subota, 18.01.2014.

trideset i deveti dan

Promatram rijeku prolaznika. Na njihova nepoznata lica blijede zrake prosipaju već umorni Mjesec ulična, rasvjeta i slabašno zvjezdano nebo.
Zašto je tako svake večeri?
Izlazim svake večeri u svojim mislima privijam na grudi svoje dijete. Čuvam ga dok zadržavam dah… i nemam njegove slike u novčaniku. Nosim je u srcu mada ne znam kako izgleda. Nekada mi događaji u glavi izgledaju stvarnije od bilo čega što se dogodilo u stvarnosti. U glavi sam stalno, u stvarnosti rijetko. Ipak… da li pod zvijezdama šećem samo da bi iz srca tame moja nesretna duša dodirnula tužni privid što je postao jedina prava stvarnost mog života?
Pa nije granica svijeta tamo dokle ti pogled seže.
I nitko ne može ubiti tu moju radost u duši kad ga ugledam.
Srce mi je postalo rastezljivo, uporno ga smještam unutra i samo se napravi još više prostora.
Sve ostalo nije mi poznato. Kakav plamen plamti u očima mog djeteta? Kakav nemir struji u njegovoj krvi? Kakvim me kliktanjima doziva iz tame? Kakva je grozna kletva izrečena ispod zvjezdanog neba pa su moje noći zapečaćene usudom tuge što se bez glasa zariva u moje srce dok prizivam smrt?
Najgori su mi oni sati kad ga nema.
Predaleko, predaleko sam otišla tražeći ga. Ipak…
Ipak predaleko ne postoji, ali postoji jako loše, a ako je jako loše onda si otišao predaleko.
Ako mi nije stalo do veselih gozbi, ako mi ne trebaju životne radosti, ako mi je umorno srce, a ja sam izgubila vjeru i još samo umirem prije no umrem.
Bože mogu li umrijeti danas, a ako ne, zašto ne?
A mogu li barem obojiti maštu bojom mog neba? Neba bez oblačka prelijepe plave boje potočnica, malih cvijetaka…
Otkad mi je stao zidni sat stalno je devet sati, prerano za spavanje prerano za ustajanje. Ili stalna budnost ili vječni san.
Jutrom bunovna žena tetura u kupaonicu, sujetica izviri iza potiljka i kaže ogledalu:
„Dobro pazi što ćeš sada pokazati da te ne razbijem.“
Zatim razgovor sa mojim voljenim koji gleda svijet mojim očima, ali je slušao radio dok sam pripremala hranu pa na način koji mi razgovaramo kaže:
„Na vijestima govore da su ljudi nesretni, a ti meni stalno pričaš kako je život divan.“
U slučaju nužde svađu treba prekinuti poljupcem.
Nesporazume više ne peglam Kako god ispeglaš, složiš, spremiš na police u ormar, ponovno se izgužva. Takav materijal, jebiga, takvi su ljudi. Ova je država kao da je ima, a nema je nego je to samo kamen, ispod kamena jama, rupa, ponor, a sve što valja i ne valja kroz tu rupu dole propada. Da nemam svoj svijet poludjela bi na ovom.
Prezirem vrijeme jer je to samo jedna jednosmjerna slijepa ulica.
I tako prolazi dan.
Da vrijeme ne postoji sve bi se dogodilo istovremeno.
Nepisano je pravilo da kad kasnim ništa ne uspijevam uraditi iz prvog pokušaja. Barem dva. Kakvo je ovo proljeće u siječnju? Perjana jakna mi je u depresiji. Neću je obući.
Ali okačim oko vrata vijenac bijelog luka oko vrata jer svaka prava dama ima svoje bisere pa izlazim u suton i u rijeci prolaznika tražim uzničara da od njega saznam bilo što o djetetu koje nisu dotaknule moje ruke. Noge mi još nisu okovane nepokretnošću beznađa.
Zbog čega još tražim mog uzničara kog sam prepoznala u izlogu?
Zamisli nakon dvadeset godina ponovno susretneš nekoga tko je utjecao na čitav tvoj život, a tome nije pridavao pozornost. Veliko je to za oboje.
Zašto ne živim u danima i tek kad padne sumrak mir ulazi u moj život što je već davno zašao?
Dat ću glavu na usvajanje. Više ne mogu živjeti sa mislima koje mi struje njom…
U tom kratkom trenutku kad se spusti mrak, a prije nego uronim u snove, zaiskri moj život čudnim sjajem i javi se nešto što se ne može zvati nadom, ali nije ni noćna mora.
Život više ne piše dramu nego sada crta stripove.
Da li zato tražim mog uzničara kog sam prepoznala u izlogu?
Odsutno prisustvujem ovom prividu.
Da li zato izlazim uvečer? Uranjam u rijeku prolaznika?
Zatvoreni u vlastitim tam(n)icama palimo svijeću i nestaju ljudi na ulici u magli kao na kraju filma. Lijepo režiran, ali sjeban u montaži. Hoću li ću nazrijeti išta o djetetu za koje čak nisam saznala je li djevojčica ili dječak? Ako ga pokušavam prigrliti na grudi, to činim samo u mislima. Ako ikada to itko zaželi spriječiti, izbrisat će trenutak kad svaku večer izlazim i lutam samo sa svojim mislima.
SMS poruka mog voljenog:
„Ti si razlog što postojim, ti si razlog da živim ti si razlog za sve.“

- 23:29 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.