četvrtak, 16.01.2014.

trideset i sedmi dan

Dok noću promičem ulicama grada i promatram stvarnost svijeta u kom živim ne mogu, a da ne postavim pitanja: U što treba vjerovati? U ljude? U vrijednosti i smisao ljudskog života? Više ih nema. Samo rijeka prolaznika u koju uranja moja samoća.
Mislim da bi jedna amnezija riješila sve probleme u mom životu.
Dok me odnosi struja uranjam u maglu. Ona tek na čas prekriva obzor, ali ne i bivstvo.
I bez težine djeteta što sam nosila u sebi mada ga nisam ni vidjela ni dodirnula. Moje je tijelo uvijek umorno, ali rasterećeno pitanja: kakav mu svijet mogli pokazati mati i otac?
Još uvijek ne osjećam da mi pripada moje tijelo, da se svakodnevno još uvijek uvijam uz voljenog, da još uvijek u mom srcu postoji ljubav i da sam još uvijek tu i sad.
Možda ima neki smisao koji ne mogu dokučiti?
Koliko mraka ostavi za sobom zvijezda koja pada?
Ponovno me obuzima osjećaj da sam nedostojna.
A to se često javlja i isto je mučno kao san o porođaju.
Gledam vlastite ruke i prljavštinu ispod noktiju, osjećam vonj ispod pazuha, vidim kožu na licu što se ljušti sitnim, gotovo nevidljivim krastama – tankim nanosima skorenog gnoja – i odraz uzničara u izlogu dućana s haljinom ugledan tek tren, vraća me u djetinjstvo i postaje znamen, proviđenje što mi govori da nisam dostojna, da više nikad neću biti dovoljno čista.
Nema te vode koja bi me mogla oprati.
Kad se u praskozorje vratim kući, prije nego legnem pored tijela mog voljenog odlazim u kupaonicu, stanem pod tuš i puštam vodu da mi dugo teče po licu. Kupaonica nema kadu. Tek metalni polukrug na kom visi zastor i rešetka na podu kud otječe voda.
Sjednem na pod ispod tuša. Osjećam tople kapi da me snažno udaraju po ramenima i grudima.
Dugotrajno tuširanje daje mi osjećaj blagodati…
Gledam kako mi između nogu otječe tanka pruga vode i osjećam da odnosi prljavštinu što je preostala iz prošlosti. Kao da me voda ispire i iznutra i pomaže mi da zaboravim.
SMS poruka mog voljenog:
„Ugrij me toplim riječima.“

- 14:53 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.