utorak, 21.01.2014.

četrdeset i drugi dan

Dok sam bila djevojčica u selu gdje smo odrastali ja i moj voljeni, bile su dvije crkve.
Podijeljenost ili razdvajanje hram božji nastoji ublažiti, ali svećenici su vješti samo u jednoj vrsti propovijedanja: oni izriču vlastitu isključivost. Netrpeljivost prema drugačijem pogledu na isti prizor pretvaraju u ljepotu, a sijanje razdora u prinošenje žrtve.
Voli. Vratit će ti se kao bumerang. Kad-tad.
Mene su roditelji u nedjeljna jutra vodili na misu u crkvu kamo su išli Hrvati, a mog voljenog, dok je bio dječak, njegovi su roditelji vodili na nedjeljnu misu u crkvu gdje su išli Srbi.
Ljudsko biće je usamljeno ako voli. Ako se okrene zovu vlastitog srca pronaći će bolji izgovor za širenje ljubavi nego ako sluša nebo. Dokaz je iskušenje ljubavi mene i mog voljenog. Stradanje kakvom smo podvrgnuti.
Urezuju mi se neka sjećanja i to me boli.
Religija je bezosjećajna prema drugačijem svjetonazoru od onog koji širi. Opčinjena je podvrgavanjem, stvaranjem žrtve.
Ne biberi suviše. Ni ručak ni život. Ni svoj ni tuđi. Ne stavljaj sol na rane. I ne stavljaj svuda začin. Ali neka ne bude ni bljutavo.
Djelovanju religije strana blagonaklonost. Uzalud je to što je netrpeljivost zabluda u kojoj je ogreznula. Strana su joj čuvstva. Zato spašavaju našu dušu nudeći nam spasenje onim što osjećamo u srcu: najneobičnije ljepote svijeta u kom živimo.
Puni smo savjeta kojih se sami ne pridržavamo.
Ako, ljubav i jest nešto divno i nadnaravno što se može tumačiti jedino kao dar božji kojim nadahnjuje ljudska bića, to i jeste tako silno osporavano od crkvenih velikodostojnika jer osporava učenja koja nam pokušavaju nametnuti.
Žeđ za riječima.
Religija nastoji ujednačiti različitost, poništiti posebnost.
Luđačka želja i njena košulja.
Smisao spasenja kakvo nam nudi je jednoobraznost.
Ja i moj voljeni smo različitih vjeroispovijesti, ali iste vjere.
Ne podnosim isključivost. Ne dopuštam nikom, osim svom srcu, da prosuđuje o životu i smrti.
Inat. Kratka ali teška riječ. Baš kao i 'ego'.
Ako već jesam, zabludu svog života smatrat ću smislom zbog čega sam rođena.
Ništa od tog što osjećam u svom srcu, neću ispravljati.
Svatko od nas rađa se da se suoči sa vlastitom osobnošću.
Koliko žena nedaća može otrpjeti velika je nepoznanica. I odakle crpi snagu da nastavi dalje.
Ali čak i ukoliko se ne može izbjeći zlokobno, ne smije se odustati – to je bit iskušavanja kojim smo podvrgnuti jer, zar upravo stopiti se s prirodom, čovječanstvom, Bogom, – nije odavanje poštovanja Tvorcu svijeta u kom živimo?
Ja i moj voljeni smo različitih vjeroispovijesti, ali iste vjere. Oboje vjerujemo u ljubav.

- 18:10 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.