srijeda, 29.01.2014.

pedeseti dan

Kad bi me nekim čudom tkogod upitao kako znam sve to o čemu promišljam, odgovorila bih da naprosto znam i točka.
Znam to jer ih nosim u sebi kao što su sumrak i svitanje početak i kraj noći.
Zapitate se što je stvarno važno, a zatim se odvažite graditi svoj život oko vašeg odgovora.
Misao mi pokrene. Budem poput snježne lavine. Ne zastajem. Samo ubrzavam.
Jer ja sam čitav život samo pokušavala razmišljati zdravo-razumski, htjela sam povezivati to što sam uvidjela, htjela da na me ne utječe netko drugi, biti samosvojna…
Jedina osoba od koje treba nastojati biti bolji je osoba kakva ste bili još jučer.
Ali to ima svoju cijenu. Patnja je česta posljedica takvog stava. A često se i griješi.
Samo zato što možete, ne znači da uvijek treba uraditi.
Najdragocjenija pogreška i najveća zabluda je ako postaješ svjestan sebe.
Dišeš pa se smatraš jedinstvenim; srce ti kuca i to si ti.
Prihvatiti tumačenje kakvo nam nudi religija traži da se pobijedi bol.
U životu upoznajemo dvije vrste ljudi: one koji nas izgrađuju i one koji nas razgrađuju ili uništavaju. Ali na kraju obima zahvaljujemo što su nas sačinili onakvim kakvi jesmo..
Ali, prihvatiti to kao prirodni proces i bez takvog objašnjenja samo po sebi je bljutavo.
Borba za život po načelu da opstaju oni koji se prilagode svom okruženju crpeći životni sok iz njega – to je sol koju nam život sipa na rane.
Tvoja vrijednost ne smanjuje se na temelju nečije nesposobnosti da vide svoje vrijednosti.
Upravo to što se javi nepodnošljiva bol – to je krvarenje rane.
Strah ubija više snove nego što će to ikada učiniti neuspjeh.
Voljeti, suosjećati, čekati, razmnožavati se. Nizanje jednoličnosti – preostaje onim koji nisu spremni na surovost pod kapom nebeskom, a ne prose milostinju od jalove neprikosnovenosti.
Nikad ne savijati glavu. Uvijek je držati visoko. Gledati ljude ravno u oči.
I sreća nije nešto što treba odgoditi za budućnost, to je nešto što oblikuje sadašnjost.
Posebno to.
Posebno sam svjesna sam da je u prvom planu ta nedodirljivost rimokatoličke i pravoslavne vjere Hrvata i Srba, to je bilo središte drame mog života.
Ipak u traženju neuspjeha besmislenog u svom životu usredotočiš se na ono što je loše, a zaboraviš razloge zašto bi trebala biti sretna.
Život je kao ocean. Može biti miran ali i grub i okrutan. No, na kraju on je uvijek lijep.
Ne treba biti probirljiv u svojim borbama jer ponekad mir u srcu je bolji nego biti u pravu.
Zar svoju patnju treba rasipati na druge?
Nikada ne treba odustati od onog što stvarno želite. Teško je čekati, a još je gore to požaliti.
Zar uvijek treba otkrivati sebi slične i još sličnije?
Svatko koga sretnete ima nešto da vas nauči.
Zar treba biti sretan što možeš plijeviti tuđu nesretnost i jad, – i zatomiti želju da ih prezireš?
Za pobjedu u ratu ponekad moraš izgubiti bitku.
Kako mogu biti uspravna u hramu božjem?
Kažu da onaj koji kleči pred Bogom može stajati pred kim.
Kakva bih mogla biti, a da nisam ponizna, ako je Bog odredio put koji moram proći u životu?
Svaki dan postoji neki blagoslov. Treba ga pronaći. Izmisliti. Uroniti u nj kao u vodu krštenja.
Ali… ipak… štogod bila istina, religija ne govori istinu. Kažem religija, a ne vjera.
Jer svi smo mi ljudi jednakovrijedni i nezamjenjivi. Ako je ikada itko rekao ili pomislio drugačije, ne vjerujem mu.
Ono što nas opisuje to je kako ustajemo ili ne nakon pada.
Sve patnje koje sam proživjela vrištale su vapeći za objašnjenjem, tražile su od sudbine da ih zaniječe.
Oni koji želi spasiti našu dušu od naše uloge u božjem planu trebali bi znati da ne može se sve s čim se kroz život suočimo promijeniti, ali se ništa ne može mijenjati dok se suočimo s tim. Zato u patnji Isusa Krista nisam našla utjehe. Nudila je pročišćenje u kojem je ili njegova ili moja žrtva besmislena.
A ipak svjesna sam i činjenice da ako prosuđujete život ribe po svojoj sposobnosti da se popnete na stablo, njezin cijeli život protječe glupo i besmisleno.
Ipak nisam vidjela smisla da pokorno prihvatim stradanje koje nije bilo manje od njegovog i da se smjerno prepustim volji božjoj, podčinim okrutnom Bogu.
Ljubav i milošte ne ištu stradavanje. I ne samo to. Moja je snaga jer poznajem svoje slabosti. Moja je mudrost jer sam bila glupa. I kada se nasmijem to je jer poznajem bol i tugu…

- 12:12 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.