petak, 24.01.2014.

četrdeset i peti dan

Poput zvijeri izgubljene u ljepoti življenja nigdje ne nalazim spokoj.
I oduvijek sam znala što ću biti kad odraste – tvoja ljubav.
Ponor se otvorio između duše i tijela izjednačio je sudbinu i kaznu. Svaka žudnja muči. Potpuno ništa oči bi pretvarale u zelene livade, uho u zvukove, nos u mirise, dodir u užitke – jer žudnja kuje svijet što um osporava. Duša veli ništa kada tjelesna osjetila slute zov ljubavi. Voljela bih da sam te upoznala u nekom drugom nestvarnom samo našem životu u kom ne postoje drugi ljudi.
To i jest razlog što ne postoji ni vječno ni zauvijek i sve se ipak promijeni. Zapamti to voljeni moj i raduj se.
Ja ne tugujem što sam osuđena živjeti pored života.
Raduj se što jednog dana nećeš više nositi breme ni vlastitog stradanja ni patnje.
Naše je bivstvovanje samo jedan stari križ koju nosimo u smrt.
Nepotrebno i besmisleno je ponovno opjevati jad i patnju.
Za uvelim cvijetom što si ubrao u polju i donio mi na prvi spoj ne treba zauvijek žaliti.
Sjeti ga se voljeni moj i raduj se.
Kad umjesto 'voli' napišem 'boli' pa shvatim da nisam jako pogriješila to je razlog za osmijeh na našim usnama.
Zar treba umrijeti da bi se doseglo savršenstvo?
Kada sunce života uroni na zapadu još nam samo zlaćena sjenka večeri i noć preostaju.
Ljubav se mora odreći svoje igre, a ukus patnje i suza tinja žeravicom koja grije srce.
Nemoj zaboraviti to voljeni moj i raduj se.
Nisam te birala ja, izabralo te je moje srce.
Ne ostavljaj za sutra to što možeš uraditi odmah i nemoj oklijevati ubrati cvijet na livadi što ćeš darovati voljenoj jer polja će opustošiti hladni vjetrovi zime. Ne tuguj za onim nekad dok je ključala naša krv, to nekad u kom su naše usne grabile poljupce koji bi se izgubili da smo tratili vrijeme. Ne žali zbog tog što je bilo voljeni moj i raduj se.
Kad ne možeš živjeti kako hoćeš, živiš kako moraš.
Čovjek ne može zaustaviti ni unatrag vratiti vrijeme. Trenuci prolaze brzo i skrivaju svoja sanjarenja u nepovrat. Život je kratak i samo u nekoliko časaka doživimo ljubavnu sreću. Beskonačno dugo traje jedino bol i tuga. shvati to voljeni moj i raduj se. I neka vrijeme slobodno otkucava i broji svoje godine jer samo ja ću zauvijek biti jedino tvoja ljubav.
Slatke nas laži naših sanjarenja obmanjuju, a istina pogađa grubom stvarnošću i nikad nećemo imati dovoljno vremena da odaberemo čemu od toga dugujemo svoju ljubav.
Sve je odlučeno i predodređeno, a obmane kojim nas iskušava život, odrazi su smrti koja nas očekuje na vječnom nebu. Vjeruj u to voljeni moj i raduj se.
I nemoj nikada od mene odustati.

- 14:28 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.