utorak, 21.01.2014.
četrdeset i drugi dan
Dok sam bila djevojčica u selu gdje smo odrastali ja i moj voljeni, bile su dvije crkve.
Podijeljenost ili razdvajanje hram božji nastoji ublažiti, ali svećenici su vješti samo u jednoj vrsti propovijedanja: oni izriču vlastitu isključivost. Netrpeljivost prema drugačijem pogledu na isti prizor pretvaraju u ljepotu, a sijanje razdora u prinošenje žrtve.
Voli. Vratit će ti se kao bumerang. Kad-tad.
Mene su roditelji u nedjeljna jutra vodili na misu u crkvu kamo su išli Hrvati, a mog voljenog, dok je bio dječak, njegovi su roditelji vodili na nedjeljnu misu u crkvu gdje su išli Srbi.
Ljudsko biće je usamljeno ako voli. Ako se okrene zovu vlastitog srca pronaći će bolji izgovor za širenje ljubavi nego ako sluša nebo. Dokaz je iskušenje ljubavi mene i mog voljenog. Stradanje kakvom smo podvrgnuti.
Urezuju mi se neka sjećanja i to me boli.
Religija je bezosjećajna prema drugačijem svjetonazoru od onog koji širi. Opčinjena je podvrgavanjem, stvaranjem žrtve.
Ne biberi suviše. Ni ručak ni život. Ni svoj ni tuđi. Ne stavljaj sol na rane. I ne stavljaj svuda začin. Ali neka ne bude ni bljutavo.
Djelovanju religije strana blagonaklonost. Uzalud je to što je netrpeljivost zabluda u kojoj je ogreznula. Strana su joj čuvstva. Zato spašavaju našu dušu nudeći nam spasenje onim što osjećamo u srcu: najneobičnije ljepote svijeta u kom živimo.
Puni smo savjeta kojih se sami ne pridržavamo.
Ako, ljubav i jest nešto divno i nadnaravno što se može tumačiti jedino kao dar božji kojim nadahnjuje ljudska bića, to i jeste tako silno osporavano od crkvenih velikodostojnika jer osporava učenja koja nam pokušavaju nametnuti.
Žeđ za riječima.
Religija nastoji ujednačiti različitost, poništiti posebnost.
Luđačka želja i njena košulja.
Smisao spasenja kakvo nam nudi je jednoobraznost.
Ja i moj voljeni smo različitih vjeroispovijesti, ali iste vjere.
Ne podnosim isključivost. Ne dopuštam nikom, osim svom srcu, da prosuđuje o životu i smrti.
Inat. Kratka ali teška riječ. Baš kao i 'ego'.
Ako već jesam, zabludu svog života smatrat ću smislom zbog čega sam rođena.
Ništa od tog što osjećam u svom srcu, neću ispravljati.
Svatko od nas rađa se da se suoči sa vlastitom osobnošću.
Koliko žena nedaća može otrpjeti velika je nepoznanica. I odakle crpi snagu da nastavi dalje.
Ali čak i ukoliko se ne može izbjeći zlokobno, ne smije se odustati – to je bit iskušavanja kojim smo podvrgnuti jer, zar upravo stopiti se s prirodom, čovječanstvom, Bogom, – nije odavanje poštovanja Tvorcu svijeta u kom živimo?
Ja i moj voljeni smo različitih vjeroispovijesti, ali iste vjere. Oboje vjerujemo u ljubav.
- 18:10 -
