenije. Odigrala se teško objašnjiva preobrazba, moglo bi se reći da se pjesma u prozi pretvorila u… ne, neću se upustiti u slikovita objašnjenja.
Nikad ne treba odustati od nečega što stvarno želiš. A teško je čekati no još je gore to požaliti I postoje samo dva načina da se promatra vlastiti život . Jedan je kao da se u njemu ne događa ništa čudno, a drugi je da je sve čudo ..
A to, što je bilo osobito čudnovato, jest da me je to vrijeđalo.
Ukratko, svakodnevnica bi u jednom pogledu ispričala priču od jedne rečenice poput recimo o obilno znojnom momku prištavog lica koji dojuri na skuteru curi u potrazi za luksuznim životom na neprimjereni način.
Možete se pogledati u ogledalo i vidjeti nedostatke, ali ako vas netko drugi gleda on vidi samo ljepotu…

- 09:57 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 29.01.2014.

pedeseti dan

Kad bi me nekim čudom tkogod upitao kako znam sve to o čemu promišljam, odgovorila bih da naprosto znam i točka.
Znam to jer ih nosim u sebi kao što su sumrak i svitanje početak i kraj noći.
Zapitate se što je stvarno važno, a zatim se odvažite graditi svoj život oko vašeg odgovora.
Misao mi pokrene. Budem poput snježne lavine. Ne zastajem. Samo ubrzavam.
Jer ja sam čitav život samo pokušavala razmišljati zdravo-razumski, htjela sam povezivati to što sam uvidjela, htjela da na me ne utječe netko drugi, biti samosvojna…
Jedina osoba od koje treba nastojati biti bolji je osoba kakva ste bili još jučer.
Ali to ima svoju cijenu. Patnja je česta posljedica takvog stava. A često se i griješi.
Samo zato što možete, ne znači da uvijek treba uraditi.
Najdragocjenija pogreška i najveća zabluda je ako postaješ svjestan sebe.
Dišeš pa se smatraš jedinstvenim; srce ti kuca i to si ti.
Prihvatiti tumačenje kakvo nam nudi religija traži da se pobijedi bol.
U životu upoznajemo dvije vrste ljudi: one koji nas izgrađuju i one koji nas razgrađuju ili uništavaju. Ali na kraju obima zahvaljujemo što su nas sačinili onakvim kakvi jesmo..
Ali, prihvatiti to kao prirodni proces i bez takvog objašnjenja samo po sebi je bljutavo.
Borba za život po načelu da opstaju oni koji se prilagode svom okruženju crpeći životni sok iz njega – to je sol koju nam život sipa na rane.
Tvoja vrijednost ne smanjuje se na temelju nečije nesposobnosti da vide svoje vrijednosti.
Upravo to što se javi nepodnošljiva bol – to je krvarenje rane.
Strah ubija više snove nego što će to ikada učiniti neuspjeh.
Voljeti, suosjećati, čekati, razmnožavati se. Nizanje jednoličnosti – preostaje onim koji nisu spremni na surovost pod kapom nebeskom, a ne prose milostinju od jalove neprikosnovenosti.
Nikad ne savijati glavu. Uvijek je držati visoko. Gledati ljude ravno u oči.
I sreća nije nešto što treba odgoditi za budućnost, to je nešto što oblikuje sadašnjost.
Posebno to.
Posebno sam svjesna sam da je u prvom planu ta nedodirljivost rimokatoličke i pravoslavne vjere Hrvata i Srba, to je bilo središte drame mog života.
Ipak u traženju neuspjeha besmislenog u svom životu usredotočiš se na ono što je loše, a zaboraviš razloge zašto bi trebala biti sretna.
Život je kao ocean. Može biti miran ali i grub i okrutan. No, na kraju on je uvijek lijep.
Ne treba biti probirljiv u svojim borbama jer ponekad mir u srcu je bolji nego biti u pravu.
Zar svoju patnju treba rasipati na druge?
Nikada ne treba odustati od onog što stvarno želite. Teško je čekati, a još je gore to požaliti.
Zar uvijek treba otkrivati sebi slične i još sličnije?
Svatko koga sretnete ima nešto da vas nauči.
Zar treba biti sretan što možeš plijeviti tuđu nesretnost i jad, – i zatomiti želju da ih prezireš?
Za pobjedu u ratu ponekad moraš izgubiti bitku.
Kako mogu biti uspravna u hramu božjem?
Kažu da onaj koji kleči pred Bogom može stajati pred kim.
Kakva bih mogla biti, a da nisam ponizna, ako je Bog odredio put koji moram proći u životu?
Svaki dan postoji neki blagoslov. Treba ga pronaći. Izmisliti. Uroniti u nj kao u vodu krštenja.
Ali… ipak… štogod bila istina, religija ne govori istinu. Kažem religija, a ne vjera.
Jer svi smo mi ljudi jednakovrijedni i nezamjenjivi. Ako je ikada itko rekao ili pomislio drugačije, ne vjerujem mu.
Ono što nas opisuje to je kako ustajemo ili ne nakon pada.
Sve patnje koje sam proživjela vrištale su vapeći za objašnjenjem, tražile su od sudbine da ih zaniječe.
Oni koji želi spasiti našu dušu od naše uloge u božjem planu trebali bi znati da ne može se sve s čim se kroz život suočimo promijeniti, ali se ništa ne može mijenjati dok se suočimo s tim. Zato u patnji Isusa Krista nisam našla utjehe. Nudila je pročišćenje u kojem je ili njegova ili moja žrtva besmislena.
A ipak svjesna sam i činjenice da ako prosuđujete život ribe po svojoj sposobnosti da se popnete na stablo, njezin cijeli život protječe glupo i besmisleno.
Ipak nisam vidjela smisla da pokorno prihvatim stradanje koje nije bilo manje od njegovog i da se smjerno prepustim volji božjoj, podčinim okrutnom Bogu.
Ljubav i milošte ne ištu stradavanje. I ne samo to. Moja je snaga jer poznajem svoje slabosti. Moja je mudrost jer sam bila glupa. I kada se nasmijem to je jer poznajem bol i tugu…

- 12:12 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 28.01.2014.

četrdeset i deveti dan

Mislim da je svemu kriva zamisao da sve bilježim kao dnevnik.
Te svoje rastrzane i nepovezane misli.
U tom svatko pretjera.
Odmah traži dramatiku, usmjeravati, vrebati, uhoditi, neprestano istjeruje istinu i pravdu.
Ali svaka priča ima pozadinu.
S druge strane izvjesno je da svoje bivstvovanje prepuštam tugaljivim mislima – s nijemim pjevom tugovanke na usnama – obuzeta bolom vlastitog stradanja.
Ne dajem sve od sebe nego sebe.
Gotovo je nemoguće navesti misli kakve me zaokupe čim padne sumrak i ja, u potrazi za uzničarom, uronim u rijeku prolaznika.
Ako i može od mene štogod sakriti, oči ne može.
I makar živim u stvarnosti kada su duše krenule svojim putem, putem nomada, a ja gledam ih u leđa kako odlaze iz tijela ljudi nekuda...
I hodam u pogrebnoj povorci iza kovčega u kojem je sahranila vlastiti život pa se jada žalopojkama poput narikače i nakon svega ipak ne znam da li sam naučila kako se to radi, ali… ali jedna od tuga je u prvome planu. To je želja da saznam istinu o svom djetetu.
I više od dvadeset godina to pokušavam potisnuti u zaborav.
Kad ću napokon zaboraviti to da bi napokon trebala ga zaboraviti?!
I ne tražim razlog za nove suze. I ne pokušavam se opravdavati.
I ne mogu ništa promijeniti, ali… ali promijenio se smisao mojih večernjih izbivanja i razbijena je jednoličnost mojih večernjih izlazaka.
I mi ovdje, mi koji se sastajemo na mjestima mojih večernjih izlazaka, mi smo tako isti a tako različiti.
A mogla sam biti bilo tko, mogla sam biti bilo što, a izabrala sam da budem ja.
Ja sam postala lovac koji čuči u zasjedi i traži uzničara makar se na zrnu bibera nitko sreću ne gradi.
I nije razlog da kuša neku moju ljutnju, osvetu za to što me muči pa da u nježnim dodirima dođe do pomirenja. I svjesna sam da je glupo to što činim.
Možda sam trebala tek samo spomenuti stvarnost i okoliš u koji sam uronjena. Da me zima podsjeća na tople ljude. I da nisu ljudi, ako se među njih ne možeš sakriti.
Možda to trebam zabilježiti? Ne dopustiti da izmaknu prelijevanja malih nijansi činjenica. Čak ako su i beznačajne ili odjednom preskoče u nešto drugo.
Prisjećam se jedne davne svoje izjave dok sam još bila curetak: „Sa dobrim ljudima i običan izlazak bude najluđi provod.“
A nije bitno ono što ljudi kažu da su, već ono što pokazuju da su.
Oni koji nas vole i oni koje mi volimo nikad nas ne napuštaju.
Iako su daleko osjećamo ih zauvijek.
Ne plačeš radi onih koji ne plaču zbog tebe, već se smiješ sa onima koji se sa tobom žele radovati!
Eto, poznato mi je kakve ne treba izbjegavati.
A ne mogu, iako znam da bi trebalo da mogu.
I ne bih smjela unositi čudnovatost tamo gdje nema ništa i ništa se ne može promijeniti.
Trebam razvrstati misli. Trebam izostaviti kako zagledam niz ulicu, prolaznike, njihova lica, grimase, začuđene ili odsutne poglede, zabrinutost, osmjehe… jer to i ne utječe na me.
Nisam drugačija, ali nisam ni kao svi ostali.
Ah Bože, krojaču ljudskih sudbina, nije moje srce jastuče za igle da ih tako zabadaš..
SMS poruka mog voljenog:
„Daj mi svoje usne da ih ljubim.“

- 11:05 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.01.2014.

četrdeset i osmi dan

Kad sam shvatila da budućnost ipak postoji?
Možda kad sam se pomirila s vlastitom smrću dok sam ležala u udubini ispod korijenja drveta čijim sam se suhim lišćem pokrila čim sam, pobjegavši iz zatočeništva, umakla u šumu.
Bespomoćna. Ne mogu se pokrenuti. I ne želim.
Gdje se otvara čarobni krug? Htjela bih izaći.
Čemu?
Ta našla sam utočište, crnu grobnu jamu u zagrljaju korijenja golemog stabla s humkom od gomile suhog lišća kao pokrov…
Izgrizeš jezik da ne bi izgovorio riječi.
Sve je izgledalo beznadno. Boli, krvari ali traje kraće nego posljedice izgovorenih riječi.
Fali mi ona prava riječ.
Tako dok je tražim u mislima ležim stisnuta u položaju fetusa. Oči su mi zatvorene. Glava postrance polegnuta na tlo. Kroz gusti pokrov od lišća ne nazirem svijetlo. Ta neprozirna tama je moj bijeg. Jedina zaštita.
Problem kod čekanja je što ja nisam vješta u čekanju.
Osjećam tupu bol, ali ne otvaram oči. Glasovi. Lavež pasa. Traže me. Osluškujem dvojicu koji su zastali, njihov razgovor. Ne ispuštam zvuk. Preplašena, ostajem čitav tjedan sakrivena u udubini od lišća. Dok ležim skutrena. Drhtim. Svako živo biće drhti od straha za vlastiti život, a meni dolazi u svijest da bi smrt bila bolja.
Ah, da sve što tone konačno i potone.
I nemiri su dio nas.
Nepomična dodirujem samu sebe da osjetim toplinu otvorenim dlanom priljubljenim uz tijelo.
Posve neočekivano u trenu kad sam prizivala smrt, kao da se otvore vrata prema budućnosti.
Odakle tolika sigurnost da neću biti kao i svi prije mene?
Možda sam, možda sam samo jedan trenutak povjerovala da kad se sve smiri imat ću snage da se ušuljam noću i uzmem svoje čedo pa s njim u naručju pobjegnem, ali… ali čekanje potraje beskonačno dugo i nakon tjedan ispuzah jedino želeći umrijeti…
Od straha pogaze se obećanja i obrišu tragovi…
Usred šume u mraku, besmisao mog postojanja posrtao je nekamo….
Odustanem kada shvatim da je uzalud.
U tom je čar samoće: neizlječiva bol u duši, beznađe i bespomoćnost zaogrće se neutješnom tugom – neodoljivim čarolijama ispunjava praznine što ih stvara vrijeme u kom živimo.
U meni se nešto prelomilo.
Taj odlazak, napuštanje, bijeg – to ostavlja zauvijek otvorene i neizliječene rane.
"Zauvijek, nikada, obećavam." – to riječi su što nemaju značenje i težinu.
Samo ni bol ni tuga ne mogu nadomjestiti ljubav makar se poput nje uvlače u srce…
A opet, čudno je kad se dogode grozne patnje. I više od ičeg trebaš ljubav.
Užitak bez bola ne ide.
Barem sam tako nešto spoznala kad su mi donijeli izmrcvareno tijelo mog voljenog.
Prkos i samoća se vole.
I kao što se čovjek ne može rastati sam sa sobom, bilo mi je nemoguće napustiti ga.
„Pođi sa mnom, znam put do Pakla,“ rekla sam samoj sebi bez glasa.

- 22:02 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.01.2014.

četrdeset i sedmi dan

Ne znam odakle početi. Nije lako. I puno je proteklo, a riječi ne mogu vratiti što se dogodilo kao ni osmjeh na lice. Ne mogu izliječiti rane. Ipak, osjećam da se, iz nekog razloga, nešto mijenja i moram reći to što nosim u srcu.
Ponekad se desi da ono što umislim, a to biva jače od onoga što stvarno jeste i eto ga lom.
Tajnu treba rasporiti i u nju zagrabiti izvlačeći punih ruku premda to ama baš ništa neće promijeniti. Baš ništa.
A najmanje religija koja nam uništava i otima život.
Nakazan svijet forsira sreću. To je prešlo u teror.
Onaj koji slijedi učenja crkve, na vrhovima prstiju šulja se svijetom i pljuje prirodu – božje djelo, svijet koji je stvorio. Ipak, upravo bi se tom stvaralaštvu trebao radovati, cijeniti ga, uznositi se i podići mu hram, – ali ne kao nečemu što je stvoreno radi čovjeka i dano mu da to koristi po vlastitom nahođenju i kako mu se prohtije.
Iz ničeg mogu da stvorim sve. Pa se oduševim, pa se naljutim, pa red paranoje, pa red melankolije. I svima dam ulogu u drami.
Religija govori da je svijet Božji uradak koji čovjek može iskorištavati neštedimice na način kako mu se sviđa. Religija truje život.
O čemu li sanjaju smrtnici?
Natrčiš na sebe. Kakva neugodnost. Okitim se riječima, ali to su opet samo riječi.
Koji bi se umjetnik složio time da taj tko kupi njegovu tvorevinu ima pravo da je uništi?
Blijedi smo jedni u drugima. Bijedni.
Zašto nam svećenici lažu?
Baviš se samim sobom i shvatiš da je to najgori vid podnošenja.
Čemu služe njihova tumačenja koja luče toliko otrova?
Ta buka to su uglavnom samo ljudi. ''
A što li sam ja nego krv, kosti, ćud; nasilje i volja?
Gledam zvijezde i pitam se; čemu religijske predrasude?
Okrećem se sama sebi i uviđam zašto ne mogu potisnuti dojam koji se razli u mojoj duši.
Beskrajna priča'' je beskrajna.
Nađu se u njoj i oni koji se zaslužuju, ali kakva mi je to utjeha? Jer ona koja je moj život to je pakao. Više ne želim zavaravati sama sebe. Neću je, vrlo često, početak slobode.
U cara Trajana kozje uši. Prenesi dalje. Govori glasno.
Toliko toga što treba podnositi.
Ne želim više slijediti što mi drugi nameću tvrdeći da je to istina.
Želim naučiti poštivati se, svoja htjenja, gledajući nebesa istom strašću kakvu sam nekoć osjećala promatrajući čuvstvo svoje duše.
Lijepo je živjeti sebe, al' košta...
Ispovijesti ubijaju. Ja ne želim smrt nikomu, pa ni samoj sebi, toliko znam.
Kakvi su to poroci usmjerili pogled prema neprirodnom?
Ne znam koliko je do usamljenosti, koliko do igre, koliko do navike. Ne znam raduje li me poziv zato što volim ili zato što to ne umijem?
Mene je prosto ponekad potrebno skupljati u krhotinama mojih misli. I pročistiti krvotok i glancati mi kosti…
Kad god bih se okretala k nebu pa bilo to u molitvama ili blagim prijekorima zbog sudbine koja je usmjerila tijek moga života, opet bih se, ponovno vratila sebi.
Počne li me ikad gušiti zanos pa potisne ponos, ljubav i tugu u mom srcu, odustat ću, ali… ali dok god ja sam poprište nadahnuća vlastite patnje, zašto bih je tražila drugdje?
Iščupaj srce. Ono ti postavlja zamke.
Prečesto sam ruke sklapala prema odsutnom nebu – očekujući trenutak kad ću se vratiti u okrilje slatko-gorkog beskraja.
Proturječni zanos, kom se pokušavam oduprijeti.
Ne pada mi napamet da se mirim sa sudbinom. Pa to bi tek bilo tragično.
Religija nas nastoji izliječiti od zala – žrtvom koja životu daje cijenu.
Samoća i ljubav ne odriču se zla.
Sva moja ogledala u drugima. Tu. U meni. U toj divljini. Nikog. Ili…
Nikad nisam bila uvjerena da trebam slušati svoje istančano srce.
Ne znam što hoću, ali zahtijevam da mi pruži sve.
To se razlijeva mojim tankoćutnim bićem ne tražeći odgovore.
Sirota plemenitost u meni. Sirota grofica u meni. Izvedimo striptiz savršeno odabranim riječima. I prihvaćam svoj usud makar bi htjela u nekoj grozničavoj molitvi crpila snagu iz sebe. Bolja vremena me ne zaslužuju.
SMS poruka od mog voljenog: „Čak i ako ništa nemam imam tebe.“

- 10:29 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 25.01.2014.

četrdeset i šesti dan

Odnosi me u svakodnevno ništavilo. Drugima je lako. Drugi uvijek mogu da odu od mene. Ja od sebe samo u ludilo.
Uranjajući u rijeku prolaznika probavih trenutak svakodnevnog života.
Ne znam koliko je do usamljenosti, koliko do igre, koliko do navike. Ne znam raduju li me lutanja zato što to volim ili zato što mi je to jedino moguće?
Ako nikad nisi poželio krila da ne kaljaš tlo okrutnim koracima tuge, onda nikad nisi ni volio zemlju kojom kročiš. Ako se nikad nisi utapao u rijeci vremena tad nisi ni žudio za sigurnom obalom. Kadgod ti se javi takav dojam zbunjeno promatraš zvijezde na nebu.
Bojim se da ovaj raspukli svijet ni on ne može da sastavi.
Nemaš čvrstog tla pod stopalima. Pretvara se u vosak i tope u tamnu tekućinu tvoje krvi.
Bunila su duboko osobna.
I zaboravljaš nebo. I zaboravljaš život. I zaboravljaš što hoćeš i ne možeš spoznati drhtaj tla kojim koračaš tražeći ni sam ne znajući što. I vrijeđa pomisao ako netko nalazi da te more nisu dovoljno zastrašujuće.
I svi smo mi nekome razlog za pad. Ali stvarnost, koga ona zanima?
Nađeš li se licem u lice i oči u oči s tim, uzdahneš, a bliska gorčina natjera da se, u dirljivom zagrljaju, stopiš s tim!
Neodoljiva sam uvijek kad zapravo i ne znam što hoću.
Doista sam se tako nekako i ja zatekla u toj situaciji.
Iznenada učini mi se da sam ugledala u gomili mog uzničara kako ulazi u neko usputno svratište.
Odbojno i odvratno mjesto.
Nisam ga slijedila. Nisam bila sigurna u to što sam ugledala, ali slutnja ima dovoljno snažan dojam da nisam krenula dalje i prepustila se da me rijeka prolaznika dalje odvuče.
Potajno se nadam da će neko da me spasi. To je tako kurvinski.
Otišla sam na suprotnu stranu ulice i leđima se oslonila na pročelje zgrade.
Promatram vrata gadne rupe odakle, kroz pukotine na zidovima, cijedi vonj razvrata. Svraća, ulazi i izlazi još gospode i dama na kojima se vidi odlučnost da tamo osvježe svoj grijeh.
Ponovo bih mogla jedno nadanje u ništa.
Taj kog čekam izlazi okrijepljen. To odaje pijani osmijeh i ljupka razdraganost kojom odsutno pogleda niz ulicu pa je pređe i pođe u mom smjeru.
Ponovo bih mogla jedno nadanje u ništa.
Tetura dok mi prilazi. Nije primijetio da mu idem ususret, a kad stanem pred njega ugledam ukočene kao slijepe oči.
Agonija se toliko trudi da bi smo bili sretni.
Uokvirene su kolobarima zbog puno zaboravljenih nepravdi što ih je nanio. U isušenom pogledu jedva treperi prepoznavanje, a neprijatnost baca sjenke, tamne mrlje kajanja.
Zadnji fiks zlovolje.
Ali nisam žalosna zbog susreta oči u oči s njim. Želim postaviti neka pitanja koja mi ne izlaze iz usta i on me obiđe.
Nisam se pomakla, nisam se mogla osvrnuti za njim.
Samo nepokretna stojim.
Na mjestu.
Pričaj mi malo o toj osobi, (ako si i ti sam taj), koja te uistinu poznaje i koliko je ona izranjavana zbog toga?
SMS poruka voljenog: „Galamiš mi u mislima.“
Zatim se okrenem i pođem u konačište gdje me očekuje voljeni jer on me zna golu, samo on me zna stvarno golu. Iznutra…

- 08:51 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 24.01.2014.

četrdeset i peti dan

Poput zvijeri izgubljene u ljepoti življenja nigdje ne nalazim spokoj.
I oduvijek sam znala što ću biti kad odraste – tvoja ljubav.
Ponor se otvorio između duše i tijela izjednačio je sudbinu i kaznu. Svaka žudnja muči. Potpuno ništa oči bi pretvarale u zelene livade, uho u zvukove, nos u mirise, dodir u užitke – jer žudnja kuje svijet što um osporava. Duša veli ništa kada tjelesna osjetila slute zov ljubavi. Voljela bih da sam te upoznala u nekom drugom nestvarnom samo našem životu u kom ne postoje drugi ljudi.
To i jest razlog što ne postoji ni vječno ni zauvijek i sve se ipak promijeni. Zapamti to voljeni moj i raduj se.
Ja ne tugujem što sam osuđena živjeti pored života.
Raduj se što jednog dana nećeš više nositi breme ni vlastitog stradanja ni patnje.
Naše je bivstvovanje samo jedan stari križ koju nosimo u smrt.
Nepotrebno i besmisleno je ponovno opjevati jad i patnju.
Za uvelim cvijetom što si ubrao u polju i donio mi na prvi spoj ne treba zauvijek žaliti.
Sjeti ga se voljeni moj i raduj se.
Kad umjesto 'voli' napišem 'boli' pa shvatim da nisam jako pogriješila to je razlog za osmijeh na našim usnama.
Zar treba umrijeti da bi se doseglo savršenstvo?
Kada sunce života uroni na zapadu još nam samo zlaćena sjenka večeri i noć preostaju.
Ljubav se mora odreći svoje igre, a ukus patnje i suza tinja žeravicom koja grije srce.
Nemoj zaboraviti to voljeni moj i raduj se.
Nisam te birala ja, izabralo te je moje srce.
Ne ostavljaj za sutra to što možeš uraditi odmah i nemoj oklijevati ubrati cvijet na livadi što ćeš darovati voljenoj jer polja će opustošiti hladni vjetrovi zime. Ne tuguj za onim nekad dok je ključala naša krv, to nekad u kom su naše usne grabile poljupce koji bi se izgubili da smo tratili vrijeme. Ne žali zbog tog što je bilo voljeni moj i raduj se.
Kad ne možeš živjeti kako hoćeš, živiš kako moraš.
Čovjek ne može zaustaviti ni unatrag vratiti vrijeme. Trenuci prolaze brzo i skrivaju svoja sanjarenja u nepovrat. Život je kratak i samo u nekoliko časaka doživimo ljubavnu sreću. Beskonačno dugo traje jedino bol i tuga. shvati to voljeni moj i raduj se. I neka vrijeme slobodno otkucava i broji svoje godine jer samo ja ću zauvijek biti jedino tvoja ljubav.
Slatke nas laži naših sanjarenja obmanjuju, a istina pogađa grubom stvarnošću i nikad nećemo imati dovoljno vremena da odaberemo čemu od toga dugujemo svoju ljubav.
Sve je odlučeno i predodređeno, a obmane kojim nas iskušava život, odrazi su smrti koja nas očekuje na vječnom nebu. Vjeruj u to voljeni moj i raduj se.
I nemoj nikada od mene odustati.

- 14:28 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.01.2014.

četrdeset i četvrti dan

Crna ptica sletjela je jutros na prozorsku dasku stana gdje sad živimo ja i voljeni moj, a misli mi odletjele na njenim crnim krilima.
Ta su me crna krila sjećanja odnijela gdje smo oboje rođeni u istom selu – i to je otkrilo čitavu tajnu života naše ljubavi.
Ni svi kilometri ovog svijeta nekim blizinama ne mogu ništa.
U mojim sjećanjima su kokoši iz njegovog dvorišta.
Kroz otvor u ogradi dovode piliće da kljucaju zrnje s vrapcima, kosovima, divljim pticama i domaćom peradi koje zajedno hranim u našem dvorištu.
Kad nije pravo vrijeme, nevažno je da li je zakasnila ili poranila ljubav.
Mene su, jer sam Hrvatica, velikosrpski poduzetnici zatočili na farmu gdje, kao što na pokretnoj traci kokoši nesu jaja, tako sam, među drugim zatočenim ne Srpkinjama trebala rađati djecu već u utrobi namijenjenoj za potrebe bogate klijentele koja ne može imati vlastitu,
a mog su voljenog, jer je Srbin, isti velikosrpski podanici zarobili i strpali u logor pa ga preodgajali šutirajući mu tijelo cokulama ne bi li izbili srce što je odabralo za ženu Hrvaticu i zavičaju i Domovinu tamo gdje ja i voljeni moj smo odrasli.
Nekada ne možeš dovoljno glasno vrisnuti ali možeš se dovoljno tiho isplakati.
Kad bih se zaželjela igre, kroz otvor u ogradi i ja sam odlazila u potragu za drugom u igri u njegovo dvorište.
Pčele iz košnica smještenih u naš vrt u proljeće traže med u rascvjetanim krošnjama njegovog voćnjaka.
U ljetnim se noćima zvijezde jednako osmjehuju iznad njegovih i naših polja zrelog žita.
Naša ljubav je početak 'besmrtnosti'.
Mene su, jer sam Hrvatica, zatočili da rađam djecu i za bogatu klijentelu, pedofile…
a mog su voljenog, jer je Srbin, strpali u logor gdje su mu odrezali jezik da ne govori o ljubavi Srbina i Hrvatice…
Noću svi osjećaji za koje se trudiš držati zaključane duboko u sebi, nađu način da izađu van i sjebu te.
Kuće u kojima smo rođeni razdvaja plot kroz koji se provlačim u njegovo dvorište.
On ga preskače kad se zaželi našeg druženja.
Ujesen se jednaki miris sijena i zrelih plodova širi iz hambara njegovog srpskog domaćinstva i našeg hrvatskog,
A zimi, kad snijeg prekrije krov i njegove srpske i moje hrvatske kuće, snjegović na ulici ispred ograde ima nos od mrkve iz moje smočnice, a oči su komadići ugljena iz njegovog podruma, lonac na glavi je iz moje kuhinje, a metla što je drži je iz njegove štale.
Moja ljubav je sat bez kazaljki: kuca ali vrijeme ne pokazuje jer traje beskonačno.
Mene su, jer sam Hrvatica, zatočili da za potrebe bogate klijentele rađam djecu umjesto kofera za šverc i preko granica prenose u njihovoj utrobi drogu gradeći se putuju sa svojim djetetom,
ti neki ljudi sa kojima obične stvari postanu posebne,
a mog su voljenog, jer je Srbin zatočili u logor pa mu žlicom iskopali oči da više nikad ne vidi ni zavičaj u istoj Domovini ni svoju dragu 'ružu hrvatsku'.
Mali Princ je naučio da je čovjek usamljen i među ljudima, naučio je prepoznati svoju ružu među drugim ružama, puno lijepih ruža, ali ne i kao jedina jedina njegova na planetu gdje je njihov zavičaj.
Teško je ako ti netko nedostaje ali još je teže kada nedostaješ sama sebi onakva kakva si bila, a više nisi... zbog njih... nekih…

- 10:25 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 22.01.2014.

četrdeset i treći dan

Probudim se noću, na slabom svijetlu što kroz prozor dopire s ulice vidim mog voljenog da drži mobitel, piše mi poruku, ja dohvatim svoj i čitam da je lud za mnom, okrenem se k njemu, poljubim ga i kažem: „Spavaj luđače.“
Najljepše se spava kad nekome uvalite dupe u krilo.
Zrela sam za shvatiti da 'nemati to što želiš' nije ni približno dobro kao ono što imaš i voliš.
Prednost toga ako neko spava uz vas je da vam može liječiti stomak ako vas boli. Samo položi svoje dlanove i sve je u redu
Napisane riječi bez boje glasa i dalje su samo tišina.
Tišina voli saksofon i kišu.
Tišinu prekida razgovor između njegovih usana i mojih leđa.
To i jest bio razlog da voljeni moj kao da je bio stvorenje od nestvarnog, od očaja i privida.
Sanjala sam snove koji su sanjali mog voljenog. Čuli ste već za san snova?
Ponekad gotovo da ni sama ne mogu reći je li stvaran ili sam ga izmislila.
Neki snovi nikad ne spavaju, a neki se nikada ne probude.
To je značilo da u životu dajem sve i tražim sve. Kada se sve oduzme i sabere, uz poneku ogrebotinu koja prođe i ranu na duši, ipak imam dovoljno za sreću.
Dobiješ ono za što se potrudiš, ne ono što želiš.
Najgore 'zašto' je ono koje postaviš sebi pa nemaš odgovor.
Ako dovoljno čvrsto žmiriš, san će sigurno doći.
Bio je tu, a opet, nikad neću znati ako se je odista vratio…
Sanjala sam da postoji.
Kiša je padala i one prve noći kad je došao prišla sam krevetu gdje je ležao i naglim pokretom raspustila dugu kosu da se prospe po njegovom trbuhu.
Vidjela sam mu na licu zbunjeni izraz. Kao da me pita: što je to?
„Moja kosa, to je moja kosa,“ rekla sam.
Glas mi je drhtao, a on ništa ne može reći.
Šutim. Ispružim se kraj njega. Drhtim i osjećam da drhti. Tiho, jedva primjetno, pulsiraju srca u našim grudima.
Dugo pamtim ono što bi trebala zaboraviti.
Uzela sam ruku svog voljenog i stavila tu malo lijevo ispod ključne kosti da osjeti kako se uzlupalo.
Noć polako pada i soba se ispuni blijedom svjetlošću mjesečine jer su se upravo razišli oblaci nakon kiše što je lijevala čitavo poslijepodne. Sa ulice dopire lagani žamor, a vjetrić klopara otvorenim kapkom prozora. Prohladno je, ali ne tako da imam potrebu podvući se pod deku.
Iznenada se nagnem nad njegovu glavu i poljubim ga.
„Dođi. Zavuci se pod pokrivač. Toplo je, miriše na mene, a ja spavaćicu ne nosim…“
Ugriz usnama. Strmoglavi pad na nebo. On dohvati svoj mobitel.
„Ne pitaj me ništa. Odloži mobitel. Pristala sam još prije dva života da svoj provedem s tobom. Zar si zaboravio?“
Strast se ne može sakriti. Ona izbija kroz kožu. Koža traži njegove zube.
Sanjala sam otiske zuba i tragove noktiju mog voljenog na rebrima. Volim tragove po tijelu. Dok nastaju boli, ali i prija u isto vrijeme.
Osjetim kako nam se žare obrazi od dodira, a on se lagano odmiče kao da mi govori: čovjek treba imati dara da vodi ljubav, a ja ga nemam.
Nasmijala sam se i povukla na sredinu kreveta pa ga opkoračim.
„Ne govori ništa i ne miči se,“ rekla sam kao da to može.
Mirovao je kao da je težina mog tijela nešto podatno, mekano, poput vlažnog voska u koji je uronio. Ispružila sam se preko njega i prislonila čelo na čelo. Ja iznad, on ispod.
Nemam pojma o vremenu i prostoru. Nekako sam otupjela na to. Postoji samo moj voljeni.
Miris istine jer jedan pogrešan korak i magije nestane.
Zagrljeni. Osjećam sve i ništa istodobno.
I tišina je samo tišina, ako nemaš što da prešutiš. A prešućuješ.
Ugasi sjećanja, pojačaj snove i zažmiri – kažem sama sebi.
Tako dugo ležimo. Kao iscrpljeni ljubavnici koji su do maločas vodili ljubav.
Niz neki je list u krošnji drvoreda skliznula kap i pala u lokvu na pločniku.
Nikad se za sebe nisam usudila reći da me zapljušte osjećaji poput kiše. Od sve ljubavi, od svega što volimo, to je uvijek samo kap.
Svjetovi u ljudima…
„Ne“ rekla sam u tom trenutku, ustala i istrčala van iz sobe.

- 09:26 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 21.01.2014.

četrdeset i drugi dan

Dok sam bila djevojčica u selu gdje smo odrastali ja i moj voljeni, bile su dvije crkve.
Podijeljenost ili razdvajanje hram božji nastoji ublažiti, ali svećenici su vješti samo u jednoj vrsti propovijedanja: oni izriču vlastitu isključivost. Netrpeljivost prema drugačijem pogledu na isti prizor pretvaraju u ljepotu, a sijanje razdora u prinošenje žrtve.
Voli. Vratit će ti se kao bumerang. Kad-tad.
Mene su roditelji u nedjeljna jutra vodili na misu u crkvu kamo su išli Hrvati, a mog voljenog, dok je bio dječak, njegovi su roditelji vodili na nedjeljnu misu u crkvu gdje su išli Srbi.
Ljudsko biće je usamljeno ako voli. Ako se okrene zovu vlastitog srca pronaći će bolji izgovor za širenje ljubavi nego ako sluša nebo. Dokaz je iskušenje ljubavi mene i mog voljenog. Stradanje kakvom smo podvrgnuti.
Urezuju mi se neka sjećanja i to me boli.
Religija je bezosjećajna prema drugačijem svjetonazoru od onog koji širi. Opčinjena je podvrgavanjem, stvaranjem žrtve.
Ne biberi suviše. Ni ručak ni život. Ni svoj ni tuđi. Ne stavljaj sol na rane. I ne stavljaj svuda začin. Ali neka ne bude ni bljutavo.
Djelovanju religije strana blagonaklonost. Uzalud je to što je netrpeljivost zabluda u kojoj je ogreznula. Strana su joj čuvstva. Zato spašavaju našu dušu nudeći nam spasenje onim što osjećamo u srcu: najneobičnije ljepote svijeta u kom živimo.
Puni smo savjeta kojih se sami ne pridržavamo.
Ako, ljubav i jest nešto divno i nadnaravno što se može tumačiti jedino kao dar božji kojim nadahnjuje ljudska bića, to i jeste tako silno osporavano od crkvenih velikodostojnika jer osporava učenja koja nam pokušavaju nametnuti.
Žeđ za riječima.
Religija nastoji ujednačiti različitost, poništiti posebnost.
Luđačka želja i njena košulja.
Smisao spasenja kakvo nam nudi je jednoobraznost.
Ja i moj voljeni smo različitih vjeroispovijesti, ali iste vjere.
Ne podnosim isključivost. Ne dopuštam nikom, osim svom srcu, da prosuđuje o životu i smrti.
Inat. Kratka ali teška riječ. Baš kao i 'ego'.
Ako već jesam, zabludu svog života smatrat ću smislom zbog čega sam rođena.
Ništa od tog što osjećam u svom srcu, neću ispravljati.
Svatko od nas rađa se da se suoči sa vlastitom osobnošću.
Koliko žena nedaća može otrpjeti velika je nepoznanica. I odakle crpi snagu da nastavi dalje.
Ali čak i ukoliko se ne može izbjeći zlokobno, ne smije se odustati – to je bit iskušavanja kojim smo podvrgnuti jer, zar upravo stopiti se s prirodom, čovječanstvom, Bogom, – nije odavanje poštovanja Tvorcu svijeta u kom živimo?
Ja i moj voljeni smo različitih vjeroispovijesti, ali iste vjere. Oboje vjerujemo u ljubav.

- 18:10 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.01.2014.

četrdeset i prvi dan

Znam da u meni čuči neposluh i da me se ne može pokoriti.
I ne mogu prihvatiti drugo do li otkucaje vlastitog srca.
Nije mi potrebno izoštriti razbor istančanim torturama ni njuh da namirišem octenu krv na rukama krvnika, dovoljna je gluha tišina što nagoviješta dugi jauk. Odmah prepoznam opasnost. I okrenem se protiv grubosti i ponižavanja. Zla što se iznenada, nesmiljeno i razorno spušta s neba u mozak, u tijelo, u utrobu. Nepomično čekam. Samo čekam.
No, što će biti? Što reći o neizrecivom što mi se dogodilo? Što proizlazi iz šutnje? Ili tko?
To što se zbilo meni i sve zlo kojem je bio izložen voljeni moj, sveprisutnost naše loše karme.
Razmišljaš da je sve moglo biti drugačije, ali kajanje nema sutra. Ne pripada ti nikakva budućnost. U stvarnosti više nemaš sadašnjosti. U stvarnosti ničeg nema.
Zato odlaziš. Zato odlaziš u svoje samotne misli.
I dok žamore u tvojoj glavi tvoja usta šute, a dok nijemi pogled traži to što ne može naći. – ti si biće kakvo zapravo nisi. Odlaziš sumračnom stazom jednog sna. Tražiš voljenog.
Tražila sam svog voljenog na putu kojim smo išli u jednom ranijem životu, putu koji nas je doveo do raskrsnice gdje su nas surovo razdvojili. Tamo gdje smo nekoć sagradili dom sad je razvalina. I mjesto gdje bi se uvečer sastajali više ne postoji. Sad sam u drugom gradu. Dugo sam tamo. U hotelskoj sam sobi dugo bila sama sve od kad sam pobjegla iz zatočeništva u kom sam rodila dijete koji su mi oduzeli, a da ga nisam dotakla ni znala kog je spola.
Tamo sam dugo čamila, bila mrtva, a nisam mogla umrijeti.
Neprestano samujući dok nisu donijeli ispaćeno tijelo mog voljenog.
U očima mi blistaju suze zbog tužne ljubavi.
Pa dugo provodimo u krevetu samo grleći se bez riječi.
Tisuće sjenki mog voljenog u mom sjećanju igraju u mome srcu uz ritam eha poslijednjih šaljivih riječi koje sam nekoć čula iz njegovih usta.
Pojela sam i njegovu tišinu. Samo je kliznula kroz grlo.
Tamo u onom gradu smo ostali zajedno u vlažnom podrumskom stanu.
Tamo u tom nepoznatom gradu gdje našli smo utočište i konačište.
Tamo gdje se u mojim mislima odvija film običnog života kakav nikada neće biti, kakav ne možemo ostvariti. Tamo gdje prolazim ulicama s tim filmom u glavi u slikama koje se više nikako ne može dogoditi voljeni moj mi govori:
„Ružo moja hrvatska, jednog dana ti ćeš se obogatiti pišući pjesme i tada ćeš biti jako bogata pa će svijet govoriti da sam s tobom radi novca, a čak im neće biti važno što si mlada i lijepa. Svi će reći da nisam s tobom ni zbog mladosti ni ljepote…
Pa ako zatim po čitav dan radim da zaradim onda ćeš mi reći da me nikada nema.
Ako sam čitav dan kod kuće, onda ćeš ti reći da sam lijen i samo smetam dok usisavaš i da nikakve koristi od mene nemaš.
Ako sam miran onda sam ti dosadan jer tebi treba muško koji skoči na svaki tvoj mig.
Ako ne poskočim na svaki tvoj mig onda sam lijeno govno koje samo gleda vlastito dupe i nije ti stalo do tvog srca i potreba.
Ako progovorim dvije mudre riječi još više izludiš jer ne shvaćam kako ti bujaju hormoni.
Ako ti kažem kako si lijepa onda sam jeftini prozirni laskavac iza koga stoje prikriveni motivi.
Ako ti ne kažem da si lijepa onda samo misliš na to što ti ništa ne kažem i rasplačeš se.
Ako se sredim, namirišem kolonjskom kad izlazim onda sigurno imam ljubavnicu.
Ako ne poklanjam pažnju na izgled onda te pred svima sramotim.
Ako sam štedljiv onda sam škrtac.
Ako potrošim onda sam raspikuća.
Ako sam vedar i veseo onda sam neozbiljan i ne razumijem težinu života.
Ako sam turoban i namršten onda te to umara jer je i bez takvog izraza na licu stvar ozbiljna, a netko se ipak treba nasmijati i biti radostan.
Ako hoćeš pomoći u kućnim poslovima samo smetaš kad si trapav i ništa ne učiniš kako treba. Bolje bi bilo da se bavim nekim hobijem.
Ako imaš hobi onda mi je svaka stvar preča nego da ti pomognem po kući. Ako bi te pokušao razumjeti Ružo moja hrvatska onda bi bez sumnje završio u ludnici.“
SMS poruka od mog voljenog:
„Srce gubi funkciju bez tebe.“

- 16:51 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.01.2014.

četrdeseti dan

Okrećem pogled ka zgradama i promatram ih. Svaka od njih uzvraća pogled i govori:
„Priđi. Nisi usamljenija od nas u kojima svoje skrovište nalaze i druge različite samoće…“
Ali, ne zanimaju me priče o stvarnom životu i šaputanja o neispunjenim danima i beskraju neprospavanih noći. Dovoljna mi je vlastita tuga. Znam da se ne mogu ispeti po pročeljima, – strmim liticama u koje se usjeklo korito rijeke prolaznika.
Odavde mi izgleda nemogućim dočepati se sigurnosti njihovih obala pa s krovova ispod zvjezdanog svoda bacati pogled na sve te ljude jer nigdje drugdje moja usamljenost neće biti tako blizu samoći što objedinjuju usud čovjeka u uljudbi…
Biti s nekim, a biti sam je najtužnija vrsta samoće.
Kasno noću kad se ulice oslobode uzdaha gungule, bez nade i razočarenja prolazim kroz prigušenu svjetlost rasvjete ili kroz sjenu drvoreda ili zastanem na praznom trgu iščekujući neželjeno jutro. Poput beskućnice.
Opustjeli se grad, zajedno sa mnom, uzdiže u prostranstvo beskorisne tišine.
Htjela bi viknuti: „Hajde da probudimo svijet, dosta smo hodali na prstima.“
Kad se vratim u svoj bivak i prije nego se sklupčam na pod ispod tuša, pogledat ću lice u zrcalu. Vidjet ću da se na njemu ništa nije promijenilo. Ne primjećuje se protok vremena i trag prolaznosti. To je bezizražajno, obično, neispisano lice, malko bljedunjava, i to je sve.
Prvi put sam se pogledala u ogledalo kad sam pobjegla iz zatočeništva i kad su me smjestili u hotelsku sobu. Točno pamtim taj trenutak. Tad mi još sudbina mog voljenog bila nepoznata. Bila sam u zajedničkoj kupaonici, Svjetlila je samo gola žarulja. U žućkastom polumraku ugledala sam svoje lice, lice mlade žene što su je nekoć zvali Ruža hrvatska. Onaj trenutak, kad te ljepota prirode uvjeri da nisi ništa više, nego djelić nje. Ista glatka koža, iste oči uplašene srne i pravilne obrve i podočnjaci, iste blago napućene usne.
Ima lica koja sa starošću dobiju nešto sveto i mudro, a druga pak mučeničko i bolesničko, treća životinjsko i zvjersko.
Doduše ni godine ne izražavaju točno starost. Ima mladih bakica kao što ima puno i starih cura. I unatoč činjenice da je seks moguć i u stotoj....ali, tko bi se toga sjetio?
Neko mudro zbori: grijeh je ono, kad sve uživa, a duša pati! (Pa ti biraj!)
Uostalom žena se može izliječiti od svake bolesti ako joj se kaže, da je to znak starosti.
Uostalom bolesna žena ima samo jednu želju; zdrava žena ima tisuću bolesnih želja.
Kakve plodove svojim srcem rađamo, takvim plodovima dušu hranimo. A ništa ne boli, kao otrovana duša....a tako je malo lijeka.
Pa makar mi se u prvi mah nije dopalo što na licu ne vidim koliko mi se život promijenio jer… jer u tim sam trenucima još uvijek bila živa.
Ja sam od onih, koji i kada padaju, povjeruju da lete! Tako se na kraju ipak, dočekam na noge.
S godinama shvatiš, da sreća u životu ne zavisi previše od planiranja, već načina razmišljanja. Dok planiraš, sreću lako previdiš kad se ona dogodi. Ali i ako imaš sreće, ne znači i da si sretna, zar ne, jer… još je jedna istina: postoji puno žene koje bi mogle puno i lijepo voljeti, ali nemaju koga. Svi se prave da su već voljeni. Srame se priznati da nisu.
Kako sam uspjela preživjeti sve što sam preživjela, a da događaji nisu ostavili trag na izgled nego samo ožiljke na duši?
Ako nisi spreman za bol, onda nisi spreman ni za ljubav.
Jesu li tragovi nevidljivi ili ih samo treba znati opažati?
Ljubav se sastoji od četiri stvari: od uzdaha, od jecaja, od želje za smrću i zeru laži.
Ali ako pokušate razumno razmišljati o ljubavi, izgubit ćete razum.
Ali ako sad, dok se gledam prije nego ću leći pored izmučenog tijela svog voljenog čija duša plovi u divnoj, nepromijenjenoj prošlosti naše ljubavi – čini mi se da je bolje da se ništa ne vidi. Bolje je da nema tragova patnje na mom licu. To mi je zaštita. S ovako netaknutim licem bit će mi lakše sakrivati ljudima istinu o sebi. I onda sam donijela odluku da od sutra uživam u malim stvarima... A jednog dana ću se okrenuti i vidjeti koliko su one bile velike.
SMS poruka mog voljenog:
„Budi moj jastuk.“

- 16:43 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 18.01.2014.

trideset i deveti dan

Promatram rijeku prolaznika. Na njihova nepoznata lica blijede zrake prosipaju već umorni Mjesec ulična, rasvjeta i slabašno zvjezdano nebo.
Zašto je tako svake večeri?
Izlazim svake večeri u svojim mislima privijam na grudi svoje dijete. Čuvam ga dok zadržavam dah… i nemam njegove slike u novčaniku. Nosim je u srcu mada ne znam kako izgleda. Nekada mi događaji u glavi izgledaju stvarnije od bilo čega što se dogodilo u stvarnosti. U glavi sam stalno, u stvarnosti rijetko. Ipak… da li pod zvijezdama šećem samo da bi iz srca tame moja nesretna duša dodirnula tužni privid što je postao jedina prava stvarnost mog života?
Pa nije granica svijeta tamo dokle ti pogled seže.
I nitko ne može ubiti tu moju radost u duši kad ga ugledam.
Srce mi je postalo rastezljivo, uporno ga smještam unutra i samo se napravi još više prostora.
Sve ostalo nije mi poznato. Kakav plamen plamti u očima mog djeteta? Kakav nemir struji u njegovoj krvi? Kakvim me kliktanjima doziva iz tame? Kakva je grozna kletva izrečena ispod zvjezdanog neba pa su moje noći zapečaćene usudom tuge što se bez glasa zariva u moje srce dok prizivam smrt?
Najgori su mi oni sati kad ga nema.
Predaleko, predaleko sam otišla tražeći ga. Ipak…
Ipak predaleko ne postoji, ali postoji jako loše, a ako je jako loše onda si otišao predaleko.
Ako mi nije stalo do veselih gozbi, ako mi ne trebaju životne radosti, ako mi je umorno srce, a ja sam izgubila vjeru i još samo umirem prije no umrem.
Bože mogu li umrijeti danas, a ako ne, zašto ne?
A mogu li barem obojiti maštu bojom mog neba? Neba bez oblačka prelijepe plave boje potočnica, malih cvijetaka…
Otkad mi je stao zidni sat stalno je devet sati, prerano za spavanje prerano za ustajanje. Ili stalna budnost ili vječni san.
Jutrom bunovna žena tetura u kupaonicu, sujetica izviri iza potiljka i kaže ogledalu:
„Dobro pazi što ćeš sada pokazati da te ne razbijem.“
Zatim razgovor sa mojim voljenim koji gleda svijet mojim očima, ali je slušao radio dok sam pripremala hranu pa na način koji mi razgovaramo kaže:
„Na vijestima govore da su ljudi nesretni, a ti meni stalno pričaš kako je život divan.“
U slučaju nužde svađu treba prekinuti poljupcem.
Nesporazume više ne peglam Kako god ispeglaš, složiš, spremiš na police u ormar, ponovno se izgužva. Takav materijal, jebiga, takvi su ljudi. Ova je država kao da je ima, a nema je nego je to samo kamen, ispod kamena jama, rupa, ponor, a sve što valja i ne valja kroz tu rupu dole propada. Da nemam svoj svijet poludjela bi na ovom.
Prezirem vrijeme jer je to samo jedna jednosmjerna slijepa ulica.
I tako prolazi dan.
Da vrijeme ne postoji sve bi se dogodilo istovremeno.
Nepisano je pravilo da kad kasnim ništa ne uspijevam uraditi iz prvog pokušaja. Barem dva. Kakvo je ovo proljeće u siječnju? Perjana jakna mi je u depresiji. Neću je obući.
Ali okačim oko vrata vijenac bijelog luka oko vrata jer svaka prava dama ima svoje bisere pa izlazim u suton i u rijeci prolaznika tražim uzničara da od njega saznam bilo što o djetetu koje nisu dotaknule moje ruke. Noge mi još nisu okovane nepokretnošću beznađa.
Zbog čega još tražim mog uzničara kog sam prepoznala u izlogu?
Zamisli nakon dvadeset godina ponovno susretneš nekoga tko je utjecao na čitav tvoj život, a tome nije pridavao pozornost. Veliko je to za oboje.
Zašto ne živim u danima i tek kad padne sumrak mir ulazi u moj život što je već davno zašao?
Dat ću glavu na usvajanje. Više ne mogu živjeti sa mislima koje mi struje njom…
U tom kratkom trenutku kad se spusti mrak, a prije nego uronim u snove, zaiskri moj život čudnim sjajem i javi se nešto što se ne može zvati nadom, ali nije ni noćna mora.
Život više ne piše dramu nego sada crta stripove.
Da li zato tražim mog uzničara kog sam prepoznala u izlogu?
Odsutno prisustvujem ovom prividu.
Da li zato izlazim uvečer? Uranjam u rijeku prolaznika?
Zatvoreni u vlastitim tam(n)icama palimo svijeću i nestaju ljudi na ulici u magli kao na kraju filma. Lijepo režiran, ali sjeban u montaži. Hoću li ću nazrijeti išta o djetetu za koje čak nisam saznala je li djevojčica ili dječak? Ako ga pokušavam prigrliti na grudi, to činim samo u mislima. Ako ikada to itko zaželi spriječiti, izbrisat će trenutak kad svaku večer izlazim i lutam samo sa svojim mislima.
SMS poruka mog voljenog:
„Ti si razlog što postojim, ti si razlog da živim ti si razlog za sve.“

- 23:29 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 17.01.2014.

trideset i osmi dan

Dok budna ležim u noći pored tijela svog voljenog ne znam čemu vjerovati.
Osluškujem svoje misli, ali one odjekuju tužnim akordima i ja znam manje nego prije.
Noćni manevri mozga i ruke koja piše, istinitije je od svakodnevnog. Dnevno svijetlo zaslijepi. Mrak prinudi da vidiš najvažnije, makar to bili samo obrisi…
Znam samo da znanje nema snagu, spoznaje su glupe, uvjerenja smiješna, a smisao koji se pripisuje čovjeku – jalove. Od sveg što nas pokreče jedino žudnja ima snagu.
Najjače su te neke prešućene žudnje.
Ako se nje lišimo i snagu ne crpimo iz tog izvora pa ništa ne činimo jer smo na razinu proročanstva uzdigli beživotnost – kakva li će nas tad sudbina snaći?
Pobjede mjerim po tome koliko su me puta razapeli kao Krista, a ja izbila čavle, skočila u prašinu i nastavila s rupama u dlanovima i tabanima.
Nije teško. Sve što treba učiniti je stisnuti pravu tipku u pravi trenutak, što bi rekao Sebastian Bach.
Nije li ta tajanstvena sila što teče našim krvotokom pokrenuta otkucajima srca dok priziva ritam zagonetne glazbe?
Koja sam ja tankoćutna pička kad slušam glazbu. I kad gledam u krošnje drvoreda. I noćno nebo osuto zvijezdama. I kad u parku vidim djecu i kućne ljubimce. I dovraga, uvijek…
No, kad sam lišena svake nade i svake vjere, zašto mi se život pretvara u Ja i zašto sam samo Ja posvuda u svojim mislima?
Uteknem od svojih misli, zaključam se u sobu, leđima podbočim vrata, šakama pritisnem štokove i zadihana se plašim hoće li provaliti unutra?!
…često u mojim mislima duša odluta iz mog tijela, često osjetim kako odlazi daleko, često bez razloga i cilja. I kako je mogu slijediti kad iznenada odleti iz gnijezda mog srca?
Ta moja duša kao som s monoklom koji provjerava da li riječnom galebu smrdi ispod krila?
Nije li usud duša da traži to čega bilo nije?
To što nije znala, to što nije spoznala…
Što li me nagoni da se uvjerim kakvi su nepoznati osjećaji koji me nikad nisu obuzeli?
Ljudi žude za onim što nisu iskusili. I mene snažno obuzima taj poriv.
Ubojito pulsiranje raskida ovozemaljske veze, a glad za nestajanjem među zvijezdama nadolazi u drhtajima. Primam njegove šake i polažem ih na grudi.
Pokušavam naručje ispuniti njegovim dodirom i opljačkati nježnost njegovih ruku pa sjećanja opijam čašom čuvstva kojih sam bila uskraćena jer naše dijete me nikad nije dotaklo.
Ali, avaj, zar je to moguće?
Srca nam se drže za ruke i kad mi iz njih ispustimo ono što nikad ne bi ispustili…
U snovima je moguće preokrenuti stvarnost, hodati po oblacima noćas, probuditi se lakši za sve što te tišti…
Kakva sam to krišom dobila krila što me uzdrhtalu, nenadano nose dalje od zvijezda gdje obuzeta nerazumnim životom poslije života, letim ostavljajući za sobom tragove svjetlosti?
Pokušavam shvatiti to što mi izmiče i ostavlja prazninu, a zatim prevarena i umorna mirujem na postelji pored svog voljenog pitajući se; odakle iznenadni žar koji me tjera da poletim među zvijezde dok voljeni moj leži u postelji, a ja gledam kroz prozor sa pogledom uperenim prema noćnom nebu što se nazire iznad krovova i želim da on stane pored mene i da to traje dok ne spojimo iskričave točkice od zvijezde do zvijezde pa ne iscrtamo čitavo noćno nebo.
Ah, da možeš vidjeti voljeni moj pa ugledaš sjaj u mom oku s osmjehom na usnama i odraz zvijezdi u mojim nasmiješenim očima kada mi se ruke rašire da bi čitav svemir stao u njih, kada smijeh zvuči kao najljepša melodija dok u mislima mi dotrči čedo naše…
SMS poruka od mog voljenog:
„Jedini novčić kojim se može kupiti moje srce tvoj je zagrljaj.“

- 14:11 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.01.2014.

trideset i sedmi dan

Dok noću promičem ulicama grada i promatram stvarnost svijeta u kom živim ne mogu, a da ne postavim pitanja: U što treba vjerovati? U ljude? U vrijednosti i smisao ljudskog života? Više ih nema. Samo rijeka prolaznika u koju uranja moja samoća.
Mislim da bi jedna amnezija riješila sve probleme u mom životu.
Dok me odnosi struja uranjam u maglu. Ona tek na čas prekriva obzor, ali ne i bivstvo.
I bez težine djeteta što sam nosila u sebi mada ga nisam ni vidjela ni dodirnula. Moje je tijelo uvijek umorno, ali rasterećeno pitanja: kakav mu svijet mogli pokazati mati i otac?
Još uvijek ne osjećam da mi pripada moje tijelo, da se svakodnevno još uvijek uvijam uz voljenog, da još uvijek u mom srcu postoji ljubav i da sam još uvijek tu i sad.
Možda ima neki smisao koji ne mogu dokučiti?
Koliko mraka ostavi za sobom zvijezda koja pada?
Ponovno me obuzima osjećaj da sam nedostojna.
A to se često javlja i isto je mučno kao san o porođaju.
Gledam vlastite ruke i prljavštinu ispod noktiju, osjećam vonj ispod pazuha, vidim kožu na licu što se ljušti sitnim, gotovo nevidljivim krastama – tankim nanosima skorenog gnoja – i odraz uzničara u izlogu dućana s haljinom ugledan tek tren, vraća me u djetinjstvo i postaje znamen, proviđenje što mi govori da nisam dostojna, da više nikad neću biti dovoljno čista.
Nema te vode koja bi me mogla oprati.
Kad se u praskozorje vratim kući, prije nego legnem pored tijela mog voljenog odlazim u kupaonicu, stanem pod tuš i puštam vodu da mi dugo teče po licu. Kupaonica nema kadu. Tek metalni polukrug na kom visi zastor i rešetka na podu kud otječe voda.
Sjednem na pod ispod tuša. Osjećam tople kapi da me snažno udaraju po ramenima i grudima.
Dugotrajno tuširanje daje mi osjećaj blagodati…
Gledam kako mi između nogu otječe tanka pruga vode i osjećam da odnosi prljavštinu što je preostala iz prošlosti. Kao da me voda ispire i iznutra i pomaže mi da zaboravim.
SMS poruka mog voljenog:
„Ugrij me toplim riječima.“

- 14:53 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 15.01.2014.

trideset i šesti dan

Misli mi bježe na odraz u izlogu, kad sam iza ramena ugledala lik mog uzničara načas pa se on zatim izgubio u rijeci prolaznika – zbog čega mi se javlja nemir.
Sanjarenja su ustupila mjesto gruboj stvarnosti. Snovi su postali noćna mora. Nekim čudom i moja prošlost preobražava se u nešto ružno. Nikad nisam mislila da će se u užas pretvoriti dijete što je bilo plod ljubavi mene i mog voljenog, koji je malo dana proveo na ratištu – brojkom gotovo jednakom kao godina u konclogoru.
Zastrašuje pomisao da se rađeno u svijetu u kom je stvarnost drugačija od očekivanja.
Kad bi barem bilo lako i jednostavno sve ostaviti za sobom – zauvijek.
Čitavo vrijeme, svih tih devet dugačkih mjeseci, uništavan je smisao života i umirao je svijet u kakvom sam htjela da živi. U životu najviše volim ako je osmjeh na usnama. Najgori su mi oni sati u kojima ga nema u mojoj blizini. Usprkos tim osjećajima ipak sam ga rodila.
Sjećanje na nedaće koje sam preživjela djeluju umirujuće u usporedbi s očajem majke koja nikada nije u svoje ruke prihvatila plod svoje ljubavi.
Jednom sam odlučila da volim i sada nikako ne mogu prestati.
Na trenutak, kad je u meni počelo rasti to malo biće: plod ljubavi mene i mog voljenog.
Od trenutka kada sam saznala da ga nosim već su ispaljene prve granate koje su razarale grad… negdje sam pročitala kako se odražavaju majčine spoznaje na djetešce dok ga nosi u maternici, kako se te slike koje gleda upisuju u njegov um i tako utječu na nj.
U mraku se možeš sakriti, od mraka ne možeš.
Ali ja sam ga, dok sam se skrivala u podrumskoj tami, obasipala nježnim stihovima ljubavnih pjesama, mislila o djetinjstvu u kom držim za ruke svog voljenog pa trčimo cvjetnim livadama našeg zavičaja. Kad zatvorim oči vidim ih jasno, naše čedo u mojoj utrobi, kako se smiješka u prozračnoj ljušturi divnih sanjarenja bijega iz stvarnosti
U ovom svijetu mašta otkriva više od očiju.
Vidim sebe kao golemu posudu koja postoji samo da u nju uliju vodu na izvoru iza koje ostaje trag prosipanja vode u prašinu pa na mjestima gdje su rasute kapi niče sitno cvijeće.
Ta nestvarna slika me iscrpljuje.
Ali nitko ne može ubiti tu radost iščekivanja u mojoj duši: ako te ugledam.
Dok prolazim ulicama grada u kome sam našla pribježište, sve brige koje dugujem kolebljivosti loše kobi ispunjavanja želje u mojim molitvama.
Čine mi se poput suptilnih njihaja.
Ljudi žele da vrijeme sve promijeni, ali da oni pri tom ostanu isti.
To mi daje za pravo da lutam kroz sumrak, da se u praskozorje vratim na postelju i legnem pored ispaćenog tijela mog voljenog.
Život nije život, sreća nije sreća ako je ne podijelim sa svojim voljenim.
Trebam li biti zahvalna što sam još živa?
Umjesto odgovora došla je SMS poruka mog voljenog:
„Ne želim spavati grleći plišanog medu.“
I moj odgovor šaputanjem u slušalicu nakon dovoljno vremena da je prinese uhu:
„Budi moj polarni medvjed.“

- 10:28 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 14.01.2014.

trideset i peti dan

Htio si da te volim, Bože?
Htio si da te volim, a zvijezde koje si prosuo po nebesima zamijenio si ranama u mojoj duši.
A ja bih ti željela reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem.
Strahujem da bi mi se mogao nasmijati.
Moj karneval prpošnosti kakav je prikazan i ne tako davno u prvim štivima na blog-u od kojih već je prošlo tek nešto više od mjesec dana. O kako bih voljela da su ta sanjarenje stvarnost, a ovi stvarni jednolični dani mog života o kojima sada govorim – da su san.
Pa ako i noćna mora ili… ili da mi je najgori problem da voljeni dovodi curu iz kavane kući i kaže mi: „Psst, pretvaraj se da si mi sestra...“ ili za "Dobro jutro!" topla kava i još topliji zagrljaj topline nakon svitanja da većina problema u ljubavi se zasniva na tome što jedna od zaljubljenih bića u ljubavnoj vezi ne dokuči da oboje trebaju biti na istoj strani, – ne protivnici, jedno na toploj, a drugo na hladnoj strani...
Olako prihvaćam bol i tugu plašeći se da bi me mogao obdariti još većim nesrećama.
Ljubav je bolest od koje nitko ne želi ozdraviti. Koga ona napadne taj se ne želi spasiti pa čak ako pati, ne želi se liječiti.
Život nije život, sreća nije sreća ako ih ne dijelim s voljenim. Čekala sam ga kao Penelopa Odiseja. Krevet, mjesto gdje sam provela najsretnije, najtužnije, najstrastvenije i najusamljenije trenutke života.
Kad ja govorim riječ Svevišnji ne vjerujem ja to u neko nadnaravno biće u dubini svemira.
Ne nešto izdvojeno izvan mog bića. I ne može se vidjeti ni teleskopom ni mikroskopom. Njega ne opažamo osjetilima, – ni očima ni njuhom ni sluhom ni mirisom… – On 'boravi' u bitku ostvarenja 'sedam dana' razvoja evolucije oblika kroz nadolazeće vrijeme…
Kad kažem Bog ja mislim na samu suštinu ljudskog bića. Iskonsku. Uvijek savršenu, uvijek čistu. Ona je naša stvarna narav: moju stvarno mene, svakog bića stvarno njegovog.
U svakom je od nas kao silovita čežnja…
I zato i onaj tko ne vjeruje u Boga vjeruje u njega ako vjeruje u sebe. U suštinu svog bića.
I zato se ja smijem i postavljam ti još jedno šaljivo pitanje Bože:
Zbog čega po plavetnilu nisi umjesto kišnih oblaka posijao okrutnost pa joj dao tako raznolika obličja?
Željela bih ti reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem, strahujući da ćeš posumnjati u moju iskrenost pa navlačim krinku laži i govorim suprotno od onog što mislim.
Poput mučitelja mog voljenog što su mu oči iščupali, ne da ih ne vidi nego da oni ne prepoznaju sebe u odrazu njegovih očiju. Jezik su mu iščupali ne zato da ih ne može prokazati već stoga da njima, mučiteljima svojim ne govore tko su i kakvim se poslom bave.
Nježna je i krhka čežnja. Samo nekoliko jednostavnih riječi je ubije makar koliko god moćna bila. Makar unosila strašan nemir u tvoj miran život pa se daviš u brzacima osjećaja.
U jednom smo svi isti: svatko od nas čezne za nekim ili nečim. Voljeni, moć, novac, domovina… svejedno. Sve ono: „Neću nikad više….“ koje se završi sa: „Ah dovraga, samo još ovaj put.“
Zaboravit ću bol i tugu kojim me obilno zasipaš Bože i ištem onog za kog vjerujem da mi može reći kakva je kob zadesila moje dijete. Željela bih ti reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem, strahujući da ga ne obasipaš jednako strašnim stradanjima.
Svi doživimo trenutak kada nekog želimo zaboraviti, a shvatimo da se to nikada neće dogoditi. Zato ti i upućujem grozne molitve Bože i hvalim se surovošću što briše tvoje milošte iz mog srca.
Želim ti reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem jer bi mi inače srce iskočilo na usta pa brbljam u sebi i olako zujim svakojakim zamislima zatrpavajući srce onim za čime ne čeznem. Gruba sam prema svojoj tuzi i bolu strahujući što bi mi mogao učiniti.
Željela bih ti reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem strahujući da bi mogao otkriti moj kukavičluk. Zato svaku večer izlazim na ulice i tražim mog uzničara iz nekih davnih vremena i promatram lica u rijeci prolaznika.
Ali ponekad treba oprostiti svojim sjećanjima. Ali sluh su mom voljenom ostavili da bi mogao osluškivati korake mučitelja kad su stalno dolazili…
SMS poruka od mog voljenog: „Vrišti čežnja za tobom.“
I u mislima vidim kako prinosi uhu mobitel pa mu odgovaram:
„Sva ljubav u mom životu počela je s tobom i završit će s tobom.“
Neprekidne strijele iz mojih očiju čine moje boli i tuge zauvijek svježim, a čežnja…
To što bih voljela to je… ah, da: voljela bi da odozgo padnu otrovne kiše jer moje srce žudi za boleštinama zvijezda i zato ću sad uputiti molitvu neizlječivim zvijezdama što proriču ljudske sudbine da se odupru zlokobnim proročanstvima i samelju tvoju zloslutnost u našoj gruboj stvarnosti. Kad to ljudi progutaju neka isprazne crijeva puna tvog neba u ovozemaljski pakao pa da stanem čvrsto s nogama na nebu.

- 09:24 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.01.2014.

trideset i četvrti dan

Prvo “moraš” saznati....a kad saznaš shvatiš, da to uopće nisi željela znati.
Kao val kad zapljuskuje obalu.
Kao biti sve ili ništa u pjeni istog tog trenutka.
Kao lebdjeti u mjehuru i uzdignuti se ka oblaku.
Žudnja daje boju i oblik čežnji što me uzdiže u nebo mog sna.
Ljubav se ne uzima, ne otima, ne kupuje, ne prosi....ima je ili nema
Plod naše ljubavi, plod ljubavi mene i mog voljenja lebdi u mojim beskonačnim sanjarenjima.
Njegova su stopala ružičasta od žara mog čeznutljivog srca.
Ono je moje, moj plod koji obitava u mojim samotnim sanjarenjima.
Sjenkom majčinskog srca osjenčala sam svoje oči pred zrcalom i u dubine svog pogleda pošla na ples tuge. Prazno srce je veća nevolja od praznog novčanika.
Prigrlila sam u mislima to malo biće koje je na svijet izronilo iz moga tijela, a da ga nikad nisam prigrlila svojim rukama. Ispružila sam ruku toliko, da više ne mogu da je povučem. Eto, to me tjera da uvijek ponovo, a pogotovo nakon pogleda što sam prepoznala u odrazu izloga, tumaram ulicama i svaku večer zagledam lica prolaznika.
„Upalite ljubav, mrak je.“ uzalud tražim govoreći im bez glasa.
I dok tako promatram prolaznike tražeći mog uzničara da mi kaže o mom djetetu – u meni klija gubavo sjeme što se ne može zvati nada, a tijelo mi izjeda nesanica. Ipak moje "neizvjesnosti" su još uvijek bolje od njegovih ispunjenih snova.
U meni ključa smrad što iz pupoljka izvlači sladunjav vonj. Svjesna sam da će čovjek prije uzvratiti uvredu nego dobročinstvo… zahvalnost je teret, obaveza, a osveta zadovoljstvo.
Ova pomisao pretvara izraz mog lica u ustajao cerek.
Nisam otrovna samo kad grizem nego i kad šutim, jer nosim otrov u sebi.
Prislonila sam glavu na ledeni izlog u kom sam ugledala užegli pogled mog uzničara.
Uzdišem za rajevima smrti i utapam bezbroj drhtaja u rijeci prolaznika.
Zar ne vidim da mi iz tog mnoštva smrt svečano pruža ruke ne bi li mi spokoj zamijenio bezizlazne muke? Zavidno mi se ruga, kad ne može da me otme životu.
Život je lukavstvo ludila, a tko upadne u njegovu stupicu, slijedi trag vlastite krvi.
Željela sam život i rodila život iako nisam sudjelovala u tom životu.
Kako živjeti sadašnjost, ako sam rođenjem osuđena da postanem krvnik prolaznosti?
Voljela sam, no plod moje ljubavi…
Osjećam sve i ništa u isto vrijeme. Zastanem i govorim u sebi poput molitve:
„Moj Bože, na uzglavlju si mi ostavio znakove smrti. Život što si mi ga podario, crni su čirevi čiji sok pomračuje svijet i guši nade ljudskih bića. Iz gnjecavog blata upirem pogled u te i ne pokušavam zavaravati ni tebe ni sebe. Pogledaj me. Tu sam. Odgovori mi, da li si odista imao sina čija je zloća bila blaža? Zar On nije na plećima nosio križ što je trebao biti teži od mog?“
Onda opet pođem. Ponekad najmanji korak u pravom smjeru bude najveći korak u životu.
Svi doživimo trenutak kad želimo nekoga ili nešto zaboraviti, ali shvatimo da se to nikada neće dogoditi…
Iznenada se prekinem u po tog razmišljanja i upitam samu sebe: „Imam li nešto slatko u kući? Imam. Sladak kupus. U mislima otvaranja vrata hladnjaka. On su dokaz da nije važan vanjski već unutrašnji izgled. Moj je kao: pljesnivi bljesak, zanos gnojne utrobi, osjećaj topline gmaza… “
Zatim stiže SMS poruka mog voljenog: „Galamiš mi u mislima.“
I onda će opet i ova večer završiti kao svaka druga: odlaskom u postelju gdje legnem pored voljenog i odlutamo u svijet nježnih sanjarenja. U ovom svijetu mašta otkriva više od očiju, a nijemi zagrljaj mog voljenog dok zajedno tonemo u san bez riječi. Dodirom se ispriča puno više nego riječima. Milujem njegovu kožu pjegavu od ugašenih opušaka cigareta i pod prstima osjećam žig na njegovim i prsima i leđima, nožem urezanu zvijezdu petokraku, a ispod nje ćiriličnim pismom ugravirano velikim slovima: »BRATSTVO I JEDINSTVO«

- 12:48 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.01.2014.

trideset i treći dan

Trideset i treći dan mog pisanja. Nedjelja poput uskršnje nedjelje. Trideset i tri je godine Isus Krist imao kad je razapet na križ.
Stavljanje na muku je 'siva eminencija' križarskog pohoda kapitalizma katastrofe. Istiskuje iz mene život kao tubu paste za zube kad je pri kraju. Mučenje što ga trpim služi za izazivanja izgubljenosti i šoka. Prvo se nasilno kida veza žrtve da spozna svijet oko sebe (kapuljačama, okovima, potpunim izdvajanjem iz sredine…), a zatim razara silovitim podražajima (svijetlost, jaka glazba, premlaćivanje, elektrošokovi…)
Želim zamijeniti svoj život mučenice za najgori obični u kom žene češće izgovaraju zamjenice od svojih muževa i postaju zamjenice za služavke u kućanstvu ravnopravne podjele bračnih obaveza i dužnosti, a muškarci pak jedino zamjenice za 'bračne obaveze i dužnosti' svoje žene češće koriste.
Radije bih doživjeti vrhunac običnog ludila u braku kada suprug dođe kući sa ljubavnicom mrtav pijan i kaže svojoj supruzi: "pssst...pravi se da si mi sestra"
'Omekšavanje' mučenjima »šok terapijom« izaziva oluju u razumu. Podvrgnuti takvom djelovanju prestaju razborito promišljati. A jednako kao pojedinac tako ludi i mnoštvo.
Uništavaju nas s neba, s njiva, vodom, cjepivom, lijekovima, izgladnjivanjem...još da podjele besplatne konopce da se objesimo. Tko više haje o pučanstvu?
Razaranje 'svijeta u kom živimo' (prevratom, nasiljem, recimo dvanaestogodišnjak uhićen zbog otmice školskog autobusa što je vozača prisilio da učenike odveze u Disneyland uperivši mu u glavu dječji pištolj potpuno jednakog izgleda kao pravi… pa zatim slijede još načina kojima se unosi nemir: slom tržišta, gubitak radnih mjesta, rat, prirodne nepogode…).
Hoće li me jednog dana netko zagrliti toliko čvrsto da će se svi moji slomljeni dijelovi ponovo spojiti?
Društvo je bačeno u očaj, nesnalaženje i otvara mogućnost provedbe onog što bi inače branili do posljednjeg daha ne prihvaćajući 'slike svijeta' Milton-a Friedman-a.
Ljudi su jedina bića na svijetu koja isjeku drveće, učine od njega papir pa zatim na njemu napišu: "Čuvajte šume"!
Upravo u trenutku kad ljudi potpuno rastrojeni, a duša im krvari – tada 'slikar' Milton Friedman. pljuje u šake i otpočinje svoju preobrazbu svijeta, svjetonazora po kome se ljudi trebaju odreći vlastitog prava na život dostojan čovjeka.
Što više domaće zadaće dobiju učenici to su veće njihove šanse za malodušnost. Malodušnost sije tugu. Mogu li cvjetovi tuge oploditi radost ? Ovaj svijet više nije plodno tlo za sreću.
Mistično tkivo plodova što izrastaju u posvemašnom podjarmljivanju ljepote radi koje smisao postojanja tek je privid zbog kog želimo umrijeti. Vrijeme u kojem sada živimo ište drugačiji sok, drugačiji mrmor, a tijelo i duša ište drugačije obmane.
Kada žena onemoća, slomi se, osjeti i ili nedostaje joj netko, tada ona zaspi grleći jastuk. Ali neću više o tome. Napisala bi sada neke kratke rečenice što bi moj voljeni ispisao, a ja prepisivala u bilježnicu da ih možda jednom objavim kao kap po kap iscijeđene krvi proze o užasu. Govorila bih o njima. Skupljala sam ih, ali nema ih puno. Više od toliko malo teksta i nisam mogla bilježiti. Iz tih sam SMS-a saznala da su tamničari u logoru bili dugogodišnji osuđenici za teške zločine koje su za tu priliku promijenili ulogu zbog poremećenosti.
A nije tajna da je nastranost i nasilje sastojak osobnosti robijaša.
Manje je poznato da su psihopate homoseksualnih sklonosti postavili za čuvare jer je njihova sadistička narav dobila pravi značaj, imala vrijedan, savršen smisao da se postigne cilj: ponizi i dotuče samopoštovanje porobljenih i potlačenih.
Opraštam zlo učinjeno meni...ali, imam li pravo da oprostim i zlo učinjeno drugima.
A zlo se uvijek događa, a nadasve: u ratovima. Osvajač uvijek koristi najokrutnije dostupne metode, ali ne želim više govoriti o tom. Samo ću navesti kako izgleda taj naš razgovor:
„Reći ću kako to izgleda,“ kaže SMS-om moj voljeni.
„Reći ćeš mi kako je bilo u logoru“ pitam ga šaptom na uho čim pročitam na displeju što je napisao jer mi ne može govoriti.
On učini potvrdni izraz lica, nekako usporeno zbog jačeg dojma, ali zapravo zbog bolnog sjećanja koje bi radije zaboravio i s naporom napiše:
„Prvo pretuku, a onda… onda na smjenu me siluju…“
I tako otpoče noćna mora.
„Čovječe o čemu to govoriš?“ pitam zaprepašteno
„Da su me svi stražari silovali u guzicu“ piše, a prsti ruke mu se grče dok traži i utiskuje slovo po slovo, a ja gledam rečenicu što se javlja.
„Bože moj,“ kažem i počinjem se ljuljati naprijed natrag kao da zapadam u trans. „Bože moj.“
A onda tišina. Tišina je kad je jedini zvuk - zvuk naših srca.
„Grupno siluju. Žele me pretvoriti u pedera.“
„Pedera?“ pitam umirivši se.
„Zar ne znaš što je peder?“ upisuje najbrže što može.
„Znam što je peder, ali ne znam zašto, zašto?“
„Da jebem Hrvate,“ napiše pa zastane, a onda posve polako kažiprstom otisne slovo po slovo:
„Da ne ljubim Ružu hrvatsku.“
Buđenje slijedećeg jutra bilo je "povreda na spavanju" – boli duša i mozak i tijelo i kosa… Nema što ne boli!!

- 08:45 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 11.01.2014.

trideset i drugi dan

Sjećanje na zatočeništvo: užas, tjeskoba, grozno snoviđenje djeteta otrgnutog s njedara, slika pogroma i nadolazeće smrti – kobna opčinjenost očajem koji isijava u blještavilu sadašnjeg svijeta iznenada se opet javi kad mi se jednog dana, u odrazu izloga, pričinio uzničarev lik.
Uspomene na najsitniju i najoštriju bol, najpouzdanije su ludilo kojim je zaraženo moje biće.
Zloduh iz strave i užasa još uvijek je prisutan u stvarnom svijetu, skriva se u rijeci prolaznika.
I sva uznositost i ovozemaljska ljepota iščezava pred zanosom muke boli i patnje.
Od kad sam, sred gluhe i gromke tišine kojom je klopotala rijeka prolaznika, ugledala u izlogu odraz mog uzničara, moja čuvstva, a s njima i čitav svijet, izdigli su se nad stvarnost, a ja uronila u nelagodu i očaj kao da mogu pronaći to čega nema.
Tako me je okrutno razdiralo novo stanje zbog kog pogledom pretražujem gomilu.
Bila sam obuzeta nekim neprepoznatljivim i neobjašnjivim dojmom.
Neutješena, bespomoćna i prazna kako je samo ružnoća bezoblična.
I glavom mi topoću pitanja i riječi što bih mu rekla, što ga upitala da ga sretnem.
Tajnu svog okrutnog srca nemoj zadržati za se, moj uzničaru. Kaži mi je krišom, meni kaži. Ti što si tako ljubazno hinio osmjeh dok tvoje pohotne ruke grabe moje tijelo, šapni tiho, moje će srce čuti što ne čuju moje uši.
I brada brže raste nego ono muško kad očekuješ seks pa isto je tako i s ispunjavanjem naših želja kad je sudbina u pitanju.
Gluha je noć, a u postelji moj voljeni spava dok u sebi vodim taj zamišljeni razgovor:
Nije lako ni naporan biti. Nije lako postavljati ta pitanja u sebi.
Povjeri mi tajnu svog okrutnog srca uzničaru i kaži kroz suzdržane suze koje su preplavile moje srce, kroz drhtavi osmjeh i tobožnji stid i pokajanje, reci mi gdje je moje dijete za koga ne znam ni je li sin ili kći…
Čar privida ugrožava spoznaja.
Veće su muke od svakog pakla što ga osmisli tajenje.
Iz svijeta me nisu otjerale paklene strahote – prečesto su mi obećavali raj zemaljski.
Ipak, moja su se osjećanja sjedinila s nesrećom.
Zašto su me savršenstva posvemašne buduće sreće novoga života o kom govore vođe novog poretka obdarile mrmorom prolaznosti okrutnih promjena u ovo naše suvremeno doba?
Popijem čašu vode i šokiram tijelo pijano od boli, tuge i patnje odgovorom na to pitanje u sebi:
Jer čovječanstvo se sastoji od ljudi i Judi (nepostojano 'L' u glasu 'lj' kao ljubav, kao dokaz da nemaju ljubav ti Judi jer su je prodali za nekoliko 'škudi') zato je Milton Friedman je naučio ih iskorištavati šokove ili kriza velikih razmjera. I još je i osmislio kako ih umjetno stvarati. Neki ljudi su stvarno vrsta pred izumiranjem. Oni divni.
O da, koliko sada žudim za onim nekim zagrljajima koji su čarolija. Posle njih je čitav svijet očaravajuće lijep. O da, znanstveno je dokazano da na nekoga čarolije zagrljaja djeluju tako…
Već sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Milton Friedman, kao savjetnik generala August-a Pinochet-a, predlaže brzu preobrazbu gospodarstva – rezanje poreznih stopa bogatih i naplaćivanje poreza na dodatnu vrijednost od siromašnih, slobodnu trgovinu, privatiziranje, rezanje javne potrošnje i izazivanje nereda. Divno je čovječe ako nemaš pameti. Onda ti ništa ne nedostaje jer drugi brine i skroji tvoj život, kako ćeš opstati.
Namjera je što veća pomutnja javnosti, kaos i zbrku u glavama onih koji se bore za koricu kruha radeći to za što su nadareni i tako ostvare pravo na život. Postupak treba olakšati 'lov u mutnom', a 'lijeku za bogaćenje pohlepnika' naziva: gospodarstvena »šok terapija«.
A i ja sam naivno vjerovala da čovječnost je svojstvo čovjeka, a ne zvijeri!!

- 07:38 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 10.01.2014.

trideset i prvi dan

Ja sam u 'čardaku na nebu ni na zemlji' svog podrumskog stana, međusvijetu, između lutanja u mislima do neba, raja sa slikom iz djetinjstva pa sve do pogleda grube stvarnosti što se upravo zbiva. Trideset i prvi dan, dana jednoliko dugih kao i godine, broju godina koliko je Isus Krist imao dok je hodao svijetom prije nego je razapet. Na datum koji je u zaglavlju ovog mog štiva, ministarstvo zdravstva stvara kaos»Doktrinom šoka«. Zaposlenici „Imunološkog zavoda“ u stečaju pridružuju se nezaposlenom mnoštvu samo da bi vrijednosti koje ostvaruju od, doslovno, krvi dobrotvornih davatelja – pripravke od krvne plazme itd – pretočile se u džep grabežljivih pohotljivaca prema zamislima Milton-a Friedman-a.
„Ja sam bila radjalica, na farmi gdje su uzgajali djecu za usvajanje i prodavali je kupcima u toj trgovini,“ rekla sam, a zatim moj voljeni kratkim rečenicama SMS poruka piše povijest svog stradanja i ovog mog dana što jednoliko protječe u međusvijetu.
Tko zna kakve mene zamisli daleko od okrutne stvarnosti muče? Kažu: treba svakodnevno napisati barem jedan ulomak i zatim će – zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača – jednog dana sve moći složiti u roman ili knjigu priča.
I ja tako slažem kamenčiće u mozaik, SMS rečenice u sliku o stradanju mog voljenog.
Pa makar nije imao oči i nije mogao vidjeti te nije imao jezik da bi govorio ipak je mogao čuti imao je ruke te se mogao služiti mobitelom. Opisala sam mu uređaj, objasnila kako se koristi pa je, uz moju pomoć, izvještio pisanje SMS poruka pamteći raspored slova na tipkama, a i čuti zvonjavu, uključiti, prisloniti na uho i čuti moju poruku kad bi bila van kuće…
Zna se poslužiti njime ukoliko nešto zatreba dok sam bila odsutna, zovnuti me, ali često bi, dok smo bili zajedno, na taj način kazivao o kobi kakva ga je snašla kad smo bili razdvojeni. Dok čitam i prepisujem u zasebnu bilježnicu drhtavim lelujavim rukopisom, moje oči sipaju munje, a tamni oblaci u mojim grudima odgovaraju burom.
„Reci mi je li to istina voljeni, reci mi je li istina?“ pitam.
Nastavi pisati riječima što u meni žamore bez glasa o tom kako je izdržao i preživio, što ga je održalo i…. i preko njegovog ramena čitam odgovor pa, – kako je to već i inače u mislima.
Opsjednuta sam beskonačnim ljubavnim propitkivanjima, – izviru nova pitanja:
Je li istina da su moje usne slatke kao tek iznikli pupoljak prve ljubavi?
Oklijevaju li sjećanja minulih dana u mojim udovima?
Drhti li tlo pod mojim nogama kao struna gitare što si ju nekoć svirao, kad se udvaralo ljubavnim pjevom pod prozorom?
Je li istina da kad se pokažem čim me ugledala iz očiju noći kaplje rosa kao suza radosnica?
Je li istina, je li istina da je tvoja ljubav kroz prostor i vrijeme mene traži i da sad kad si me našao, da je tvoja neizmjerna čežnja našla spokojstvo u mom zagrljaju i dodirima, u mojim usnama i bujno kosi kojom prekrivam tvoje ispaćeno tijelo na postelji gdje počivaš?
Je li istina da je čaroliju naše ljubavi izričem u ljubavnom šaputanju što ponavljam ti na uho poput molitve? Reci mi je li to istina voljeni, reci mi je li istina?

- 08:36 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.01.2014.

trideseti dan

Svaka žena ima jednu pravu ljubav za uspomenu i dugo sjećanje, za kajanje i uzdisanje, za bolje razumijevanje poezije i glazbe. Neki me put danima drži zarobljeno određeno sjećanje, pomisao, događaj – a drugi put hop i evo, javi se nešto novo kao da nema ništa sa uviranjem u stanje moje duše prethodnih dana.
Tako sam odjednom prenesena u mladost, u dane prvih pokušaja da složim pjesmuljak od rečenice prepolovljene na mjestu gdje su riječi u rimi pa spuštenoj u novi redak.
Ležali smo jedno pored drugog u nekom polumraku grma divlje ruže i pričali... Jako tiho i blisko... Dodirivao me je dok sam mu govorila nježnim žuborom riječi...
Navire mi sjećanje na te moje prve nezgrapne stihove, moj prvi uradak dok sam još kao školarka sa svojim voljenim ležala u sumrak na cvjetnoj livadi gdje rastu grmovi divljih ruža, prije nego padne noć.
I sve se na kraju svede samo na pomisao o danu koji je pri kraju glave poližene na tlo i pogled na užurbanost ispod vlati trave tamo dolje gdje jure radišni mravi i vrijedne pčele koje oblijeću cvjetove iznad…

Od svih mogućih oblikovanja
svijeta u kom se sve stalno mijenja
razvija i napreduje
mogao odabrati je
vrijedne mrave u mravinjaku
ili pčele u pčelinjaku…
Ali ne, ne, i ne
radišno ustrojstvo NE!
Svevišnji tvorac je odlučio se,
Zaintačio se
da razum i svijest usadi
u uljudbu ili zajednicu ljudi
podrijetlo od majmuna da imaju
koji se u krošnjama drveća zajebavaju...

- 20:18 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 08.01.2014.

Rekla sam voljenom da nisam bila u logoru nego su me zatočili poput kokoši nesilice koja svako jutro snese jedno jaje. „Bila sam rasplodna radjalica, na farmi,“ rekla sam, a zatim sklopila oči

Prozor je otvoren, noć je tamna, zvijezde su se izgubile u oblacima, vjetar na ulicu uzdahnuo je kroz lišće u krošnjama drvoreda, a ja sam raščešljala kosu, glavu voljenog prigrlila na njedra i sklupčala tijelo u namjeri da čitavu noć provedem budna.
U slatkoj osami i tišini, pustila sam srce neka govori. Rekla sam voljenom da nisam bila u logoru nego su me zatočili poput kokoši nesilice koja svako jutro snese jedno jaje.
„Bila sam rasplodna radjalica, na farmi,“ rekla sam, a zatim sklopila oči
i osluškivala.
Neću mu gledati lice. Njegovo se nijemo sanjarenje pretače u me, a ja sam mirno ležim.
Glavu sam položila na njegovo tijelo kao da je jastuk. Šutim.
Samo ispred prozora, u mraku, krošnje uličnog drvoreda šapuću, a ja pitam:
„Kaži mi, voljeni moj, govori mi u mislima o ljepoti što čuvaju tvoja sjećanja.“
I ne znam je li šapat budi uspomene u kojim se jave rascvjetale krošnje u voćnjacima sa cvjetovima što uslijed milovanja vjetrića lepršaju. Kao da će se rasprsnuti, a latice se razlijeću i prosipaju po tlu i nebu poput sjećanja na kuću iz mog djetinjstva više ne postoji niti će se majka pojaviti noseći povrće ubrano u vrtu, ali je radost mog doma ostala živjeti u meni.
Znam da ako o tome ne sanjarim ono će se otrgnuti i sunovratiti u bezdan vremena, a mene uloviti strah zbog činjenice da vrijeme nije moguće zaustaviti i još manje vratiti. Strah od svršetka cvjetanja kad će latice otpasti – to mi je zatrovao čula jer se u meni ukorijenila zamisao da nikad ništa ne smije završiti. Ljepota ostavi dublje i okrutnije rane u duši. Ja jače krvarim zbog gubitka sreće nego od očaja.
Ako su mi otrgli dijete s njedara da bi ga usvojila neka jalova žena iz obitelji bez djece – je li je to mistična pojava kojom se razrjeđuje nepravda prolazne ljepote? Noć će izblijedjeti.
Zora boja nebo rumenilom i ponovno će osvanuti novi dan u kom cvijeta tuga naše ljubavi.
Umorna sam, umorna od povrataka u stvarnost i gledanja tolikih ljudi koji blebeću ni o čemu.
O da dragi moji bloger-i (koje ne smatram da su vaši uraci puka ispraznost svijeta niti kad bloger 'Potok' kaže.
„Pokušaj biti strpljivija i oblikuj kraće postove. Osjećam duh težine. Veeeeeeeeeeeeeeeeeeliki pozdrav!“,
a ni 'NF' koji veli:
„znam da ne postoje ni najmanji izgledi, i da, i meni je ovaj put bilo za nijansu predugo“
Ovo je moj posljednji ples, posljednji valcer, 'Posljednji Tango' šamanskog povratka u stvarnost. Glazba još uvijek svira i ja izlazim iz međusvijeta duše na oltaru svakodnevice.
I dok plešem tu, u govnima do grla to paklenski ljuti političke čelnike koji su udavače za bogatog svata što joj treba omogućiti lagodan život ili sponzoruše u muškom tijelu koja na licu nose lošu maskaru ili make-up.
Za mene vladati ne označava glagol kako podrediti vlastitoj volji nego imenicu kojom se naziva ostvarenje mogućnosti jednakovrijednog života za sve. Pa ako i ne možemo svi biti ni bogati, ni pametni, ni poznati... ali svi bi mogli barem biti dobri LJUDI
Čovjek je društveno biće, ali najbolje odluke donosi u samoći.
Teturam kroz glib, to predugo traje i umorna sam i iscrpljena od karnevala pretpovijesnih šala glupe plavuše i prepričavanja pretpovijesnih dosjetki i ja se izbljuje po čitavoj suvremenoj stvarnosti i čitavom podrumskom stanu, po postelji, po odjelima i starim haljinama jer nove nemam ni ne želim… i po računalu i starom radiju i bilježnici sa rukopisima i zabilješkama što u njoj leže i mrtve.
Samo još nešto želim reći za tu istu stvarnost koja mi se događa iz dana u dan, a zatim ću preći na treći dio: »Ovaj život nije za mene… Ili ja nisam za njega stvorena«
U njemu više neće biti ovih predugih vračanja u stvarnost. Ostat ću gdje me već povedu moje žalopojke, tugovanja i jadanja u prozi. Ostat ću na mjestima za koje bloger-ica 'uzorita' u komentarima mog štiva kaže:
„Kod mene na fejs profilu piše da sam iz Vukovara, Ovčara, a nisam. Učinilo mi se to najmanjim što mogu učiniti kako bi ona masa površnih ljudi tamo povremeno vidjela to Vukovar... I nema veze što sam većini čudna, nema veze što si im ti čudna. Mene bi začudilo da smo poput preostalih, dio stada. Negdje sam pročitala "ovaj svemir je eksperiment". Sretna ti nova.“
Ipak sada još kaže moj posljednji povratak u tu stvarnost u kojoj ste vi, dragi moji blogeri, moja obitelj, ali i istinski uzorak zbilje kakva se susreće iz dana u dan.
A kao u svakoj obitelji s nekime se složiš više, sa drugim manje, trećim ne baš ili čak ti ide na živce… ne misliš sve najbolje, ali ga ipak voliš.
Napraviš svoj mali svijet, ubaciš u njega sve koje voliš i više ti ništa ne treba, osim da traje.
Svijet se preobražava i mi smo dio tog preobražaja. Neko bi rek'o dogodio nam se život.
Nekoć sam u jednom štivu spomenula suborca mog voljenog koji kaže:
„Trebali smo stupati u miroljubivoj koloni Mahatma Gandhi-ja da nas zgaze kao konjanici britanske imperije, To je pravedan rat koji nismo mi tražili,“ ponavljao je. „Bilo je 'biti ili ne biti' jer isprašiti tur bespomoćnog može svaki nasilnik, ali ne i obraniti...“
Moj najdraži bloger 'sewen' je u komentaru tog zapisa rekao:
„Puuno i preeviše razmišljaš! Al dušu rasprostireš (vjerujem) prijateljima...“
Zašto to spominjem? Zato jer nekoć je bloger 'sewen' bio ratnik. Njegov je posao sada: biti pjesnik. Pjesnici su kao cvjećari koji zalijevaju cvijeće u lončanicama, vrtovima, parkovima, na livadi… samo oni zalijevaju ljepotu u dušama da ne usahne. Pokušavaju ures sačuvati nježnošću kakva je potrebita tankoćutnim bićima punim ljubavi.
'Sewen' piše ljubavne pjesme. Odgovornost ljubavi je da naučimo voljeti to što je najbolje u drugome i da smo sposobni tome da se radujemo kao nečemu svom.
Strah od ljubavi je najveći strah. Čak i oni - inače hrabri - najviše je se plaše.
'Sewen' je hrabar i nadaren. Nadareni nalazi fine razlike među događanjima, a znalci – fine sličnost između njih. Kad bi čovjek gledao i mislio srcem ne bi patio. S druge strane patnja je posljedica gubitka osjećaja i donošenje razboritih misli koje žele posjedovati, a ne voljeti.
Život nije patnja; radi se o tome da ćeš u njemu patiti umjesto da ga uživaš sve dok se ne oslobodiš vezanosti za svoj um.
Suština je u tome da li možete prihvatiti sebe kad malo bolje razmislite tko ste i da li ste u stanju da – upravo u sebi – pronađete pravu ljepotu. Ako nema manje lijepog, onda nema ni ljepote, ako nema tuge onda se ni radost ne može prepoznati.
Ali ja sam, ali nešto drugačija, cvjećarica u stvarnosti suvremenog svijeta. Nekoga je učilo ushit a mene patnja. Ja naričem žalopojke. Moje su jadikovke zbog djevojaka poput 'Divlje ruže'. Um je svjestan da je svako tko nam ulazi u život, svako sa kim dijelimo iskustva, tko se nađe na našem putu, zapravo odraz nas samih.
A mene su, poput mnogih drugih žena, nekoć u životu zvali: 'Ruža hrvatska'. Zbog čega su me tada zvali tako i tu mi pjesmu pjevali? Nekoć je Mali princ posjetio zemlju, ugledao mnoštvo različitih ruža u posjedu ljudi i naučio se ljubiti onu jednu svoju ružu na svom planetu u dubini svemira.
A znadete li moju domovinu. lijepu našu, izgled njen… do obale sinjeg mora?
U daljini okružuju ih… ima obzor kakvih je malo na ovome svijetu.
Znadete li šume, pašnjake i njive njene?
Poznajete li djedovinu i ognjišta pitomih stanovnika njenih?
Usred te krasote dobri su ljudi izgradili vile koji ima … ima valovit krov pravi kontrast šljunku i kamenoj obali, a sve je ističe u krajoliku
Iako nema razloga isticati se
Mogle bi se uklopiti
Kako je skladno da ona stoji ovdje gdje je lijepo, a ne drugdje gdje je nelijepo.
Vila izgleda kao gromača koje je olujno more izbacilo iz dubine
Izgleda kao meteor koji je prestao lutati svemirskim bespućem, ali nije!
Kad je dobro zagledaš jasno ti je: dobri su je ljudi izgradili, s neba pa u rebra?!
Dobri ljudi množe se ili sjatili potom – razliju ih po plaži kao da nikada nisu čuli za obalni zaštićeni pojas.
Vile i parcele na kojima su podignute pripadaju vlasnicima, a oni su ih platili s novcem
Domovi se ipak vesele kad se u njima bivstvuju radosni kućevlasnici, ali tu više nema kućice u cvijeću iz mog djetinjstva više ne postoji niti će se majka pojaviti noseći povrće ubrano u vrtu, ali je radost mog doma ostala živjeti u meni.
Ali postoji još jedna ruža iz prošlih vremena koju želim spomenuti: djevojčica koju smo zvale 'Divlja ruža'. Postoje neke osobe čiji trag u jednom trenu biva dovoljan da ti ostane zauvijek u sjećanju kao i ljudi o koje se stalno zaplićeš, a ni ne primjećuješ ih.
Možda vam u svojim tugovankama u prozi ispričam i o njenoj patnji, o tome kako sam upoznala 'Divlju ružu'. Možda kažem, ako poživim. Uz život ne ide uputa niti garantni list pa da ga vratiš ako ne odgovara. Život se jednostavno uči od kolijevke pa do groba
'Divlje ruže' više nema, ali mi je ipak prirasla srcu jednako koliko i moja najmilija bloger-ica 'Andrea'. Sve dok čovjek čuva uspomenu na drugu osobu – postoji način da se preživi tuga koja je dio života.
Što me je još život naučio? Naučio me je da ne možeš nekoga natjerati da te voli Sve što možeš učiniti jeste, da biti neko tko se može voljeti, Ostalo ovisi od drugih..
Neke sitnice su toliko krupne da zbog njih neke ljude zavoliš... a neki ti se zbog sitnice zgade za čitav život. Ako ne dobiješ što želiš, patiš. Ako dobiješ ono što ne želiš, patiš. I ako ne želiš, a dobiješ nešto neočekivano opet patiš jer to ne možeš zauvijek zadržati
Nikog ne upoznajemo slučajno. Ako se i rastajemo oni su ostavili trag. Od naše duše ovisi koga privlačimo i u kakvo ćemo se biće preobraziti kakvi postati u kakvom okruženju živjeti.
O, lijepa naša očerupana i oglodana kao kurva (politika je kurva, zar ne? – utvrđujem gradivo istim pitanjem drugi put jer 'sewen' veli: „dvaput je dvaput!“) što su je svodnici dobacili bandi bijesnih pasa…
Zanimljivo da analitičari 'modernog vremena' rad ministra obrazovanja, – a koji obnaša vlast u mojoj domovini na današnji dan koji je označen kao datum dnevničkog zapisa na blog-u – prigodno ne obrazlože, istine radi, koristeći primjer iz uvoda »Doktrine šoka« pod naslovom:
„Prazno je lijepo – tri desetljeća brisanja i preobražavanja svijeta“ u kome navodi riječi nobelovca za gospodarstvenu znanost Milton-a Friedman-a:
„Nakon strašnog uragana Katrine najveći dio škola u New Orleansu je srušeno kao i domovi djece koja su ih pohađala. Djeca su se raspršila diljem zemlje. To je grozno, ali istovremeno i prilika za radikalnu reformu obrazovnog sustava.“
Rad i djelo ministra prosvijete, liječnika po struci je šok terapija po opisu »Doktrine šoka« prema učenju Milton-a Friedman-a jer obnašanje vlasti pustoši i hara mojom domovinom jednako kao i prirodna nepogoda tamošnje prostore pa, – takva inačica učitelja iskorištavanja umjetno stvaranih ili slučajno izazvanih šokova i kriza velikih razmjera za pretakanje sredstava u džep pojedinca, – očiti je uzor u provedbi 'divljeg bogaćenja'…
E, neću ni ja više o tome u ovoj zadnjoj mojoj noći vraćanja u stvarnost.jer… kako da kažem? … ma znate ono: glup, gluplji, najgluplji?! … sastanu se jednom glupa plavuša, gluplji policajac (specijalac jer je zaposlen da vlastitim podobnim podaničkim tijelom zaštiti život najglupljeg političara) i… i razgovaraju za stolom u restoranu:
„Imam vakuum u glavi kaže glupa plavuša.“
„A gdje si to zdipila?“ pita gluplji policajac pa nastavi propitivati: „A je l' opasno? Može l' eksplodirat pa nam prasne…“
„Ma,“ umiješa se najgluplji političar „ona veli da joj je zrakoprazan prostor u glavi. I meni je. I ja sam rođen sa vakuumom u glavi pa se zato bavim politikom, “ kaže, uzme čašu da svi troje nazdrave trojstvu gluposti pa zaključi: „Ali kad razmislim: bolje išta nego ništa!
Pitate se: pa, ali zašto je političar najgluplji u ovom trojstvu? Pa eto, on nije glup od srca i duše svoje nego od pretjerane zaostale pameti vlastite trbušine – primitivne inteligencije lukavosti.“
U tom su trenutku valjda uglas uskliknule blogerica 'brigita3'
„Ovo mi je sve tako konfuzno i pored dobre volje ne mogu da čitam u jednom dahu ... ali vratit ću se ponovo i pročitat ću do kraja.“
i blogerica 'annaboni'
„I ja, kao Brigita3..............samo mali dio. Sorry.“
Ali da nastavim: više neću navući masku glupe plavuše.
Sada, sada sam ja postala Apis Mortalo i već od sutra više neću vračati se u stvarnost.
Sada, sada kada znate da sam žena u sjeni, a ni ime vam svoje ne želim otkriti, pitate se
pitate se zbog čega se pojavljuju moje žalopojke? Pojavile su se, pojavila su se jer je sada došlo vrijeme da ih se kaže jer, jer vrijeme prolazi polako, nekamo u ono postojanje koji poneki prosuđuju da će biti život poslije života u reinkarnaciji. Možda je sve to samo izmaštaj
žene iz sjene koja želi susresti druge iste takve žene u nekom svom drugom životu i neću vam baš otkriti sve detalje po kojima žena iz sjene sluti da je došlo vrijeme da više ne želi vratiti se u ovo naše ovakvo vrijeme…
Uskoro, već od sutra, koje može potrajati i godinu, dvije, tri pa i više… žena iz sjene to ne može sa sigurnošću reći jer ona nije prorok… ona samo voli.
I makar sa sigurnošću ne može ni reći da ona vodi ljubav sa svojim voljenim, da vodi ljubav sa tim vama nepoznatim, da vode ljubav u tišini ovog svijeta, da vode ljubav bez riječi mada svijet ljudi oko njih bučno bruje…
Ali sada kada je objavljena ova slutnja i vama je sve jasnije, zar ne?
Svaki put je korak u nepoznato..ali samo vi imate hrabrost i ludost da zakoračite taj prvi korak... ali kakve god bile okolnosti i ma što god se dogodilo, ukoliko zadržiš svoj osmjeh znači da si pobjednik
Pa ipak svi drhtimo za svoj život. Svi se bojimo, plašimo smrti, ne želimo umrijeti. I kukavice i heroji. Da, i heroji su prestravljeni jer inače bi bili luđaci.
Samo postoji jedna razlika među razboritim ljudima: heroji su postali zbog straha i bore se protiv nasilnika, ponora uništenja u kome nema ni traga romantičnih ratnika, u kom je nemoguće tražiti slavu jer je sve preplavljeno mračnim ludilom nečovječnosti. Heroji svoju bitku vode sami. Ne dozvoljavaju da zlo oko njih probudi zlo u njima.
Kukavice se od straha okupljaju. Oni su u gomilama. Skrivaju se iza imena navijačkih klubova, naroda i 'vELIKIH ZAMISLI'. Velike riječi obično imaju malu pogrešku:
smanje se svaki put kada ih se ponovno izgovori i njima posluži za opravdanje vlastitog kukavičluka od straha za život zbog koga svi drhtimo. Sva živa bića: i životinje i biljke i ljudi.
Kukavice, ako se ne zavuku u mišju rupu, uvijek traže i okupljaju se u čopor. Jednak gomili koja kamenuje. Izlika im je zakon ili običaji, ali ne kamenuju preljubnicu jer je ljubav drugom darivala. Kukavica - kada odluči slobodno odabrati postupke kojima se zapravo koristi zbog svoje neslobode, očekuje od žene da je zauvijek slobodna samo za njega.
Kukavice kamen bacaju u sujeti i pohlepi jer je njima nije dala. Jer ta žena nije bila čedna.
A takav čin koriste oni drugi neki lukavci da se dokopaju imutka njena pa nagovaraju gomilu riječima da je to njihovo pravo i običaj. Može se sasvim lako uspješno živjeti lagodno od politike, lakše i bez dana prakse ostvarivanja radom u znoju lica svog.
'Kruha i igara' i 'zavadi pa vladaj i gomilaj blaga svjetska' uzor je događanjima odnosa među ljudima. Kao u bajci o dva vuka: dobar i zao koji se bore – uvijek pobjedi onaj kojeg više hraniš – da li dobrog dobrotom ili zlog zlima?
Na isti se način događa ljudima, ogleda se kakvoća 'hrane koju jedu' i kako se prema njima odnosi. Način na koji se prema njima odnosi utiče na ono što postanu.
Iskorištavanju kukavica da zatru heroje. Ako želite da shvatiti nešto ili nekog, ne slušajte ono što vam govori već ono što prešućuje.. jer najviše kažu neizgovorene riječi. Pravo lice druge osobe nije u onome što otkriva, već u onome što skriva, što ne pokazuje
Heroji nikada ne napuštaju zavičaj da bi pokorili svijet. Oni brane svoj zavičaj. I pogibaju. Umiru okruženi čoporom kukavica, nasilnici koji od straha uvijek u gomili okruže žrtvu pa nasrću kao bjesni psi, čopor 'kameleona čednomrzaca' i njima sličnih sljedbenika doktrina.
Oni koji robuju principima mahom nemaju savjesti.
Zašto to spominjem:
Riječ je o anonimcu Engelu sa prizvukom lažne Dalmacije koji kaže:
„Apis,
I guzica mi 'zapiva' kad ti postove čitam.
Imam utisak da ti je nepoznato tko si otkud dolaziš i komu pripadaš i to je više nego žalosno. Pročitao sam ti komentar kod tzv. blogera 'E.P' i sve mi je jasno. Neka te bude sram!“
Ja mu blago odgovorim jer premda smo iste vjeroispovijedi različita su nam vjerovanja, on svetkuje s obiljem na stolu u blagovaonici, a ja u blagoslovu srca punog ljubavi:
„Engelu
dragi, na kog imam djelovanje graha, ah samo ti prdi slobodno ako ti se već prdi na mene... a onako usput propitkujem i samu sebe da li čitaš domoljuba sewena? I kod njega ostavljam komentare. I on je ratovao, a sada, zar nije zaslužio da živi radeći i uživa plodove rada svoje nadarenosti?“
A evo o čemu se ustvari radi: bloger 'EP' napisao je članak o tome kako je pisanje knjige u svakodnevnoj stvarnosti u kojoj živimo uzaludan trud ako pisac pokuša utržiti svoj rad.
Tamo je bloger 'tužni branitelj' ostavio komentar:
Ako književnici vide da ne ide zarada neka promjene profesiju. Neka idu saditi krumpire, saditi luk, baušteliti, ne trebaš ovdje kmečati. Ima takvih kao što si ti i previše. Radi nešto korisno.
Na što sam ja, – glupa plavuša koja želi svoj dio kolača u književnosti, – napisala:
Ako književnici ne bi mogli parafrazirati tužnog branitelja pa mu reći da ako tužni branitelj nije moga obraniti državu u kojoj će svi pošteno živjeti od rada za kakav su nadareni onda neka promijeni profesiju i uradi nešto korisno, neka ne trabunja i... (ovo iza točkica neka popune pametniji od glupe plavuše)
I zatim, unatoč što je situaciju pojasnio bloger 'EP' kao nezgodu vračanja 'milo za drago' ping-pong loptice u međusobnim prepucavanjima pojašnjenjem:
„Imenom svojeg bloga tužni branitelj me je, priznajem, privukao. Iskreno, on u svojem komentaru pokušava parafrazirati mene jer sam, privučen imenom njegovog bloga i sadržajem istog, ja njemu komentirao da kao hrvatski branitelj nema ništa od kukanja nad prolivenim mlijekom nego da se prihvati bilo kakvog posla (sadit krumpire, luk, bauštela i sl.). Drugog posla u ovoj državi u kojoj su diplomirani inženjeri zaštitari - nema. Tužni branitelj mi želi vratiti istom mjerom zaboravljajući da ja u ovom svojem postu pričam o profesiji. O zanatu. O onima koji preživljavaju pišući.
Ako se on pronašao u onom ogromnom broju spodoba koje su od statusa hrvatskog branitelja napravili biznis, dobro, onda ga shvaćam, ali biti profesionalni domoljub ne priznajem kao zanimanje ili struku. Takve prezirem.“
dakle, da nastavim započetu rečenicu: eto, opet se javlja iz ilegale 'kameleon čednomrzac' pod maskom anonimaca Engela.
Svakodnevno se može vidjeti na ulici okupljanja njemu sličnih.
Ovo je trenutak koji živimo. Ovo je trenutak koji osjećamo. Ono što sada činimo stvara naše sutra. Moć je uvijek i samo u sadašnjem trenutku. Svijet je onakav kakvim ga vidite.
Smisao života i jeste život sa smislom, zar ne? Kakve su ti misli takav ti je život. Misli postaju stvari. Život koji živimo zavisi od toka naših misli. Što mislimo to i postanemo.
Niko nas ne uči kako se postiže lakoća postojanja. Sve neki lažni osjećaji dužnosti i obaveza gdje nitko zapravo nije sretan.
I dok u paradama mašu transparentima i zastavama ogleda im se strah na licima. Čega se plaše? Zar samoće heroja koji često sami sebe žrtvuju iz straha, da skrenu pažnje okupljenih kukavica kao što su činile junakinje-majke da bi im kćeri pobjegle od silovatelja. Ta noćna mora što predočava borbu Davida i Golijata još traje.
Nakon još nekoliko prdeža anonimca Engela ja mu u komentaru kažem:
„'kameleončiću čednomršće' štono sad si Engel (a moga bi biti i 'sveti Sava' što se mene tiče)
istina je nažalost da zbog tvoje silovite pameti koja spoznaje istinu moram navući masku glupe plavuše u karnevalu koji priređujete i ti i tvoja pametna braća – 'kameleoni čednomrsci' - pokušavajući izgristi i proždrijeti u jednom zalogaju hranu iz jednog lonca“
A zatim, kao što u posljednjem komentaru lijepo bloger-ica 'sarahB' reče:
„Da li bi ti bilo imalo lakše kad bi znala da nisi jedina? Svi smo slijeđeni, svi. Od prošlosti, propuštenih prilika i tragedija koje su nam se desile, koje se sad javljaju kao ružne spodobe i smiju nam se u izlogu. Svi smo praćeni, od bivših ljubavi, nepovratno nestalih proljetnih sumraka, od nikada rođene djece, od onih koje smo povrijedili, koji su nas dotukli, sve nas to prati. Frontalni sudar je s time neophodan, s vremena na vrijeme. I potreban. Ta haljina je čista i bezuvjetna ljubav. Samo ona je sposobna amortizirati bol pri sudaru. Nju ti želim. “
Istina o lažima koje su utkane u našu stvarnost. Upravo izlažem rezime svojeg pogleda na činjenicu našeg svijeta. Jedna od njih su i heroji.
Heroji su sami. Uvijek su sami. I u gomili, dok mu kliču i pokušavaju dodirnuti kao da će junaštvo na čopor 'kameleona čednomrzaca' može prijeći heroj je samozatajan. Samome sebi taji uzalud junaštvo jer svako živo biće drhti pred smrti.
Strašno je kad shvatiš oko kakvih gluposti si se nervirao a nije trebalo, a još strašnije kad shvatiš oko čega nisi brinuo a trebalo je.
Patnja, tlačenje i izrabljivanje bit će još bezobzirnije. I bit će još više nesreće, više smrti, više očaja. Ni najmanjeg izgleda da oružje pohlepnim grabežljivcima isklizne iz ruku. Uzalud mudraci govore o davanju kao jedinom pravom dobitku, darivanju kao jedinom načinu da se ono što imamo ne izgubi. Ipak poneki… Ruka koja pruža uvijek je iznad one koja prima. E tako, poneki i daju zbog tog osjećaja iznad, a ne zbog samilosti i ljudskosti.
Gomila pak postupno tamani heroje. Heroji polako ginu ili izumiru. Poput dinosaurusu. Dobivena bitka dakle nije pobjeda istine nego laži. Mi moramo pod krinkom karnevala u pokladnoj povorci slijediti svoja alegorijska kola i zajedno, poslušno, u strojnim korakom poći prema tamnici smrti. Nestanka, uništenja, apokalipsi. Nema bijega. Suvremene tekovine služe zato da zgrnu humak na grobu čovječanstva.
Netko bi rekao da je svako umiranje samo umiranje, ali ipak da nešto je i u ponovnom rađanju. Nakon dinosaurusa, kad nestane ljudi, čitav svijet će odahnuti.
Život bez zagonetki je dosadan ali ako sebi priznamo da još postoje stvari koje ne možemo dokučiti, život postane uzbudljiv i pun mogućnosti, ali ipak ako pišete priču svog života, ne dozvolite da vam neko drugi drži olovku....
A što to pišem kad pišem priču o svom životu? Pišem o patnji i ljubavi o svemu dobrom i zlu što se urotilo da nas – mene i voljenog – razdvoji pa dovede jedno drugom pa sad više ne smijemo da iznevjeriti to sve, sve to što pišem na blog-u, a prvo kazujem na uho svom voljenom.
(Svim onim 'dobronamjernicima' za koje previše blebećem reći ću da ti moji dolasci u stvarnost i nisu samo zbog njih – da dragi Vi nemate ni oči ni jezik pa ništa ne možete ni vidjeti ni reći, ali možete čuti – je li bi vam i tada bilo preko mjere moje kazivanje o stvarnom životu kao što šapućem voljenom na uho u postelji? A to što je stvarnost ovakva kakva jest' to ja nisam skrivila)
Bolje je sve nego ništa, ali ponekada je nečije sve ništa, a nečije ništa sve.
Ponekad ne znam da li više volim voljenog, ili osjećaj ljubavi. Znam samo da volim. O voljenom vodim u sebi najljepše razgovore.
Kao tračak svijetlosti kojom se stvarnost probija do njega. Ležim na krevetu pored njega još uvijek odjevena… Jednom, dvaput, triput, četiri puta… Danas je u pravokutniku objavljenih postova brojka 29. Strah me je da ću poludjeti… u krevetu pod pokrivačem opisujem stvarnost kojoj je na oltar bila položena naša sreća. O kako je dobro osjetiti njegovo tijelo! Ali kako će dugo moći podnositi ovo moje ovakvo šaputanje? Hoće li izdržati i ovo gledanje stvarnosti svijeta mojim očima kao patnju svojih logoraških dana? Već slutim da neće moći.
Govorim mu grozničavo – kao da neće biti sutrašnjice, a on mi pokretima svojim govori bez glasa:
„Smiri se. Ne govori ništa. Samo me zagrli i dozvoli da te držim u naručju.“
Najljepši trenuci u mom životu su onda ako je srce jedino sredstvo sporazumijevanja..
Konačno se smirim i zavlačim ruke ispod njegovog tijela. Oči mi se sklapaju. Njegovo ranjeno tijelo je tu pored mene… i bit će tu svakako sutra. Sutra? Sutra se više neću vračati u stvarnost. Ali sada smo u teškom mraku spavače sobe. Voljeni moj pravilno diše kroz škrge. Meni su oči sklopljene. Toplo dišemo jedno drugom u usta. Dok sam samo slutila, nadala se da negdje živ je moj voljeni, bilo je dovoljno da doznam da stvarno još uvijek diše. Sada, kada to znam-i sve od njega mi je malo. Jedva se obuzdavam.
Vrlo smo blizu, a sutrašnji dan daleko. Ne želim da svane. Ležati s voljenom pored sebe, osjećati kako mi diše u lice dok dotičem pramenove njegove kose i uvijam oko kažiprsta – smatram to nekom vrstom čuda. Strast se prenosi poljupcem
Ništa se ne može dogoditi do sutra.
Iznenadna ljubav dolazi kao kiša, ispire tugu i odnosi bol.
Sutra ću se probuditi u zoru i promatrati njegovo izranjavano lice pri blijedom kapanju jutra kroz prozor. Rukama ću raskuštrati njegovu lijepu nepočešljanu dugu kosu. Brije se svakodnevno, ali se nije ošišao već sedam godina.
Poslije nikada ne može biti kao prije, ali… ali osjećam da me nešto škaklja po vratu. Dodirnem prstima i prepoznajem pramen što kao da je oživio pa me miluje.
Otvaram oči i odmičem pokrivač – vidim ih još više. Na svijetlu ulične rasvjete kao da su se razmiljeli po čitavom jastuku i pokrivaju mu lice kao kakvom čupavom psiću kome je glava klupko vune i uopće mu se ne vide oči…
I što još reći za oproštaj kad odem u pohod svojoj duši u međusvijetu od sjećanja što tek blago dodiruje ovu stvarnost koja vas okružuje, a da je i ne primjećuje vas dok uranja u rijeke prolaznika? Možda bi, prije nego odem, najbolje bilo da za pozdrav kažem one nečije tuđe riječi što sam ih upila dok sam među vama bila pa mi se čine kao da su moje. I izgovorit ću ih kao da su moje.
Želim život u ljubavi. Nekad nježnoj, a onda strastvenoj. Ali svakodnevno svijet ratuje. Posljednjih sto godina najkrvoločnije. Bezdušno.
Podržavam jednakopravnost i dostojanstvo ljudi. Smijeh djeci. Zar je to previše? Ali danas, kao i svaki dan djeca umire od gladi i siromaštva i četvrtina ih u bogatom svijetu gdje hranu bacaju u kontejnere živi ispod granice siromaštva.
Vjerujem u mogućnost suživota svih. Vjerujem u vrijednost duša svakog ljudskog bića makar živimo u svakodnevici grotesknih nejednakosti: basnoslovne vrijednosti za izuzetne i bescjenje za široku potrošnju. Globalno selo u posjedu jednog velmože – novac – koliko ima vjerovnika? Kom su omjeru više-manje ponižavani i obespravljivani u odnosu na prekomjerno bogate i moćne?
Duhovnost nas uče pronalaženju unutarnjeg mira i ljubavi, ali to ne pomaže. Naša slabost, ovisnost o onome što nam je potrebno i nepotrebno, narušava naš duh i uzrok je nepopravljive štete u okolišu i ugrožava budućnost čovječanstva.
Ovom svijetu trebaju ljudi koji ne bježe od vlastitog uvjerenja.
Ja vjerujem u ispravan stav prema životu makar šume nestaju, koraljni grebeni uništavaju, polarni led se topi, a vrste izumrlu. Ja vjerujem u plemenitost ljudske duše makar postoje bogaćenja na tisuće načina, a bogati i moćni spremni su oduzeti zdravo tkivo iz tijela sirotinje i njim zamijeniti svoje bolesno, ali ne i samo to!
I suosjećam sa prirodom. I biljkama i životinjama. Jedna od mojih najboljih prijateljica bila je Kujica. Moji najbolji prijatelji su krošnje drvoreda i šumor lišća s kojim se došaptavam dok lutam ulicama.
Možda je i u vama ljubav potiče vaš četveronožni ljubimac ili cvijet u lončanici na prozoru? Možda kažem jer danas, skoro sve uzgaja se zbog zarade i hrane u uvjetima strašne okrutnosti. Toliko različite patnje i boli svakodnevno.
A tu je i onaj svakodnevni materijalni stres proizveden iz stvarnosti kakvu živimo. Tu je još prisutna pojava nezaposlenosti i beskućnika, a zatim izlijevanje nafte i teroristi te svi oni sadržaji kojim nas obasipa život, a uznemirili su nam dušu kao da je tek treptaj male svjećice na olujnom vjetru. Kao očaj svijeta radi kog i anđeli plaču.
Evo u što ja još vjerujem: kad smo suočeni s patnjom i uništenjem života, ako želimo naći način da to spriječimo, ne smijemo se zavući u mišju rupu.
Makar čovječanstvo ponekad djeluje kao pogrebnik planete na kojoj boravi ipak ne možemo poreći da živimo u doba čuda. Na neke smo već toliko navikli da ih ni ne primjećujemo. Uzimamo ih zdravo za gotovo.
Tu je još, naravno, čarolija umjetnosti. Pjesme, glazbe, slika… To je čarolija suza i čarolija smijeha. Tu je čarolija disanja i čarolija zalazaka sunca. Tu je čarolija čovjeka koji može dovabiti osmjehe na lice tužnih ljudi. Ima mnoštvo čarolija koje pomažu u življenju života.
Ali najveća od svih čarolija je ljubav.
Ljubav znači život. U ovom trenutku, kao u svakom trenutku, sve veći broj pojedinaca radi sve što može da svijet postane bolje mjesto za život svih, a ne samo pojedinih, bića na planeti, ali to je kap u moru. Bez da to svi nastoje to je nemoguće postići.
Pa ukoliko smo očajni, očaj ne znači uništenje čim probudi nadu.
Patnje i rane mogu potaknuti sućut i razumijevanje. Naša bol može biti nadahnuće drugima
Da, tu je ružnoća onoga što živim, što je razlog patnji, ali i čuvstvu ljepote: LJUBAV!
Da ni ja svu tu veliku patnju ne bih izdržala bez ljubavi u srcu.
I još nešto moram reći u ovom mojem posljednjem izletu u stvarnost: ima duša koje se ne mogu othrvati da ih pokreće zlo u njima, a ipak, postoji i nešto čudesno u nama što ukorijenjeno u blaženstvo beskraja.
Naši snovi i žudnje mogu biti jači i od smrti. Naša tuga i bijes u okrutnom svijetu dio je našeg buđenja. Ima neka tajanstvena silovitost koja nas drži u životu sa svim našim zabludama i slomljenim snovima. Stvarnost kako ju živimo još uvijek može podnijeti naše tankoćutno srce i u njoj, makar kakva bila, osjećaji mogu raširiti krila poput leptira.
Živjeti samo jedan dan, a ponekad i malo više ili…
Ili tek na trenutak.
Tu je užas i patnja zbog prolaznosti ali i bezbroj mogućnosti za boje, zvukove, mirise ljepote i ljubavi. Postoje vrelo sreće, a na nama je da ga pronađemo, zaštitimo i njegujemo. Nikad nije prekasno. Uvijek je od vlastitog života moguće uraditi umjetničko djelo.
Kad hladni vjetrovi zavijaju, kad se čuje zavijanje gladnih vukova, neka ih, neka urliču. Mi ćemo naći zaklon ako prigrlimo jedni druge, a plamičaci svjećica u našim malim srcima, ugrijat će nas sve zajedno poput jake vatre. Možemo strahovati, drhtati za svoj život i da ćemo od bola i patnje svisnuti, ali kad nas netko iskreno zagrli znat ćemo da ima nade.
Treba živjeti, a ne samo preživjeti. Možemo ubirati darove prirode, ali trebamo spoznati da je to ljubav koja se davanje i uzimanje. Ono što uzvraćamo prirodi mora biti nježnost i da ne učinimo ništa što bi je okrutno uništili. Razboritost je blagoslov ljudi, ali razum bez duše je prokletstvo. Neki od nas imaju zamisao o božjem stvaranju da je svijet učinio samo radi ljudi da ga pustoše i koriste kako god mu se prohtje, ali ako je Bog ljubav onda je u njegovom srcu ista ljubav i prema cvijetu i leptiru kao i ljudskom biću.
Sa blagoslovom ljubavi u srcima ne trebamo Bogu uputiti molitvu jer smo već u raju čak i onda kad oko nas gore paklene vatre. I sve je dostižno životom pa i smrt.

Svaki je san samo jedna zamisao svijeta. Samo ukoliko to ne prihvatimo onda nastane kaos u duši. A taj kaos omogućava svijet i život u njemu. Previranja, promijene. Uvijek neko zbog nekog umire i stvara nove mogućnosti života s jednakim udjelom patnje sa novim valovima svijetla i tame.
Još samo trebam zahvaliti blogerici 'zbrka u meni' štono mi je prva u komentaru ovog mog štiva rekla:
„neka je dugo ali je prekrasno..toliko tog bih željela citirati....neki fragmenti su razmišljanja koja dodiruju bit svega...sretno tebi i tvom voljenom.“
Ostavila sam joj poruku u komentaru njenog bloga:
„pozdrav
i zbog onih tvojih lijepih riječi ostavljenih u prvom komentaru jučer volila bi da još jednom pročitaš to moje štivo od jučer što je nabujalo, naraslo... a možda baš stoga što su me zanijele i opčinile tvoje pohvale?!“
pa moram zatim zamoliti blogera 'sewena' da još jednom pročita ovaj sadržaj koji je veći nego jučer te nek ostavi još jedan svoj komentar jer 'dvaput je dvaput', a to me jako tješi
i onda:
„Laku noć mračna stvarnosti i dobro jutro tužna sjećanja.“
Jutro, iduće jutro će početi treći dio »apistie«...

- 14:46 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 07.01.2014.

I tu se ponovi: to iznenadno pitanje zape mi u grlu zbog jednog odraza što sam samo načas opet opazila kad je pogled nečijih očiju zastao iza mojih leđa, pogledao me pa nestao u rijeci prolaznika

Svakodnevno prolazim pored tog dućana. U izlogu je jedna haljina.
Takvo što obično mi ne zapadne za oko. Ne mogu si je priuštiti, ali moram zastati svaki put. Prekrasna je. Možda to i nije prava riječ za magiju kojom privlači. Više od tog. Oduzme dah i… i naviru uspomene. Da li je to prava riječ?
Dok sam bila djevojčica majka me vodila na nedjeljnu misu u sličnoj haljinici. Odlazim s njom u našu crkvu, a voljeni moj sa svojim roditeljima u svoju crkvu u našemu selu. Poslije mise u svojoj crkvi, nalazili bi se i držeći za ruke trčali livadama u svečanoj odjeći i… i naviru mirisi polja iz djetinjstva, a ja je više ne mogu samo gledati. Moram opipati prozračnu tkaninu, osjetiti njeno lepršanje oko tijela i potrčati u njoj u snove voljenog, na livade i polja našeg djetinjstva. Zastajem i zurim u haljinu u izlogu.
Ponekad namjerno odem i pogledam je. Treba biti moja. Želim je.
Nikad poslije svog djetinjstva nisam odjenula nešto slično, nešto tako lijepo i lepršavo, nešto što toliko želim. Stvar je u nijansi bjelokosti. Providnoj.
Gornji joj je dio oko grudi i sve do struka uzak, sprijeda nježno poprskana šljokicama, a dolje mnoštvo lepršavih velova pada u valovima do gležnja. Obje naramenice granaju se prema gore u obliku slova V no ne izlažu previše moje male grudi. Pored nje u izlogu je crna svečana haljina za večernji izlazak u kazalište ili na bal – samo ne plijeni mi pogled.
Uvijek tražim drugačiji dojam, nešto što ne privlači poglede, nešto u čemu ne izgledam zavodljivo, a ipak želim haljinu iz izloga. Mora biti moja.
Tako je želim da mi je teško disati dok netremice gledam pojedinosti istovjetne sjećanju na djetinjstvo: nabore, šavove, isti vez na obrubu i razmak među šljokicama kako nježno pada svijetlost na obris njenog kroja. Hoću li se vratiti u djetinjstvo ako je odjenem?
I tu se ponovi: to iznenadno pitanje zape mi u grlu zbog jednog odraza što sam samo načas opet opazila kad je pogled nečijih očiju zastao iza mojih leđa, pogledao me pa nestao u rijeci prolaznika.
Na mom licu ocrta se zaprepaštenje, a zatim se naglo okrenem. Začas sam se propela na prste i zurila u prolaznike.
Netko me slijedi, pomislim, nemoj gledati!
A toliko sam se načas zanijela i odlutala u mislima u djetinjstvo i za sve mi se fućkalo, a onda otkuda odjednom ova histeričnost. Ali nisam je uspjela obuzdati nego sam nastavila promatrati prolaznike dok odmiču i potrčala u jednom pa u suprotnom smjeru, brzo donoseći nenadane odluke skretala lijevo pa desno iza drugog ugla i koračati sve brže i brže.
Molim te Bože, molim te, preklinjala sam u sebi kao da se radi o životu i smrti.
„Gospođice…“ čula sam iz daljine nekog prolaznika s kojim sam se sudarila ili odgurnula kao proklinjanje iz daljine, iz nekog drugog sna iz stvarnosti: „Pazite kuda idete… i mi žurimo kući djeci… Izvinite se…“
Jedan me 'frontalni sudar' uhvati za mišice podlaktice i nježno stisne.
„Ne znaš ti… ne znaš ti… kako je to strašno,“ jecala sam mu na rubu plača posve nerazumljive riječi izbezumljene žene. Nije bio trenutak da me ispituje za uzrok mog stanja, a ja…
Odjednom sam shvatila da sam u opasnosti. Odjednom uvidjeh, na svoj ludi način, što je posrijedi. Brzo sam razmišljala: netko me slijedi… sve neki takvi strahovi, tlapnje i utvare… ali da me neko progoni to je sigurno… zbog nečeg, nekog zločina, teškog zločina i možda ne samo jednog… sve što možda nekom drugom nema smisla… ja sam u paučini laži… moja čudovišna ljubav, najdivnija nastranost koju se može zamisliti… zar treba da pobjegnem negdje drugdje, sada odmah, bez razmišljanja? … inače ću propasti… od te nedokučive, nepojmljive ljubavi koja se još jedino s ljubavlju majke može usporediti.
Kako je moguće shvatiti da je – dijete što sam… – plod te i takve jedinstvene, nepojmljive ljubavi obavijeno velom tajne…
Odmah trči… bježi… spasi se… iskoči što dalje od stvarnosti svijeta…
Osjetila sam ruke onog nepoznatog prolaznika kako me lagano drmusaju. Lice mu je bilo smireno, oči širom otvorene, okrugle, sjajne od nedužnosti…
„Ništa strašno,“ rekao je. „Samo smo se sudarili. Je li sad sve u redu?“
Ništa nije u redu, pomislim. Tek sam na početku. Dijete štono su mi te otrgli sa njedara, gdje si? Sve je ovo kobno, zloslutna stvarnost, ali ja pripadam djetetu svom i dušom i tijelom kamo god da je, komu god u ga prodali, kamo god su ga odnijeli, otrgli uzničari iz utrobe izgubljene, skršene, slomljene majke. Između mene i ove ovakve stvarnosti svijeta ne postoji razumijevanje. Osjećam kako mi tlo izmiče ispod nogu…

- 16:26 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.01.2014.

I tu se ta iznenadna pomisao prekida zbog jednog odraza što sam samo načas opazila kad su nečije oči zastale za trenutak u odrazu pogleda iza mojih leđa, pogledale me preko stakla u kom se ogleda naš neočekivani susret pa nestaje u rijeci prolaznika

Kako god bilo da bilo, čim se vratim sa večernjih izlazaka i legnem u postelju pored svog voljenog, možemo se samo otisnuti na pučinu bez volje za sidrenjem.
Nije li smisao stalnog kretanja da se osvoji svijet?
Neka nijedan val ne nadživi plutanje brodolomaca na splavi bez jedara. Bez vjetra u jedrima.
(Iznenadna pomisao na žudnja za morskim prostranstvom navire iz pročitanog oglasa u izlogu turističke agencije što poziva tulumariti na godišnjem odmoru. Odmoru od smrtne dosade onih koji ne umiru u bolu i patnji…) i tu se ta iznenadna pomisao prekida zbog jednog odraza što sam samo načas opazila kad su nečije oči zastale za trenutak u odrazu pogleda iza mojih leđa, pogledale me preko stakla u kom se ogleda naš neočekivani susret pa nestaje u rijeci prolaznika.
Kad sjećanje na život brzim koracima mine pored mene, dotakne rub halje taman od njegova daha, a s nepoznatog otoka u nesmiljenom srcu iznenada zapuhne neumoljiv dašak privida.
Glavinjanje jednog kratkotrajnog dodira odjekne u nutrini mog tijela i izgubi se u slutnji moje utrobe kao otrgnuti list s grane koju goni vjetar kroz jesenje magle.
Na moje srce pada sjenka kao uzdah koji dopire iz prošlosti i mog srca.
Što sačuvati od sveg proživljenog?
Bezimene radosti ili patnje kojima smo ipak nadjenuli ime?
Život se zbiva kao ustreptalost između međuvremena spoznaje. Bez tog je treptaja tek prašina.
Uzdignimo to što vidimo na razinu otkrivenja, a svoje zamisli u poeziju – jer ništa ne postoji po sebi. Svijet sačinjava zadrhtalost našeg srca. Odmor našeg čuvstva njegove su stanke.
Kako bi se iskobeljali iz mulja ništavila da ih ne uobličimo u: to što nije?
Tako postaje stvarnost. Svakodnevno se materijalizira privid. Ako smrt ili ne protjecanje vremena, zahvaljujući božjoj milošti, postaje vječnost tada život opstaje zahvaljujući nagonu.
U ovim se jednolikim danima jedan poput drugog iza kojih slijede uvijek isti izlasci na ulicu i moja smucanja ističe samo još jedna večer za sjećanje – večer što prethodi »apistia-ji«, blog-u koji čitate. Rijetka večer, kada se duh dobrog vojaka Švejka pomalo natreskao i pomalo gnušao zbog toga što plešem pijani stiskavac srodnih pjesničkih duša sa svakim gospodinom boemom u kavani. To govorim svima što prate izlaganja u mom dnevničkom štivu kao poglavlja čija je stvarnost jedna epizoda iz mog života. To govorim i gospodinu 'anonimcu Engel-u' koji u mom komentaru veli:
„Slušaj ti APISTIA, ja te u komentarima branim od onih koji te napadaju a ti moj komentare brišeš. Zašto si izbrisala moj komentar u postu pred ovim gdje sam se obratio na ANNABONI? Iz kog razloga nisi obrisala i njeno. Svejedno mi, time mi nećeš ništa nauditi ali to je nečovičanski od tebe. Piši i dalje samo pazi da se ne umoriš. Ja mislim da bi žena prije isplela ručno pulover nego ti post napišeš, toliko ti vrimena triba za jedno ništa.“
I dok mu ja odgovaram:
„ (reći ću samo toliko)
ne radim ja to, ja ne brišem ničiji, ama baš ničiji komentar,
tek slutim, makar ne znam tko to čini i iz kakvih razloga?!!“
(već tražim izvor njegove žaoke što sam i sama iskusila pa poslala kap žući u otrovnom pismu ocu Mihovilu.) Pronalazim komentar blogerice 'annaboni':
„Počela sam, a nisam završila čitanje! Ne ljuti se - između tvojih riječi i stvarnosti izaberem ovo drugo,“
a zatim nešto kasnije opet slijede drugiput u komentaru riječi blogerice 'annaboni':
„Reci mi, zašto se ponavljaš u komentarima blogova koje posjećuješ? Koji ti je to štos? Ako nemaš ništa reći vezano za tekst, napiši samo: …pozdrav! “
(što su se odnosile na nešto posve drugo, kad ja posjetim post svojih dragih prijatelja bloger-a pa im ostavim svoje riječi u komentaru).
I onda tu dodajem taj izbrisani komentar 'anonimca Engel-a':
„annaboni, otkuda tebi pravo da autorici blog-a i postaviš takvo pitanje. Ajde, ti meni reci, zašto si antihrvatski nastrojena ili nastrojen? I ne znam koji si đava: muški ili ženski?“
A dok to ovo navodim vraćam se u događanje 'večeri za sjećanja', jesen uvečer kanda oblikovanog u mom proročanskom komentaru štono sam ostavila na blog-u 'moj pinklec':
"gole grane prijete oblacima
to su bajunete ratnika-(osvetnika
pravednika
na izdisaju dana u ranama
okrvavljenog) Sunca u suton ..."
A dok se ja tako spremam za večernji izlazak netko pozvoni na vrata mog podrumskog stana. Na vratima Pišo. U ruci mu boca crvenog vina i pita me želim li s njim popiti. Puštam ga u stan i donosim čaše. Sjeo je za stol u kuhinji. Imala sam osjećaj da će mi ta prispodoba ubrzo pokušati ugurati novac u grudnjak. Slušala sam njegovo naklapanje da vjeruje svakoj mojoj riječi u kojoj sam mu sinoć otvorila dušu pričajući kao što i vama kazujem kako se već neki puta čovjek izjada neznancu s kim se zatekao u kupeu istog vlaka. Neka vrst generalne probe moje izvedbe kakvoj svjedočite. Iznenada se osmjelio pa me iznova upitao ako bi prihvatila njegovu pomoć da sve to objavim. Možda bi moj prvi nastup trebao biti blog. Po čemu je to zaključio? Pa, po tome kako razgovaram sama sa sobom solilokvij, po tome kako u razgovor ubacujem 'modernu gospodu boeme' u kavani na isti način koji se može prikladno primijeniti i na komentatore blog-a, po iskrenošću – po sitnicama što ih je teško nabrajati, po dojmu tankoćutnosti što izbija iz brbljanja.
„A ti?“ prekidam ga, „Čime se ti baviš?“
Pišo učini kretnju kao da se ispričava, kao da kaže: „Ja uopće nisam važan u čitavoj toj priči.“
„Nekoć sam bio slikar, ali loš. Sada ništa ne radim. Tu i tamo koketiram s umjetničkim izričajima i nastojim se zabavljati.“
Te su mi njegove riječi dale krila. Riječi su potekle iz mene kao bujica. Ispričala sam mu koliko želim sačuvati sjećanja na usputne žrtve na tronu bogaćenja gramzljivih pohlepnika, koliko nitko ne želi objaviti moj vrisak i žalopojke, ali kako ipak napredujem, kakve planove imam i iskoristim ljudske slabosti pa unatoč svemu uspijem, kakva je stvarnost u okruženju gdje sada živim i samo ako se uspijem prilagoditi, srediti, staložiti, zavesti… Pomalo sam mu i lagala. Nisam mogla priznati, koji se pojavio iznebuha da me spasi, da sam samo slaba žena, jalova patnica koja ni u čemu ne uspijeva.
Što sam napisala do sada?
Pa ovaj, nekoliko bilježnica zabilješki iz dana u dan, sijaset žalopojki, pregršt stihova u prozi mog jadanja u tugovankama. Naklapala sam dalje bez predaha da me ne bi uhvatio u laži kakvim beznačajnim pitanjem o činjenicama. O zamisli o blog-u što sam namjeravala voditi poput dnevničkog zapisa nadahnuta svim onim kavanskim razgovorima gospode boema. U njoj se pojavljuje više od pedeset glasova kakvim bruje svakidašnja događanja. Ne ću ga sad uvoditi u spavaću sobu gdje na krevetu sanjari moj voljeni u zna već kakvom groznom stanju da bi mu pokazala veliki zemljovid svog svijeta na stropu, neke vrste mog plana kako ću izvršiti nijemi zavjet što sam ga dala samoj sebi da ću pustiti iz boce duh patnica što su stradale u genocidu nedužne žrtve stvaranja suvremenog svijeta izrabljivanja mnoštva da malo njih odveć zgrne, ne kao uklesana im imena i prezimena na nadgrobne spomenike znanih i neznanih grobova pukim nabrajanjem koje ne bi ni u knjizi jednog odebljeg telefonskog imenika moglo nabrojiti – makar ću mu možda jednom pokazati tu mapu koja vodi do blaga za moje srce, zavjeta što sam ga samoj sebi obećala da ću učiniti ako osvane dan kada ću opet ležati u postelji pored svog voljeni i njegovo tijelo grliti zagrljajem što govori:
„Nemoj me više napustiti, nemoj više otići nikud bez mene.“
Sjeća li se šamana? Recimo ruskog gatara Grigorija Rasputina koji je onomad na ruskome dvoru u tadašnjoj ruskoj prijestolnici Sankt Peterburg, kao sveti čovjek sa iscjediteljskim i vidovnjačkim moćima, hipnotičkim moćima svog plesa zaustavljao krvarenje carevića Alekseja, a zbog čega ga je pod svoju zaštitu uzela carica Aleksandra Fedorovna! Tako, navlas isto i ja činim. Prvo mrmljam jadanje, žalopojku ili tugovanku svoju kao udaranje ritma plesa u kome užarenim kliještama čupam rečenicu sadržaja vlastite prošlosti što je oblikovala stvarnost u kojoj živimo i prizivam u život iz međusvijeta gdje borave zaboravljene žrtve genocida duša – iz mjesta između neba i zemlje sadašnjosti u kakvoj opstajemo – neka se vrate. A zatim – i ja koja sam patila sa njima – i ja se vračam u karnevalskoj povorci neke posve lude svježe maske. Potrebno mi je sve više vremena da se valjam po travi u potok, gurajući kotač alegorijskih karnevalskih kola što tako uspješno uranja u glib predočavanja svagdašnjeg. Imam puna usta 'trave zaborava' koju žvačem. Češam se kao Kujica beskućnica štono sam je onomad dovela kući pa se posrala na novi linoleum kad sam ga promijenila u podrumskom stanu. Iz sveg glasa opisujem istinite prizore stvarnosti u okruženju. Prevrćem se preko glave u pirueti i čak kleknem i molim, ne zbog toga jer nešto tražim nego iz zahvalnosti, zahvalnosti što smo živi ja i voljeni moj, što se volimo, što udišemo zrak… nije li divno i samo udisanje ljubavi?
Nastavila sam pričati o sitnim životnim nevoljama života u progonstvu u vlastitoj domovini: o lupežima s kakvim se susrećem, patološkim lažljivcima, nastranim tipovima, o živčanim klipanima koji čame na svakom uglu, o ljigavim i dvoličnim službenicima dobrotvornih ustanova, o bolestima sirotinje, o odbjegloj djeci poniženoj i uvrijeđenoj izrabljivanjem u ime nestanka sa lica zemlje, o kurvama (politika je kurva, zar ne?) koji svodnici nastoje ugurati u uredske zgrade i tu poslovati, o luđacima, padavičarima, siročadi, PTSP-u, braniteljima, bivšim i sadašnjim zatvorenicima i nimfomankama…
Usne su mu se osušile, a oči zamalo ispale iz duplji, ležišta u glavi – bio je baš kao neka dobroćudna žaba krastača koju je netko udario kamenom dok je Kiselim Krastavcem vodila ljubav sa dinjom.
„Hoćeš li da ti natočim još jednu čašu crvenog vina?“ upita me.
Jasno! Gdje sam ono stala? Ah, da… Usred svojih zapisa ću prasnuti. Zašto ne? Ima mnoštvo pjesnikinja koji guraju do kraja, a da nikada ne ispuste uzde svog života iz ruku. Ovom je vremenu potrebna pjesnikinja kao što sam ja, na primjer, kojoj se živo jebe za tekovine suvremenog tehnološkog doba i trpanje profita u bilo čiji džep. Socijalistički pokreti obje krajnosti kako ni razjedinjene tako ni pomirene u zajedništvo ne mogu ostvariti ni socijalni mir ni pravednost što omogućava život. Ja sam pobornik običnog ćaskanja. Čovjek treba predahnuti. Ljudima je preko glave dramatike i uvažavanje dramatičnosti uvažene političke elite. Njihov uradak ne omogućava život. Život nije bolja budućnost: život je sad ovdje., čim izustiš tu riječ i kad god ga opisuješ. Život nije šesto šezdeset i šest konja motora u bolidu formule 1 kojim upravlja jedan magarac.
Tu me Piš presječe u riječi.
„Bogme, moram priznati da mi izgleda da svakako imaš ono nešto… Rado bi pročitao nešto tvoje…“
„Pročitat ćete,“ odgovorila sam ponesena unutrašnjim zanosom, „uskoro jer su mi gospoda boemi u kavani ubacili bubu u uho, nadahnuli da provedem u djelo pisanje blog-a, svakako čim nabavim računalo i netko mi pokaže…“
Netko pokuca na vrata. još maloprije, dok sam govorila o životu i prije nego me je prekinuo, Piš je izvadio mobitel iz džepa, skrenuo pogled tek da utipka pozivni broj, ali nije mobitel stavio na uho nego ga isključio i spremio. Sada, dok sam ustajala da otvorim posjetiocu, makar nikoga nisam očekivala, tajanstveno se smijuljio i promrmljao nešto u stilu neka se ne uzbuđujem jer to je valjda samo jedna njegova dražesna prijateljica…
Više nisam čula. Pošla sam otvoriti vrata.
Na vratima je stajala veličanstvena ljepotica. Rekla bih da je Talijanka. Možda dama koju bi ponekad spomenuo u svojim kavanskim pričama, ali koja nikada nije ni sa njim ni bez njega tamo navračala pa sam držala da je plod njegove mašte. Iza sebe začuh korake 'dobrog vojaka Švejka'. Došuljao se za mnom da nas upozna.
„Apis,“ reče Piš, „šteta što nisi došla maloprije. Upravo sam slušao prekrasno kazivanje. Ova je mlada dama pjesnikinja. Htio bih te upoznati s njom.“
Ona mi priđe i srdačno me zagrli.
„Sigurna sam da ste jako dobra pjesnikinja,“ rekla je. „Puno ste propatili, to se vidi na Vama.“
„Ona ima strašno neobičan život Apis. Meni se čini, slušajući nju, da ja još nisam ni počeo živjeti. A što misliš kako se hrani?“
Ona se okrene ka meni kao da bi to radije čula iz mojih usta. Bila sam zbunjena. Nisam se nadala da ću susresti takvo izvanredno stvorenje, toliko samopouzdano, toliko staloženo, samozatajno i prirodno. Htjela sam stati pred nju i držati je za ruke sa svakom jedno njenom rukom u jednom mom dlanu, gledati je u oči i reći nešto vrlo jednostavno, vrlo iskreno kao žena ženi. Oči su joj bile baršunaste i vlažne – tamne, okrugle oči koje iskre sućut i toplinu. Zar je moguće da je ona zaljubljena u ovu smiješnu pojavu toliko starijeg od nje? Sa kojeg je oblaka i iz kojeg svijeta ona pali anđeo u naš svijet? Prije nego kažem ijednu riječ, osjetila sam da moram barem nešto saznati o njoj. Inače bih mogla počiniti kakvu kobnu grešku.
Čini se da je naslutila kakva se dvojba odigrava u meni dok smo pošli prema kuhinji.
„Hoće li mi netko ponuditi piće?“ upita čim smo ušli pa pogleda najprije Pišu, a onda mene. „Popila bih čašu porta,“ nadoda zadržavši pogled na meni.
„Ali ti nikada ne piješ,“ reče Piš i ustane dajući mi licem do znanja neka mu pokažem gdje držim čaše da ju posluži. Stajali smo svi troje blizu jedno drugom. Apis je prihvatila praznu čašu.
„Jako mi je drago što je ovako ispalo,“ reče Piš točeći vino u čašu Apis. „Nisam mogao spojiti dvije žene koje se u svemu više razlikuju od vas dvije, a opet… Siguran sam da ćete se dobro složiti.“
Meni se zavrtjelo u glavi kad je ona prinijela čašu ustima. Znala sam da je to uvod u neku čudnu bajku. Naslutila sam da će Piš izmisliti neki izgovor i ostaviti nas nasamo pa će mi ona bez riječi pasti u zagrljaj. Slutila sam isto tako da nakon toga više nikada neću vidjeti ni nju ni njega. I doista se dogodilo baš kako sam predvidjela. Nije proteklo ni pet minuta nakon njenog dolaska, a Piš je rekao da mora nešto važno obaviti noćas u gradu i zamolio nas da ga ispričamo. Izlaz može naći bez moje pomoći. Tek što su se zatvorila vrata za njim ona mi priđe i ugura na stolicu pokraj mene, govoreći:
„On se večeras ne namjerava vratiti po mene. Sad možemo slobodno razgovarati.“
Mene su te riječi više prestrašile nego iznenadile. Kojekakve su mi misli prostrujale glavom. Još sam se više smela kad je nakon kraće stanke dodala:
„A što misliš o meni anđele? Da li sam samo zgodna žena i, možda, njegova ljubavnica? Što misliš kakav je moj život?“
„Ja mislim da si jako opasna,“ odgovorim iskreno i bez razmišljanja. „Ne bi me čudilo da si neka čuvena špijunka…“
„Imaš jako razvijenu intuiciju,“ reče ona, „ali ja ne radim za nikakvu tajnu službu mada ne mogu poreći da poneki puta volim zaviriti u tuđi život.“
„E, pa sasvim sigurno da sam i pogodila ne bi priznala. Porekla bi, ali to i nije važno. Zbilja ne želim saznati o tvom životu koji sigurno niti je bezazlen niti bezopasan. Znati li što me zapravo zanima? Zanima me što stvarno želiš od mene? Osjećam se kao da sam uhvaćena u stupicu.“
„To nije lijepo od tebe – te smutnje, uobrazilje i dojam od slika tvoje mašte. Kad bi zaista željela od tebe to o čemu razmišljaš morala bih te bolje poznavati, nije li tako?“ zatim nastane kratkotrajna šutnja u kojoj sam osjećala dodir njezinog tijela uz svoje i onda mi iznenada šapne na uho neočekivano pitanje: „Da li si sigurna da želiš samo pisati…?“
„Kako to misliš?“ odgovorim brže-bolje pitanjem na pitanje.
„Onako kako si rekla. Ja znam da želiš i zbog čega želiš pisati… ali bi bila uspješna i u koječemu drugome. Ti si žena koja može učiniti što god hoće, nije li tako?“
„Bojim se da niste u pravu,“ odgovorila sam. „Život me je poučio da se doduše mogu dokopati poneke sitnice koristeći slabosti drugih, ali ako je riječ o sudbini onda je to jad, bijeda, tuga i patnja. Nisam čak sigurna ako mogu napisati štivo što bi kakav izdavač objavio u obliku knjige.“
Ona ustane, sjedne preko puta mene, postavi svoju čašu pred sebe, bocu između nas pa se nalakti na stol, podupre glavu gledajući me i reče:
„Ti naprosto ne možeš ne uspjeti,“ reče nakon trenutnog oklijevanja za koji se činilo kako se sprema nešto mi važno reći. „Tvoja patnja,“ reče nastavljajući lagano i odmjereno, „je u tom što nikad nisi postavila zadatak dostojan tvoje prave sposobnosti. Tebi su potrebni veliki problemi i silovite patnje. Ti ne živiš dok se na tebe ne obruše teške lavine. Ja odista ne znam čime si zaslužila zlokobne rane na duši, ali sam uvjerenja da je na neki način tvoja patnja hrana za ljubav koja gori u tvom srcu. Ti si stvorena da patiš. Ti možeš podnijeti puno više od drugih zato što… pa ovaj, vjerujem da si to spoznala i ne trebam to objašnjavati… zato jer si zaštićena.“
„Zaštićena? Ne razumijem te čime sam ja to zaštićena,“ lanuh.
„Razumiješ ti mene i te kako dobro,“ reče ona šapatom. „Čitav si život zaštićena. Razmisli samo malo… Zar nisi već toliko puta gledala smrt u oči… Zar se uvijek nije našao netko tko bi ti pomogao, obično neki neznanac baš čim si pomislila da je sve propalo? Zar nisi počinila gruba nasilja i zavodila ljude zlorabeći njihovu slabost kao netko ogrezao u zločin, zločin i prijevare za koje nitko ne bi pomislio da bi ih ti mogla učiniti? Zar nisi upravo sat strasno zaokupljena opasnom požudom, žudiš za nečim što bi dane ispunilo sadržajem koji će uskratiti nježne trenutke i ljubav tvom voljenom i koja bi mogla završiti katastrofalno ako on samo povjeruje da ti nije potreban, da ti smeta pa upotrijebi pištolj ako vaša ljubav nije rođena pod sretnom zvijezdom? Znam koliko ga voliš. Znam da si sve spremna učiniti samo da vas život više nikada ne rastavi… gledaš me tako čudno… Čudi te odakle sve to znam. Ja nisam osobito obdarena – osim što imam sposobnost prozreti ljude od prve pogotovo ako se prije toga izjadaju Pišu, a on drži uključen mobitel u džepu baš kao špijunka iz tvog prvog dojma. Prije nekoliko trenutka željno si očekivala dodir mog tijela, topli zagrljaj, da ti se približim, priđem blizu čim on izađe. I prišla sam, nježno zagrlila, ali ti si se ukočila. – rekla bi da si se malčice uplašila. Ali zbog čega? Što bi ja to mogla učiniti protiv ljubavi kakvu osjećaš u sebi? Ti nemaš ni moć ni utjecaj ni novac. Što očekuješ da mi možeš pružiti?“ tu zastane gledajući me izravno u oči pa kako ništa nisam odgovorila nadoda: „Želiš li da ti kažem potpunu istinu?“
Nemoćno klimnem potvrdno glavom.
„Uplašila si se kao stvarno od tebe zatražim neku neprimjerenu protuuslugu, da učiniš nešto za mene pa mi to nećeš moći odbiti. Bila si smetena zato jer ti istinski voliš čovjeka kojega nazivaš moj voljeni, a naslutila si da bi mogla postati žrtva srodne ženske duše. Tebi ne treba ni druga ni drugačije ljubavi od one što se događa kada se iz šetnje i lutanja gradskim ulicama vratiš i uvučeš u postelju pored svog voljenog – tebi treba sredstvo da se oslobodiš okova te i takve tvoje ljubavi. Ti žudiš za pustolovnijim životom. Ne želiš biti sputana. Ma tko bio muškarac kome si poklonila svoje srce ja ga žalim. Tebi se samo čini da je on jači od tebe, ali to je samo privid zato jer sumnjaš u samu sebe. Ti si jača. Ti ćeš uvijek biti jača – zato jer si sposobna uzdići se visoko iznad zlokobnog svijeta u kom živimo. Da si samo zeru jača bojala bi se za tebe. Mogla bi biti opasan fanatik. Ali tebi to nije suđeno. Suviše si duševno i tjelesno zdrava. Voliš život više od sebe same. Zbunjena si, ma komu ili ma čemu se predala to ti nije dovoljno, zar ne? Ništa te ne može zauvijek očarati: neprestano se propituješ, uvijek tražiš nešto izvan ljubavi kojoj se pokušavaš predati svim srcem, plod tvoje ljubavi.. Tražiš nešto što nećeš nikada naći.“
Protrnula sam: PLOD MOJE LJUBAVI… nećeš naći… Slušala sam i…
„Morat ćeš potražiti rješenje duboko u samoj sebi ako se ikada kaniš izbaviti patnje. Lako sklapaš prijateljstva, uvjerena sam. Pa ipak nemaš nikoga koga bi uistinu mogla zvati prijateljem. Ti si sama. Uvijek ćeš biti sama. Previše tražiš, više no što život može dati…“
„Čekaj malo,“ upadnem joj u riječ. „Zašto mi sve to govoriš?“
Nije mi odgovorila odmah. Kao da se dvoumila bi li mi otvoreno rekla.
„Čini mi se da mi je to palo napamet kao jedan dio odgovora na pitanje što si mi ga postavila“ reče ona. „Noćas trebam i ja donijeti jednu važnu odluku: ujutro odlazim na dalek put. Kad mi te je Piš spomenuo, a ja te poželjela upoznati rekla sam samoj sebi: možda je to žena koja će mi pomoći. Ali sam se prevarila. Ja nemam što od tebe tražiti. Slobodno možeš doći na ovu stranu stola, sjesti mi u krilo i zagrliti… ako se ne bojiš…“
Ja joj priđem i učinim što mi je rekla, stisnem je čvrsto uza se i poljubim pa odvojim usne od njenih, pogledam u oči svejednako je obgrlivši oko struka.
„Što vidiš?“ upita izvlačeći se nježno iz mog zagrljaja.
Ja ustanem, odmaknem se od nje i prije nego odgovorim pozorno sam je promatrala nekoliko trenutaka.
„Što vidim? Ništa. Baš ništa. Gledati u tvoje oči isto je kao buljiti u tamu ili prazno duplje mog voljenog dok kroz prozor noću u sobu dopire blaga svjetlost ulične rasvjete.“
„Uznemirena si. Što ti je?“
„To što si rekla o meni: to me plaši… Ja ti ništa ne mogu dati niti bilo kako pomoći, zar ne?“
„Pomogla si mi donekle,“ odgovori ona. „Ti svakom pomogneš usput. Ti zračiš silovitom ljubavi, a to je puno. Daješ se bezuvjetno onome koga zavoliš. Ljudi se nekako oslone na te makar ti ne znaš zašto. Čak ih zbog toga zamrziš mada postupaš kao da imaš dobro i meko srce. Kad sam večeras ušla ovamo bila sam malo potresena – izgubila sam onu zeru samopouzdanja koju inače imam. Pogledala sam te i vidjela… što misliš koga?“
„Pa valjda jedna crna ženu koja gleda kao odraz u ogledalu glupu plavušu?“
„Vidjela sam fatalnu ženu. Vamp zavodnicu. Osjetila sam da me možeš progutati u jednom zalogaju ako to dopustim. Samo hip prvog trena žudnje da se prepustim strasti. Tvoja pojava obara s nogu bez razlike na spol i seksualnu opredijeljenost. Ali tebe ne to ne zanima zar ne? I ti si u meni prepoznala nešto što do sada nisi opazila u nijednoj drugoj ženi. Vidjela si odraz vlastitih maski“ ona ušuti na trenutak. „Ti se ne usuđuješ pokazati svoje pravo Ja, a ne usuđujem se ni ja. To nam je zajedničko. Ja živim opasno, ne zato jer sam jaka nego stoga što znam iskoristiti tuđu snagu, a ti patiš makar plamtiš u silovitoj ljubavi i iskorištavaš tuđe slabosti. Ja se bojim prestati činiti što radim da ne propadnem. Ti nisi ništa vidjela u mojim očima zato jer se u njima nema što vidjeti. One su dokaz da se u očima ogleda duša jer ja sam bezdušna. Ni ja tebi nemam što dati. Ja tražim samo plijen ravan meni, jednako bezdušna stvorenja. To je pravedna osveta mojeg slučaja. Jest', vjerojatno je najbolje da budeš spisateljica. Ako bi drugačije ostvarila svoje zamisli vjerojatno bi učinila sve što je u tvojoj moći da opstojnost svijeta nastavi bez ostvarenja čovjeka koji se dići najnižim stupnjem razbora što se zove lukavost. U životu stalno naiđemo na neku novu raskrsnicu gdje možemo birati između dva puta koji vode na suprotne strane. Ti ne krećeš stranputicom nego nagonski činiš odabireš samopouzdanje. Ne znaš zbog čega odustaneš od izvrsnog plana da ti bude bolje. Vjeruješ da je to slabost, glupost, strah, ali nije tako. Imaš životinjski nagon: strasno žudiš za životom. Ne bi se skanjivala čak ni odnosa žene sa ženom čak i kad bi bila svjesna zamka u požudi. Ne plašite mamac žene koju određuje takva požuda nego one druge udice koja bi te iščupala iz mora ljubavi tvog svijeta. I imaš pravo.“ reče, ponovno ušuti nekoliko časaka pa nastavi: „Da, učinila si mi veliku uslugu. Da te nisam večeras susrela podlegla bih vlastitim sumnjama.“
„Onda se, dakle, spremaš na nešto jako opasno?“ izustim više kao tvrdnju nego neko radoznalo pitanje što traži odgovor.
Ona slegne ramenima i nastavi:
„Opasno, tko zna što je opasno? Nevjerica, apistia, sumnja to je opasno. Ti ćeš živjeti u puno većim opasnostima od mene. I nanijet ćeš puno više zla drugim slabim dušama braneći se od osobnih strahova i apistije, nevjerice, sumnje. Ti čak nisi na čisto hoćeš li se svake noći moći vratiti svom voljenom i uvući pod pokrivač grleći ga nježno. Ja sam ti zatrovala srce. Ti bi ga laka srca napustila ako bi bila sigurna da on može nastaviti živjeti bez tebe. Ti ne možeš podnijeti smrt ni pomisao da uzme pištolj i počini samoubojstvo i zato ga hrabriš svojom ljubavlju. Uvijek se služiš tim izgovorom.“
„E, tu si se prevarila,“ ubacim joj se u riječ, „nas povezuje iskrena i istinska ljubav još iz djetinjstva.“
„Ti sebe tako obmanjuješ. Ljubav je neprestano uzimanje i davanje, a što ti on više može dati? Budući da tebi tvoj voljeni ne može dati ono za čim žudiš ti patiš. Žene žele darivanja u ljubavi za koja tvoj voljeni više nije sposoban. Da iskreno uroniš do srži otkrila bi da te tvoja sanjarenja priječe da postaneš čudovište, ali pretočiti sanjarenja pa čak i ako su nalik noćnoj mori u nešto korisno, u štivo to mogu samo plemenite duše. Jest' svakako trebaš pisati. Umjetnost može ružno preobraziti u ljepotu. Bolje je čudovišna knjiga nego čudovišan život. Umjetnost je mučna i dosadna ali razblažuje okrutnu stvarnost. Ako ne pogineš u tom pokušaju možda ćeš nadahnuti neko milosrdnu dušu koja pati da se osjeti manje napuštenom i samom. Ti ne spadaš među velikane koje opija slava, to znam. Nadam se, ako poživiš dovoljno da postoji još sadržaja izvan onoga što sad nazivaš cilj svog života. Možda ćeš doživjeti to da živiš za druge. To ovisi o tome kako ćeš iskoristiti svoju mudrost.“ napeto smo se gledale. „jer ipak nisi toliko mudra kao što vjeruješ. To je tvoja slabost, ta uobražena oholost da sve možeš dokučiti zahvaljujući vlastitoj razboritosti. Ako se isključivo na nj osloniš bit ćeš poražena. Imaš sve vrline čovječnosti, ali se stidiš to priznati. Vjeruješ u savršenstvo sa natruhom podvojenosti. Nemoj se izrugivanjem sebe same vabiti sretne osmjehe. Ljude se ne može obmanuti krinkom i kreveljenjima. Ljudi, čak ukoliko nemaju visoku naobrazbu prepoznaju iskrenost. Ljudi mogu biti slabići i ovisnici, lopovi i zločinci, a ipak znaju što je ispravno. Tebi će biti teže nego drugome jer ti nije stalo do toga što drugi misle. Ti ćeš se uvijek rukovoditi svojim prosuđivanjem; ljubav je samo glazbalo na kom vježbaš…“
Odjednom prekine i izvuče mobitel iz torbice koji je vibrirao.
„Ah zbilja, nisam ni primijetila kako vrijeme brzo prolazi. Vrijeme je tako brzo proletjelo. Piš me zamolio da ti ovo dam i objasnim kako se služiti. Ostalo mi je jedva toliko da to učinim.“
zatim je, iz poveće torbe koju je odložila na slobodnu stolicu pored kuhinjskog stola, izvadila malo prenosio računalo kojim se, kako je objasnila, ona služila.
„Koji će biti tvoj 'nick'?“
„Nick?“
„Pseudonim, nadimak, naziv umjesto pravog… Ili želiš obznaniti…?“
„Ne, ne bih voljela…“
„Onda dobro. Zasad se koristi mojim. Tako je brže, a kad se priučiš moći ćeš napraviti štogod ti srce želi.“ reče, zapiše mi lozinke, uputi me kako se otvara blog i još žurno neke sitnice. Tako sam preuzela njeno ime: Apis Mortelo, njenu gmail adresu, FB stranicu i isto tako na portalu »Očaravanje« i lozinke. Rekla je da se slobodno njime koristim ako ne želim otkrivati svoje ni izmišljati lažne podatke. Dala mi je još poneki savjet kako se otvara i piše blog pa u pogledu objasnila ostvarivanje Internetskog povezivanje. Sve sam primjere s lozinkama pažljivo zapisala kaneći postupati po njima dok se ne potkujem u računalnim vještinama.
„Sada bježim, bježim, bježim moram bježati,“ poviče prava Apis Mortelo iznenada, zgrabi stvari i izjuri iz mog podrumskog stana, mog života i tko zna kamo odjuri, a ja sam odjednom postala ona i dobila njeno ime. Ja sam postala Apis Mortelo.
Bila sam potpuno smućena. Nisam znala zašto sam prihvatila ovo i nisam sve lijepo frknula u kontejner i ne prihvatiti novu pokladnu masku. Bila sam uvučena u taj meni novi svijet nekog čudesnog ushita čiji mi se uzrok sad čini stran i nevažan. Ta je večer postala prekretnica, došla sam na raskrsnicu i krenula tim putem ni sama ne znam zašto? Odjednom sam postala punopravni član gospode boema u kavani gdje sam stjecala znanstvenu naobrazbu baratanja računalom uz krivudave savjete u povjerenju i tako sve do petnaest dana pred Božić kad sam objavila prvo štivo na blog-u – što sam ga pomalo u znak zahvalnosti prema ženi čiji sam osobne podatke preuzela, a s druge strane i zbog prikladnosti u odnosu što objavljenim sadržajem 'pjesnikinja želi reći' – nazvala »apistia«.

- 21:00 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.01.2014.

Istog dana kad su mog voljenog odveli u zatočeništvo tog je dana pada Vukovara ista zla kob zauvijek žigosala njegovo i moje srce. Stradanja su nas zbližila, a ljubavna bol povezala

Jedne se večeri javi pitanje krače od slutnje u kojoj bljesne slika neljudskih nakana, a ipak protječe rijekom prolaznosti. Na njenim obalama izmjenjuju se očaj i naricanje – i toliko patnje da je nježno odnose valovi…
Kraće od slutnje vječnog opetovanja prolaznosti u kojoj tama boji zrak i suspreže moje jecaje. Zahvalno ću čuvati sliku neljudske okrutnosti i uništavanja kad obamrlost zaravna valove noćne more u koritu kojim protječe rijeka Vremena. Odlazim na konak s mislima o svijetu bez sadržaja: istinskom odrazu nestvarnog.
Dok se uvlačim u krevet voljenom svom – to nestvarno – opire se i ustrajava u opstojnosti.
Nije li zamisao života: prepuštanje sudbini? Neka ništa neminovno ne nadživi pustolovinu srca. Silinu ljubavi. Žudnju koja navire iz istog izvora.
Odnosi u nepoznatom i nedokučivom smjeru o kojem tek slutim pitanja:
Što me privlači da ulazim i izlazim iz postelje gdje se isprepliće klupko naših tijela i duša?
Štogod htjeli ne možemo se oduprijeti brzacu koji nas odnosi. Bez želje za sidrenjem kad utučena legnem pored njega i oči svoje prikujem na njegova prazna duplja.
Kad ne znam zbog čega mu usnama dotičem usne ili svoj jezik uvučem mu u šupljinu usta gdje više nema njegovog. Ne znam da li da mu šapućem na uho ili šutim? Što li me to još uvijek privlači u postelju pored njega?
Mrak je gluhoj sobi s prozorom zatvorenih kapaka i navučena zavjesa kao zid za vrevu grada. Tu, u grobnici gdje boravi smrt prije smrti, jednolike su noći.
Mi smo ljubavnici koje je ljubav obdarila istim darovima patnje.
Istog dana kad su mog voljenog odveli u zatočeništvo gdje su mu žlicom iskopali oči, odrezali jezik i nogama u vojničkim cokulama šutirali tijelo da mu izlome sve kosti i mene su zarobili. Tog je dana pada Vukovara ista zla kob zauvijek žigosala njegovo i moje srce. Stradanja su nas zbližila, a ljubavna bol povezala. Ipak ne znam odgovor na pitanje: Što li me to još uvijek privlači u postelju pored njega?
Da dragi moj bloger-u 'Plastik' kad u komentaru kažeš:
„Pročitao sam tvoj tekst. Zaslužila si to svojom upornošću (nikako neugodnom, već simpatičnom) komentiranja na mom blogu. Pročitao sam i na kraju sam umoran. Umoran od težine i pritiska tvojih riječi. Vidim da znaš složiti riječi, ali slažeš ih u jedan tako težak niz, pretežak za ove naše teške dane. Sumoran i beznadan. Prava tugovanka.
Iskoristi to svoje znanje i talent nizanja riječi i napiši nešto pozitivno, nešto što će čitatelja pozvati da ti se opet vrati, da ponovno pročita te tvoje nov, veseo, lagan, obećavajući niz.“
Da, u pravu si, moje tugovanke nemaju prave veze sa čarolijom života. Ni Svevišnji nije stvorio ljepote svijeta da služi hiru pohlepnika i grabežljivih, da ga zlorabe za vlastito zadovoljstvo i užitak kako god im se svidi. I da, svi žudimo za svježim, vedrim ushitom zbog umora sumorne i beznadne teške stvarnosti radi naše nepromišljenosti. Uporno pokušavam potaći razumijevanje da smo si sami krivi dozvolivši da nam zavedu razum. Težnja za dokoličarenjem slabost je svih ljudi. Jedni, manji broj je ostvari sanjareći u oblacima ispod staklenog zvona, a drugi, više njih ljenčareći 's mozgom na paši' iskorištavajući djedovinu ili prekapajući kontejnere. Kud god se okreneš parola je: 'zabava i samo zabava'. Meni je, eto, zabavno kad pomislim da se zvanja u lijepoj našoj domovini stječu na filozofskom fakultetu. Pomisli da se na hrvatskim jezikom zove 'učilište mudrog promišljanja' pa se prisjeti nekih učitelja iz osnovne škole, profesora iz srednje i doktora i magistara za katedrom sveučilišta i poveži ta predavanja s mudrim promišljanjem o… to što zbore umišljeni tobožnji mudraci (kvaziintelektualaci), laži prikrivene krinkom izraza, a njihovim naklapanjima daje privid znanstvene zamisli, a ja to pokušavam začiniti, ponavljam (o da dragi blogeru 'sewen' dvaput je dvaput): „Prečac što povezuje mozak i srce je njen najkraći ali i najteži put spoznavanja. Ako se glupi uče na svojim greškama, a pametni na tuđim to znači da mudri uče od glupih plavuša!? Ako su pitanja postavljena unaprijed, a odgovori daju unazad, nazadni su, a ne napredni! Ako se iznosi prava istina – ako odista postoji – onda dosljedna istina neće proturječiti samoj sebi. Ipak to ne znači da je laž neistinita pojava u međuljudskim odnosima.“
No ne 'sole nam mozak' samo pojedini predavači 'naduvena burad sala' proizvedenih u Kini kao pouka: 'Debelim ljudima raste trbuh od slasti zalogaja prikrivene želje da progutaju čitav svijet!' Tu je još i sijaset političara i mnoštva sa diplomama i titulama upitne vjerodostojnosti, a kojima bi se moji seoski huncuti grohotom smijali kao meni uzornoj curici, – »anđeliću« kad sam sipala psovke kao kočijaš…
I nije baš neprestano da ne izviri zraka sunca kroz oblake. Poslije kiše dolazi sunčan vedar dan štono je davno Ivan Gundulić ispjevao:
"Okreće se kolo sreće,
vrteći se ne pristaje,
tko bi gori sad je doli,
a tko doli ka gori se kreće"
To je bilo još ujesen, sada već mogu reći prošle godine kad se pokrenulo. Susrela sam staru gospođu pjesnikinju štono sam je upoznala dok sam bila srednjoškolka. Na ulici, bez dugačkog pozdravljanja uzela me ispod ruke i povela bez objašnjenja. Ušle smo u kavanu. Za šankom gospoda boemi, piju, zaviruju u display mobitela ili manje prijenosno računalo i bučno raspravljaju. Ništa mi nije bilo jasno i za opis stanja u kom sam najprikladnije je navesti izjavu bloger-a 'sve je riječ' iz komentara:
„Kad pročitam tvoj post, nalazim se u svijetu u kome je sve drugačije i ne mogu da se snađem ... Usprkos tome dobro je ponekada odlutati ...“
Sada već mogu objasniti. Raspredaju o sadržaju štono je nekom upao u oči sa bilo koje adrese na Internetu. Svatko na svom uređaju površno, podrobno, usputno ili uz podsmjeh baci pogled i kaže ili prešuti svoj zaključak, govori samo o tome ili iskoristi za iznošenje drugačijeg stava, zamisli pa ako sa tim nema nikakve veze. Stara gospođa pjesnikinja se raskalašeno smije uvlačeći me na slobodno mjesto – njušim zaplet smrdi u zraku. Ali sad su se oči prisutnih zapiljile u mene. Onaj što je netom vodio riječ ušuti, promotri me od glave do pete pa nastavi. Glas mu je grub, hrapav, bučan, teško tupo oruđe što se probija kroz meso, kost i tkivo.
Stara gospođa pjesnikinja štono me je u kratkoj stanci predstavila kao nadarenu mladu nadu, izvor na kom žubore riječi, pita me na uho ako ću crno ili bijelo vino. Barmen odmah stavlja naručeno pred nas pa trlja ruke kao kakav mešetar. Gospoda boemi razgovaraju o nekoj priči što ju je napisao netko između njih o dinji i Kiselom Krastavcu.
„Ali ja sam mislio da je Alberto Sompis slikar pa će poput Giuseppe-a Arcimboldo-a slikati njegovih fantastičnih iluzija iz 16. vijeka oslikati lascivne teme dinje i Kiselog Krastavca.“
„Svakako,“ veli stara gospođa pjesnikinja i namiguje u mom pravcu, „ali zimi piše. A piše dobro… Izvanredno dobro. I odlučio je pisati blog.“
Razgovor luta u meni nepoznate vode, ali pritom, pijuckajući polako širim vidike. Vjeruj i pokušaj razumjeti druge ljude, pokušaj ih razumjeti i prihvatiti ih kakvi su. Do još pred koji trenutak 'špansko selo' koje opisuje već ima grubi obris. Slutim nažvrljan zemljovid pa se sramežljivo upuštam u raspravljanje. Pokušavam otkriti koliko iz svega mogu izvući te kako je najbolje uči na primjeru pokušavam navesti gospodina Alberto-a Sompis-a da kaže što će pisati, bilo što, neka govori dinji i Kiselom Krastavcu ako je potrebno. Ali gospodin Sompis je potpuno nejasan. Dok pokušava nešto ispričati o onim dugim mučnim mjesecima u kojim osmišljava i bilježi to što želi reći, postaje gotovo neshvatljiv. Provodi, frflja, mjesece i mjesece prije nego zapiše ijednu riječ koju zapiše i spremi na svom računalu. (A zima ima samo tri mjeseca) O čemu razmišlja sve te silne zimske mjesece i mjesece? Tako mi Bog pomogao, nikako ne uspijevam u njemu vidjeti pisca. Ali stara gospođa pjesnikinja kaže da onda kada se on dade na posao iz njega n-a-p-r-o-s-t-o l-i-j-e-v-a.
Razgovor luta. Puno lijepih (po)grešnih misli u mojoj ludoj glavi.
Teško mi je slijediti misli gospodina Sompis-a jer u njegovim se riječima ne nazire nikakav smisao. O-n m-i-s-l-i u-s-p-u-t kako to kaže stara gospođa pjesnikinja. Stara gospođa pjesnikinja opisuje sve o gospodinu Sompis-u najdražesnijem osvjetljenju. Teško je nekome vjerovati i pred njim otvoriti srce i dušu. Ali ako imaš nekoga tko te sasluša i kome vjeruješ onda je to najljepše prijateljstvo…
„On tek namjerava pisati blog. Misli usput pričati o sebi prepričavajući otrcane šale tako da su dinja i Kiseli Krastavac glavni junaci – vrlo posebno, upravno privlačno izvorno, odista,“ tako je to pojasnila stara gospođa pjesnikinja, ali zapravo jadno, posebno onda kada to pokušava pripovjedač kome je među nogama Kiseli Krastavac i to garantirano nimalo dulji od sedam centimetara koliko propisuje kao najveću moguću dopustivu duljinu kiselih krastavaca na policama supermarketa u EU obitelji kojoj je u tom trenutku već malko više od tri mjeseca i pripadala lijepa naša domovina.
Domovina? Otkud ta riječ u mojim mislima? Ah da, Kiseli Krastavac je upravo rekao:
„Dragi Vi, želim vas upoznati sa najnovijim znanstvenim istraživanjima koja dokazuju zašto i kada je EU prihvatila 'lijepu našu' u punopravno članstvo. Zato i čim su ustanovili da muški živalj kad se 'Kiseli Krastavac skocka u rasolu teglice od dinje' ne prelazi mjeru, nije veći od najveće dopuštene veličine u EU – sedam centimetara.“
Boli me svaka misao i uzdah. Isključujem mozak i prepuštam se osjećajima. Kada sam te večeri izašla iz kavane bila sam već lagano nacvrckana. Hodajući ulicom već sam sanjarila iako se još nisam zavukla u postelju pored voljenog. Bit će da sam već u tim trenucima slutila da ću pisati blog. Nije grijeh žene ako odlazi ljubavniku koga voli, već ako se daje onome koga ne voli, pa makar to bio i njen muž.
Znam točno da sam odmah čim sam shvatila mogućnosti pisanja i objavljivanja zaključila da ću izaći iz sjene. Ali ne treba puno ljudi za osjećaj sreće, dovoljno je nekoliko pravih iskrenih prijatelja. A isto tako ako ne prepoznaš trenutak, izgubiš se u njemu. Ne vjerujem u slučajnost, vrijeme uvijek pokaže da postoji neki razlog.
Ponekad ako jednostavno poželiš nastati, biti neprimjetan, ustvari... sve što želiš je da te netko pronađe.
Možda nedostaje samo još jedna kockica da se čarobni mozaik sklopi.....ili zauvijek izgubi?!
Bilo je to ono ozračje što sam pronašla tamo u onoj kavani među gospodom boemima gdje sam na neki način bila u svom prirodnom stanju: na grobljima se smijem, na vjenčanjima plačem, mada to možda i nije u skladu sa situacijom i ja sam bila u braku s voljenim svojim. Mi ne ustajemo rano da bismo imali više vremena za svađu.
Ah ti ljudi što ih susrećem po ulici, zaboga, prestanite oblačiti psiće kao ljude! Koliko je novca uloženo u pedigre i stil svih modnih detalja u šetnji na uzici mogli su meni dati da odem na Tahiti, a još bi i ostalo. Tko u vrevi gradskih ulica i događanja koještarija ne poludi taj nije normalan. U tom i takvom nenormalnom sanjarenju prošao mi je povratak.
Zapravo lažem. (Pazite što lažete, možda vam neko i povjeruje!)
Dok sam hodala ulicom stvar se počela kuhati: veličanstven govor u meni koji grgolji kao raskalašeni smijeh stare gospođe pjesnikinje kad baci pogled na gospodina Sompis-a. Čini mi se da se i ona malo nacvrckala. Zinut će od čuda ova gospoda boemi kad pretražujući Internet nabasaju na moj blog. Nazdravljat će me i te kako to veselo društvo. Opijat će se raskalašeno i tečno mojim riječima i vinom. Moram počastiti staru gospođu pjesnikinju koju nisam vidjela već više od dvadeset godina, a opet se nastavilo kao da smo jučer i svakog dana skupa…
Ne treba se svaka želja ostvariti. Za pojedine je želje dovoljno lijepo samo željeti…
Noću kad zadrhtiš i imaš još mnoštvo zamisli za koje sad mogu reći samo da sam izvan svake moći i mogućnosti da ih izrazim. Još uvijek nisam naučila izvještačeno se smješkati. Kod mene skočiš iz aviona i odmah znaš na čemu si. Ako pokušaš na lijep način, pa nježno pričaš i pričaš blagim tonom uglavnom te shvate tek kad kreneš da ugrizeš. Postoji ta čudna vrsta ljudi koja ne prihvaća činjenicu da nismo svi isti i nemamo jednak pogled na život. Da vas ne čine niti "boljim" niti "gorim" drugačiji ljudi nego su oni samo vaši izgovori da opravdate sebi zašto ste se promijenili, izdali sebe zbog drugih ljudi.
Savršeno podcijenjeni stvarnost, zar ne?
Dođe mi neka silovito jaka želja da pokvarimo ovu tišinu umjesto odgovora. Šaputanje među nogama. Osjećam se kao pokretna ljekarna na kotačima. Slabo pokretna, slabo snabdjevena lijekovima i kotačima koji se ne slabo okreću. Poput vijuga u mom nepostojećem mozgu.
Nepostojano ja: glupa plavuša. Mogu još samo reći da sam nakon što sam povečerala i uvukla se u postelju pored voljenog da još malo sanjarim prije nego se tuširam i obučem spavačicu zaspala sam i probudila se odjevena slijedeći dan u ranu zoru oko sedam sati.
I unatoč tome što nije važno sa kim spavaš, već zbog koga nemaš sna noć mi je opet ispisala uvertiru nepostojećeg uratka. Svijet sa ljudima, onim važnim koji se trude zbog nas i oni važnijim zbog kojih se mi trudimo. Mjesto gdje zastaneš na tren i zaustaviš vječnost.
Pitate se kako to izgleda? I ja to pitanje postavljam svaki put kad stanem ispred ogledala, pogledam u ogledalo izravno u svoje oči – oči su ogledalo duše – pa nijemo vrisnem:
„Dovraga, kako to izgledaš?!“
Tišina nije lijepa s ovim vrištanjem iznutra, zar ne?
Strah, osjećaj koji se graniči sa ludilom...
Odmorit ću prste od stalnog gledanja kroz njih i zaboraviti da mi toliko lijepo pristaje spavačica da ne izlazim iz nje čitav dan koji provedem u krevetu.
A sve mi dobro stoji, čak i ono što nosim na savjesti.
Osjetiti gorčinu života, a ne postati ogorčen, veliko je umijeće, zar ne?
Ali ipak nekad je jednostavno bolje što manje znati. Pristojna žena je ona koja zna što ne smije znati...iako to zna. Neke se žene nikad ne mijenjaju i to je tužno Idem oribati kupaonicu, jer mi sirotinja nemamo poslugu. Svi oni koji se diče prkoseći sudbini moraju da znati da inat nije osobina žena, već magarca, a proizvod je nemoći. A za promatrače koji samo šute jer zna da se spozna samo to što se preko svoje kože pamti. I ne ponavlja se.
Ne mogu provariti osobe s kojima moraš voditi računa što i kako ćeš reći i kojim tonom, da im titraš i ideš za njima, ma da ne bi?! Znam da su takvi zapravo presretni što netko kao ja postoji i umišljaju si da jedino oni mogu dokučiti vrijednost onog što pišem. Sad imate očito dobar razlog da neuvažavanje ovakvih nakaradnih razmišljanja. Čitaju moje zapise ali ne i to što moja pjesnička duša želi reći. Znaju da navlačim masku za alegorijska kola u karnevalskoj povorci ali ne kroz što sam sve prošla pa ni kad pročitaju samo naslov. Ipak prosuđuju. Čude se. Nekim stvarima bih se i ja čudila, kad bi me samo dovoljno zanimale.
Žena podnese sve lako osim samu sebe. Najviše NE trpimo osobe koje podsjećaju na NAS. To je paradoks jer ruku na srce, svatko ipak sebe najviše voli. Zato ja i volim džentlmene – te koji ženu obasipaju pažnjom. Ne novcem. Znam da to baš i nije u modi, ali što mogu, staromodna sam a džentlmeni su izumrla vrsta. Poput dinosaurusa. Ali ja ne očajavam zbog toga. Ništa nije nemoguće za ženu koja zna pustiti suzu u pravo vrijeme i pred pravim čovjekom. Pa čak i ako promašiš plan, pronaći ćeš život.
Ako progutaš što želiš reći, ili ugušiš osjećaje ili osjećaji uguše tebe, kad duša boli, a srce na dva djela pukne,
Dođi da pokvarimo ovu tišinu. Pravi je trenutak za izmaštaj kao svesvjetski začin za sve:
Žene imaju prevelika očekivanja nakon romantičnog filma. Isto kao muškarci posle pornića.
Treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih već sutra možda morati da pojesti.
Ali nije moj put na kome se ostvaruju očekivanja. To je samo vaš doživljaj staze u krajoliku naslikanom na platnu uma onoga tko čita moje štivo.
Ako je prošlost prazna, sadašnjost umorena i nedorečena, kakvoj da se budućnosti nadaš?
Zar ne, to je upravo kao onaj osjećaj zaljubljenosti kada se prsti isprepletu i drhte. Ne znaju što bi sa sobom. Znaju samo što NE bi. Da baš to me je prožimalo. Bila sam svježa, čista u srcu i opsjednuta jednom mišlju – da pošto poto trebam otvoriti svoje pjesničko srce.
Odlazeći na tržnicu razmišljala sam kakav buket cvijeća odnijeti u kavanu staroj gospođi pjesnikinji. Ona mi je otvorila vrata posve novog života ako budem imala hrabrosti stavim sve na kocku i otvorim svoju dušu. Zapravo nisam imala što staviti na kocku, bila sam na dnu društvene ljestvice, patnica u pravom smislu te riječi
I uskoro ću diplomirati na temu "Mirenje sa sudbinom".
Očaravajuće u svojoj destrukciji mog cijeloživotnog obrazovanja je da sam ostala mlada, obrazovana, žena koja sve zna i zamišlja da sve može shvatiti.
Bio je to isti onakav dan kao i svaki drugi. Meni su svi dani isti. Ja šećem uvečer praznim ulicama dok se sretne obitelji okupljaju oko stola i spremaju gledati televizor. Da će se dogoditi prekretnica i javiti da opišem svoj ljubavni život žuborom riječi gotovo poput stihova pjesme u prozi što proljeće brzacima kroz kanjone i možda u nekom dalekom budućem vremenu smiri tok kroz ravnicu. Nisam se nadala da će mi se ikada dogoditi. Samo sam znala da bi osvanuti vedar i bez oblačka. Učiniti sudbonosni korak i poslati sve dovraga samo po sebi je obećavajuće: pomisao na moguće posljedice uopće mi ne padaju napamet. Predati se potpuno i bezuvjetno radosti stvaranja osjećajući život koji struji i buja u tebi znači osloboditi se svih osoba osim okova ljubavi i želje da svoj život udahneš u bića kojih više nema ili još žive, ali su već mrtvi što je najgori od svih okova.
Čitav sam dan bila strašno nemirna Gotovo sam se tresla od nestrpljenja. Čekati večer da opet posjetim kavanu sa gospodom boemima bila je prava muka. Nisam opažala ništa oko sebe. Iz sobe gdje leži moj voljeni dopirala je glazba. To je u meni probudilo uspomene na djetinjstvo, mladost, očekivanja, čežnje i žaljenje zbog neostvarenih snova. Nešto se plaho i strastveno pobunilo u mojim žilama. Pomislila sam na neke veličanstvene dame koje su u mojim godina postigle sve u životu. Ono malo slavoljublja što još možda imam zatomila sam. Željela sam tek ispričati patnje koje su prošle žene koje su bile zatočene u istom logoru sa mnom i kojih više nema. Htjela sam govoriti o istoj kobi mog voljenog. Najviše sam od svega
Htjela oživjeti osakaćene pa zgromljene duše, željela da se čuje njihov šapat, da ih se ne zaboravi. Da ispunim obećanje što sam ga dala samoj sebi kao zavjet ako preživimo ja i moj voljeni i opet jednog dana budemo zajedno. Da mogu svakodnevno tek samo jednu rečenicu sjećanja, to i ništa više bilo je najviše čemu sam se usudila nadati. I neću spominjati imena kao da ih klešem u nadgrobni kamen
Kada sam slijedeću večer opet pošla u kavanu gdje se okupljaju gospoda boemi nalik na drogiranu ženu. Sve mi se činilo poznato, ali besmisleno; trebalo je vremena i vremena da se priberem, a onda sam opet ušla. Barmen opet trlja ruke. Gospoda boemi opet časte sve u šesnaest. Gospodin Sompis opet zamuckuje i pijucka. Ja zanosna glupa plavuša sjedim u središtu pozornosti sa bocom šampanjca koju stišće između nogu i uvrće vadičep u čep duboko utisnut u grlić. Gospoda boemi drže otvorena usta u očekivanju. Šampanjac pljuska po mojim obnaženim butinama, sijalica ulične lampe pljuska blijedu svjetlost kroz izlog kavane u kojoj su ugasili rasvjetu, a u mojim žilama muzira i pljuska tisuću ludih mjehurića koji počinju izvirati iz mene bez glave i repa. Govorim sve što mi padne napamet, sve što je u meni bilo čvrsto zakopčano, a što je dobro raspoloženje i smijeh gospode boema sa elektronskim napravama nekako oslobodio. S tom bocom šampanjca što je čvrsto stišćem između koljena, pogašenim svjetlom u kavane i u pljusku sjaja ulične rasvjete koja prodire kroz izlog ja opet proživljavam raskoš srednjoškolskih dana kada sam zbunjena, vječno mlada i nadarena opsjedala poput kakve sablasti na gozbi večeri gdje su gostovali pjesnici pa sam tako upoznala i ovu staru gospođu pjesnikinju. Sjećanje mi se vraća kao kakav vodopad – zahodi koji ne rade, neki princ na bijelom konju koji mi liže cipele i vozi me na vespi pred školu mog voljenog gdje stižem u zadnji trenutak kad već zvoni školsko zvono završetak zadnjeg sata, odlazak u kino i ljubljenje u zadnjem redu partera. Ali neću više uranjati u ta daleka sjećanja.
Jedne od slijedećih večeri zatekla sam samog za šankom gospodina Alberto-a Sompis-a. Alberto Sompis je nizak vatren čovjek koji želi postati pisac. Ima lice poput oblutka. Kada ga jednom vidite više ga ne zaboravite. Kada govorite uvijek je to mucanje pa blebetanje; riječi doslovno kao da povraća.. Ne samo da se rasprsnu kao vatromet nego bali i slinavi u isto vrijeme. Njegov izgovor, izgovor Mediteranca je grozan. Ali smijeh mu je zlatan. Obrazi okamenjenog jaja dinosaurusa dobiju izgled tikve sa izrezbarenim značajkama ljudskog lica u kojoj gori svijeća. Nikada ga nisam susrela u bilo kakvom drugačijom stanju. Uvijek bi upravo otkrio nešto divno, nešto čudesno na prenosnom računalu u kojem je bio uboden 'stick' mobitelnog operatera – čini mi se da je to ispravan opis slučaja u kome još uvijek nisam savladala abecedu – ali gdje sam ono zastala. Ah da, gospodin dinja i Kiseli Krastavac. Kad govori uvijek vas tušira badava. Onaj fini škropac koji ispušta kroz otvor umjesto prednjih zubi jednako je poticajno topli tuš. Pod tušem barem osjetite nježni miris šampona kojim sapunate tijelo.
Od ispod ruke iščupao mi je bilježnicu u koju bilježim zamisli, ako mi štogod sine.
„Što pišeš? Ah, vodiš dnevnik. Fino! Fino! Neostvarena spisateljica.“
Nepristojna pojava. Nije me još ni pozdravio. Drznik. A opet ima nešto u vezi takvog zaključka, ali neću o tome. To je sve.
„Sjedni ovamo i popij nešto. Častim. Trebali bi porazgovarati curo. Hej, kamo bježiš? Da li si večerala? Mogu li te pozvati na večeru?“
Zar ta prispodoba stvarno očekuje da suze i smijeh, sreću i strahove podijelim sa njim?
„Oprostite,“ rekla sam, „ali trebala bih na zahod.“
Ostavila sam ga neko vrijeme samog, a onda zauzela svoje mjesto kraj šanka i šutke pila, a onda sam iznenada osjetila tešku ruku gospodina Alberto-a Sompis-a na ramenu. Oči su mu poigravale, usta bila okružena slinom. Iskrzani polucilindar koji kao da je dolutao iz Krležijanskog doba spustio mu se preko očiju dajući mu smiješan i gotovo luđački izgled.
„Idemo li?“ pitao je pa onda ponovio:„Idemo li, idemo?“
Blenula sam u njega.
„Nećeš mi praviti društvo?“ pitao je.
„O čemu govoriš?“ upitam ljubazno.
„O svom pozivu da večeramo. Zvao sam te, zar se ne sjećaš?“
„Mislim da si rekao da me častiš?“
„Da, častim.“
„A gdje je ostatak društva?“ upitala sam. „Zar večeras nitko ne dolazi?“
„Večeras reprezentacija igra nogometnu utakmicu.“
„A ti ne voliš nogomet?“
„Odrasli ljudi trče za loptom, šutnu je i opet i opet, a gomila odraslih ljudi urliče“ nasmije se. Savršeno podcijenjena stvarnost, zar ne? O nije da ne voli nogomet nego je znao da ću ja doći i da će sa mnom biti nasamo. Čitam mu to u očima. Slučajnosti ne postoje. Svemir je previše lijen za uraditi bilo što besmisleno.
„Nisam ti ja za takve stvari. To je ništa. Za pojest, popit, popričati s društvom, ako i glupe razgovore, to… Slušaj da ti objasnim…“ zastao je, iskapio čašu i podigao polucilindar s očiju „Ne bolje je ne objašnjavati ništa. A zašto ti ne čučiš u trosjedu pored svog voljenog i ne buljite u televiziju?“ upitao je smiješeći se široko rastvorivši krezuba usta na svoj uobičajeni način i obod mu je opet pao preko očiju.
Onda sam mu u kratkim crtama ispričala. Slušao je naćuljenih ušiju i na koncu dobio histerični napad sažaljivog izgleda. Bez uvoda je počeo nešto govoriti, ovaj put tiho, ali čak u razumljivom sadržaju koji uopće nisam slušala. Barmen mi je opet natočio vina i ja sam otpila dugi gutljaj. Kada sam mu konačno rekla da ga uopće nisam slušala što mi je govorio ponašao se kao da je smrtno uvrijeđen.
„Ali sve sam sve jasno izložio.“
„Ali ja nisam slušala. Odlutala sam nekamo za svojim mislima.“
„Nije važno,“ odgovorio je odmahnuvši rukom. „Mogu ja sve lijepo ponoviti.“
„Baš o tome razmišljam.“
„O čemu?“
„Pa o tome: ako nije važno čemu da se mučite ponavljajući čitavu priču?“
„Nisam baš siguran da te razumijem,“ rekao je. „Možda bi ipak mogla imati kakve koristi od toga ako saslušaš i prihvatiš.“
„Što? Poziv za večeru?“
„Pa ali zbog čega bi trebala biti jedna dobro ugojena glupa plavuša?“
„Pa naprosto zato jer voliš jesti, ali možemo još malo pričati, a poslije otići na večeru kada se dogovorimo, ali prvo…“
„Prvo trebaš znati,“ prekinula sam ga, „da jedem sirovu hranu.“
„Sirovo?“
„Da, hranu koja nije termički obrađena.“
„Pa znam jedno mjesto gdje se jede dobar tartar, ali prvo me saslušaj. Imaš li telefon.“
„Nemaš telefonsku liniju u kući?“
„Ne!“
„A mobitel, dopire li signal u taj tvoj podrumski stan?“
„Imam, ali ne dajem svoj broj neznancima.“
„Ma nije uopće o tome riječ,“ reče odmahujući rukom. „Htio sam napraviti jedno dobro djelo, pokloniti ti računalo i priključak na Internet.“
„Ne trebate se truditi gospodine Sampis,“ rekla sam odjednom toliko ganuta da sam se zbunila, zamalo počela zamuckivati i odjednom sam mu počela govoriti Vi.
„Možeš me zvati Piš, svi me tako zovu prema posljednjem slogu.“
„Molim?“
„Piš, slobodno me možeš zvati Piš!, kao pi-pi, pišo, znaš ono među nogama…“
„Ah to.“
„Onda dogovoreno: daj mi adresu da ti isporučim.“
„Što?“
„Pa računalo na poklon sa pristupom Internetu.. Gdje želiš da ti ga dosu? Napiši mi adresu?“
Govoreći to Piš je ustao i otišao od barmena tražiti komad papira iz bloka i olovku.
„Ne volim davati adresu neznancu. Znate mama mi je rekla…“
„Znam,“ prekine me Piš. „Zbog toga plavuše vode ljubav bez riječi.“
„Oteo si mi riječ iz usta Pišu.“ rekla sam osmjehnuvši se.
Piš mahne barmenu i naruči da donese kockicu leda, uzme jednu u šaku i sačeka da se otopi pa otvori mokar dlan s ostatcima kocke govoreći:
„Sad kada se led otopio adresu molim.“
„Čekaj malo,“ prekinula sam ga. „Moraš znati da ne postoje ni najmanji izgledi…“
„Zar si luda? Ja uopće nemam takvih namjera., a da i ne spominjem da mi boja tvoje kose ne odgovara ukusu. Zar uvijek misliš da se iza svega krije hopa-cupa u krevetu. Priznajem da si ti izuzetno lijepa i privlačna žena, ali ni nakraj pameti mi nije uvlačiti se u tvoju postelju. Nisam ja od te sorte. Ja volim svoju žensku i ona mi je sasvim dovoljna za čitav život… reci mi jedno… kako si uopće došla na takvu pomisao… Mislim: da sam takva odvratna stjenica?“
Gledala sam ga, žmirkala u njegovom pravcu i ostala bez teksta.
„O curo moja, trebala bi naučiti da na ovom svijetu ima osoba koji bi nešto od srca dali ne tražeći ništa zauzvrat.“
„Ima govno,“ odgovorila sam „kad god bi pomislila da bi netko mogao dati nešto što se ne odnosi na seks da je to pogrešno.“
„Samo zato jer si uvijek sretala pogrešne ljude.“
„Pogreške se na mene lijepe kao muhe na govno.“
Nasmijao se kiselo. Prije nego je uspio progovoriti rekla sam:
„Ovdje mi je lijepo i divno se osjenčam među gospodom boemima i ne bi htjela sklapati poznanstva što vode u nepoznatom i neželjenom smjeru, a i bez toga se dobro snalazim da dobijem to što želim koristeći ljudske slabosti.“
„Čekaj malo,“ rekao je dignuvši ruku da me zaustavi „da li si ti uspostavila neki odnos sa bilo kim u kome ti je od srca darovao nešto, a da pritom nema nikakvu primisao i ništa ne traži zauzvrat? Odgovori mi na to pitanje!“
Šutjela sam. Ne utučena, ali zbunjena jer u današnje vrijeme jednostavno se više ne događaju takve bajke. I znala sam da u stvarnosti nijedan matičar nije video toliko iskrenih poljubaca i sretnih suza koliko jedna željeznička postaja sa svim onim silnim odlascima i vračanjima….
„Znaš li što tebi treba?“ nastavio je„Usisavač!“
Gledala sam ga pogledom u kom je prepoznao da ga uopće nisam razumjela na što misli.
Uopće ne znam tko je ta pojava i o čemu misli taj Kiseli Krastavac?!
„Usisavač,“ rekao je, „koji modernim vješticama služi kao staromodnim metla pa da sjedneš na nj i odletiš dovraga. Tamo ti je mjesto, tamo među zlonamjernim, proračunatim i uvijek spremnim na neku psinu.“
„Da,“ rekla sam ne trepnuvši okom, „a ti si sigurno jedan od onih dobrotvora koji žele zaslužiti svoje mjesto među anđelima u raju. Znaš, ako i živim skromno to ne znači da uzimam poklone od svakog. Ja biram ljude od kojih prihvaćam darove jer ako ništa drugo u životu sam naučila da nikad ne znaš kakve su nečije namjere. Kakva će si prava zbog 'dobročinstva' prisvojiti, na kakav način uplitati se u život?“
Popravio je polucilindar na glavi, ustao, napravio nekoliko koraka prema vratima, iznenada se okrenu i došetao natrag do mene, skinuo polucilindar i držeći ga objema rukama rekao:
„Oprosti, ali volio bi da mi pružiš još jednu priliku. Hoćeš li? Jako me dojmilo kako govoriš, tvoje riječi, ono kako opisuješ svoju sudbinu i promišljaš o svemu što ti se dogodilo. Smatram da je to zavrijedilo da se čuje. Mislim da bi bilo jako dobro za početak da imaš blog na kome ćeš sve to objaviti kao neka vrsta dnevnika…“
„Slušaj Pišu,“ rekla sam naginjući se prema njemu. „Znaš li da mi se počinješ sviđati. Dat ću ti jednu priliku, ali jednu jedinu. Kad mi loše krene u nekim pogrešnim danima samo budi tu.
Ne zaboravi to. Ali neću ti dati ni adresu ni broj mobitela niti ću uzeti tvoj broj.“
„Dobro,“ rekao je promatrajući me izravno u oči. „Sada ću platiti i otići. Ti još možeš ostati i popiti što želiš na moj račun. Barmenu sam rekao da ću sutra ja podmiriti, Pozdrav!“
Čim je to rekao naklonio se, stavio polucilindar na glavu, okrenuo se i izišao gegavim korakom dobrog vojaka Švejka.

- 21:04 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 04.01.2014.

Mračna jama umjesto njegovih očiju. Šutnja u kojoj miruje ostatak njegovog jezika i udovi koji ne omataju zagrljajem moje tijelo čim se iz moje večernje šetnje vratim i legnem na postelju pored njega. Zagrljaji moj i njegov uglas jasno i glasno govori...

Volim svoje jecaje koji su poput stihova žalopojke ili zvuka violine uličnog svirača. Navedu dokonog šetača da zastane. Ta svirka hrabri da ne odustane ženu izgubljene između tijela i duše, – a koja sam ja dok svaku večer gubim glavu i utapam se u rijeci prolaznika.
U smiraj dana ja ne tražim ni poeziju ni oprost ni zapljuskivanje valova iznad glave.
Moja smrt me je oplakala već odavno. I prije nego sam umrla zaboravila je na me.
Ali kako zaboraviti žalost što mi je zauvijek obuzela misli dok još u noćnoj tami dodirujem ispaćeno tijelo svog voljenog kome su žlicom iskopali oči, odrezali jezik i vojničkim ga cokulama šutirali da mu izlome kosti. I tko zna sa kakvim mislima leži u postelji kad u zoru dođem kući i uvučem se pored njega, a ruke nam se obavijaju, tijela upijaju – tako započinje povijest sadašnjosti čim se vratim iz večernje šetnje?
Noć protječe, mjesečina još viri kroz prozor, vjetar donosi miris tame, ja se privijam uz njega šapućući mu ljubavne riječi, a on ih nijemo sluša bez opiranja mom zagrljaju.
Ljubav između mene i mog voljenog tužna je kao tugovanka.
Mračna jama umjesto njegovih očiju. Šutnja u kojoj miruje ostatak njegovog jezika i udovi koji ne omataju zagrljajem moje tijelo čim se iz moje večernje šetnje vratim i legnem na postelju pored njega. Zagrljaji moj i njegov koji uglas jasno i glasno govore: „Nemoj otići. Nemoj me ostaviti. Nemoj me više nikada napustiti.“
Usprkos svim mojim naporima, otme se jecaj, a zatim još jedan i još jedan. S jecajima poplava suza u kojoj bi se i konj utopio. Teturajući ustajem. Voljeni se izvija za mnom i priljubi kao pijavica. Ja sjedim na rubu kreveta, obgrlim ga oko ramena i privijem uza se
Ta je igra sa ponešto posve malo stidljivosti i jedva čujnim uzdahom, davanje i odricanje, otkrivanje i ponovno skrivanje stiha kome je tuga rima.
Ali ljubav između mene i mog voljenog tužna je kao tugovanka.
Nikakve tajanstvene strasti nema u njima, nikakve ljupke sjenke i nikakve različitosti od jednolične svakodnevice.
Ali ljubav između mene i mog voljenog tužna je kao tugovanka
Mi ne lutamo u divni izmaštaj i ne posežemo za prekrasnim, ali neostvarivim sanjarenjima.
Zadovoljni smo tim što jest' – što smo živi i jedno pored drugoga.
Ali ljubav između mene i mog voljenog tužna je kao tugovanka.
Bol, bol, neopisiva bol. Tim teže što je moja duša uronjeno u ljubav, toplinu, smirenost. Drugi ljubavnici imaju svoje drugačije ljubavne sretnih ili nesretnih početaka, trajanja ili završetaka. Preskaču drugačije nedaće, razdvojeni. Samo smo mi bili nesretni, a zajedno, zauvijek zajedno. Svaki je dan postalo patnja, a prokletstvo ljubavi osjetljivije i život predbacivanje na svoj nijemi način. Bilo je zločinački tako živjeti. Sa drugačijom sudbinom, da smo rođeni na drugom mjestu ili u drugo vrijeme mogli smo živjeti sretno. Barem sam tako vjerovala u jednom trenutku očaju. Svaka je ljudski usud bolji od pogroma ratnog ludila. I duša i tijelo i život ranjeni i rastrgnuti. Kakva je korist crpiti nadahnuće umjetnika, ako izvire iz takve stvarnosti? Kakva je korist grgoljenje istine kad vlastita ljubav pati?
Noću, budna ili u snu, moje bi se ruke obavile oko vrata mog voljenog zagrljajem koji je šaputao da zauvijek ostanemo zajedno, da me nikada ne napusti. Često je plakao u snu, stenjao i cvilio, ponovno proživljavajući one bolne scene iz zatočeništva.
„Prošlu noć si plakao u snu,“ rekla bi mu.
„Zbilja?“ kao da je upitao izraz njegova lica i šupljine zagledane u mene, a zatim bi odmahivanje glave i slijeganje ramenima značilo poput riječi: „Ne sjećam se.“
Znam da laže. Bio je očajan jer je bio svjestan da samo njegova prisutnost i činjenica što je živ i pored mene nije dovoljno da budem sretna. Često bih protestirala, premda on nije rekao ni riječi.
„Važno je jedino to što si živ, što smo opet zajedno i zbog toga sam sretna. Zar ne osjećaš? Ništa nam pod milim Bogom ne nedostaje, samo kad smo opet zajedno, kad imamo jedno drugog.“
Šutio bi. Jezik su mu iščupali i odrezali. Neprijatna stanka.
„Valjda ne misliš da stalno mislim na naše dijete?“ izlanula bih brbljajući, a on bi mi na svoj način odgovorio:
„A zašto stalno izlaziš na ulicu i smucaš se, čitave te večeri do kasno u noć nema?“
To je bilo istina. Počela sam ga pomalo zanemarivati i izašla čak i poslije ručka pa i u rano poslijepodne, a ponekad i jutrom.
„Mislim da bih ga možda mogla prepoznati, osjetiti majčinskim srcem, ako bih ga slučajno susrela. Sigurno bih ga po nečemu prepoznala među svjetinom, ako nekim slučajem ovdje, ako živimo u istom gradu.“
„Zašto vjeruješ da je tu, u ovom gadu?“ pitao je na način kojim smo se sporazumijevali.
„Slutim to. Nešto u meni govori da je tomu tako i da ću ga susreti i upoznati jednog dana.“
Bilo bi mnogo pametnije da ga nisam uznemirivala takvim svojim sanjarenjima.
Ponekad bi on odlutao u svoje. Događalo se da ga posve omami neko sanjarenje. Mogu prepoznati i sasvim jasno opisati njegove uspomene kao recimo o onom 'buretu sala' kako sam se sjećala njegovog strica Dušana – koji bi ga običavao posjesti u krilo i častiti pričama konduktera na željeznici. Nekada bi ga poveo sobom na dugu vožnju putničkog vlaka koji se zaustavlja u svakom selu na svakoj željezničkoj postaji. Poslije svih tih godina koje su prošle, pospani mali zaseok na rubu grada odakle smo oboje rodom budi posebnu razdraganost na licu mog voljenog. Kuće gdje smo živjeli mi i naši mali prijatelji sad su razvaline ili obnovljene, a sve se jako promijenilo. Ali gostionica sa trijemom i dvorištem ispred gdje su drveni stolovi opasani klupama, gdje smo se okupljali za ljetnih večeri mještani, još su uvijek tu gotovo nepromijenjena. On je nije mogao vidjeti kada smo jednom prigodom otišli tamo, ali u njegovom sjećanju pamti dok smo bili djeca i šuljali se kao mali crvići i trčali od stola, srčući ostatke iz pivskih krigli ili sakupljajući novčiće od pripitih veseljaka. Čak mu u ušima odjekuje pijano-osjećajna pjesma „Volim jednu malu pjegavu plavu.“ Kao posljednji ostaci neke hrabre regimente mještani od kojih brojni više nisu živi, a dobar dio živih živi raseljeno – muškarci, žene i djeca iz davnog vremena, rame uz rame okupljeni u tom sjećanju čekaju svečano da neki dirigent lupne štapić o štapić pa da se okupe. Poput vjernih ratnika koji stoje na granici tuđe zemlje u vlastitom zavičaju otuđenog doba, nadmenih grudi, blistavih i vedrih očiju, podigli su svoje moćne glasove u divnom zboru, započevši duboku potresnu baladu o vihoru sudbine koji ih je raspršio, kakofonije glasova koji zvuče uzbudljivo i prodiru do dubine duše makar se ne mogu raspoznati značenja riječi ni razaznati sadržaj pjesme…
Koračaju u mimohodu. Zatim mala katolička crkvica gdje je otac Mihovil, (prvi pravi umjetnik što sam ga upoznala) izradio prozore od obojanog stakla, freske na zidovima i stropu i izrezbario propovjedaonicu. Premda je na drugom kraju sela bila pravoslavna crkva i zalazila pastva koja ne pripada njegovom stadu i za njih je oslikao ikone i uredio sve što jedan nadareni slikar može da uresi hram božji. Premda smo ga se mi djeca bojali jer je bio strog i pravedan taj me se tmurni svećenik oduvijek jako dojmio. Moj bi voljeni uvečer prije no što zađe sunce preskočio ogradu na njegovu dvorištu i došuljao mu se iza leđa do stola na kojem je slikao vodenim bojama seoski krajolik izgledao je tada tako ozbiljan i smušen i uvijek dalek. Mog je voljenog čudilo što ga to prinuđuje da duge sate kao prikovan slika taj svećenik. Ali najtrajniji je utisak bio da je drugačiji, druge pasmine od običnih ljudi…
Još uvijek luta naokolo u svojim sanjarenjima moj voljeni koji leži na postelji. Sad je na željezničkoj pruzi gdje smo se običavali igrati u vododerini. Neka vratašca na plotu ničije zemlje između ruba sela i groblja na drugoj strani pruge. Negdje tamo stanovala je njegova daljnja rođakinja koju su prozvali Vrtirepka – mlađahna žena velike ljepote i vatrenog srca, velikih žarećih očiju i riđe kose, za koju smo već onda, makar smo bili još samo bezazlena djeca, slutili da je neobična osoba. Nikada je nitko nije čuo da povisi glas u srdžbi; nitko je nikada nije čuo da o bilo kome loše govori; nikada od nje nitko nije zatražio pomoć uzalud. Imala je baršunasti glas, a kad bi pjevala, sama bi se pratila na gitari; katkad bi se maskirala i plesala uz pratnju tamburaša, seoskih lola, mašući dugačkim svilenim šalom. Muž joj se propio; govorilo se da se tuče, ali Vrtirepka je postala još umilnija, blaža, samilosnija, dražesnija i ljubaznija. Zavukla se još više u svačije srca i požudne snove, a tada se počelo pričati da je postala religiozna – sveta Vrtirepka – o tome se šaputalo kao da se želi natuknuti da je šenula umom. Toliko bih je ponovno htjela susreti. Zbog toga sam je valjda i prepoznala u sanjarenju svog voljenog. Zbog nje smo onomad, nakon Domovinskog rata, jedan jedini put otišli u naš zavičaj, selo u kom smo oboje rođeni, otišli ne bi li je ponovno vidjeli. Tražili smo i tražili kuću, ali čini se da nitko o njoj ništa ne zna. Nagađali su da je možda otišla… čudne misli, čudni osjećaji me obuzmu dok hodam pospanim zavičajem sanjarenja mog voljenog. Ta divna sveta Vrtirepka i strastveno bure sala od roda mog voljenog. Oboje smo ih voljeli. Moj voljeni ih je stavljao uz bok svetog Mihovila – anđela i plemenitog viteza u borbi protiv zmaja i zaštitnika umjetničke slobode pod čijim okriljem su svi ljudi jednaki i jedni samo manje 'nahvao', a drugi manje 'nazbilj'. Moj je voljeni sanjario o toj bajci o traženju i ubijanju Zmaja koji je zakopao svoje srce u dalekom bespuću, o njegovom pronalaženju u močvarama iza sedam gora i sedam mora. Bajka je alegorija, ona je san pjesnika bez rime, božica u nestvarnom obličju koja je izabrala da boravi među ljudima i u sanjarenjima razvedruje nam život božanskim sjajem snova koji zrače životom.
Kad je otišao u Domovinski rat koji se tada još nije zvao tim imenom, moj je voljeni bio tjelesno normalan. Nekih pet godina kasnije kada su mi ga vratili na nosilima nije više mogao vidjeti svijet ni riječ o njemu izreći. Živio je u sanjarenjima zajedničkih nam uspomena: život koji nam je oduzet mogao je biti oduzet svakom da se rodio na krivome mjestu u pogrešno vrijeme i na korist pohlepnika smaknu nedužnu žrtvu, duše zaljubljenih bića nataknu kao od grabežljivih strvinara iskljuvanu glavu na kolac. Takva je i naša priča, zajedno s jezivim pričama »svih izgnanika iz raja vlastitog zavičaja« kojima ova ili ona navijačka strana pokušava pridobiti simpatije. Molila sam svake večeri da se gnjev pravednika nikada ne dočepa 'kameleona čednomrsca'. Nehotice, kamenovali bi ga unatoč toga što on niti zna što radi niti zna što čini bacač kamena grijeha u ime sveopće ljubavi i mira božjeg.
Pomisao na nj prisjeti me posjete suboraca mog voljenog. Prisutan je bio i Hrvoje Horvat zvan 'Hrvatina' – ratni zapovjednik sa brčinama koga bi 'kameleon čednomrzac' opjevao stihovima čija rima uznosi do neslućenih visina i koji je voljenom mom dao pištolj – predvodnik »Jahača apokalipse« branitelja postrojbe kojoj je moj voljeni pripadao. Iznenada sam se sjetila proslava nakon Domovinskog rata kada sam obukla svoju najbolju haljinu i ujutro otišla proslaviti u razdraganom mnoštvu, uronjena u slavlje općeg oduševljenja i ja jednako ushićena osvitom dana koje treba obilježiti konačno rađanje boljeg života. Prvi kontingent naših junaka upravo se vratio s bojišnice. Vladalo je golemo uzbuđenje zbog tog događaja; plakali smo i klicali, svuda zastave, trake i štit s krvavo crvenim i srebreno bijelim kvadratićima, cvijeće je pljuštalo s prozora. Divna mi je toplina ispunila srce, ali me je sve to i malo zbunilo. Nisam mogla shvatiti razlog istinskom ushitu. Najviše su me dojmile maskirne odore – i lica vitezova-ratnika. Te me je večeri posjetio jedan dragovoljac i gardist. Tako su se početkom Domovinskog rata zvali branitelji. To bi trebao biti početak sućutno-romantične uspomene na mog voljenog od strane njegovih suboraca koji nisu ništa znali o tome gdje je i što se s njegovim tijelom dogodilo. Ali ta je romanca bila osujećena u samom zametku jer sam dušom i srcem mrzila ratnike i nisam htjela biti njihova ljubavnica. Još se sjećam njegova prijezira i poruge prema 'klinu što se izbija klinom'! Za njega je to puka demagogija.
„Trebali smo stupati u miroljubivoj koloni Mahatma Gandhi-ja da nas zgaze kao konjanici britanske imperije,“ prezirno je otpuhnuo. A zatim je govorio o križarima i prevratnicima buržoaske revolucije i prevratima socijalističkih prevrata svih mogućnosti od kozmopolita Lenjina do nacionaliste Hitlera u istom zalogaju došao je do pomirbe svjetonazora za prilike ostvarenja lijepe naše domovine.
„To je pravedan rat koji nismo mi tražili,“ ponavljao je. „Bilo je 'biti ili ne biti' jer isprašiti tur bespomoćnog može svaki nasilnik, ali ne i obraniti...“
Ali ipak morao je popiti zdravicu za tada još nepoznatu mi sudbinu mog voljenog, neznanog i nepriznatog junaka Domovinskog rata na čiji odar je položena žrtva i plod naše ljubavi – dijete oteto mi iz utrobe…
„Sada si i ti nevina žrtva, junakinja stradanja u Domovinskom ratu,“ rekao je bez imalo podsmjeha u glasu dižući u zrak čašu prije nego je ispio zdravicu.
„Ja jesam nevina žrtva, junakinja stradanja u Domovinskom ratu,“ odgovorila sam naivno i prostodušno poput svih onih dobronamjernih savjeta bloger-a u komentarima moje ispovjedi, „ali to ne znači da tražim odmazdu i mržnju. Vratite se na posao, zasučite rukave i uradite taj bolji život u kome vlada ljubav svih nas 'nahvao' i 'nazbilj' ljudi…“
To sanjarenje o svijetu u kome je prevladao blagoslov ljubavi iz sela u kom je katolički svećenik Mihovil iz sela u zavičaju mom i mog voljenog, a, – nadahnut Isusovom riječi da su svi ljudi braća i nadaren umjetničkim izričajem – oslikao hram gdje je on služio misu istom predanošću kao i uracima kakvim je uresio hram sljedbenika crkve na drugom djelu sela gdje su svećenici od sorte onih koji su još dandanas čuvari Isusovog groba.
Nikome taj svećenik nije bio uzor koliko mom voljenom. Neka tanka niz zamisli koja povezuje riječi i djela. Njegova obitelj vuče podrijetlo naseljavanja 'vlakova bez voznog reda'. Razlog proistječe iz činjenice da seobe naroda nikad ne prestaju. I dandanas traju brodolomi sa stotinama utopljenih emigranata što svjedoče žrtvovanja na žrtveniku u hramu krajputašu stranputice kojom kroče izbjeglice tražeći bolji život izvan zavičaja ili samo koricu kruha u pečalbi. I njegov je otac držao govore pune žući kakvog već donosi životno iskustvo kobi po kojem se gnijezdo svija negdje daleko od doma. I otac i mati voljenog mog iz različitih 'vlakova bez voznog reda' kojim su doseljeni poslije 'četrdeset pete' i pogroma drugačije neke ratne mašinerije istog učinka stvorili su obiteljski sklad i toplinu različitu od one što je vladala u mom domu. I zato se i ja s toplinom u srcu prisjećam kad voljeni moj u sanjarenjima ode u pohode toplom ognjištu vatre u kaminu svog sada razrušenog doma. I moj voljeni kao jedinu podjelu u ljudskom rodu prihvaća 'nazbilj' i 'nahvao' ljude. I, naravno, svi smo braća.
Čudno je kad o tome mislim. Kakav je strašan strah krilatica iz bivše države koja je bila gora od križarskih ratova ili pogroma nevjernika i inkvizicije u ime učenja Isusa Krista. Tiranija suvremenog prihvaćanja suživota različitosti slobodnih volja, vlastite volje koja se pokušava nametnuti kao jedinstvena građa općeprihvatljivog svjetonazora i uloge čovjeka koji svoju dobrobit trpa u džep pohlepnika i grabežljivaca. Otac voljenog mog iz dna duše je mrzio prijetvornost. „Prokleti častohlepni vlastodršci iz sjene kao i oni na tronu te gramzljivi podanici koji im se ulaguju riječima i nedjelima otimanja onog što im ne pripada,“ uvijek bi gunđao mada se uselio u kuću što je nekoć pripadala izgnanim Volksdeutschen (foksdojčerima – Nijemcima koji su u našemu selu živjeli još od doba Austrougarske.) Moja je obitelj podrijetlom starosjedilaca štono šutke podnosi sjedilački život dok traju burna razdoblja ove ili one vrste seoba naroda. Dosadan život – u kom se događa ništa – vrlo oskudno zanimljivim proturječnostima za ures poetične duše pjesnikinje koja toliko toga želi reći o životu. Kamate tankoćutne radoznalosti – krotitelja, prekrajatelja, dušobrižnika za tijelo i dušobrižnika za dušu – stalno su rasle, iznoseći svakodnevno više nego stane u opis jednog života u jednoj knjizi. Konačno. – posljednji čin drame – život poslije 'biti ili ne biti u Domovinskom ratu – taj dan za danom koji jednolično stoji, ponavlja, uvlači se pod pokrivač nepokretnog tijela koje ne vidi i ne govori. Samo sluša. Možda bih i ja poput svih sretnih obitelji trebala pored njega gledati slike zbivanja u svijetu na televizijskom ekranu pa mu opisivati pogled kroz prozor u svijet kakvim nas usrećuju strani i domaći svagdašnji svakogodišnji i novogodišnji pokloni elitnih političkih svodnika (politika je kurva, zar ne?) "isto govno, a drugo pakovanje" ispod božićne jelke okićene zahodskim čučavcima i "sedežnicama" (porculanskim školjkama) s vodokotlićem na vrhu jelke skockane u stilu i po modi zahoda na kom se i najhrabriji (biračko tijelo) usralo! Možda i ne. Možda je ipak prikladnije za našu ljubav slušanje klasične glazbe i trećeg programa ne ispresijecanog promidžbenim porukama te izlet u maštu iz ostvarenja umjetnika što ih bilježe knjige.
I dalje vrludam ganuta sanjarenjima koja uviru u stara sjećanja mog voljenog. Tako i moje misli lutaju dok obilazim stara, dobro poznata mjesta našeg zavičaja. Nikakvo čudo da su ti dani bili tako puni, tako prijatni. Vrativši se u 'naše selo' završila bih u svom dvorištu vireći preko plota u njegovo. Nisam mogla odoljeti, a da se ponovno ne ušuljam u kuću koja je pružala toplinu doma različitu nego je vladala meni kod kuće. Ali ni u snu mi ne pada napamet da posjetim neke svoje rođake koji tamo još uvijek žive. Zastala bi na početku ili kraju, (kako tkogod doživio to i kaže: 'ne okreći se sine') i pogledala svojim očima sanjarenja voljenog mog koji u postelji pored mene sanjari u mom zagrljaju koji nedvosmisleno kaže: „Nemoj me napustiti, nemoj me ostaviti, nemoj bez mene otići u neki drugi svijet…“ Pokušavam opet stvoriti sliku svijeta koju smo poznavali kao djeca od pet ili šest godina. Ona virenja u susjedno dvorište preko plota kroz koje bih se provukla u njegovo ili on u moje, držeći se za ruku otrčali brati zeleno voće u tuđe voćnjake. Uokvirit ću ta sanjarenja u kojem pijemo vodu iz bunara mog ili njegovog dvorišta on iz mog dlana, a ja iz njegovog. priču za laku noć jer onda mu još nisu iščupali i odrezali jezik. Sjećam se panike i užasa koji me prožeo kad me majka prvi put natjerala dasku na prozoru na mojoj sobi na kojoj su bili blatnjavi tragovi nogu mog voljenog jer bi se svake noći ušuljao da se uvuče u krevet pored mene i priča mi kao što sada ja njemu činim vrativši se sa svojih večernjih šetnji.
Prisjećajući se sada i uranjajući u sanjarenja mog voljenog pitam se nisam li u to vrijeme bila pomalo razmažena. Nijedna djevojčica iz mog sela nije bila ljepša ni ljepše odjevena. Nijedna nije mogla raznježiti srce. Nijedna mala brbljavica nije znala živahno i bistro pronaći riječi poput utjehe. Ozarila sam lica i brala osmjehe. Toliko sam uvjerila i toliko je bila sigurna da znam o sebi brinuti i da je nemoguće da se nešto loše dogodi njenoj djevojčici moja mati da joj ni u snu nije padalo napamet da su moji drugovi u igri mangupi duboko ogrezli o grijeh i porok. Čak ni najopreznija mati ne može svoje čedo zaštiti od jala i zlobe kakva se dogode. Čak bi i nehajni roditelji trebali upozoriti na zavist kakva pokreče malog smutljivca kome ne želim izgovoriti, a kamoli napisati ime u svoja sjećanja koji je već tada bio ljubomoran i razbojnik. Otimač u duši. Čudno je kako djeluje ljubav između mene i mog voljenog, svi bi se htjeli ogrijati na vatri takve ljubavi, svi bi za se htjeli plamen naše vatre pa su se njemu umiljavale sve cure, a meni seoski derani. Zar moja draga majka nije toga svjesna? Sposobna da recitiram katekizam i nepristojne rime iz antologije ljubavne poezije, majmunčić ženskog roda koji natiče na glavu periku i bere banane koji sam ja bila u svojoj ranoj mladosti okružena huncutima i prijateljima oduševljenih izričajima mog poganog jezika koji je mogao sipati takve prljavštine, psovke i proklinjanja kakva bi mogla poslužiti na čast i kandidatu za vješala. Naravno da sam to naučila među protuhama u kome smo ja i voljeni moj prednjačili u nestašlucima. Ali ne zlonamjerno ili sračunato. Uvijek smo se motali oko takvih slušajući njihove svađe ili prepirke. Činilo nam se zabavno sudjelovati u tome, a nisu ni bili toliko stariji od nas, kad bolje promislim. Najstariji najviše da je bio dvanaestogodišnjak. Ali riječi kao kurva, rokljača, kurvin sin, pičkin dim, govno, kurac i slične stalno su tim protuhama bile u ustima. Kad bi mi mlađi dotepenci u bandu, a nadasve mezimica i 'anđeosko lice' koji je opčinio čitavo selo, bio uzoritost isticana stalno tako da je poput šmrklje curila iz nosa svim šmrkavcima, kad bih se ja koristila njihovim izrazima – valjali su se od smijeha. Sjećam se jedne zgode kada sam već završavala osmi razred i bila prilično načitana svega i svačega što je pisalo u knjigama i novinama čega se dokopa 'napredno dijete' kakvo prerasta sredinu kojoj pripada i što je ponekad, začudo, ipak prepoznato. Uobraženosti mladalačkog doba još uvijek nije u meni nimalo ugasla, zar ne? Ali čemu lažna skromnost? Oduvijek sam izuzetna. Prigodom dolaska uglednog partijskog dužnosnika onog doba odabrali su 'diku i ponos sela' da slobodnim stilom 'jedan čovjek čitav orkestar' izvedem kantautorsku predstavu prema vlastitom nadahnuću buduće slobodne umjetnice – iznenađenje 'slobodnog uma i duha' u koje čak ni seoski učitelj nije htio zabosti nos prije predstave. Kad sam priredila igrokaz u kom je moj govor izraz dobrodošlice u stilu male curice u parku koja jedva dočeka starog pedofila da sjedne na klupu i stalno je časti bombonima i neprestano iz džepa izvlači novi, a nikako da s pređe na djelo vlastite naravi i pokaže svoje istinsko lice pohotljivca za malom curicom pa koristeći se izrazima mladih seoskih probisvijeta, tim živopisnim rječnikom svakojakih prostakluka rekla da ću prije umrijeti od šećerne bolesti nego dočekati vrhunski užitak dobrog jebavanja. Kada je problijedio i onda ga spopalo da me izlema zbog mog slikovitog izričaja što prikladno opisuje njegov politički rad i djelovanje tog sad u naše vrijeme već povijesnog razdoblja zaklinjala sam se u pjesničku slobodu. Vjerojatno sam braneći se poput svih neshvaćenih umjetnica od jednoumlja surovog nasilnika ugrizla za ruku i udarila nogom u kičicu. Kako bilo da bilo sjećam se da je kiptio od bijesa zbog subverzivnog djelovanja.
„Naučit ću ja tebe gaduro mala da cijeniš vrjednote tekovina naše revolucije i poštuješ predane pregaoce“ vikao je, a zatim me ščepao za uho i odvukao u policijsku postaju koja se u ono doba još nije tako zvala. Uvela me pravo kroz glavni ulaz, otvorila vrata i gurnula usred prijemne sobe. Tako stane, jedna pjegava mala plavuša koja nedužno trepće očima nasuprot policajca koji sjedi visoko iznad mene i samo mu se glava vidi iznad prijemnog pulta.
„Što ovo znači?“ pita gromovitim glasom koji me tjera strah u kosti.
„Kaži mu,“ naređuje mi visoki partijski dužnosnik kojega su po posebnim partijskim zadacima poslali da širi radosnu vijest u seoskim sredinama, „kaži mu tko te je nagovorio na ovakav subverzivni čin.“
Bila sam previše užasnuta da bilo što zucnem. Ni riječ nisam rekla. Samo sam treptala očima polu rastvorenih usta.
„A tako,“ rekao je službeni policajac s one strane pulta, podižući svoje čupave crne obrve i buljeći u mene prijeteći nakon što je časni partijski dužnosnik opisao sve podrobno, „takvu si predstavu složila kao izraz dobrodošlice u dočeku uvaženog gosta, je li?“
„Da gospodine,“ odgovorila sam iskrenim tonom koji se može očekivati od jedne glupe plavuše u mladim danima dok odista nije bila svjesna niti je znala što radi. Četrnaest mi je godina bilo tek jer su me, prerano sazrelu, poslali u prvi razred već sa šest godina.
„No, za to ćemo se pobrinuti,“ rekao je ne prosvjedujući što u ono doba nije bilo red i običaj državne službenike zvati gospodom nego drugom pa ustao sa svog prijestolja gradeći se kao da će sići.
Počela sam cviliti, a onda tuliti i suze liti.
„Ustvari o ovoj su mi djevojčici govorili da je izuzetno promućurna bistra mlada dama koju očekuju izuzetno svjetla budućnost nadarenog stvaraoca,“ rekao je uvaženi član partije, onog ogranka koji su u to vrijeme zvali SKOJ i nježno me pogladi po glavi i nadodao s razumijevanjem u glasu, „uostalom kad čovjek sa zadrškom u odmaku vremena s notom samokritike zrelo porazmisli može se zaključiti nešto poučno.“
„Poučno?“ upitao je policajac. „Znači li to da odustajete od daljnjeg istraživanja tko stoji iza takvog subverzivnog djelovanja.“
„Ma kakvo subverzivno djelovanje, kakvo protudržavna kleveta,“ odmahne rukom Skojevac već smiješeći se, „to je ustvari savršeni izraz onog što narod stvarno misli o političarima, ali ja sebi po partijskoj dužnosti ne mogu jednostavno dozvoliti da ne reagiram tako i to je sve. Uostalom što bi svijet mislio o nama da zatvaramo male curice? Bilo bi to isto kao da glupa plavuša magistrira nuklearnu fiziku i njen lik i djelo uvrste u kuću slavnih. “ reče, okrene se i izađe iz policijske postaje.
Moje privođenje u policijsku stanicu imalo je golem odjek i naveliko je utjecalo na moj dalji umjetnički izričaj. Već tada sam u svojoj mašti sebe smatrala zločinkom, vidjela sam kako moje ime razvlače po ulici, otisak mog imena debelim masnim slovima na naslovnici. Drhtala sam zbog pomisli što će mi majka reći kad se vratim kući jer sam predosjećala da će vijest stići prije mene. Možda je policajac poslao mladog policajca da obavijesti majku kako sam zadržana u policiji. Usprkos strahovima i ružnim slutnjama bila sam i ponosna čuti kako se moje ime izgovara u velikoj gotovo praznoj sobi seoske policijske postaje. Sada sam stekla status buntovne umjetnice sposobne da u brk skresa duh naroda. Sada sam bila priznata osoba. Zapisat će moje ime i adresu u onu veliku knjigu. O meni će voditi dosje… u tom strašnom času preskočila sam čitavo srednjoškolsko razdoblje i stekla zrelost brucoš-ice, pet godina ispred vremena. Od tad svjetlosnom brzinom putujem sve više se udaljavajući ispred svog vremena, toga sam već tada bila svjesna.
Nekoliko minuta kasnije, u okrilju seoske ulice koja prolazi pored moje kuće, pošto su me pustili nakon obećanja da više neću koristiti žargon ulice u svojim igrokazima kojima trebam izraziti zahvalnost i dobrodošlicu političarima kad siđu među obične smrtnike, osjećala sam da sam predodređena da jednog dana postignem svjetsku slavu. Naslutila sam da je sve to predigra, da nitko ne namjerava pokrenuti postupak protiv mene ili cenzurirati štogod rekla, čak ni kazati mojoj majci kakve ružne riječi izlaze iz mojih usta. Da posramila sam se što sam se rasplakala pred policajcem. Činjenica da je bio prijatelj moje majke i da nikako nije znao povezati seks sa politikom značilo je da mi nikada sam po sebi, bez neke izričite naredbe odozgo, ne bi naudio. Umjesto da mislim o njemu kao o nekome tko bi me mogao staviti na zub, nekog koga bih se trebala bojati, počela sam ga smatrati zaštitnikom i povjerljivim saveznikom. Na mene je imalo golem utisak spoznaja da je moma majka u dobrom odnosu s policijom, možda čak i u neposrednom. Tom sam prigodom nekako spontano došla do zaključka kolika je vrijednost navlačenja krinke glupe plavuše i koliko je to prikladna osobnost umjesto prostačkog izričaja…
Prije nego se otrgnem vlastitom sanjarenju i opet ušuljam u snove svog voljenog, naprosto se moram prošuljati hodnikom i iskrasti u stražnje dvorište gdje je nekoć stajao zahod. Kraj nekadašnje pušnice nalazi se jedan poster – glupa plavuša iznad šahta koji joj zadiže haljinu je Marilyn Monroe – nepatvorena kopija mene kada sam postala mlada žena. Bez madeži, naravno. Samo ja se nisam slomila pod teretom slave. Lik te tragično žene izbrisane iz života progonio me dok sam bila curica. Bila je to, tako reći, uzor mog tjelesnog izgleda. (Čudno je da kad ako već o tome govorim da je u duhu sveta Vrtirepka ostavila jači pečat makar se ne mogu odreći utjecaja ni oca Mihovila ni oca mog voljenog , ali jednako tako ni odgoja što mi ga je dala ulica. Ono što sam naučila u školi mogu posve zanemariti.)
Vraćajući se u snove voljenog svog nehotice sam zavirila preko plota u susjedno dvorište, kao da ću pozdraviti njegovu majku oko koje se okupila živad. Tu su kokoši, patke, guske, ćurke pa zatim pilići i vrapci i kosiće, a zatim su tu još i svinje, koza, ovce, krava, telić, konj, par volova.. Sva ta stvorenja hrani dvaput dnevno i još ostavlja kriške kruha nataknute na ogradu i nerijetko kakav ukusan zalogajčić, orah ili lješnjak na rubu šume blizu mjesta gdje žive vjeverice. Moja mi je majka davala naslutiti da je ćaknuta. Da netko osjeća potrebu za povezivanjem i ta takav ga način prožima duh prirode nadilazi njeno poimanje.
Jedne od takvih večeri, prisjećajući se u sanjarenjima svog voljenog našeg djetinjstva, iznenada mi je palo napamet da bi bila lijepa gesta da pošaljem starom svećeniku, ocu Mihovilu, koji je još bio živ zapise kakve vodim u jednoličnim danima tonom koji se nimalo ne razlikuje od uzoraka štono ih objavljujem na blog-u, ali prije nego sam se ovdje javila. Kao umjetnica umjetniku. Već je jako star i boravi u staračkome domu i vjerujem da mu je tamo pomalo dosadno. Mislila sam da će mu možda biti drago da zna da jedan od njegovih »anđeliča« pokušava postati pisac. Sam Bog zna kakva mi je bila namjera, ali učinak je bio sasvim drugačiji od onoga što sam očekivala. Gotovo slijedećom poštom dobila sam svoj čitko prepisani rukopis u veliku ukoričenu teku u kakvima se vodi dnevnik zajedno s pismom u besprijekorno uljudnom tonu kojom govori o svojoj tuzi i smućenosti. Boljelo ga je to što sam se ja, koja je odrasla u krilu stada kršćanske vjere srozana u tako grub i bogohulni izričaj. Sjećam se da u njegovom pismu bilo spominjanje kante za smeće. To me je razljutilo. Ne gubeći ni časak sjela sam za kuhinjski stol i odgovorila mu na najuvredljiviji način, obavještavajući ga da je budala i ishlapjeli starac što je možda nekoć imao dar da prigrli sve ljude i da ga događanja tijekom Domovinskog rata ne mogu opravdati. Ne želim slušati popis nerazboritih ponašanja. Ima ih bezbroj. Svi ih činimo: i ja i on i svatko. Oni nisu ni opravdanje ni isprika za bilo čije ludilo. Moj jedini cilj u životu odsada, (tako sam napisala u tom pismu koje je prethodilo ovoj mojoj pojavi na blog-u) je zaboraviti glupe besmislice kakve mi je pokušao utuviti, a onda promijenio mišljenje. Dodala sam nešto o Gospodu i Spasitelju, što je, premda prikladno, trebalo ga još više uzrujati. Kao kruna svega, savjetovala sam ga da ne očekuje nikakvu samilost niti da će ga bilo tko posjetiti iz sela u kom je proveo život. U ljudskoj prirodi ne postoji zahvalnost. Čim ostariš svi te zaborave – to je činjenica koju potvrđuje milijardu dokaza. Vjera ne pomaže. Dodala sam i to da sam bila u selu i vidjela da su obje crkve što ih je oslikao razrušene i spaljene, a njegove slikarije i rezbarije uništene što je pokazatelj pravedan čin božjeg djela za koje on vjeruje da je pravedno.
Pošto sam mu poslala pismo pokajala sam se. Kakvu sam ti glupost učinila. Još uvijek izigravam »zločestu curu«. Ipak bio je to čin moje osobnosti: glupa plavuša koja glumata dobronamjernost i bljuje pakost. To isto činim sa svima koje upoznam – i imam takav dojam u pogledu njihovih sebičnih namjera. Prihvaćam stvarnost i smatram da je jedino dobro u njoj što mogu upotrijebiti kao sadržaj svog pisanja. Sudbina, okolnosti i okruženje moje ljubavne priče to je patnja.

- 18:06 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 03.01.2014.

Voljeni moj ne vidi, ne govori i bolesno tijelo lomnih udova teško pokreće po podrumskom stanu brojeći korake. On samo čuje. Nekoć su nas, u međuvremenu nakon svršetka Domovinskog rata, njegovi ratni drugovi posjećivali i jedan mu je sa suzama u očima...

Slomio se ponos mojih koljena dok, nakon večernje šetnje, prilazim konačištu gdje u krevetu me čeka čovjeka za kojega sam udana, u kog sam zaljubljena i koji je zaljubljen u me, a i ja u istih dana nakon pada Vukovara zatočena iza žica gdje sam poslije rodila plod te naše ljubavi, dijete oteto mi iz utrobe...
Odviše ohola da vjerujem u moć ljubavi. Željna tuge. Nesretna.
Moja sjena prianja za stepenice, a večernji me je umor savladao i moja se zahvalnost odnosi na to što mi pružaju odmorište.
Prvo sam im zahvaljivala jer su mi pružile odmorište dok sam željna samoće u kojoj odviše oholo jecam stihove svoje jadikovke pa… pa sam ih onda kudila i grdila te ustrčala, bacila se na krevet pored svoga muža, privila uza nj i na uho mu šaputala:
Željna sam tvoje ljubavi i žudim kao ptica koja je odletjela pa se vratila.
Moja je ljubav odlutala ptica koja je ponovno uhvaćena u krletku.
Ah da, još uvijek i sad, iako je preostao tek nejaki žar i maljušno srce moje izgubilo vrelinu.
Pokori ga svojim sažaljenjem voljeni moj i oprosti mi zbog te ljubavi što još samo tinja.
Voljeni moj, ako me i ne možeš zagrliti, oprosti mi jecanje ove čudne jadikovke i ne preziri me zbog mojih odlazaka u suton. Voljeni moj, ako nemaš topline ugrijati ću te svojim jadnim žeravicama, a ti mi oprosti što sam suzama ugasla plamen u srcu dok se privijem uza te i ne želim te sputati okovima tiranije svoje ljubavi.
Ah da, još uvijek i sad otkako je preostao tek nejaki žar i maljušno srce moje izgubilo vrelinu.
Pokori ga svojim sažaljenjem voljeni moj i oprosti mi zbog te ljubavi što još samo tinja...
Povući ću se u svoj kut i samo sjediti u mraku na postelji pored tebe.
Voljeni moj, ako me voliš, oprosti mi moju radost zbog toga što se radujem makar tvoje ispaćeno tijelo umjesto ničeg tu je pored moga, oprosti ako mi u srcu opet nekim slučaju iskri plamičak – ta ne želim opeći u svom zanosu.
Kao boginja podarit ću ti tek srk milošte.
Otpij tu moju oholost, voljeni moj i oprosti zbog moje ljubavi…
Ah da, još uvijek i sad otkako je preostao tek nejaki žar i maljušno srce moje izgubilo vrelinu.
Pokori ga svojim sažaljenjem voljeni moj i oprosti mi zbog te ljubavi što mi se ponekad čini da još samo tinja...

Voljeni moj ne vidi, ne govori i bolesno tijelo lomnih udova teško pokreće po podrumskom stanu brojeći korake. On samo čuje. Nekoć su nas, u međuvremenu nakon svršetka Domovinskog rata, njegovi ratni drugovi posjećivali i jedan mu je sa suzama u očima dao što je od njega moj voljeni zatražio na način kako se već naučio sporazumijevati: pištolj. Više ne dolaze. Nisam mu ga ni sakrila ni oduzela i ne priječim ga da uradi što je naumio mada to nipošto ne bi htjela. Ali on to ne čini kao da sluti: nije još kucnuo čas za njegov vječni spokoj.
Ali ovo o mom voljenom nema prave veze s horoskopom. Napeto i dalje tražim ako su mi zvijezde naklonjene. Odgovor je došao u komentar zapisa u nedjelja, 29.12.2013. u 01:34 od zvjezdoznanke bloger-ice 'AstroMel':
„Za ocjenu mogućeg uspjeha blog-a, kao i mogućeg razvoja blog-a u neko književno djelo potrebno je znati i podatke o autoru. Ovako, gledajući samo datum i vrijeme nastanka blog-a mogu ti reći ono najvažnije: Blog može biti uspješan, ali misli treba usredotočiti što u ovom slučaju znači više lekture i manje zanosa u pokušaju objektivnog prikaza događaja.“
Ali ja ne želim isticanje svog imena. Zato sam uzela pseudonim. Ne želi da na me upiru prstom kao da sam gubava govoreći: „To je ona jadnica koja…“ Ako postoji osoba koja ne želi da je obilježi njen uradak onda bih moja umjetnost bila nalik stvaralaštvu književnika Jerome David Salinger-a. Posttraumatski stresni sindrom, te poneki opsesivno-kompulzivni poremećaj što vodi u samoizolaciju. Vremenom se u osamljenosti nađe mir. Ja naprosto osjećam potrebu za samoćom. Možda je i to oblik suicida? I nije mi važna slava. Bitno je djelo. Cilj isticanja ima za učinak naslađivanje kako u traču, tako i u podizanju optužnice i donošenju presude... Riječ je o inkviziciji: puritansko spaljivanje slavnih vještica pod krinkom glupe plavuše zanosnog izgleda.
Glupa plavuša što je čula za divan zagrobni život u kome se dogodi što god poželiš pa se odlučila baciti sa nadvožnjaka ispod kojeg prolazi autocesta. Popela se na ogradu, zažmiri i skoči pa padne u prtljažni prostor kamiona što prevozi banane. Još zatvorenih očiju pipa oko sebe i kaže:
„Ah, koliko vas je. Ma smirite se momci, pred nama je vječnost i doći će svi na red.“
Nisam ni od sorte Nives Celzijus i ne želim iz kioska vabiti kupce i dobiti 'Kiklopa'.
Naravno da znam kako zaraditi gomilu novca. Iskorištavajući ljudske slabosti. Na njih možete računati kao glupa plavuša koja tiho ulazi u apoteku da ne bi probudila tablete za spavanje.
Prilagodljivost je jedna od tih slabosti i kao glupa plavuša koja uči na krovu da bi stekla visoko obrazovanje okosnica je mudro planiranja uspjeha. To što svi rade ne može biti pogrešno, zar ne? 'bilo kako bilo i ja ću uraditi poput većine' pomisli svi sudionici, nebitno u čemu, ali važno je da tako odluči ili poželi, recimo kao glupa plavuša koji stavlja sat na rane jer vrijeme liječi sve. Ostalo prezire. Kao glupa plavuša kad se okupa. Čista glupača koju glupa plavuša koristi umjesto psovke. Ali to sam već obrazložila. To je zamjenska psovka, uglađeno prostakluk. Kao kad Bosanac Bosancu kaže:
„Ne govori stalno: 'Jebo te Haso!' Budi uglađeniji, reci: '(B - nepostojeće b)odi u pičku Fatinu!'“
Čarobna riječ je uglađivanje po modi i glad za tekovinama suvremenog društva. Sve sretne obitelji imaju televizore kod kuće i zajedno provode večer buljeći u mali ekran. Radi nje ja glupa plavuša uđem u trgovinu tehničke robe i kažem:
„Hoću kupiti onaj televizor. “
„Žao mi je, ali ne prodajemo glupoj plavuši“ odgovori trgovac.
Sutra ja glupa plavuša ofarbam se u riđokosu i opet kažem:
„Hoću kupiti onaj televizor. “
„Žao mi je, ali ne prodajemo glupoj plavuši“ odgovori trgovac.
Preksutra ja glupa plavuša ofarbam se u crnku i opet kažem:
„Hoću kupiti onaj televizor. “
„Žao mi je, ali ne prodajemo glupoj plavuši“ odgovori trgovac.
„Mogu li vas pitati: kako ste me prepoznali? “
„Pa ono nije televizor nego mikrovalna! “
Iskreno da vam kažem u mom podrumskom stanu nemam televizora. Ja i moj voljeni slušamo starinski radio makar svi žele imati iste stvari kakve imaju drugi i makar to nema nikakve veze s pravom potrebom.
Za stanovito vrijeme može nam se pokazati besmislenim i nepotrebnim. (Pročitajte naslov ako se ne možete domisliti nadahnuća ovakvog zaključka). A uostalom, kome se samo gledaju sati promidžbenog programa ispresijecanog sapunicama? Odvratno.
Ipak, nalijepimo li na štogod etiketu 'moderno' ili 'suvremeno, svaka glupost postane poželjna. Zbog tiranije da se živi ukorak s vremenom i prije nego mu istakne rok trajanja svi odbacimo ili odjeću ili mobitel jer što je glupa plavuša bez mobitela. Obična bezvezna cura.
Proizvodnja donosi novac, novac obilježava ljudski život, a žrtve su potrošači koji neprestano spremno kupuju svaku bedastoću, trebala im ili ne. Ne zaboravimo da je i dobar ukus ili izgled žrtva. Međutim to je cijena koju treba platiti ako se želi biti u 'trendu'. To je kao da genetski modificirate slonicu u glupu plavušu. Što dobijete? Tri tone pičke za šaku kikirikija.
Ali ovo s pretakanjem mojih zapisa u knjigu zapravo s tim nema prave veze. I draga moja bloger-ico 'AstroMel':u pogledu zanosa objektivnog prikaza svakodnevice i stvarnosti, već sam donijela odluku. Namjeravam, kao da slutila sam tvoje riječi bloger-ice 'AstroMel', da čim prođe mjesec dana mog objavljivanja i objavim trideseto štivo – otpočne treći dio: »Nije ovaj život za mene… Ili ja nisam za njega?«. Na tu me zamisao nadahnuo jučer bloger 'NF' koji je objavio tri tisuća tristoti post. Čestitala sam mu u komentaru njegovog blog-a riječima:
„Eto, ponukao si me da povirim na onu brojku i... a meni je tek 23 štiva na blog-u. E, a kad razmisliš u što ti prođoše godine i pogledaš vrijeme utrošeno da sve to zapišeš... je li bi ih mijenjao za koji nježni zagrljaj i poljubac mekih usana. Ah, kada bi bili gospodari vremena. je li bi poput bloger-a 'sewena' zapjevao: 'Lutao sam dugo ulicama strmim. U kavanskom dimu tražio spas. Volio sam ženu sa očima crnim, njenu crnu kosu i njen vitki stas. Želio sam ljubiti usne njene s ukusom trešanja i crnoga vina, Nisu me zanimale sve ostale žene, samo sa tom sam ženom želio sina…' ili bi žudio za nečim drugim što nužno nije ni riđa ni glupa plavuša ni najbolji čovjekov prijatelj pas? Recimo gledao tv program bez tona. Uhvatih sebe da ga neka mrska lica čak i simpatično doimaju dok se samo nemušto smješkaju. Odmor za uši i mozak...(ovo sam zaključila dok sam virila u izlog trgovine s tehničkom robom i promatrala uključene televizore)“
Ali neću više o tome. Sad ću o onome za čim iskonski žudim: O, tako bih voljela da su ti moji zapisi poput čistog izlijeva mašte. Bez prikaza stvarnosti. Čisti poetski zanos kojim pronalazim u sebi snagu da iščupam rečenice stavljene u naslov i u kojima već sad, ako naslove iz drugog dijela »apistie« pročitate jedan za drugim kao isto štivo, saznate okolnosti moje svakodnevne stvarnosti. U trećemu djelu »Nije ovaj život za mene… Ili ja nisam za njega?«, prestat ću iznositi prognoze vremena u okruženju naše stvarnosti gdje prevladava stanje kakvo je predvidjela Naomi Klein u »Doktrini šoka«. Ali neću više o tome. Sad ću još ponoviti svoje riječi iz razloga što bloger 'sewen' kaže: „Dvaput je dvaput!“
(Jadni bloger 'sewen'. Mora da štuca. A još jučer mi se požalio u komentarima:
„U Novu sam krenuo s temperaturom. U krevetu, pod jorgan planinom... ne osjećam ništa, samo se sjećam!“
odgovorila sam mu:
„Dragi moj, brižna ja... znači dragi moj sada si u onakvom stanju u kome ti vrele ženske kao ja uopće nisu od koristi. Sada ti je potrebno da se jedna ledene lady, jedna brineta da ti se zavuče pod u tu tvoju splitsku noć pod jorgan... “)
Ali što sam to započela govoriti?
Ah da: pomislila sam ponoviti dvije rečenice iz mojih dosadašnjih štiva čija povezanost neodoljivo stvara zaključak u pogledu sadržaja koji bi se dobio kada si se samo pročitaju naslovi mojih štiva u vremenu nakon Božića kao okolnost moje ljubavne priče:
Političari su paraziti, pijavice, uši, sluge pohlepnika koji žive od mrvica sa njihova stola, a rat je krajnje sredstvo politike da omogući svjež plijen grabežljivcima! (Pohlepa i grabež samo su lice i naličje novčića što ga neki to vole vruće trpati u vlastiti džep.) Ali ni u ratu nije sve dozvoljeno. Genocid je kažnjiv. Ali u ljubavi, genocid duša koje vole i pate zbog te svoje ljubavi – u tom suvremenom svijetu što ga kroje političari, – ostao je nekažnjen!!

- 12:15 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.01.2014.

Kakav je to izmaštaj zle mašte na nebo prikovao odraz čudovišta koje je mom voljenom u konclogoru žlicom iskopao oči, odrezao jezik i nogama u vojničkim cokulama šutiralo tijelo da mu izlomi sve kosti?

… dok sam danju osjećala teret proteklih godina, već u sumrak ostala bez njih i tad, ispod neba osutog zvijezdama, diveći mu se, pomislim kako sam još mlada, ali… ali već sljedeći časak sustigne me spoznaja da ja nemam dob.
Svaka dob bježi od nas čim ostanemo između bitka ili ne-bitka.
Ostavlja nas same u titraju mistične bezvremenosti.
To me podsjeti kako govore da zvijezda pada s neba kad netko umire i zatim sam s neobičnim zanimanjem počela promatrati nebo.
"Koja je moja zvijezda?" pitala bi se.
Zbog kakvog je nesporazuma čovjek u nebeskom svodu ugledao zrcalo u kom se ogleda proročanstvo njegove sudbine?
Zašto ne mogu odraz svoje stvarnosti pronašla na nebu?
Zašto mi vjera ne može pružiti utjehu?
Zašto se nisam zbližila s nebom pa prihvatila neminovno i, smatrajući ga izvorom života u patnji i bolu, pridala preveliku moć?
Ne znam koliki utječe zvjezdani horoskop, ali predobro znam preko koje mjere više ne mogu ništa uraditi čak ni svjetlucave zvijezde noćnog neba.. Ja ne osjećam mješavinu ushita i ništavila pred tim veličanstvenim prizorom.
Onaj tko očekuje ostvarenje držeći poluotvorene oči i procjenjuje ugasli sjaj zvijezda u protjecanju vremena, on, kao ni pjena kad valovi zapljuskuju pješčani sprud, ne zna za opasnost što ih ljepota donosi na svijet.
Zašto me progone sve same crne slutnje?
Negdje u mojoj nutrini tinja spoznaja da je potreban vatreni duh – duh koji gori od nerazumne ljubavi – tad će ludilo i zveckanje oružja protivnika naše sreće rastaliti plamen naše duše.
Ali avaj, od plamena u meni preostale su tek gotovo ugašene žeravice i pitanje: Kakav je to izmaštaj zle mašte na nebo prikovao odraz čudovišta koje je mom voljenom u konclogoru žlicom iskopao oči, odrezao jezik i nogama u vojničkim cokulama šutiralo tijelo da mu izlomi sve kosti?
Ovo pitanje, ovo čupanje rečenica koje stvaraju sliku moje kobi zahtijevaju sve više vremena da se vratim u stvarnost. Nažalost to što nemamo konclogor u lijepoj našoj domovini ne znači da potencijalni upravnik nije među političarima na vlasti i u oporbi.
Odat ću vam jednu tajnu: obično ako izgubim riječi, kad više ne uspijevam blebetati, a ljudi opsuju i u tonovima izrečenih prostakluka iskazuju vlastitu nemoć da opišu neizrecivu bol, jad i patnju – ja umjesto psovke ispričam šalu u kojoj sam glupa plavuša.
Zašto se najviše pribojavamo da kažemo zgodne, šaljive ili najljepše riječi poput 'volim te', a tako lako izgovaramo ružne riječi i psovkama izražavamo ružna osjećanja?
Ispalim rafal psovki:
Glupa plavuša gleda u nebo jer je čula da je lansiran neki novi modni trend.
Glupa plavuša koja ispred ogledala zatvorenih očiju jer želi vidjeti kako izgleda dok spava.
Glupa plavuša kada ugleda krokodila kaži da nije znala da postoje čamci Lacoste.
Glupa plavuša nosi računalo u dom zdravlja da ga cijepi protiv virusa
Glupa plavuša gura kanarinca u CD-player jer ptice umiru pjevajući
Glupa plavuša kupuje bijelu boju za crne dane
Glupa plavuša uganula nogu skupljajući lišće jer je pala s drveta kao zrela kruška
Glupa plavušu koja se u četvrtak, 02.siječnja.2014. drugog dana Nove godine može nasmijati ako joj šalu ispričaš na Staru godinu u utorak, 31.prosinca 2013.
Ne pomaže. Ali nije važno. Sada mi više ne pomaže ništa. Uzalud je povezivati ako događaj nema veze. Uzalud sporazumijevanje ako izostaje razumijevanje.
(Ne govorim o pojedincima nego o prevladavajućem stanju ozračja svakodnevne zbilje.)
Govorim molitvu sama sebi: „Ne daj da ti politika zaplijeni poeziju...“
Ne postoji jači i neprobojniiji oklop od oklopa oko ranjenog srca Uklanja se samo sudbinskom ljubavlju, ako prepoznamo taj udes sudbine. Meni je bio moj voljeni. Više od pet godina nisam znala što je s njim, ako je živ. I čekala sam ga poput Penelope Odiseja, a kada su mi ga vratili, donesen je na nosilima…
Nisu sve žene iste, ima ih i koje istinski žive samo u odnosu s muškarcem kome se bezuvjetno predaju, ne gubeći ništa od sebe.
A ljubav je skupa, sve dok se ne proda budi zašto, daj što daš pa se razdaš u bescjenje.
Prisiljena sam živjeti brzo i bjesomučno. Izjurim na ulica, ulica heroja Pinokia da skrenem misli, ali ne radi mesarnica, pa ništa od zamjene mozga pilećim. A tako bi mi pasalo Više mi ne pomaže gledanje postova bloger-a i bloger-ica. Jedva skupim snagu za napisati udrobljene bilješke svojih razmišljanja. Prečac što povezuje mozak i srce je njen najkraći i najteži put.
Nikad ne opravdavaj svoje odsustvo, jer koliko god da traje, traje upravo onoliko koliko treba.
Onda se vratim u podrumski stan. Pođem u sobu i legla pored svog voljenog. Ljubav se mora stalno hraniti, a ne da je tek zapis na papiru na kome piše tko je u braku, a ne tko se voli. Istina je jednostavna, toliko jednostavna da je oči ne primjećuju. Život se mora gledati dušom. 'Mali Princ' je naučio da je čovjek usamljen i među ljudima, ali je naučio i prepoznati svoju ružu među drugim ružama.
Budni su oni koji vole dok spavaju oni koji su voljeni.
Ja budna zurim u strop razmišljajući: što napisati?
Kanjoni u mozgu mi prave probleme. Najradije bi ih promijenila za rajsku livadu da se malo odmorim. Istina, pravda i plemenitost su najslabiji tonovi u našoj harmoniji života. Zar smo takvi da smo dostojni da sve bude disharmonična kakofonija?
Mašta leti, um opipava. Mašta leti preko stvari, um. – hvata srž stvari.
Dok jedni tragaju za Bogom ne bi li ga razumjeli, a drugi bi da dokažu kako su ga već spoznali.
Kakve veze ljudski život ima s božjim planom?
Nisam sklona zbrci u glavi. Vjerujem da se život dogodio po nekom planu u svemiru koji je možda razoran zbog oprečnih silovitosti različite prirode nejednakih postojanja, ali svakako je postavljen.
Onaj tko te voli, ne može tvoj tamničar biti jer ,ako te voli, neće ti staviti okove.
Kozmopolitsocijalist aristokratskog podrijetla Vladimir Iljič Lenjin koji je osmislio konclogore i nacionalsocijalist od priprosta puka Adolf Hitler koji je ostvario konclogore?!
Da li su ta dva oprečna socijalizma ludilo? Je li su oni koji ih primjenjuju luđaci? Mnoštvo ne dvoji u odgovoru: opsjednutost čistoćom rase i masovno uništenje genocidom mora biti proizvod poremećenog uma. Je li to odista ludilo? Ne! Ako bi osobe koji se prihvate takvog nedjela proglasili neuračunljivima to bi značilo to bi značilo da ne mogu odgovarati za svoja zlodjela. Međutim to je glupost.
Ako se glupi uče na svojim greškama, a pametni na tuđim to znači da pametni uče od glupih plavuša!? Ako su pitanja postavljena unaprijed, a odgovori daju unazad, nazadni su, a ne napredni! Ako se iznosi prava istina – ako odista postoji – onda dosljedna istina neće proturječiti samoj sebi. To ne znači da je laž neistinita pojava u međuljudskim odnosima.
Ne plaše se lažni dobročinitelji laži, već odraza svojih laži u našim očima. Oni koji se okrutno obračunavaju sa zastupnicima njima neprihvatljivih i neprobavljivih, drugačijih svjetonazora su normalni, zastrašujuće uobičajena i rasprostranjena pojava u ljudskom društvu. Njima je reklama i najpotrebnija jer su sorta najomraženija. Traže pozornost što ju im netko ne želi pružiti. Tako su »obični ljudi« da čak posjeduju iznimnu sposobnost u uspostavljanju odnosa sa »običnim svjetinom«: govore ono što mnoštvo želi čuti, serijske su ulizice koje godi uhu gomile, sviđa se većini.
Jednu nakinđurenu prispodobu u publici koja plješće i kliče riječi odobravanja nazvala sam 'Nova Godina'. Neka od mojih najdubljih vjerovanja su vezana za nevjerovanja. Ne vjerujem u zlu sudbinu. Ona je stvarnost koja se događa
Iznenađenje ima to iznenađujuće svojstvo da te uvijek iznenadi nenadano.
Svaka sretna pjesma može biti tužna ako je slušaš tužne duše. Svaka tužna pjesma može biti sretna ako je slušaš sretno srce. Kada te zadesi tako divno, da postaje tako strašno, pa bi i da se smiješ i da plačeš u isti čas. E tada je vrijeme za luđačku košulju.
Kad god nađem skrivena vrata nečijeg srca, ispostavi se da su već otključana tuđim ključem. Tako u čuvenom Hitlerovom životopisu Joach-im Fest tvrdi da je mjerilo veličina povijesne osobe sposobnost sklopa promišljanja i osjećanja svog vremena. Imajući to u vidu jednostavno se ne može poreći značaj provedbe zamisli u konclogoru. Činjenica je da za provedbu treba izuzetno vješto obrlatiti masu kako bi ih se 'populističkom retorikom' uspješno pridobilo na svoju stranu, zavelo, iskoristilo u vlastitu korist te, štoviše, izazvalo rat. Taj proces je dugotrajan i iziskuje pomno planiranje. Poremećeni um onemogućio bi provedbu već u začetku. Ne postoji opravdanja za zla u kakva nas uvlače provedbe krajnjih strana oprečnih socijalizama: kozmopolitskog i nacionalističkog, ali ni za one koji ga provode, koji su sljedbenici takvih politika. Zabluda je da se neko ponaša prema vama na način na koji to čini zbog vas, jer on to radi sebe radi. Upravo je to ono potresno. Prevrate i ratove ionako nikada ne vode duševni bolesnici. Zahtjeva prejaku i opsežnu usredotočenost. Ne bi se koristili okrutnošću zločina kad im ne bi osigurala vlast progonom protivnika. Učinak ubojstva natjera svakog da dobro razmisli, ako je odista spreman izložiti život za svrgavanje vlastodršca.
Jer ni u ratu nije sve dozvoljeno. Genocid je kažnjiv. Ali u ljubavi, genocid duša je ostao nekažnjen. Nema duše koja ne pati zbog ljubavi.
Ljudima se uvijek dogodi isto – bježeći od jednog tipa razočarenja, traže nešto suprotno, da zatim to suprotno preobraze u staro razočarenje. Spominjem to povezujući misao iz mog jučerašnjeg zapisa u kom sam rekla:
„Čini mi se da je ovo posljednji tjedan i da će uskoro biti gotovo s rečenicama koje užarenim kliještama čupam iz utrobe pa ih stavljam kao naslov svojih svakodnevnih zapisa, – obznanjujući, jednu po jednu, iz dana u dan – stvarajući sliku moje patnje.“
Ako prestanem davati odgovore na pitanje svakodnevnog života to ne znači da me svakodnevica više ne zanima. Lijepe odgovore želim. One druge ne. Ne mora se baš sve saznati. Došlo je vrijeme kad se naprosto iznenadiš ako neko održi obećanje. Ja svoje nisam. Opet sam ubacila poneku iskricu u šturo štivo što sam jučer pisala pod dojmom da mi je netko onemogućio iznošenje mojih razmišljanja da po prošlogodišnjoj modi prebjeglog 'zviždača' američke tajne službe brane…
Ali bloger 'Big Blue' me utješila riječima:
„Je li sad sve okej? Post je ovdje, a to je nešto zapinjalo na servisu, uopće nisam mogla otvoriti naslovnicu, gotovo cijeli dan, dakle ni ući u editor. Nema razloga da ti tko zabrani pisanje, a tvoj me tekst najčešće ostavi bez riječi. Htjela bih sad, onako kratko, na kraju reći - da me jako ljuti ta navada pucanja. Vatromet mogu shvatiti, ali petarde i kojekakve pucačke naprave, nikako, to mi je grozno i za mene nije nikakvo veselje. Ono što si rekla o promjenama i očekivanjima, da, to možemo jedino od sebe. A kao što ni jedna patnja nije bezazlena ili nevažna, tako ni želje, kako god se luckastima činile, ne treba smatrati manje važnima ili neostvarivima. “
I ostali. Izvinite na uzbunjivanju. Valjda je nešto štekalo u Internet vezi kako se i inače događa u pogledu moje sreće. Sretna žena je bez uzemljenja, koje bi joj smetalo da poleti od sreće. Sretne žene trebaju se čuvati munja i gromova. Zato i jesam prekršila obećanje da neću mijenjati zapis. Nikad ne reci nikad. Nikad moja ljutnja ne traje niti sat vremena. Traje pola sata koliko sam jučer zapisivala pa sam jutros šminkom prekrila ogorčenost što me spopala.
Zauvijek ne može potrajati samo jedan ili poneki loši vijek jer stotinu ili nekoliko stotina godina prekratak je period za zauvijek.
ŽIVOT?! Nije ovaj ŽIVOT za mene… Ili ja nisam za njega? – da li bi ta dvojba zgodan naslov trećem dijelu romana »apistia«?
Nipošto ne želim nastaviti u tom tonu i bacakati se čitavu noć tražeći mrvice nožnim prstima na postelji zbog stradanja što smo ga ja i voljeni moj propatili u Domovinskom ratu. Ništa ne vrijedi što ispravno shvaćam stvarnost, kada je stvarnost neispravna. Ta gadna bljuvotina od života! Ako ima išta ponižavajuće to je prositi milostinju. Biti plašljiva cmizdrava narikača i stalno cmizdriti od straha da bi mogla završiti kao beskućnica koja prekapa kontejner za smeće – možda već ove zime ili točno na prvi dan proljeća. Na trpezi voda bez kapi crnog ili bijelog vina za doručak umjesto čaja. Voda iz gradskog vodovoda bez kruha. Obrok termički neobrađene hrane ili uopće bez hrane. Bez ovog i onog. Život na račun poreskih obveznika. Ali ne s prihodima ministrice socijalne skrbi koja se nije odrekla niti jedne pogodnosti što njoj život pruža. Mjesečno primanje koje odgovara jednogodišnjem iznosu što dobijemo ja i moj voljeni – ne uračunavajući akreditiv, punomoć da koristi neograničena sredstva za predstavljanje i zastupanje vlastite uloge dobročinitelja. Čak i ministar branitelja. Svi ministri odreda. Kažu politika je kurva. Nije kurva ona koja više njih sve pomalo i na svoj način voli. Kurva je ona što ima jednog jedinoga, a ne voli ga nimalo.
Me ni sve to ne bi toliko smetalo što političari blebeću o vlastitom samopožrtvovanju, a tko iz svega izvlači korist te pridodam namještenike podobnih klimoglavaca uvijek spremnih da ih se naguzi. Kažem vam, „Za guženje spremni“ to vam je poklič državnih službenika – osim onda kad ližu đon velikodostojnika i velikodostojnica u ministarskim naslonjačima. Serijske ulizice prljavih ušiju, krmeljivih očiju i usrane stražnjice u popišanim gaćama. I njihovi gazde ministri iščašenog mozga u gipsu, napuhani, mlohavi i slaboumni. Ali sve bih to mogla oprostiti prošlom, ovom i budućem sazivu vlade kada bi od njih dobila toliko da si moj voljeni i ja možemo priuštiti pristojan doručak. Ali sva ta vladajuća mašinerija koja se naplaćuje od četvrtine vrijednosti svega što kupiš i još ti naplaćuje svakojake poreze i namete na plaću ili prihod što ostvariš pa od onog što preostane ne možeš priuštiti ni jednu bananu za doručak, ako već jedeš sirovu hranu nije samo sebičnih niti naprosto pohlepnih – to je zločin državnih neprijatelja državljana države kojom vladaju.
I ne vidim razlog zašto bi trebala platiti Porez na dodatnu vrijednost za ljubav, kada ljubavi između nas nema.

- 13:46 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 01.01.2014.

Nekoć, dok mi je u krvotoku kolalo više tuge i više uspomena, na početak Domovinskog rata nakon prve bračne noći pa uništavanje i pad Vukovara kad je moj voljeni muž odveden na 'bračno putovanje' u konclogor preko Dunava negdje pored…

Sama.
U gužvi. U gomili. U mnoštvu.
Sama u samoći. Sama sa svojim mislima.
U samoći između stvarnosti i sna gdje proglasila sam vlastitu smrt.
Sama iz dana u dan dok plivam rijekom prolaznika nad kojom se navijaju stabla uličnog drvoreda s krošnjama nalik na umorne zamisli u sramežljivo predvečerje.
Svoj razum dugujem večernjim naricanjima na krilima boli i tuge, a izvan očaja.
U večerima bezvremene ništavosti mi se ne čini nemoguće ni to da moje zamisli postanu ptice koje tko zna kamo odlete? Valjda u drhtavu kob nalik ništavilu koje nagriza oblak sjećanja.
Nekoć, dok mi je u krvotoku kolalo više tuge i više uspomena, na početak Domovinskog rata nakon prve bračne noći pa uništavanje i pad Vukovara kad je moj voljeni muž odveden na 'bračno putovanje' u konclogor preko Dunava negdje pored…
Zar je važno spominjati imena mjesta gdje su u Srbiji bili konclogori za zatočene branitelje Možete ih pronaći ili ne u povijesnim knjigama ovisno o tom tko ih i zbog čega piše, ali, zar ne, o tom sam već govorila?
Ne želim da se ova lijepa noć kao lijepa šuma kroz koju hodim bosa, postane ružna ako nabasam na neko osušeno stablo ili nagazim trn. Ovu večer moj se bijes okreče prema nebu. Ovu je večer otkucaj mog srca utišan ovozemaljskom nepravdom. Večeras molim prognozu vremena da nekim gromom opali i po prodavačima petardi i umobolnim roditeljima koji ih kupuju djeci. Je li to igračka koja čovjekovo mladunče priprema za život? Jer takvo igranje u nekih budi ružne uspomene.
Napisala bih nešto nježno ....i napisat ću, kada mi se nježnost vrati.
Riječi što sam ih izgovorila vraćaju se kao jeka: „Od Nove godine NE očekujem da će se išta promijeniti. Očekujem od sebe da ću se ja promijeniti nabolje.“
Ljudski je um najsloženija naprava za stvaranje najneobičnijih ludih predodžbi sreće.
Sretnim ljudima se ne događaju samo sretni trenuci u životu. Oni iz svakog trenutka svog života izvuku sve najbolje. To su ujedno i riječi što ih odgovaram bloger-ici 'kamena' koja mi kaže:
„Sretna Nova.“
I bloger-u 'Big Blue' koji veli:
„Čitam već neko vrijeme i onda na kraju jednostavno samo prešutim, nemam što dodati, puno je onih mjesta, rečenica, gdje se može prepoznati, kako je lijepo rekao Ujević: Pobratimstvo lica u svemiru. Neka i tebi bude u svemu sretna 2014.“
itd. itd. svima koji mi u komentarima mog blog-a žele sretnu Novu.
Večeras se stapam sa sjenom što nadolazeću noć promiče u božanstvo. Pod njenim okriljem tražim neko mjesto da uživam u miru i odbacujem svoj život među zvijezde.
Sivilo gradskih ulica potiče u nama čežnju za rajem. Jučer je na gradskim ulicama vladala zbrka, a noćas je urnebes od otpadaka blještavila. Čarobna noć! Vatromet i praskanje. Još i miriše na odjek petardi i kukuruza kokičara.
Ponekad zaželim tišinu. Kako je lijepo kada ideš ulicom sa onim ozarenim izrazom lica glupe plavuše i povremeno se nasmiješ kao da 'nisi sam sa sobom', jer i nisi, jer si sama u sebi.
I ja odlazim u potragu za takvim mirom. Prostor gdje pročelja zgrada zaklanjaju obzor tjera nas da dignemo pogled ka nebu. Sretna sam što me sad od zvijezda dijele krošnje zamisli i pročelja visokih zgrada. Podsjeća me da se besmrtni stanovnik vječnosti i Tvorac našeg prolaznog života nakratko odmarao u večernjoj sjeni. Ja Sam lakmus papir njegovih riječi i djela: krvavo crvena na radost, tužno sivo-plava na sreću.
Da je nekim slučajem drugačije i ja sam živim na onoj strani zemljane polutke pa u ljetne praznike odem na izlet na morsku obalu ili planinsko jezero okruženo cvjetnim livadama – ne bi bila moguća pomisao na okrutno božanstvo koje je stvorilo smrtnike da pate!
Zaljubljenoj ženi dovoljan je jedan jedini 'pravi muškarac' pa da o ostalima nauči SVE i da o svemu što o životu spozna, da to bude sve što ljudsko biće treba znati.
I sve je ples ako slušate glazbu srca u sebi ili labuđi pjev u baletu »Labuđe jezero« – ta pomisao na patnju i bol mog voljenog može i ublažiti moju patnju i moju bol zbog otrgnutog mi s njedara ploda naše ljubavi, djeteta našeg. – ta pomisao ako je život događanje misli, to što u njemu razmišljamo onda je moj život: moja neuzvraćena ljubav!
Čini mi se da je ovo posljednji tjedan i da će uskoro biti gotovo s rečenicama koje užarenim kliještama čupam iz utrobe pa ih stavljam kao naslov svojih svakodnevnih zapisa, – obznanjujući, jednu po jednu, iz dana u dan – stvarajući sliku moje patnje.
Što ćete, nisam ih bila sposobna ispaliti u rafalu kao što sam prepričala 'božićnu bajku'?
Svakodnevica će se i dalje događati. Iz dana u dan se uvijek štogod dogodi.
Čini mi se da kamo god okrenem glavu vidim tugu.
Kažu da tuga tišti grudi. Znači li to da je tuga žene u grudnjaku? A gdje je onda kod muškarca? U gaćama? Ali nije važno. Tugaljivost je poput ušiju – zakopa vam se pod kožu i tamo ostane. Možete se češati i češati do krvi, ali bezuspješno. Ni na koji način nećete uspjeti riješiti se trajno patnje.
Kamo god se okrenem ljudi pate. Svatko ima svoju osobnu muku. Svima je to danas u krvi – nesreća, malodušnost, bol, samoubojstvo. Ozračje je prezasićeno jadanjima, nevoljama, razočarenjima i jalovošću. Češaj se, češaj i češaj, – dok ne ostaneš oderane kože. Ali ipak to na mene ne djeluje obeshrabrujuće. Umjesto da me rastuži ili da sam potištena ja u tom uživam. Ja glasno zazivam sve više i više nezgoda, gora stradanja, bjesomučnije pogrome. Uzbudljivo mi je. Ako te imalo togu nadahne – sve je lako, ali ako te nimalo togu NE nadahne – sve je teško.
Ipak vas čudi zašto bih željela da čitav svijet ispadne iz kolotečine?
Kada sreća upadne u loša vremena, ne znaš da l' je đavolska šala, ili je dar pao sa neba.
Pravo bi pitanje zapravo bilo: koliko je dana od kada se bilježi povijest, a da se negdje, na nekom mjestu na ovoj planeti kojom se razmiljela ljudska rasa nije bilo rata ili krvoprolića?
Proizvedeni smo da budemo kupljeni. Potrošna roba. Topovska hrana.
Nema veze. Tu je još i 'Muzej sjebanosti', a u njemu eksponati: otvoreni umovi zatvoreno društvo skrivena kreativnost izložene tjeskobe… U usporedbi sa životinjom čovjek je »manjkavo biće«. Radi nedostataka trebaju mu pravila, zakoni, navike i običaji kojima liže ranu vlastite oskudice. Naposljetku već od kolijevke zahtijevamo prilično pažnje i pomoći, a isto i prije groba gdje legnemo u san vječnog spokoja. U kratkom međuvremenu odvijanja života mi smo priređivači pomoći i preživači samopomoći. Ustvari nedostatak je prirodno obilježje čovjeka. Čitavu povijest u znoju lica uma svoga izumljuje teleskope da bolje vidi zvijezde, slušne naprave da bolje čuje, mobitele da razgovara sa svakog mjesta sa onim negdje daleko, zrakoplova da leti, odjeće da bolje zaštiti svoja smiješna depilirana tijela kao očerupanih kokoši… Osim toga zabava: „kruha i igara“ se od drevnog Rima pretočila u navijačko ludilo na sportskim borilištima makar se nijedna druga životinja ne bavi sportom. Naime, nijedna nije toliko glupa. Čak ni plavuša nije toliko glupa. I zacijelo ne postoji nijedna druga vrsta sisavaca koja tako uporno ubija pripadnike vlastite vrste. Razlog tome nipošto nisu priprosti umovi i jaki mišići razboritog „O, čovjek – kako to gordo zvuči!“ štono je uskliknuo Maksim Gorki. A na višem stupnju dubokoumne suvremene uljudbe uznapredovala je žudnja za uništenjem. Kriza je na vrhuncu. U današnjoj krizi očekujem da će zbog recesije Snjegulica otpustila barem tri patuljka
Da postoji sud prirode našli bismo se na optuženičkoj klupi s vrlo slabim izgledom. S pravom bismo se plašili da će ljudski rod zbog dokazanog ludog ponašanja i silovitog ugrožavanja opstojnosti cjelokupnog živog i neživog svijeta završiti na giljotini, lomači, plinskoj komori, električnoj stolici, vješalama, glavom na panju, pred odredom za odstrel…
Otići ću u sabor podnijeti amandman na vlastitu sudbinu u tom i takvom svijetu.
Ali što mi to vrijedi?
Kako stvari stoje, može se naprečac zaključiti da u cjelokupnom ljudskom rodu ludilo svjetonazor štono ga elitni luđaci uzdižu mahnitanjem do zvjezdanih nebeskih visina, ali začudo nije tako. O kako je lijepo kad netko poludi za tobom, netko za kim si potpuno lud!
Ima li išta pogrešno u takvom zaključku jedne glupe plavuše? Poučeni smo primjerom psihopata i masovnih ubojica štono nam prikazuju na televiziji, a služi za stjecanje pogrešnog dojma pa, statistički gledano, umobolni na prvi pogled čine više zlodjela od normalnih.
To je obmana i laž. Treba se čuvati »normalnih«!
»Ludilo u pojedinaca je rijetkost. – ali ako je riječ o skupinama, strankama, narodima, vremenima, ludilo je pravilo.« – FRIDRICH NIETZSCHE.
Ljudi koji pate od mahnitosti ne sudjeluju u posve normalnom ludilu uljudbe koju 'kvaziintelektualci' zbog prljavosti hrvatskog izričaja, a u promidžbi čistoće svog uma zovu civilizacijom, a, nepristrano rečeno, njihovo je ludilo jednakog kova kao i u slaboumnih luđaka – zamagljivanje vlastitog neznanja i imenovanje za mudrost što mu služi u isticanju vlastite posebnosti. Dok te mame šećerom te mami, kad namami čak i koricu kruha da jedeš za doručak brani. Ali meni, glupoj plavuši, ne treba ni kruha ni peciva. Ja jedem sirovu hranu, a za doručak bananu. Samo ne znam da li je trebam upotrijebiti oguljenu ili s korom, zamišljajući snažnog gorilu ili čimpanzu – vještog tehničara?
Danas je najveća nepoznanica tajna osobnosti: Kako opstati i kako ne biti tobožnji, 'kvazi', 'nahvao'…
Većina, taj soj 'nahvao' ljudi, pati zbog takve posebnosti, žude biti izuzetni. S druge strane 'nazbilj' ljudi ne moraju ništa ostvariti. Ti debelokošci nikada neće prijeći granicu dosadnog i pristojnog života. Ali ta »običnost« potiče tragičnu sudbinu. Nije čudo da se tako prozvani 'obični ljudi' osvećuju, – da pokreću ratove, upuštaju se u razbojstva, ubojstva i prijevare nekad tek u izmaštaju umjetničkog stvaralaštva, ali nerijetko i sudioništvom u stvarnosti, – a sve radi toga da začine svoj život uzbudljivošću koje u njem, inače, nema. A ponekad jednostavno glume ludost:
„Vrlo je korisno, ako vas ponekad svi dožive ludom,“ kaže Audrey Hepburn u filmu »Doručak kod Tiffany-ja«, a ja, glupa plavuša ponavljam:
Kako je lijepo kad netko poludi za tobom, netko za kim si potpuno lud!
Ludo želim neka se svi ljudi koji vrednuju i proglašavaju uzoritim stanje svoje prodane duše – seljaci u 'globalnom selu' i domaći malograđani – noktima vlastitih ruku neka sami sebe izgrebu do smrti, ali ja ih neću ni dotaći ni izgrepsti zato jer nisam JA nego su ONI omogućili vladavinu uzorito 'nahvao', pohlepnim vlastodršcima – koji se odriču 'nazbilj' uzoritosti lako i mijenjaju je za potrebu zgrtanja, (a što znači da obznanjeni uzori nisu ni bili iskreni i istiniti), – preko tuđih leševa, ali odstupiti od vlasti nipošto.
Pa ni po cijenu ako propada svijet.
Uostalom oni tvrde da zastupaju demokratsku (većinu naroda svjetskih) i da većini ljudi ne sputavaju njihova prava. Kojoj većini? Pa recimo, siromašnoj većini pravo na siromaštvo Čak ih podržavaju.
Neki su toliko demokratski nastrojeni, da počinjem sumnjati ako u njima ima imalo čovječnosti?!
Ipak lukavost je najniži stepen inteligencije. To je inteligencija u službi koristi. Lukavo koristoljublje. Veliki ljudi ne vide vlastitu veličinu, ali dobro vide niskost nekih ljudi i stvari mada o tome ne govori. Ali kada veliki čovjek pogriješi i padne, tada se i najsitnije mizerno ljudsko biće osjeća većim od njega. To je jednostavno bolest čovječanstva.
Je li se našao ijedan dr. mr. sc. 'kvaziintelektualac' koji bi izrekao jednostavnu definiciju za uzročnike bolesti čovječanstva: Političari su paraziti, pijavice, uši, sluge pohlepnika koji žive od mrvica sa njihova stola, a rat je krajnje sredstvo politike da omogući svjež plijen grabežljivcima?(Pohlepa i grabež samo su lice i naličje novčića što ga neki to vole vruće trpati u vlastiti džep!)
I kako se onda jedna glupa plavuša poput mene još može šaliti na vlastiti račun čak i ako nemam račun na banci?
Ipak i unatoč svem mom izlaganju još uvijek potpuno ne razumijete želju glupe plavuše koja leti u visinu kao pjesnikinja i zavlačim se u tmine dubine kao mudrica....i opet ne mogu da opiše svoje želje. Neopisive.
Uzmite tanjure iz servisa iz kog jedete i tresnite ih na pod! (Uostalom mogli ste ih razbiti i nehotice, posve slučajno vam ispasti iz ruku.) Da li su se razbili? Jesu. E sad im se lijepo ispričajte! Da li su se sastavili iz krhotina? Nisu. I iz čega ćete jesti? Je l' ste se sad domislili?! Ma nije vas briga jer ionako vam se nisu sviđali i imate novaca za kupiti nove!?
I kanda što bloger 'sewen' kaže: „Dvaput je dvaput,“ opet odjek mojih već izgovorenih riječi: „Od Nove godine NE očekujem da će išta promijeniti. Očekujem od sebe da ću se ja promijeniti nabolje“ (i neće me odveć spopadati svakojake luckaste želje)!!

- 18:07 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se