utorak, 14.01.2014.

trideset i peti dan

Htio si da te volim, Bože?
Htio si da te volim, a zvijezde koje si prosuo po nebesima zamijenio si ranama u mojoj duši.
A ja bih ti željela reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem.
Strahujem da bi mi se mogao nasmijati.
Moj karneval prpošnosti kakav je prikazan i ne tako davno u prvim štivima na blog-u od kojih već je prošlo tek nešto više od mjesec dana. O kako bih voljela da su ta sanjarenje stvarnost, a ovi stvarni jednolični dani mog života o kojima sada govorim – da su san.
Pa ako i noćna mora ili… ili da mi je najgori problem da voljeni dovodi curu iz kavane kući i kaže mi: „Psst, pretvaraj se da si mi sestra...“ ili za "Dobro jutro!" topla kava i još topliji zagrljaj topline nakon svitanja da većina problema u ljubavi se zasniva na tome što jedna od zaljubljenih bića u ljubavnoj vezi ne dokuči da oboje trebaju biti na istoj strani, – ne protivnici, jedno na toploj, a drugo na hladnoj strani...
Olako prihvaćam bol i tugu plašeći se da bi me mogao obdariti još većim nesrećama.
Ljubav je bolest od koje nitko ne želi ozdraviti. Koga ona napadne taj se ne želi spasiti pa čak ako pati, ne želi se liječiti.
Život nije život, sreća nije sreća ako ih ne dijelim s voljenim. Čekala sam ga kao Penelopa Odiseja. Krevet, mjesto gdje sam provela najsretnije, najtužnije, najstrastvenije i najusamljenije trenutke života.
Kad ja govorim riječ Svevišnji ne vjerujem ja to u neko nadnaravno biće u dubini svemira.
Ne nešto izdvojeno izvan mog bića. I ne može se vidjeti ni teleskopom ni mikroskopom. Njega ne opažamo osjetilima, – ni očima ni njuhom ni sluhom ni mirisom… – On 'boravi' u bitku ostvarenja 'sedam dana' razvoja evolucije oblika kroz nadolazeće vrijeme…
Kad kažem Bog ja mislim na samu suštinu ljudskog bića. Iskonsku. Uvijek savršenu, uvijek čistu. Ona je naša stvarna narav: moju stvarno mene, svakog bića stvarno njegovog.
U svakom je od nas kao silovita čežnja…
I zato i onaj tko ne vjeruje u Boga vjeruje u njega ako vjeruje u sebe. U suštinu svog bića.
I zato se ja smijem i postavljam ti još jedno šaljivo pitanje Bože:
Zbog čega po plavetnilu nisi umjesto kišnih oblaka posijao okrutnost pa joj dao tako raznolika obličja?
Željela bih ti reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem, strahujući da ćeš posumnjati u moju iskrenost pa navlačim krinku laži i govorim suprotno od onog što mislim.
Poput mučitelja mog voljenog što su mu oči iščupali, ne da ih ne vidi nego da oni ne prepoznaju sebe u odrazu njegovih očiju. Jezik su mu iščupali ne zato da ih ne može prokazati već stoga da njima, mučiteljima svojim ne govore tko su i kakvim se poslom bave.
Nježna je i krhka čežnja. Samo nekoliko jednostavnih riječi je ubije makar koliko god moćna bila. Makar unosila strašan nemir u tvoj miran život pa se daviš u brzacima osjećaja.
U jednom smo svi isti: svatko od nas čezne za nekim ili nečim. Voljeni, moć, novac, domovina… svejedno. Sve ono: „Neću nikad više….“ koje se završi sa: „Ah dovraga, samo još ovaj put.“
Zaboravit ću bol i tugu kojim me obilno zasipaš Bože i ištem onog za kog vjerujem da mi može reći kakva je kob zadesila moje dijete. Željela bih ti reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem, strahujući da ga ne obasipaš jednako strašnim stradanjima.
Svi doživimo trenutak kada nekog želimo zaboraviti, a shvatimo da se to nikada neće dogoditi. Zato ti i upućujem grozne molitve Bože i hvalim se surovošću što briše tvoje milošte iz mog srca.
Želim ti reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem jer bi mi inače srce iskočilo na usta pa brbljam u sebi i olako zujim svakojakim zamislima zatrpavajući srce onim za čime ne čeznem. Gruba sam prema svojoj tuzi i bolu strahujući što bi mi mogao učiniti.
Željela bih ti reći istinu o ljubavi kojom me obasipaš, ali se ne usuđujem strahujući da bi mogao otkriti moj kukavičluk. Zato svaku večer izlazim na ulice i tražim mog uzničara iz nekih davnih vremena i promatram lica u rijeci prolaznika.
Ali ponekad treba oprostiti svojim sjećanjima. Ali sluh su mom voljenom ostavili da bi mogao osluškivati korake mučitelja kad su stalno dolazili…
SMS poruka od mog voljenog: „Vrišti čežnja za tobom.“
I u mislima vidim kako prinosi uhu mobitel pa mu odgovaram:
„Sva ljubav u mom životu počela je s tobom i završit će s tobom.“
Neprekidne strijele iz mojih očiju čine moje boli i tuge zauvijek svježim, a čežnja…
To što bih voljela to je… ah, da: voljela bi da odozgo padnu otrovne kiše jer moje srce žudi za boleštinama zvijezda i zato ću sad uputiti molitvu neizlječivim zvijezdama što proriču ljudske sudbine da se odupru zlokobnim proročanstvima i samelju tvoju zloslutnost u našoj gruboj stvarnosti. Kad to ljudi progutaju neka isprazne crijeva puna tvog neba u ovozemaljski pakao pa da stanem čvrsto s nogama na nebu.

- 09:24 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.